Dok Marko Perković Thompson trumpovskim koracima napreduje prema zagrebačkom Hipodromu, gdje bi se trebala održati njegova službena inauguracija na estradni tron, baražna vatra ne jenjava. Ostavit ćemo po strani estetske prigovore, koji ionako nisu neki meritum, pogotovo ne kad je u pitanju masovna kultura, i vratiti se majci svih bitaka – borbi za vlast. No prije toga nekoliko napomena.
Glazbeno gledano MPT je jedno od mnogobrojne – zakonite i nezakonite – djece Bijelog dugmeta, najvećeg benda koji je postojao ne samo u Jugoslaviji nego i u cijelom komunističkom lageru. Nastup Dugmeta u parku Gorki u Moskvi 1985. godine, što je pak trebala biti njihova inauguracija, prekinut je i prije početka: navala mlade publike bila je tolika da su odgovorni drugovi procijenili kako je opasnost od infekcije prevelika. Svjedoci se sjećaju predstavnika Komunističkog saveza omladine – službenog organizatora – sve komsomolaca u već solidnim godinama, koji su najednom preplavili pozornicu s motorolama u rukama, zatim kordona specijalaca i milicije na konjima koja bez milosti rastjeruje gomilu. Vjerojatno je i razglas odmah isključen.
No, iza Dugmeta ostali su brojni evergrini, pjesme koje su nadživjele svoje doba, a vjerojatno će nadživjeti još koje; u pozadini najpoznatijeg fenomena naše pop-kulture ne možemo, dakako, zaobići ključnu autorsku figuru, Gorana Bregovića. Što god mislili o tom sarajevskom začinjavcu neprijeporno je da se u svakom od svojih utjelovljenja – bilo kao kompozitor, kompilator, plagijator te, u produktivnoj sintezi svih talenata, kao veletrgovac – Brega pojavljuje u ikoničkom formatu. Čini se da je ta ikona dobro prosvijetlila karijerne i artističke staze MPT-a, premda mu nije pomogla da – daleko od Moskve, u Republici Hrvatskoj, u prvim desetljećima 21. stoljeća – i sam ne okusi nešto od komsomolske pravde.
Kanceliranje MPT-a imalo je svoje faze. Tu je najprije pjesma koja će utemeljiti njegovu karijeru – Bojna Čavoglave. Ne samo najautentičnija Thompsonova pjesma već i najautentičnija među glazbenim memorabilijama Domovinskog rata (onaj stih “baci bombu, goni bandu” doista vraća vjeru u primijenjenu umjetnost). No, nisu sporne bile ratničke inkantacije toga, pomalo krezuboga zbora; sporan je bio početak pjesme i poklič “Za dom spremni”. Službeno, kontroverzija se temelji na činjenici da se takav ili sličan pozdrav nalazio u protokolima jednog totalitarnoga režima. Ali, to je samo alibi – nije problem što se ZDS, ili nešto slično tome, koristio u ustaškom pokretu, niti je uopće problem ta paradržava. Problem je, kao i u svakoj borbi za vlast, puno bliži poprištu: s tim su pozdravom dragovoljci HOS-a među prvima ustali u obranu Hrvatske. Uz poklič “Za dom spremni” rušila se, dakle, Jugoslavija.
Ostavimo se stoga rasprave o kvaliteti glazbe, populizmu, razini kiča i trivijalnostima – sve su to uobičajeni, premda ne i nužni začini masovne kulture – i složimo se najprije oko toga da je estradni put MPT-a popločan zanatski vrlo solidnom produkcijom i da su se mnoge njegove pjesme čvrsto ukorijenile u publici, a neke postale nacionalne, stadionske himne. Narodne pjesme. Sve smo to znali i u trenutku kad je Thompsonu isključen razglas na dočeku Vatrenih iz Rusije, čime je kanceliranje na neki način oslužbenjeno. Ta se partijska sabotaža protegnula i na doček iz Katara koji se, četiri godine poslije, također prenosio na nacionalnoj televiziji: dvoje prisavskih voditelja na brisanom prostoru pozornice te je večeri satrto mogućnošću da bi se na nekom krovu mogao pojaviti elsinorski hologram MPT-a – u crnoj HOS-ovoj majici, s mačem kralja Tomislava – kojeg će potom čavoglavske Niprije spustiti na stejđ, u bratski zagrljaj Luke Modrića. Nije bilo lako gledati voditeljski tandem kako cupka po bini na samom rubu moždanog udara.
I sada, kad se Thompsonov trijumfalni come-back odvija ponešto sinkrono s jednako trijumfalnim pohodom cajki po hrvatskim dvoranama i arenama, poteže se krajnji argument: da se radi o istoj publici. To bi, dakako, moglo biti točno, ili bar točno u dostatnoj mjeri. Ali, tek bi s tim argumentom revni pretplatnik HRT-a mogao postaviti dva gnjevna pitanja. A potom još jedno.
Prvo pitanje: zašto Lepa Brena i ostale pjevačice iz regiona bez problema nastupaju na Hrvatskoj radioteleviziji, gostuju u talk-showovima, Brena čak na HTV-u besplatno reklamira svoje najlonke, dok se MPT na istoj adresi ne smije ni spomenuti? A kad koja njegova pjesma ipak bude izvedena, onda je to drugi izvođač i autorovo se ime ne izgovara? Pa čak i kad vodeći mediji srednje struje spletom okolnosti budu dovedeni u iznudicu, kao što je bio slučaj s dočekom srebrnih rukometaša na “glavnom trgu svih Hrvata”, u Katedrali duha odmah se služi pokornička misa: u istoj emisiji u kojoj je Brena reklamirala čarape prisavski egzorcisti raskužuju jednu svjetsku medalju i jednog nacionalnog hit-mejkera.
Ako idemo s pretpostavkom da se i ovdje estetski argumenti – pa čak i elementarni ukus – mogu slobodno ostaviti po strani, je li ovaj damnatio memoriae nastupio zbog “kontroverzija” oko Thompsonovih nastupa? Ako su kontroverzije kriterij, što ćemo s Breninim pjevanjem četnicima u Brčkom i Bijeljini 1993. i nastupima u odori vojske s kojom smo bili u ratu? U čemu je razlika?
Odgovor je toliko jednostavan da ga se nitko ne usudi izreći: Marko Perković Thompson sudjelovao je u rušenju Jugoslavije, Lepa Brena nije.
Naravno, gnjevnom pretplatniku sȃmo se nameće drugo pitanje: zašto bi sudjelovanje u rušenju Jugoslavije bilo sporno u Republici Hrvatskoj, državi stvorenoj u Domovinskom ratu, i to danas, sredinom dvadesetih, kad se ta država nalazi u sastavu EU i sjevernoatlantskih integracija?
Odgovor je i ovdje jednostavan, samo se oko te jednostavnosti treba potruditi: naime, jugoslavenstvo danas nije ništa drugo nego barikada koju je Partija podigla između sebe i one tihe i pomalo mutave većine hrvatskoga naroda koja se ne zna politički artikulirati. To je cordon sanitaire, umjetna prepreka, nasip čija je jedina funkcija zadržati postojeću distancu između partijske elite, političke i ekonomske – potekle gotovo isključivo iz komsomolskih redova – i puka koji, kako se to pučki kaže, ne zna tko mu glavu nosi. Katolički intelektualac Tias Mortigjija, jedna tragična figura naše povijesti, u NDH urednik Hrvatskog naroda i tjednika Spremnost, shvatio je razmjere i cilj poratnih čistki: poslije svega – zaključio je – ostat će tek puka etnička masa bez glave. Puka etnička masa bez glave… Partizani se nisu dali impresionirati takvom pronicljivošću nego su i njega smaknuli i bacili u neki neobilježeni jarak.
Danas je na održavanju tih barikada angažirana jaka partijska logistika: uz HRT, HINA-u, Ministarstvo kulture, tu su partijski univerziteti, jedini na kojima se uči tehnologija vlasti, i još mnogo sitne inženjerije koju je prije desetak godina, s poznatim ishodom, pokušao demobilizirati Zlatko Hasanbegović. Tu ćemo inženjeriju vidjeti u akciji kad se između Prisavlja i mjesta pretpostavljene hipodromske krunidbe ispriječe samo ona dva savska nasipa…
Ovdje dolazimo do posljednjeg pitanja: zašto se u ovih trideset i pet godina hrvatske samostalnosti – dobro, u ovih dvadeset i pet godina od Tuđmanove smrti – nikakav Thompson nije pojavio u hrvatskoj politici? Zašto nema nikoga tko bi energiju koja se jasno i nedvojbeno pojavljuje na koncertima MPT-a politički artikulirao? Odgovor da su svi pokušaji propali zbog narcisoidnosti desnih protagonista naprosto ne drži vodu. I Josip Broz je bio egotripaš prvog reda, pa ipak je stvorio strukturu koja već osam desetljeća vlada Hrvatskom, a gledamo li stvar sinkronijski, ni komsomolski gojenci koji su joj danas na čelu ne natječu se u poniznosti.
Estradna persona Marka Perkovića Thompsona (ovdje persona – dakako – u jungovskom smislu) utjelovljuje strah Partije od čovjeka koji u stvarnosti ne postoji; Partija, naime, djeluje preventivno, to je osnova njene povijesne mudrosti. Dok god je tako morat ćemo priznati da je na svako pitanje koje si postavljamo nesretni Tias Mortigjija – ma gdje bio – već dao točan odgovor.
