Vrijeme je zacijelo jedna od najprisutnijih, a opet najneprozirnijih kategorija u ljudskom životu. Michael Ende, autor fantastičnog romana The Neverending Story (Priča bez kraja), tu je činjenicu izrazio riječima: „Svijet krije jednu veliku, a ipak svima poznatu, tajnu. Svi smo dio te tajne, svi smo je svjesni, ali malo ljudi razmišlja o njoj. Ta tajna je – vrijeme.“ Vrijeme nije samo prolaznost – ono je okvir kroz koji razumijevamo stvarnost. Pomoću kategorije vremena interpretiramo svoj život: stvari i događaje u nama i oko nas, njihove međusobne odnose stavljamo u razumljiv i mjerljiv poredak. Vrijeme i kultura – kao simboličko proizvođenje značenja i temelj civilizacije – toliko su isprepleteni da se može reći da su jedno.
No što ako se taj red počne ubrzano mijenjati? Što ako se pravila vremena ne preobražavaju samo unutar kulture, već i kroz tehnološki napredak koji ga radikalno oblikuje nanovo? Dugo je vrijeme bilo nešto što je „teklo“ unutar granica ljudske percepcije. No s pojavom tehnologije, njegov se ritam više ne doživljava kao stabilan ni univerzalan – ubrzava se, rasteže, fragmentira i poprima nove oblike. Nekoć smo vrijeme organizirali mi; uskoro bi ga, izravno ili neizravno, mogli organizirati uglavnom algoritmi. U kojoj mjeri danas još možemo govoriti o jednom vremenu – ili nas nova stvarnost prisiljava da razmotrimo paralelne vremenske tokove: ljudski i umjetni, organski i digitalni?
- Dimenzije čovjekova vremena
Vrijeme nije samo fizikalna kategorija – ono je egzistencijalni okvir kroz koji čovjek razumijeva svijet i vlastito postojanje. Od najranijih civilizacija do suvremene znanosti, vrijeme je bilo i ostalo ključno mjerilo ljudskog iskustva. Ono omogućuje strukturu i smisao: pomoću njega određujemo prošlost, sadašnjost i budućnost, bilježimo sjećanja i planiramo djelovanje. Naša percepcija vremena oblikovana je u velikoj mjeri našim životnim ciljevima i načinima njihova ostvarivanja. U tom kontekstu, vrijeme nije tek prolazna veličina, nego i proizvod kulture – jedan od temeljnih simbola kroz koje čovjek stvara svoje mjesto u svijetu.
Vrijeme i kultura – poredak naspram kaosa
Vrijeme i kultura toliko su isprepleteni da se može reći kako jedno ne postoji bez drugoga. U svom najdubljem izvorištu, kultura je pokušaj da čovjek samom sebi simbolički posreduje i oblikuje stvarnost u kojoj postoji. Vrijeme je dio tog simboličkog poretka – ono poravnava događaje, uspostavlja odnose među stvarima i stvara osjećaj koherentnosti.
Bez vremena, svijet bi bio kaos – nesređeni niz događaja bez uzročno-posljedičnih veza. No je li taj red urođen stvarnosti ili je riječ o ljudskoj interpretaciji? Ovo pitanje otvara prostor za dublju refleksiju: ako kultura tumači vrijeme i daje mu značenje, znači li to da je vrijeme barem djelomično konstrukt, a ne isključivo objektivna stvarnost?
Povijest vremena
Ljudsko shvaćanje vremena nikada nije bilo fiksno – ono se kroz povijest mijenjalo i prilagođavalo potrebama društva. Problem vremena zaokuplja filozofiju od antike do danas. Platon i Aristotel promatrali su ga kroz prizmu metafizike, Augustin ga je vezao uz subjektivno iskustvo, dok su Newton, Leibniz i Kant ponudili tri različita okvira – apsolutno, relacijsko i epistemološko shvaćanje vremena. U modernosti dolazi do radikalnog preokreta: Nietzsche ga povezuje s voljom za moć i vječnim vraćanjem, dok historicizam i znanstveni napredak dodatno produbljuju njegovu filozofsku problematiku. Bergson, Heidegger, Whitehead i Wittgenstein osporavaju dotadašnje koncepcije, tvrdeći da se vrijeme ne može svesti na nominalni konstrukt već zahtijeva dublje razumijevanje njegove stvarne prisutnosti.
Paralelno s filozofskim raspravama, znanost doživljava svoju vremensku revoluciju. Einsteinova teorija relativnosti iz 1905. godine dokida Newtonovo apsolutno vrijeme: ono gubi svoj posebni identitet, postajući relativno u odnosu na brzinu i gravitaciju, kao dio kontinuuma prostor–vrijeme. Ova otkrića mijenjaju temelje klasične znanosti i dodatno produbljuju pitanje je li vrijeme stvarna dimenzija svijeta ili tek konstrukt unutar ljudske spoznaje.
Te povijesne mijene pokazuju da naše razumijevanje vremena nije statično – ono je fluidno i podložno transformaciji, baš kao i društvene paradigme koje utječu na njegovo tumačenje. No što se događa kada vrijeme, osim što se mijenja i prilagođava, postane ograničavajuća sila koja ne samo da strukturira stvarnost, već i uvjetuje ljudsku egzistenciju kroz zakonitosti propadanja i nestajanja?
Vrijeme kao entropijska sila
Fizikalna dimenzija vremena očituje se i u načinu na koji kultura povezuje vrijeme s protežnošću, odnosno materijalnošću ljudske egzistencije, obilježene rastom i padom – to jest propadanjem. Vrijeme nije samo okvir smisla, nego i okvir propadanja – ako se ne iskoristi.
Ta entropijska dimenzija ljudskog života očituje se u njegovoj prolaznosti: vrijeme poprima identitet nestajanja. Tempus brevis est, tempus fugit (vrijeme je kratko, vrijeme bježi), rekli bi stari Latini. Moderna, kapitalistička kultura – sa svojom devizom „vrijeme je novac“ – usvaja dinamičnu, ubrzanu i pragmatično-ekonomsku sliku vremena. U suvremenoj civilizaciji, vrijeme više nije samo prirodni tok – ono postaje resurs koji se optimizira, ubrzava i mjeri u ekonomskim parametrima. Svaka sekunda mora biti iskorištena, dok pauza postaje luksuz.
U takvom kontekstu, vrijeme se više ne doživljava kao kontinuitet, nego kao niz fragmentiranih trenutaka koje valja maksimalno iskoristiti. Radno vrijeme postaje glavna mjera njegove organizacije, a odmor i dokolica sve češće se percipiraju kao gubitak ili neiskorišten potencijal. Kapitalistička logika vremena ne usmjerava se samo na radnu učinkovitost, već se širi na sve aspekte života – od osobnog razvoja do potrošačkih navika – gdje se naglasak stavlja na stalan napredak, brzinu i instantnu dostupnost. U takvom svijetu, vrijeme više ne teče prirodno – ono se upravlja, racionalizira i monetizira, čime gubi svoj izvorni ritam.
Ako je vrijeme postalo mjerljivi resurs, što se događa s onim što mu izmiče – s trenucima koji možda nisu produktivni, ali su najautentičniji? Može li postojati vrijeme koje ne ovisi o tim parametrima? Vrijeme koje nije usmjereno na proizvodnju, rast i potrošnju, nego na nešto dublje – na prisutnost izvan mjerljivih jedinica? Ako je vrijeme postalo funkcija produktivnosti, možemo li ga ikada vratiti njegovoj izvornoj egzistencijalnoj dimenziji – ili smo nepovratno zarobljeni u njegovoj instrumentalizaciji?
Anti-vrijeme
Religijske i duhovne tradicije nude drukčiji pogled na vrijeme – umjesto linearnog, prolaznog toka, one ističu sveto vrijeme, koje nadilazi prolaznost i spaja početak i kraj u ciklus vječnog povratka, kako ga definira Mircea Eliade (Sveto i profano). Takvo anti-vrijeme ide protiv logike profane kulture i otvara pitanje: je li moguće vrijeme doživjeti izvan njegove ekonomske i tehnološke determinacije?
Kapitalističko vrijeme u svojoj biti nije ciklično, već linearno i beskonačno – uvijek usmjereno prema budućnosti. Nasuprot tome, sveto vrijeme pokušava povratiti vječnu sadašnjost. Ujedno, ono predstavlja semantičku provokaciju u odnosu na standardno poimanje vremena: nije samo suprotnost prolaznosti, već i koncept koji izaziva naše intuitivne predodžbe o vremenskom toku. Ako vrijeme nije nužno linearan proces, već može biti stanje, otvara se prostor za nove vremenske modalitete koji nadilaze dosadašnje razumijevanje.
I ne samo to: budući da je iskorak iz vremena, sveto vrijeme istodobno označava i iskorak iz određene kulture i njezine perspektive stvarnosti – te ukorak u širu, od kulture još neoslovljenu Stvarnost. Kao vječni povratak trajno prisutnom, ono otvara pristup drugim dimenzijama Stvarnosti koje nadilaze vrijeme i zato ostaju nevidljive kulturama koje realnost kroje prema drukčijim mjerilima.
Sam konačni cilj religija – vječnost – potvrđuje taj iskorak. Ako je bit vremena da prolazi, vječnost traje; ona jest – i kao takva nalazi se s onu stranu i vremena i nepostojanja vremena.
No, je li vječnost potpuna negacija vremena ili njegovo krajnje ispunjenje? Ako vrijeme nestaje u vječnosti, znači li to da ona postaje posljednja istina vremena? Ili je vječnost, paradoksalno, jedini oblik vremena koji uistinu jest?
- UI i vrijeme
Ako je kroz najveći dio ljudske povijesti vrijeme bilo promatrano kroz ljudsku percepciju i kulturne konstrukte, čini se da danas, u suvremenom dobu, stupamo na novi teritorij u kojemu vrijeme više nije isključivo ljudska kategorija. Pojava i razvoj umjetne inteligencije donose radikalnu promjenu u odnosu prema vremenu. UI ne samo da funkcionira unutar drugačijih vremenskih okvira, već i aktivno oblikuje nove načine percepcije, obrade i manipulacije vremenom. Dolazimo li u dodir s novom vrstom tehnološke temporalnosti – onom koja je radikalno odvojena od ljudskog iskustva? Ako je odgovor potvrdan, kakve posljedice to može imati za čovjeka i njegovu egzistenciju?
Eksponencijalni rast i percepcija vremena
Tehnološki napredak nikada nije bio statičan, ali je kroz povijest slijedio relativno stabilne linearne obrasce. S pojavom umjetne inteligencije, ritam inovacija više nije predvidljiv – ulazimo u eru eksponencijalnog rasta, u kojoj se tehnološke promjene događaju brže nego ikad prije. Za razliku od prošlosti, kada su se izumi pojavljivali postupno i s jasnim vremenskim razmacima, danas svaki napredak generira uvjete za još brži razvoj. Ono što je nekada trajalo desetljećima, sada se odvija u godinama – ili čak mjesecima. Drugim riječima, brzina tehničkog napretka ne samo da raste, već se višestruko ubrzava.
Ovaj ubrzani razvoj ne utječe samo na tehnologiju, već i na percepciju vremena homo technologicusa. Kako vrijeme biva sve više definirano algoritmima, postavlja se pitanje može li se ljudska percepcija prilagoditi tom novom ritmu.
Istraživači poput Alvina Tofflera (Šok budućnosti) i Kathleen Taylor (Ispiranje mozga) upozoravaju na opasnost informacijskog preopterećenja koje proizlazi iz tog ubrzanja. Iako ljudski mozak posjeduje iznimnu neuroplastičnost, on ipak ima svoja ograničenja u obradi sve većeg priljeva podataka. Ako ritam tehnoloških promjena nadmaši sposobnost čovjeka da ih obradi, to može dovesti do kognitivnog umora, smanjene sposobnosti donošenja odluka i osjećaja vremenske dezorijentacije – drugim riječima, do stanja u kojem se mozak više ne snalazi u ubrzanoj stvarnosti, postajući sve podložniji manipulaciji.
Ova dilema jasno je artikulirana i u izjavi Stephena Hawkinga za BBC 2014. godine: „Ljudi su ograničeni sporom biološkom evolucijom i upravo zbog tog razloga ne mogu se kompetitivno natjecati s tehnološkim napretkom te će biti zamijenjeni umjetnom inteligencijom.“
Ta misao otvara ključno pitanje: je li ljudska percepcija vremena postala zastarjela u usporedbi s brzinom razvoja UI-ja, ili se možda razvija na načine koje tek počinjemo razumijevati?
Ritmovi percepcije i obrade
Heidegger je u svom djelu Bitak i vrijeme istaknuo da je biti-u-vremenu temelj ljudske egzistencije. Vrijeme nije samo okvir unutar kojega čovjek postoji – ono istodobno oblikuje njegovu svijest i iskustvo postojanja. Ali gdje u toj strukturi vremena stoji umjetna inteligencija? Može li UI, na bilo koji način, biti-u-vremenu? Drugim riječima: što se događa kada se ljudsko iskustvo vremena susretne s tehnološkim vremenom?
Ljudska percepcija vremena temelji se na biološkim ritmovima – dnevnim ciklusima, protoku misli, subjektivnom osjećaju trajanja. Usporedno s time, UI ne percipira vrijeme na isti način: umjesto svijesti o trenutku, UI funkcionira kroz procesorsku obradu, gdje se odluke donose u milisekundama.
Za razliku od čovjeka, kojemu se budućnost otvara kroz iskustvo i anticipaciju, UI budućnost predviđa putem statističke analize i algoritamskih modela. Dok čovjek zamišlja, sumnja i spekulira, UI računa mogućnosti i proizvodi izračunatu budućnost – lišenu subjektivnog iščekivanja. Ta razlika stvara paralelne vremenske tokove: dok čovjek prolazi kroz vrijeme, UI ga računa i modelira.
Dok čovjek proživljava prošlost kroz sjećanja, sadašnjost kroz iskustvo, a budućnost kroz slutnju, UI vrijeme tretira kao niz podataka. UI ne doživljava vrijeme – ono mu je samo još jedna varijabla unutar algoritamskih matrica. Ljudski osjećaj trajanja i unutarnji ritmovi oblikovani su biološkim, emocionalnim i društvenim čimbenicima; UI, naprotiv, operira u drugačijoj vremenskoj dimenziji – onoj čisto računske obrade.
No može li napredna umjetna inteligencija razviti neku formu digitalne prisutnosti? Ako prisutnost znači biti svjestan trenutka, može li entitet koji ne doživljava sadašnjost uopće postojati u vremenu?
Nova ontologija vremena?
Jaz između ljudskog i umjetnog vremena postaje još dublji kada uvidimo da UI ne samo da obrađuje vrijeme, već ga i aktivno oblikuje – stvarajući vlastitu temporalnu dinamiku, neovisnu o ljudskom iskustvu. Algoritamske predikcije omogućuju UI-ju da simulira budućnost s iznimnom preciznošću. Time se otvara ključno pitanje: ostaje li ljudska budućnost još uvijek otvorena – ili već postoji kao statistički izračun?
Jedna od temeljnih sposobnosti UI-ja jest upravo manipulacija vremenom kroz predikciju i optimizaciju. UI sustavi koriste goleme količine povijesnih podataka kako bi generirali precizne prognoze – u financijama, zdravstvu, klimatskim modelima, pa čak i u vojnoj strategiji.
No ova sposobnost otvara paradoks: ako UI može predvidjeti buduće događaje s visokim stupnjem točnosti, znači li to da budućnost već postoji – samo još nije postala svjesna? Ako su svi mogući ishodi već kodirani u podacima, je li slobodna volja tek iluzija? Može li neizvjesnost preživjeti u svijetu gdje algoritmi neprestano modeliraju potencijalne ishode?
U tradicionalnom shvaćanju, vrijeme se sastoji od tri dimenzije: prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. No s razvojem umjetne inteligencije dolazi tihi, ali duboki pomak:
- Prošlost postaje skup podataka – UI je ne doživljava, već je analizira.
- Sadašnjost postaje proces obrade – umjesto svjesnog iskustva, UI operira kroz izračun.
- Budućnost postaje predikcija – UI ne čeka što će doći, nego to računa unaprijed.
Što tada ostaje od sadašnjosti kao prostora iskustva? Ako se prošlost svede na podatke, a budućnost na predikcije, može li sadašnjost opstati kao autentična ljudska dimenzija? Hoće li nas UI naučiti da živimo u vremenu koje više nije naše – u predizračunatoj sadašnjosti bez unutarnje prisutnosti?
Ako je prošlost već arhivirana, a budućnost programirana – što uopće još ostaje od sadašnjosti kao egzistencijalnog središta?
Čovjek bez budućnosti?
Ako se čovjekovo vrijeme uruši pod naletom umjetne inteligencije, otvara se posljednje pitanje: ostajemo li još uvijek gospodarima vlastitog vremena – ili smo već postali algoritamski subjekti u mreži predikcija? Hoće li buduće generacije razviti novu svijest o vremenu, u kojoj će trenutak postati nevažan, a predikcija ključna? Hoće li nas UI naučiti živjeti u simuliranoj budućnosti, dok se naša percepcija sadašnjosti u potpunosti transformira?
Svojim pojmom permanent record (trajno zabilježeno), Edward Snowden upozorava na jednu od ključnih opasnosti algoritamske stvarnosti – nestanak stvarne budućnosti zbog potpune predvidljivosti. Ako svaka odluka, svaka interakcija i svaka misao postanu trajno zabilježeni podaci, budućnost prestaje biti otvorena – ona postaje unaprijed određena.
U svijetu u kojem se prošlost ne može zaboraviti, a algoritmi neprestano generiraju budućnost iz nepromjenjivih podataka, ostaje li još prostora za spontanost, neizvjesnost i slobodnu volju? Ako je ljudsko vrijeme postalo statička mreža zapisa i predikcija, možda više ne živimo u vremenu koje se odvija – već u vremenu koje je već zapisano. Vremenu u kojem je budućnost samo odjek prošlosti, a sloboda tek iluzija među linijama koda.
- Arheologija vremena: vrijeme kao čovjekov egzistencijalni trag
Kao što je razvidno iz dosadašnje analize, vrijeme nije samo kontinuum, već slojevita struktura u kojoj se zrcale tragovi ljudske egzistencije. Svaka epoha oblikuje vlastiti ritam, način razumijevanja i korištenja vremena. No što ako su neki od tih tragova zakopani ispod naslaga civilizacijskih konstrukcija, neprimjetno oblikujući naše poimanje sadašnjosti i budućnosti? Može li se vrijeme „iskopati“ poput fosila – i što bismo u tom procesu otkrili o sebi?
Arheologija vremena
Jedan od najoštrijih kritičara modernog doživljaja vremena je John Zerzan, koji tvrdi da je vrijeme kakvim ga danas poznajemo zapravo civilizacijski artefakt. Prema njemu, izvorne ljudske zajednice živjele su u neposrednom vremenu, vođene prirodnim ritmovima, dok je razvoj tehnologije doveo do progresivnog otuđenja od tog izvornog osjećaja postojanja. Svoja promišljanja o vremenu, kulturi i civilizaciji Zerzan (Anarhoprimitivizam protiv civilizacije) temelji na novim uvidima antropologije i arheologije, u kojima se sve snažnije propituju temeljne ideološke premise civilizacije i revidira tradicionalna slika života izvan nje.
Slijedeći Zerzanovu misao, možemo naslutiti kako su primitivne zajednice živjele u vremenu koje nije bilo mjerljivo satovima, već određeno prirodnim ciklusima. Dan i noć, izmjene godišnjih doba, biološki ritmovi – sve su to bili temelji vremena koje je bilo intuitivno, a ne matematički konstruirano. Odnos prema vremenu bio je neposredan, spontan i nerazdvojiv od svijeta prirode. Možemo reći da je vrijeme tada bilo izraz dijaloškog odnosa prema Drugome – u liku prirode same.
Pojava mjerenja vremena – od prvih sunčanih satova do složenih kalendarskih sustava – postupno je preoblikovala percepciju trajanja i ritma života. Industrijska revolucija donijela je mehaničko vrijeme – vrijeme rada, standardizacije i točnosti – čime je ljudski život sve više podređen pravilima produktivnosti. Vrijeme postaje izraz monološkog odnosa prema samima sebi, prema našim ciljevima i načinima njihova ostvarivanja – i instrumentaliziranja Drugoga.
Digitalna era učinila je korak dalje: vrijeme postaje algoritamska varijabla – podatak koji se može optimizirati, manipulirati i predvidjeti. Umjetna inteligencija i strojno učenje omogućuju ne samo analizu prošlosti, nego i anticipaciju budućnosti s nevjerojatnom preciznošću. Vrijeme više nije linearna sekvenca događaja – ono postaje simulacijski prostor u kojem algoritmi projektiraju moguće budućnosti. U tom procesu brišu se granice između onoga što je bilo, što jest i što tek može biti.
Vrijeme čovjeka kakvo smo poznavali polako se urušava i nestaje, pretvarajući se u refleksiju našeg monološkog odnosa prema sebi – transhumaniziranog u mrežu anticipacije i optimizacije. Arheologija vremena tako postaje ne samo povratak izvoru, već i suočenje s gubitkom: gubitkom spontanosti, prirodnog ritma, i onog dijaloškog vremena koje nas je nekad povezivalo sa svijetom.
U potrazi za izgubljenim vremenom
Već je Marcel Proust u svom monumentalnom djelu U traganju za izgubljenim vremenom istraživao stvarnost vremena kao nešto što nestaje ne zato što je prošlo, nego jer je izmaklo svijesti – ono što se može povratiti samo unutarnjim dodirom, sjećanjem, prisutnošću. Takvo vrijeme nije linearan tok, već unutarnji svijet koji čeka da bude ponovno otkriven. Danas, u digitalnom svijetu ubrzanja i fragmentacije, ta potraga postaje još složenija: ako je vrijeme oblikovano civilizacijom do svoje digitalne neprepoznatljivosti, postavlja se pitanje – može li ga čovjek ponovno pronaći?
Jesmo li danas arheolozi vlastitog vremena – ili njegovi zarobljenici? Tragovi prošlih ritmova možda nisu potpuno izgubljeni, ali su zatrpani slojevima tehnološke temporalnosti koja dominira našim iskustvom stvarnosti, usisavajući ga sve jače – poput crne rupe.
Poput Prousta u njegovo doba, tako i u suvremenom kontekstu, u svojoj nedavno objavljenoj studiji Zeit (Vrijeme), Rüdiger Safranski istražuje složenu narav vremena i način na koji ga čovjek doživljava. Za Safranskog, vrijeme nije samo fizički tok, već i vlastito vrijeme (Eigenzeit) – subjektivni ritam unutarnje prisutnosti, koji često biva potisnut vanjskim ritmovima društva i tehnologije. Upravo u toj napetosti između civilizacijskog ubrzanja i osobnog trajanja nastaje prostor autentične egzistencije.
U modernom dobu, kaže Safranski, vrijeme se više ne doživljava kao trajanje (Dauer), već kao niz jedinica korisnosti koje treba „potrošiti“ – što vodi prema eksploatiranom vremenu (bewirtschaftete Zeit), koje otuđuje čovjeka od njega samoga. Nasuprot tome, Safranski predlaže pojam ispunjenog vremena (erfüllte Zeit) – onog u kojem se rađa prisutnost, kontemplacija i slutnja vječnosti: ne kao beskonačnosti, već kao dubine sadašnjosti. Život, naglašava on, uspijeva samo u modusu vlastitog vremena – vremenu koje nije mjerljivo, ali u kojem čovjek može ponovno biti prisutan.
Proust, Zerzan i Safranski nas tako podsjećaju da su ritmovi modernog svijeta umjetni i nametnuti. No može li homo technologicus još pronaći put u njihovu odbacivanju – ili jedino u njihovoj reinterpretaciji? Može li se tehnologija koristiti ne za daljnju kontrolu vremena, već za ponovno povezivanje s izgubljenim dimenzijama postojanja? Ako su algoritmi danas ti koji oblikuju budućnost, moguće je da nas upravo njihova predikcija može dovesti do nove svijesti o sadašnjem trenutku.
Pitanje ostaje: tražimo li izgubljeno vrijeme u prošlosti – ili ga tek trebamo stvoriti? Ako je izvorni ljudski ritam zatrpan civilizacijskim slojevima, moguće je da ne postoji povratak, već isključivo preoblikovanje – nova sinteza između egzistencijalnog iskustva i tehnološke preciznosti. Možda upravo u spoju intuicije i algoritama leži potencijal za oslobođenje iz determinističke mreže predikcija.
Jesmo li samo arheolozi vlastite prošlosti – ili tvorci vlastite temporalnosti? Ako je vrijeme već zapisano, možemo li naučiti čitati između redaka – ili čak pisati nove?
Možda se izlaz ne nalazi u povratku prošlosti, nego u stvaranju vlastite temporalnosti – sposobnosti da se u svijetu ubrzanja i algoritama ponovno pronađe unutarnji ritam. Ono vrijeme koje odgovara dubini vlastitog postojanja. Traganje za izgubljenim vremenom tada nije nostalgična potraga, nego egzistencijalna pobuna protiv zaborava sebe – čin otpora zaboravljenoj unutarnjoj prisutnosti.
