Tomislav Ražnjević: Drvo, Duh i hereza

Gibonnijeva uspješnica Drvo, glazbeno-poetski biser u kojemu autor kroz metaforu drveta promatra ljudsku dušu u njezinoj vječnosti, izloženu patnji i zemaljskim izazovima, bila je po svojoj objavi (studeni 2024.) popraćena iznimnim interesom šire javnosti i pozitivnim ocjenama kritike. Dakako, s pravom! Komentari slušatelja, ostavljeni na servisima društvenih mreža, jednoglasno su složni u unikatnoj vrijednosti tog uratka. Pritom i oni kojima Gibonni nije odveć žanrovski blizak odaju priznanje na nadahnutom bljesku koji se viđa rijetko čak i u širim europskim okvirima mejnstrimovske kantautorske produkcije. Iako se vjerska dimenzija teksta, kojom ćemo se pozabaviti ovom prilikom, zadržava tek na deističkoj, univerzalnoj odrednici „Bog“, ona je kod mnogih doživljena kao autentično svjedočanstvo kršćanskih vrijednosti, do te mjere da je, kod slušatelja oblikovanih kroz procese katoličke kulturacije i odgoja, povučen znak jednakosti između poruke „Drveta“ i suštine katoličkog nauka. Sve vrvi komentarima kako pjesma ima silnu snagu, pobuđuje duhovnost, približava Bogu i sakralnome, sažima ono što jest bit vjerujućeg čovjeka, navodi na introspekciju, potiče na osvješćivanje transcedentnog, a za neke komentatore ona predstavlja i uzor u koji se mogu ugledati crkveni velikodostojnici i propovjednici iz okvira institucionalne religije. Nema razloga sumnjati u autentičnost takvih komentara.

Nezahvalno je vagati riječi stvarateljskog genija i hvatati se ćorava posla u nastojanjima da se elaborira „što je pjesnik htio reći“. U znatnoj mjeri to znade biti pretenciozno, naprasito, pa se valja držati skromnosti i kloniti takvih sudačkih namjera kad pred sobom imamo majstoriju. No, zašto ne iskoristiti prostor ovoga portala, znakovitog naziva – Heretica – kako bismo pokušali provući spomenuti uradak kroz prizmu – hereze? Odnosno, iščitati ga, neovisno o motivima koji su autora vodili u stvaranju pjesme, u ključu heretičkih, odnosno heterodoksnih učenja poniklih u krugu socijalno-reformskih pokreta 11.-13. stoljeća, i to onih koji su se u davnini širili tlom južne i zapadne Europe: patarensko-katarskih! Jer, materijala za to u ovoj pjesmi ima cijeli naramak, i Gibo nam ga neizravno servira čišćega, vrsnijeg i jasnijeg kao malo tko na našoj kulturnoj sceni.

Ja sam zemlja/ Duh je ptica/ Ja sam zemlja/ Duh je ptica/ Samo Božja pozajmica/ Meni. To su riječi koje su već na prvo slušanje potakle na detektiranje možebitno „heterodoksnoga“ u rečenoj pjesmi, i temelj su na kojemu se bazira ovaj pothvat. Ujedno su i sȃm vrhunac pjesme, a u interpretaciji je zamjetna i posebna pažnja kojom im autor pristupa u odnosu na ostatak pjesme. Najistaknutiji su element cijelog teksta u kojemu se naslovno drvo najizravnije u komparativnom smislu podudara s patarensko-katarskom predodžbom svijeta.

Dakle, razvidno je diferenciranje Duha od Ja, Mene, odnosno materije, predstavljene kao ono što pripada zemlji i od zemlje je. Tijelo, Drvo iz naslova, materijalno je, i k zemlji se vraća („tijelo zemlji nek je zrno/duša preseli u drvo“; „kad me vrate zemlji crnoj“). U tom smislu, razdvaja se materijalno i duhovno u formi dva odijeljena načela čije geneze su zasebne, neovisne jedna o drugoj, pa tako duša ne nastaje u drvetu već „preseli“ u njega, aludirajući na njezinu dovršenost i cjelovitost u trenutku stapanja s materijom.

Dualistički nauk, posvjedočen u srednjovjekovnim izvorima inkvizicijske katoličko-crkvene naravi ili pak u manjoj mjeri u dokumentima izvorne katarsko-patarenske provenijencije, uči o svijetu koji je sastavljen od dobrog načela i lošeg načela. Načelo Dobroga, tj. dobri bog, stvara sve duhovno, ono što je vječno i neprolazno („duši starijoj od zvijezda“), dok načelo Lošega, odnosno loš bog, antipod ovomu prvome, stvara sve što je materijalne naravi, prolazno i propadajuće. S uporabom metaforičnog drveta, Gibonni je koristio materiju/tvar koja bolje od bilo koje druge u sebi manifestira klijanje iz zemlje, rast, propadanje i na koncu razgradnju i potpuno pretvaranje u zemlju do bestraga.

Predstavljanje Duha u formi ptice implicira zarobljenost duše koja teži letu, slobodi, odbacivanju sputanosti koju određuje materijalno. Zatočenost duše u tijelu navodi na predodžbu ptice u krletci. „Samo Božja pozajmica meni“ stih je koji se nastavlja na to i u kojemu drvo govorom iz prvog lica eksplicitno upućuje na prisajedinjenje sebe s dušom, i to voljom njezina stvaratelja. U katarskom ključu to bi se moglo istumačiti na sljedeći način: Bog kao stvoritelj duše i njezin „vlasnik“ isporučio je taj duh meni, tj. materiji, odnosno drvu, i njezina veza s tjelesnim je tek privremena. Ona je svojevrsno strano tijelo u tijelu, što ukazuje i na samu bit postojanja duše prema katarsko-patarenskim vjerovanjima: težnju ka oslobođenju od tjelesnih okova. Dakle, čovjek u svojoj biti je duh zarobljen u okovima od mesa, kosti i kože, a loš bog kao stvaratelj svega opipljivoga je „krivac“ zbog kojega se duša po začeću nalazi zarobljena u tom hodajućem sanduku. Simbolika duha kao ptice svojstvena je kršćanskom imaginariju općenito, pa ne treba čuditi da je nalazimo prisutnu i u pseudokršćanskim učenjima kojima se ovdje bavimo. Motiv jednog od najpoznatijih spomenika posvećenih velikom stradanju katara tijekom Albigenških ratova, onaj u Minervi na jugu Francuske, izveden je upravo u obliku ptice u letu, raširenih krila. Njemu sličan je i naš spomenik na Ovčari. Je li Minerva služila kao inspiracija motivu s Ovčare, nije mi poznato, no sudbine komemoriranih u oba slučaja slične su: pobijeni su bespomoćni i oni koji u trenutku zarobljavanja nisu koristili oružje, nakon što se na izmaku svih snaga, okruženi i opsjedani, više nisu mogli odupirati napadaču.

Spomenuti srednjovjekovni heretici su vjerovali u reinkarnaciju, a reinkarnaciju imamo i ovdje, kod Gibonnija. Prema ontološkim spisima iz kasnije faze razvitka katarsko-patarenskih pokreta, duša je osuđena na ciklus rođenja nanovo ukoliko pojedinac svojim životom ne zasluži spasenje. Drugim riječima, ona prelazi zarobljena iz jednog tijela u drugo. Svaki muškarac i svaka žena nosili su dio Dobrog boga u sebi, odnosno kao bitak oni su tvorenica u čijoj srži je sadržan trajan konflikt dobrog i lošega. Taj djelić Dobra, duša, teži sjedinjenju s njezinim stvoriteljem, što se postiže životom ispunjenim dobročinstvima, vrlinama, suzdržavanjem od užitaka i komfora. Bez svladavanja svih iskušenja i prepreka koje pred dušu stavlja Loš Bog kako bi omeo sjedinjenje duše s Dobrim bogom, spasenje i trajni mir duše nisu mogući; pojednostavljeno rečeno, život ide u reprizu. Posvećenost stjecanju oslobođenja kroz krepost i zavjetovanje ka odbacivanju materijalnoga i zemaljskoga se u katarsko-patarenskim tradicijama potvrđivalo kroz čin consolamentuma, specifičnog sakramenta po čijem primanju osoba ulazi u red „savršenih“ i dužna je voditi uzoran asketski život kako bi duša konačno izborila slobodu od fizičkog svijeta i vratila se u carstvo Dobrog boga. U tom pogledu, s obzirom na to da Loš bog nema nikakva utjecaja na život poslije smrti i na spiritualnu sferu, život na zemlji je ono što bi odgovaralo konceptu pakla kakvog poznajemo iz kršćanske ortodoksije.

Za one koji su prihvatili consolamentum, smrt je bila skidanje prljavštine sa sebe. U tom smislu autorovo nizanje „prethodnih života“ drveta, u obliku trna u oku, stupa srama, kundaka puške mobiliziranog vojnika, zarinutog ivera ispod kože, može se u gnostičkom ključu iščitati kao svjedočanstvo o nizu nedoličnih životnih formi opjevanog drveta, u kojima duša nije mogla doseći uzornost koja bi ju lišila daljnje reinkarnacije, već je služila nehumanim i negativnim namjenama. S druge strane, molba koju autor u ime vapijućeg drveta upućuje Bogu da mu podari nov život u obliku vesla broda, šibica koje osvjetljuju noć, bijelog štapa, okvira slika njemu najbližih osoba, odškrinutih vrata mračne sobe, aludira na zazivanje onakve egzistencije koja će biti usmjerena ka konstruktivnosti, ljudskosti, dobroti, ljubavi, pomaganju slabima i potrebitima, ukratko, unošenju svjetla u život, dakle svjetlosti kojoj je po dualističkom poimanju svojstveno da je ona produkt dobrog Boga.

I završna slika o plamenu sadržanog u stihovima u koji iz starih guma transformira u silu koja nosi dušu na nebesa i u nebu stvara mjesta za dušu je također može sagledati kao imaginacija sraza dobrog i lošeg načela, odnosno Dobrog boga i Lošeg boga. Velik plamen kao jarko svjetlo je kontrast čađi, prljavštini i crnilu predstavljenom u starim gumama. S druge strane, kako je već rečeno, carstvo lošeg boga je materijalno i ono koje ostaje na zemlji, a kojega duša ostavlja za sobom. Dualistički raj je ispunjen svjetlom, perceptivno istovjetan općekršćanskom poimanju raja, a neka katarska učenja, štoviše, percipiraju zvijezde kao duše i anđele u tom nebeskom raju, na što mogu asocirati i Gibonijeve riječi o nebu kao gnijezdu duša. Opet se javljaju ptice kao vektor u cirkuliranju duše. I na koncu, u trenutku iščekivanja okončanja svog života na zemlji, koje se bliži, suočeno sa slikom plamena, drvo izriče svoju posljednju želju: „ljubav da prolista“, tj. ostvari puninu života u najpozitivnijem smislu, sve sa ciljem okončanja i konačnog spasenja – Pusti Bože da Te slavim / U te ruke stavim / Dušu za kraj – što na koncu sažimlje bit života i potpune srednjovjekovne podređenosti „zemaljskog hoda“ ka posmrtnom, odnosno vječnom.