U nedavnoj televizijskoj raspravi Nino Raspudić je više implicirao nego izgovorio da bi zabranio pobačaj čak i u slučaju silovanja. Bez obzira je li točno to htio reći ili nije, izjava je tako prenesena u javnosti i izazvala je priličan moralni bijes. Mada će većini ljudi biti dovoljno to što imaju snažnu moralnu intuiciju da je Raspudić u tome jako u krivu, možda ipak vrijedi objasniti u čemu je pogrešnost te izjave. Naime, nekome može izgledati da stav o nedopustivosti pobačaja čak i u slučaju silovanja logički slijedi iz pretpostavke da čovjekov život započinje začećem: ako čovjekov život započinje začećem onda je pobačaj namjerni prekid čovjekovog života, dakle ubojstvo, i tu ne može biti iznimki. Međutim, kao što kaže naslov, pokazuje se da čak i ako (poput mene) smatrate da čovjekov život započinje začećem ipak upravo u slučaju silovanja žena ima potpuno pravo na pobačaj.
Osnovu za tu tvrdnju daje nam poznati misaoni pokus Judith Thomson. Zamislite da neki u svakom pogledu vrijedan čovjek, npr. neki veliki violinist, ima čudnovatu smrtonosnu bolest koja je izlječiva samo tako da on bude devet mjeseci prikopčan na vas, cijelo vrijeme, uz različite tjelesne teškoće koje iz toga proizlaze za vas. Zbog nekog biološkog razloga upravo ste vi jedina osoba koja mu može spasiti život, i to jedino na taj način. Jeste li moralno obavezni devet mjeseci nositi sa sobom to drugo biće da bi preživjelo? Svakako bi bilo pohvalno da to učinite, i da time spasite život toga čovjeka, ali jeste li dužni to napraviti, žrtvovati devet mjeseci svoga života za njegov život? Čini se da većina ljudi smatra da je odgovor: ne, ne postoji takva dužnost.
Judith Thomson argumentira da isto tako ni trudna žena nije moralno obavezna devet mjeseci uz različite tjelesne teškoće (ne kaže se bez razloga da se radi o „trudnoći”, o nečemu što zahtjeva velik trud) nositi to drugo živo biće u sebi. U tome smislu žena ima pravo odlučiti o svome tijelu. Da Raspudić nije uzeo u obzir ovaj argument vidi se iz toga što je na primjedbu sugovornice o pravu žene da sama odlučuje o svome tijelu odgovorio da se ne radi o njenom tijelu jer plod ima drugačiji DNA, pa je time drugi (potencijalni?) čovjek.
Ali pravo žene na odlučivanje o svome tijelu ne ovisi o tome: iako je to drugo tijelo koje ona nosi, ipak ga ona nosi u svome tijelu i ima pravo odlučiti o tome hoće li ga nositi u svome tijelu ili neće. Kad se ovaj misaoni pokus koristi kao argument za pravo na pobačaj uopće, tad protuargument glasi: samim pristankom na spolni odnos žena je pristala i na mogućnost začeća. Dakle, kaže taj argument, trudnoća nije situacija kakvu opisuje gornji misaoni pokus jer je to da u sebi nosi drugo živo biće nastala prethodnim pristankom žene na spolni odnos. Naravno, mnogima izgleda da je tu posljedica (trudnoća) nesrazmjerna onome što se često namjerava spolnim činom (malo zadovoljstva), ali to ne mijenja ništa na činjenicama prirode: spolni čin (a ne npr. roda) jest djelatni uzrok nastanka novog čovjeka (bilo da smatramo da se taj nastanak događa u trenutku nastanka nove DNA koja u sebi sadrži informaciju po kojoj se nadalje „vodi” razvoj toga čovjeka, bilo da smatramo da se događa s nekom odgodom od određenog broja tjedana, ovisno o tome u kojoj se državi događa).
Što god mislili o tome argumentu da pristanak na spolni odnos ujedno znači i pristanak na moguće posljedice (bile one začeće ili neke druge, npr. emocionalne), kad se radi o silovanju tada taj argument otpada. Žena se nesvojevoljno – dapače, prisilno – našla u situaciji da je u njenom tijelu jedno drugo tijelo. I u tom slučaju pravo žene da odluči što će sa svojim tijelom – da li će devet mjeseci nositi to drugo biće ili neće – jest nesporno. Svakako, ako je pobačaj u tom slučaju moralno dopustiv, ne znači i da je poželjan. U moralnoj teoriji postoji pojam supererogacije koji označava djelovanje u kojem se pozitivno nadilazi moralna dužnost. Npr. moralno je poželjno postupiti herojski u nekoj situaciji, ali ne postoji moralna dužnost da se postupi herojski. Svakako ženama koje odluče roditi dijete začeto silovanjem valja odati priznanje za taj čin supererogacije, ali ne postoji moralna dužnost da to naprave.
O autoru:
Davor Katunarić (rođen 1972. godine u Splitu) gimnazijski profesor fizike iz Zadra, u slobodno vrijeme autodidakt u filozofiranju.
