Written by 05:00 Hereze, Ogledi

Ivan Komšić: Treba li nam MAGA kolaboracionizam?

MAGA

Cijeli govor potpredsjednika SAD-a J.D. Vancea, a posebno rečenica „Novi šerif je u gradu“ na Sigurnosnoj konferenciji u Münchenu, već sada označava promjenu na međunarodnoj sceni. Nije stvar samo puke izmjene vlasti. Može se početi od izbora fraze. Potpredsjednik Vance nije rekao novi predsjednik, nova vlast/vlada ili, ne daj Bože, nova paradigma. Šerif je glavni čovjek represivnog sustava pojedinog okruga (upravno-teritorijalne jedinice u SAD-u) koji bismo nategnutom analogijom mogli usporediti s općinom u našoj raspodjeli samoupravnih jedinica. Još važnije, u američkom imaginariju šerif je personifikacija reda. Taj, uglavnom od građana izabrani, pojedinac u zajednicu i svakodnevni život unosi red. On je, kao što smo naučili iz velike enciklopedije života, odnosno američkih filmova, utjelovljenje poštenje i pravde. Novi šerif u gradu staje na kraj trulim kompromisima, kriminalcima i njihovim aktivnostima, spašava građane te restaurira poredak. Šerif nerijetko iskrsnule probleme rješava na tako tipičan kaubojski jenkijevski način ili, kako to Amerikanci vole reći, prvo puca pa tek onda postavlja pitanja (shoot first and ask questions later.)

Doktrina je to koja krasi Amerikance oduvijek. Deliberacija da, ali ne preduga – a zatim i brzo djelovanje. Od već spomenutih kauboja preko prvog pa drugog svjetskog rata i ne prevelike drame oko bacanja dvije atomske bombe (ili da citiramo Vladimira Putina: „Staljin je bio diktator i tiranin, ali sumnjam da bi upotrijebio nuklearnu bombu protiv Njemačke 1945. Mogao je to učiniti 1941. ili 1942. kada se radilo o životu ili smrti. Ali čisto sumnjam da bi to učinio 1945. kada je neprijatelj već gotovo odustao i nije imao nikakve šanse preokrenuti tijek rata. Mislim da ne bi. Sada pogledajte SAD. Bacili su bombu na Japan, zemlju koja je bila nenuklearna država i bila je vrlo blizu poraza.“) do bombardiranja afroazijskih shitholes kako ih, ne zavaravajmo se, ne zove samo Donald Trump. Ili kako pjeva jedan bend: „Šalju momke jake s nuklearnim ganom/da tamane divljake tamo po Iraku“.

Najsvježiji primjer jest interna komunikacija Trumpovog, uvjetno rečeno, užeg kabineta u Signal grupi u kojoj se koordinirao i dogovarao napad na jemenske hutiste. Zabunom je dodan i glavni urednik magazina Atlantic Jeffrey Goldberg pa je, nakon što su autentičnost grupe i poruka potvrđeni, sva ta korespondencija završila u javnosti. Iako je ta nevelika razmjena zahvalna za detaljnu raščlambu rečenicu po rečenicu, za naš kontekst najzanimljivije je primijetiti tu sklonost kaubojskom načelu, odnosno brzom djelovanju. Odmah se pri osnivanju grupe legitimiraju predstavnici pojedinih „ministarstva“ koji će sudjelovati u radu i kreće se na meritum. Razvije se i kratka rasprava o ekonomskim i međunarodnim političkim pitanjima, uglavnom između potpredsjednika J. D. Vancea te ministra obrane Petea Hegsetha. Vance predlaže odlaganje akcije u skladu s MAGA načelom America first (on argumentira da se vojnom akcijom više pomaže Europi negoli SAD-u). Hegseth mu suprotstavlja argument unutarnjopolitičkog PR-a, bolje rečeno spina cijele situacije čime pokazuje i više nego solidan politič(ars)ki instinkt.

Ali najvažnije jest to što Hegseth u raspravi s Vanceom ističe kao glavni argument protiv odgode akcije sljedeće: „ako ovo (plan napada op. a.) procuri, ispast ćemo neodlučni“. Indecisiveness, taj neprijatelj jenkijevštine od kojeg zaziru Amerikanci i zbog kojeg ne mogu cijeniti birokratski zapretene strukture Europske unije i njihove načina donošenja odluka. Želiš baciti bombu (na Iran)? Napravi grupu na komercijalnoj aplikaciji za komunikaciju, kratak dogovor i izvršenje. Bomb first, ask later.

Abulomanija je psihijatrijski poremećaj patološke neodučnosti. Ako ministar Hegseth i nije upozat s njime, sigurno ga itekako ćuti kod Europljana, kao uostalom i ostatak MAGA administracije. Na već spomenutoj konferenciji u Münchenu J.D. Vance se iščuđavao Europi u kojoj mjeri je spremna trpjeti terorističke napade kade je sasvim jasno tko je za njih nadproporcionalno odgovoran. Nakon spoznaje o postojanju prezastupljene skupine u činjenju takvih kaznenih djela, politika razumnog centrizma (ništa više!) bila bi represivno djelovanje prema istoj. Kod nedjelujuće Europe preostaju thoughts and prayers, uz periodične „snažne izjave“ te odlučnu pravosudnu represiju, ali prema domicilnom stanovništvu i političarima.

Europa,, usprkos međunarodnom previranju i najavi oštrih odgovora/kursa/politika, i dalje nije pokazala ništa. Girlboss Kaja Kallas pokušala je pokazati mišiće najavivši 40 milijardi dolara pomoći Ukrajini. Nije uspjela. Kao što se ni prije dva mjeseca u Washingtonu nije sastala ni s kim relevantnim. U najnovijoj epizodi izgrađivanja vlastitog gravitasa, estonska bakrena lady prijeti onima koji se odazovu na moskovsku proslavu devetog svibnja. Ako ništa drugo, zaslužuje peticu iz zalaganja.

Sada kada smo spoznali kako Jenkiji u svojim liberalno-križarskim pohodima brane democracy® svojim nadaleko poznatim konceptom oslobodilačkih atomskih bombi (pada na pamet i bojnik Kong iz Dr. Strangelovea) koje spašavaju živote, osvrnimo se i na drugu dimenziju američkog identiteta, onu koju nazivam protestantsko-računovodstvenom. Temelj državnosti SAD-a pa moguće i američke nacije jest – protivljenje nametu na čaj. Mitologiziramo i pojednostavljujemo, korijeni naravno sežu dalje i dublje od toga. Amerikanci su svakako htjeli slobodu, ali stvar je pukla na nametu (premda je on Amerikancima omogućio jeftiniji čaj, ali na štetu američki trgovaca i uvoznika koji su se našli u financijski podređenom položaju naspram britanskih). Uslijedila je revolucija, rat i neovisnost uz famoznu Deklaraciju.

Pa i sudjelovanje u dva svjetska rata može se uzeti kao zaštita vlastite „pozicije“, rečeno rječnikom tržišta kapitala. U Prvom svjetskom ratu američke su kreditne institucije izdavale zajmove silama Antante, točnije Francuskoj i Velikoj Britaniji. Bez konspirativnog ulaženja u prevelike detalje, recimo grubo da je postojao interes financijskog sektora „zaštititi“ svoje ulaganje, a nema boljeg načina nego oružjem. U Drugom svjetskom ratu 1941. izglasan je Zakon o najmu i zajmu (Lend-lease act). Da, gledajući striktno ulaz i izlaz, Amerika nije računovodstveno ostvarila povrat svoje investicije. Ali za Europu i ostatak svijeta tu vrijedi „Što ne platiš na mostu, platit ćeš na ćupriji“ jer je nakon tog rata uslijedila američka dominacija bez premca usporediva s periodima moći najvećih imperija.

Odjek tog računovodstvenog duha vidimo i danas u pregovorima Ukrajine i SAD-a oko kolokvijalno nazvanog Sporazuma o mineralima. Amerika možda ne nudi nikakvu sigurnosnu garanciju na papiru, ali zato potpredsjednik Vance kaže u intervjuu kako je najbolje sigurnosno jamstvo „dati Amerikancima ekonomsku prednost u budućnosti Ukrajine“, odnosno kako je to „puno bolja garancija sigurnosti nego 20 000 vojnika iz neke zemlje koja nije ratovala 30 ili 40 godina“. Vance ovdje daje za pravo svim onima koji glavno zaleđe američke trgovinske moći i tzv. petrodolara vide u sedam flota američke mornarice, a ne u „nevidljivoj ruci tržišta“.

Republika Hrvatska

Sada kada smo skicirali ove dvije dimenzije kao suštinu amerikanizma, a koje se kao što smo vidjeli itekako ocrtavaju u MAGA pokretu (to nije samo puki trumpizam, već puno šire, MAGA smjera na rekonstrukciju međunarodnog poretka i napuštanje licemjernog liberalnog međunarodnog poretka iliti „rules based ordera“), posvetimo se našem sokaku – Republici Hrvatskoj. Kako se Hrvatska može postaviti prema sadašnjoj američkoj administraciji koja o Europi ukupno nema pozitivno mišljenje (što smo uostalom i vidjeli iz poruka koje su procurile), a o Hrvatskoj teško da ima ikakvo.

U našim medijima, možete tek pročitati kritiku sadašnje administracije iz perspektive nekakvog imaginarnog globalnog poretka, Europske komisije ili unutarnje američke politike. Zašto je to dobro ili loše za Hrvatsku – to punokrvnog hrvatskog žurnalistu (jer većina su ih još uvijek žurnaliste) ipak ne dotikavlje. On je građanin svijeta, odavno onkraj parohijalnih republičkih podjela. Nema veze, barem taj dio kolača ostaje nama provincijalcima. Gdje dakle mi možemo funkcionirati u novome poretku? Rusija otpada. Zaboravite moraliziranje oko Ukrajine, Hrvati znaju što je pravoslavna čizma. Sumnjam da bi u neko skorije vrijeme to htjeli ponoviti. Nećemo tu posumnjati niti u vladajuće, premda svesrdno potpomažu izgradnju tzv. Srpskih kulturnih centara. S Kinezima imamo solidan odnos, neprepoznat u javnosti (neka tako i ostane), ali nema tu potencijala za nešto više. Ostaju nam Europa i SAD. Ne tako davno, to je bilo jedno. Nazivalo se euroatlantizam, ali nekad bilo sad se spominjalo.

Naša vladajuća nomenklatura s vodećim eurokratom i neuspješno višestruko samokandidiranim posebnim izaslanikom EU-a za Ukrajinu, Premijerom Suncem, ne odustaje od „europskog puta“. Što to podrazumijeva danas? U svakom slučaju agendu bližu permisivnom liberalizmu u svim svojim mogućim utjelovljenjima, otpor svakoj iole nacionalnoj ili desnijoj politici te naravno goruće pitanje hrvatske današnjice – zamjenu stanovništva. Tu se ne misli na konspirativni plan, nego realnost na terenu („pogledajte semafor“ odnosno Državni zavod za statistiku) koja nam se pokušava predstaviti kao ekonomsku nužnost u svrhu svetog BDP-a kao da je to jedini ratio nekog naroda, države ili zajednice koja postoji.

Je li moguće krenuti drugim putem? Možda putem MAGA kolaboracionizma?

Kolaboracionizam je pojam ostraciziran u Drugom svjetskom ratu. Prije nego što ga ovdje upotrijebimo u našem kontekstu pokušajmo ga malo isprati. Na latinskom doslovno znači su-radnja, a kao takvog ćemo ga i ovdje koristiti. Nije li RH u ovome trenutku kolaboracionist Europske unije? Jesmo li kolaborirali s Habsburgovcima kada je ban Jelačić suzbijao mađarski nacionalni ustanak nimalo sklon Hrvatima? Preskočimo notornu kolaboracionističku NDH koju se gotovo nikad ne gleda u povijesnom kontekstu već samo onako kako nam je predstavljaju stručnjaci -kovine (Mar- i Ja-)… Što je s Komunističkom partijom Jugoslavije koja je bila produžena ruka Kominterne i kao takva kolaboracionist Sovjetskog saveza iskoristivši ratno stanje za komunističku revoluciju i preuzimanje vlasti na području Kraljevine Jugoslavije? Zašto je Hitler mjerna jedinica apsolutnog zla, kao da povijest traje zadnjih stotinjak godina, a i u tom periodu barem dvojica na kontu imaju više smrti, ako je to glavna varijabla?

Veli Trazimah „Pravda je pravo jačeg“, Indira da svijet voli pobjednike, a dr. Hasanbegović govori o hipoteci poraza. Sve su to iskazi o jednom te istom, željeznom zakonu geopolitike za koji ljudi ne žele čuti, onom o njezinoj amoralnosti (ne nužno i nemoralnosti). Romul zapluže granicu, Rem je preskoči rugajući mu se, a ovaj ga ubije. Tako nastaju imperiji. Ne bilo kojim argumentima, već argumentom sile. Prva aristokracija uvijek je ratnička. Što čini razliku između Ustaša – koljača i kolaboracionista te partizana – pobjednika i osloboditelja (od koga/čega?) ako ne pobjeda, odnosno poraz (razlike su mnoge, samo skrećem pažnju da ono što se jednima uzima za zlo, drugima gleda kao očekivani obračun s neprijateljem, uz hipermitologiziranu historiografiju). Ili kako je to zgodno primijetio engleski autor John Harington u epigramu:

Treason doth never prosper? What’s the reason?
for if it prosper, none dare call it treason

(Izdaja nikad ne uspijeva. Zašto?
Ako uspije, nitko je se ne usuđuje nazvati izdajom)

Premda postoji mnogo primjera glajhšaltunga, čini se da vladajuću nomenklaturu to baš i ne zanima. Međutim, ako možemo izvući neki politički zaključak nakon troipoldesetljetne državnosti, onda jest taj da je HDZ hrvatska sudbina, odnosno da hrvatska sudbina jest Hrvatska demokratska zajednica. Sve ostalo je naivni politički idealizam. Neće biti revolucije niti smjene na izborima. Promjena je moguća (ako i jest) samo unutar jedine moguće vladajuće partije. Za nekoga to može biti pesimizam, drugog optimizam, trećeg nihilizam, ali za iole objektivnijeg promatrača tek realizam.

Sadašnji HDZ na globalističko-eurokratskim pozicijama lijevog centra teško da može biti predvodnik kolaboracionističke MAGA Vlade. Što znači da bi trebali u stranci zapuhati novi vjetrovi. Kunktator Plenković zapravo je savršeno konzervativan – želi konzervirati ono što sada jest. Njegova stabilokracija ipak nije u duhu vremena. Čak i kada bi on ostao kao savršeni tehnokrat, morale bi se dogoditi promjene unutar vladajuće strukture. Neka imena nameću se sama od sebe. Recimo, tu je Miro Kovač, koji je i više nego upućen u američku desnu političku ezoteriju koja MAGA čarolijom postaje srednja struja, a on bi mogao opet biti ministar vanjskih poslova. Zlatko Hasanbegović možda nije trampist, ali je 2016. godine imao DOGE prije DOGE-a u Ministarstvu kulture. Pod nevjerojatnim i nezapamćenim medijskim, društvenim i političkim pritiskom, naposljetku nije osobno kapitulirao i dao ostavku već je pala Vlada koja nije imala šanse. Bio je to loš tajming u svijetu za takve promjene, a budimo iskreni, Republika Hrvatska teško da bi bila avangarda u takvim stvarima. Ulogu u vlasti trebali bi imati i jedini hrvatski političari na Trumpovoj inauguraciji Mario Radić i Stephen Bartulica. Uz Bartulicu vjerske dimenzije radi, dodajmo tu i Željku Markić s njezinim medijskim soft powerom. Mislav Kolakušić i Ivan Pernar uvijek mogu biti populistički MAGA narodni zastupnici, premda, čini se, nijednog to ne zanima. Zasada tu ulogu odlično vrši Marin Miletić. Za gospodarstvo i/li financije može se starati Nenad Bakić, a medijska potpora može i treba biti biti nitko drugi doli Velimir Bujanec. „Desni influencer“ kako mu tepa Jutarnji list, koji se uvijek voli pozvati na Fox News i pohvaliti predsjednika Trumpa, ali njegov potencijal kao Baudelaireovog albatrosa suzbija nerijetko provincijalna i nedovoljno progresivna (ne u LGBT… smislu) hrvatska desnica. Nemojte misliti da je izostavljanje trenutačnog „hit desničara“ u Hrvatskoj omaška. MAGA je giovinezza, a ne, trumpovskim rječnikom rečeno, low energy Tomislav Jonjić koji nudi tek grobove i antikvarijate.

Ako se ovaj prijedlog čini previše proskinetičkim, uzmite u obzir da se na jenkijevskom dvoru izredalo već više državnika. Pretposljednji u nizu bio je finski predsjednik Alexander Stubb koji sigurno nije potegnuo do Floride samo radi partije golfa s aktualnim američkim predsjednikom, a posljednja zasad Giorgia Meloni, malo u svoje ime, malo u ime cijele Europske unije… Ovo su tek grube crte onoga što bi trebao biti MAGA kolaboraCionizam u Hrvata. (Ne ulazeći u meritum posljednje eskalacije višedesetljetnog sukoba, podrška Izraelu čini se conditio sine qua non suradnje s SAD-om. Tu ne bi trebalo biti većih problema jer to može biti baštinjeno od sadašnje garniture bez prevelikog zaokreta ili ulaganja dodatne energije.)

Međutim, takva vrsta kolaboracionizma sa supersilom započinje pokazivanjem snage i odlučnosti koji su u ovome trenutku, ali i inače, na cijeni. Primjerice, onaj bi se performans Zelenskog, Trumpa i Vancea u Bijeloj kući (ili stunt, kako to Amerikanci vole reći) mogao na kraju pokazati pozitivnim za ukrajinsku poziciju u pregovorima oko Sporazuma o mineralima. Zelenski je ušao u raspravu s najmoćnijim ljudima svijeta na njihovom terenu bez uzmaka. Oni vam to mogu zamjeriti, ali vas definitivno zbog toga neće cijeniti manje. Radi se o samopoštovanju koje neće biti samo nužno pokazati na međunarodnom planu. Riječ je o obračunu, ne s vanjskom već unutarnjom prijetnjom, kako je to nazvao J.D. Vance u svojem sada već glasovitom obraćanju u Münchenu. MAGA kolaboracionizam nije tu jer smo obožavatelji Amerike već zato što Europa bježi od sebe. A kako biti integralnim i uvjerenim dijelom onoga što negira samo sebe. Krajnja konzekvenca samonegiranja jest samoubojstvo, a u konkretnom slučaju to je suicid antivitalizmom u kojem ne bismo trebali (htjeti) sudjelovati, makar i pod cijenu „zloglasnog“ kolaboraCionizma.

Hrvatska je dobila svoju desniju Vladu u proljeće 2024. godine. Što god tko mislio o koaliciji DP-a s HDZ-om, ona je bila realnost. Međutim, nakon te koalicije izostao je onaj trumpovski ili MAGA zaokret što ga je DP trebao donijeti, ponajprije zbog osipanja kadrova koji su iole imali ideje što i kako provesti. Tzv. kultura iscrpila se na Zakonu o grobljima i tobožnjem izbacivanju SDSS-a iz Vlade. Moglo bi se reći da je to tek simbolična razina, a i tamo je SDSS odnio nekoliko pobjeda – sjetimo se zavrzlame oko Pupovčevog predsjednikovanja saborskim Odborom iz vladajuće kvote ili već spomenutih SKC-ova. Strani radnici ili „novi Hrvati“ slijevaju se u rijekama, nalazeći smještaj čak i kod prvaka Domovinskog pokreta. Premda u statističkom smislu za nas bezopasnije od legalnih, bande ilegalnih migranata naoružane šeću po granici. Povrh svega, vladajuća garnitura „u skladu s preuzetim obvezama u dogovoru s našim europskim partnerima“ (ne znam je li ovo igdje izrečeno, ali lako je zamisliti naše eurokrate da tako nešto izgovaraju) zaprima ilegalne migrante poslane čarterima iz drugih europskih zemalja. Brojke zasad nisu velike, da parafraziram onu narodnu: nije puno, ali čovjeka ne veseli.

Hrvatska je samostalna i neovisna država bez obzira na to s kim uđemo u savez, narav tog saveza te naše obveze i dužnosti. Samopoštovanje i stav ključ su uspjeha (uz, naravno, geopolitičke silnice koje su prirodna datost). Ono što možemo naučiti od MAGA-e jest Croatia first, ali još važnija je odlučnost pri izvršavanju obećanog. Niti zakleti protivnici Donalda Trumpa, osim u slučaju teže kognitivne distorzije, neće odreći njemu i njegovom timu radnu energiju vidljivu od prvog dana stupanja na vlast. I tamo je također široka koalicija na djelu premda su nominalno svi Republikanci. Raskol između MAGA članova administracije i tzv. tehnomilijardera očitovao se već kod spora oko H1-B viza za strane radnike. Ni sastanci u Bijeloj kući prema novinskim navodima nisu ništa manje burni. Prelomilo se još jednom i na carinama. Drugim riječima, mnogo je tu zajedničkog i suprotstavljenog interesa koji je nerijetko teško pomiriti i uskladiti, a što čini, sada već pomalo cezaristička, figura Donalda Johna Trumpa. Hrvatska Vlada iz 2016. bila je protoMAGA, ali bez takve vodeće ličnosti. Danas imamo lidera, ali njegova stabilokracija pripada zapadnome svijetu druge polovice 20. stoljeća prije velikih promjena etničke strukture populacija diljem svijeta. Za hipotetski MAGA smjer Hrvatske samo je jedno važno pitanje, odnosno odgovor na isto: Hoće li na čelo HDZ-a doći MAGA lider ili će Andrej Plenković, rekli bi Amerikanci, ponovno izmisliti samoga sebe?

(Visited 24 times, 24 visits today)
Oznake: Last modified: 22. 4. 2025.
Close