Written by 10:15 Hereze, Ogledi

Tomislav Ražnjević: Može li nacionalno zrela Hrvatska primiti ‘otpisane’ Srbijance?

Memoarska svjedočanstva poznatih političara koji su obilježili turbulentne 1990-e neizostavno su vrelo za uvid u prošlost viđenu očima izravnih sudionika. No kada autor u međuvremenu prođe kroz totalnu metamorfozu kao što je slučaj sa srpskim piscem i političarom Vukom Draškovićem, tada mogu poslužiti i kao iznimno dragocjen dijagnostički prikaz stanja cijele nacije. Dobrano bismo se pomučili dok bi na ponosnome Balkanu pronašli tucet duboko katarzičnih introspekcija nacionalista iz prvog ešalona poput Draškovića. U vrlo emotivnoj, razgolićujućoj, gotovo pa pokajničkoj ispovijesti tog proslavljenog antimiloševićevca, jednog od glavnih “terenskih“ ideologa probuđenog srpstva u prvim godinama demokratske tranzicije, iščitava se duboko razočaranje političara-aktivista koji je uslijed degenerativnih suvremenih kretanja u srbijanskom društvu, obilježenih kontinuiranim širenjem raspukline između Srbije i Zapada, potpuno digao ruke od vlastite nacije. Uviđajući na koncu svoje produktivne dobi kako bilo narodnih masa ne korespondira s predodžbom o narodu kojega je on cijeli život idealizirao, prilikom jednog nedavno objavljenog televizijskog intervjua povodom promocije autobiografije “Ožiljci života”, dotični se smjelo nazvao uzaludnikom, sumirajući u tom neuglednom pojmu život čovjeka koji je stvaralačku energiju i sav intelektualni potencijal uložio u jedno veliko ništa. Nije ljubav Vuka i Srbije pukla na Kosovu, kralju, sankcijama Rusiji ili na LGBT politikama, pukla je na općem vrijednosnom sustavu i posrnuću koje se honorira od 2000-ih;  pukla je do daljnjega kako to samo kod razočaranih nacionalista može puknuti! Ukoliko je vuku za vjerovati kad dlaku mijenja, no to je druga tema.

Nije samo jedanput u vremenima dok je Vuk još bio mlad, i u ime obrane časti otadžbine predvodio zaposjedanje beogradske televizije, konstatirano kako je Balkan neizlječivo stanište jakih nacija i slabih država. Kutak Europe u kojemu živimo, kako god ga oslovljavali, bivao je onoliko europskim i modernim koliko su se u njemu uspijevali rasplamsati modernizacijski “nation-building” procesi, a istovremeno je zadržavao svoju posebnost razvijajući neke samorodne zakonitosti u bivanju nacijom. Paradoksalno, modernizirao se oslanjajući se na ostavštinu predmodernoga i primordijalnoga, a pritom nabujali “narcizmi malih razlika” u hrvatsko-srpskim odnosima stvarali su zbrku u očima stranih promatrača kojima je malošto bilo jasno u vezi levijatanskog naličja ovdašnjih identitetskih politika i praksi. A i dalje im štošta nije jasno. Izvorna “grimmovsko-goetheovska” romantičarska načela prema kojima samo jezik unaprijed definira formu naroda/nacije i određuje mu/joj granice u vremenu i prostoru izjalovila su se u hodu kada se kontinentalni prosvjetiteljski nauk pokušao nakalemiti južno od Sutle i Mure. Preporoditeljski neimari nisu uspjeli u nakani da s integracijskim uporištem u svojevrsnom južnoslavenskom “koine” – štokavskom dijalektu – okupe unisono južnoslavensko “narodno biće”. U suvremenost smo, shodno tomu, kao oblikovana “dva stara a različita naroda” zagazili determinirani endemskim sindromom “Balkana” – s fenomenom da je u ovom podneblju jezik zapravo najveći neprijatelj postojećih narodnosnih skupina!

Zapadnobalkanski pandan velikim europskim nacionalističkim programima, kancelarijski projekt integralnog jugoslavenstva krahirao je 1930-ih godina u sudaru sa sirovom stvarnošću koja je još od vremena Fortisovih putopisnih zapažanja raju nepomirljivo dijelila na one koji se krste “kokošjom nožicom” i one koji se križaju “lopatom”. Upravo tih tridesetih, vodeći hrvatski “nacionalni radnici”, predvođeni Maticom hrvatskom na čelu s Filipom Lukasom, a motivirani otporom službenom Beogradu, zauzeli su jasan stav oko supstancijalnih razlika između hrvatskog i srpskog naroda, ističući višestoljetno gravitiranje dviju zasebnih kultura Zapadu odnosno Istoku kao temeljni čimbenik u etnogenezi i osnovni razlog njihovoj esencijalnoj nespojivosti u jednu političku zajednicu. Ne jezik, već kultura i povijesna pripadnost civilizacijskim orbitama kao “diferentia specifica”! Naravski, istoga kursa ali znantno radikalniji narativi su institucionalizirani tijekom NDH kada je ta tendencija odmicanja od Srbije pošto-poto doživjela svoj zenit, rezultirajući mjestimice mitomanskim devijacijama kroz pseudohistorijski izričaj o germanskim inicijalnim fazama hrvatske etnogeneze. Odričući etno-lingvističku bazu hrvatske nacije, a samim time i biološku dimenziju, moglo bi se reći kako je taj “frankovački” model hrvatstva kao antipoda srpstvu iz kasnog međuraća zamišljao hrvatstvo kao “zajednicu voljnih”, skup baštinika određenog sustava vrednota, stavova i uvjerenja, uronjenih u isto kulturno-povijesno i tradicijsko nasljeđe zapadnokršćanskog kruga. Naspram krvi, tlu i materinjem jeziku, tim udarnim pesnicama jugoslavizma, istaknut je odgojni moment i samosvijest pojedinca kao najvažniji gradivni čimbenik nacije. Diferencijacija Hrvata od Srba na vrijednosno-kulturnoj osnovi, u načelu, tom modelu nacionalizma daje određene značajke građanskoga, i u temeljnim ga postavkama čini vrlo demokratičnim i otvorenim za sve zainteresirane dionike. Jasno je, idealna zamisao u popriličnom je raskoraku s procesima koji su se kroz proteklih stotinjak godina odvijali na terenu, no vrijedi s vremena na vrijeme osvijestiti njezina počela.

A iz kojeg razloga prizivati te davne 1930-e? Ovih dana se Europa u trenutnom miješanju karata nanovo polarizira na neki novi Istok i Zapad. Svrstavanje na vrijednosnoj osnovi, osnaženo tendencijama liberalne demokracije da bude sveprisutna i drži javni prostor Zapada hermetički zatvorenim za alternativne joj sustave vrijednosti, ne dopušta neutralne ni nesvrstane u ovom poprilično vrućem hladnom ratu! Onaj tko bi se među jugonostalgičnim pukom igrao Tita i Bandunga, s namjerom da koketirajući s moskovskim rušiteljima međunarodnog poretka postigne kakav gol u gostima, zakasnio je. Ideološka ograda koja se diže između dva sukobljena tabora, euroatlantskog i euroazijskog, nepropusnija je no ikad prije. Ta globalna razdjelnica postupno poprima jasne konture i u našem “regionalnom” kontekstu, sa Srbijom kao glavnim protagonistom i lovcem u mutnome. Susjedna nam republika, predvođena Vučićevom garniturom, po mnogočemu pokazuje namjeru da kao mlađi brat “ruskog svijeta” participira u konstituiranju protu-zapadnog bloka. Ideološka kretanja ka kulturološkom Istoku, idolizirana kroz uzajamnost s “bratskom Rusijom”, imaju izuzetno snažnu demokratsku podlogu, tj. sigurnu podršku javnosti. Ne radi se, dakle, samo o taktiziranju i  vanjskopolitičkoj pragmi, već o demonstraciji organskog “volksgeista”. Masovna “događanja naroda” dokaz su tomu, među ostalim.

U takvoj Srbiji koja se drsko prislanja na kremaljske kanone o Zapadu kao utjelovljenju Zla, malobrojna manjina prozapadno orijentiranih građana Srbije u perspektivi ostaje na vjetrometini, bez ikakvog identitetskog uporišta, nevoljna poistovjetiti se s litijaškim “srbovanjem” i autarkičnim primitivizmom u zemlji. S obzirom na militarističke specifičnosti javnog diskursa i zapaljivu propagandu o ozloglašenom Zapadu, u skoroj im budućnosti u toj justinovsko-svetosavskoj verziji “masovnog društva” prijeti ostraciranje iz nacionalnog korpusa. Idealtip Srbina po euroazijskoj mjeri u njima vidi uljeze, izdajnike vjere i naroda, sumnjivce – jednom riječju – ustaše! I tako, nakon gotovo stoljeća zbližavanja, u hrvatsko-srpskim odnosima, izgledno je da će stjecajem okolnosti i zaslugom viših sila zaživjeti međunacionalni kontrast usporediv s onim iz Lukasovih vremena. Kako god pretenciozno zvučalo, jaz postupno stječe izgled punokrvne civilizacijske razmeđe. Upravo zahvaljujući regresivnim procesima koji su na snazi u Srbiji i koji se čine ireverzibilnima.

U odnosu spram Srbije, pojednostavljeno rečeno, Hrvatskoj koja je punopravna članica euroatlantske zajednice, uskoro i sastavnica europskog schengenskog prostora, na srednjeročnom horizontu se otvara povoljna prilika da u novom preslagivanju kockica – kao u Lukasovo doba kada su dvije nacije, kako rekoh, na vrijednosnoj dualističkoj osnovi Zapad vs. Istok među sobom po načelu “ili Hrvat ili Srbin” razgrađivale odumiruću, apstraktnu jugoslavensku “troplemensku” lešinu – a u pogledu vanjskopolitičkog probitka i što uspješnijeg “brandiranja” nacije, postavi zapadne civilizacijske vrednote kao temelj svog nacionalnog programa. Odnosno, građanskog identiteta; otvorenog svima koji žele biti dio “zajednice voljnih”. Heretički će možda prosječnom hrvatskom “desničaru” zazvučati mogućnost da se takvim pozicioniranjem, lišenim kompleksa i bremena prošlosti, otvori širok ulazni prostor privlačenju i integriranju tog malog postotka prozapadnih Srba iz Srbije koji su voljni spakirati kofere, iskobeljati se iz pandži radikalskoga Mordora, a koji ne robuju transgeneracijski posredovanoj pseudo-traumi o Hrvatima kao genocidnim koljačima koji se kriju iza svega kockastoga. Prvoloptaška neprihvatljivost tog rješenja možda će malko splasnuti kada se prisjetimo rezultata posljednjega popisa stanovništva i delikatne demografske perspektive koja je pred nama, ali i kada se osvijesti činjenica da je u vlastitom domu lakše primiti onoga tko govori istim ili sličnim jezikom, smije se istim šalama, konzumira istu ili sličnu glazbu i filmove na “svojem” jeziku, od onoga koji dolazi s drugog kraja svijeta. Osobito kad se radi o mladima, neopterećenima “idiličnim” iskustvom bratstva i jedinstva Jugoslavije.

Iako ovo nije devetnaesto stoljeće niti je koncept nacije maglovit i fluidan, suludo je bježati od pojavnosti koje nas okružuju i koje kod mlađih generacija dovode u pitanje opstanak bilo kakvih tradicija koje su sami sebi svrha. Na valu ubrzanih društvenih promjena uzrokovanih društvenim medijima i internetskim tehnologijama kopni važnost naslijeđenih međukonfesionalnih kulturoloških razlika, odnosno življenja u echo-komorama. Decentralizirana i u potpunosti institucionalno neusmjerena komunikacija mladih na relaciji Hrvatska-Srbija, ili Hrvatska-BiH-Srbija odvija se na dnevnoj bazi i u realnom vremenu. Ta jezična bliskost pak pretpostavljenu asimilaciju Srba među Hrvatima čini prilično glatkom, bez lomova u životu pojedinca i zajednice kojoj se novajlija pridružuje. Mnoštvo je primjera takve prakse. A u mnogim slučajevima su spomenute kombinacije srpskih imigranata u Hrvatskoj rezultirale i stvaranjem uglednih nositelja nacionalne misli u Hrvata. Uočljivo je, dakle, da i u dijelu srpskog nacionalnog korpusa predstavljenog kroz lik i djelo kapitalnog “uzaludnika” Draškovića vrijednosni sustav kao uporište identiteta itekako igra ulogu, čak do te mjere da pojedinac gubi vezu s nacijom ukoliko se ne može pronaći u krajnje upitnim vrijednostima koje gaji veći dio sunarodnjaka.

Na koncu ovog hipotetskog razlaganja heretički ću si dopustiti slobodu navesti oko čega bi Hrvatska u svojstvu zemlje primateljice morala povesti računa pri što kvalitetnijoj pripremi terena za taj eventualni novi “Zaharijev egzil”, da se poslužim podsjećanjem na povijesnu epizode iz dalekog 10. stoljeća kad se srpski knez s narodom sklonio kod papinskih Hrvata spašavajući glavu od Bugara. Prije svega to je aktivan rad na poticanju društvene klime koja će depolitizirati pravoslavlje i otežati parapolitičko djelovanje iz redova SPC-a, da se u skoroj budućnosti ne ponavljaju raznorazni “Porfirijevi kružoci” putem kojih će radikalska klika demonstrirati svoju nominalnu susretljivost prema Zapadu. Teško je vjerodostojno nuditi azil onima koji bježe od toksičnosti takvih spojeva crkve i države u javnom prostoru ako se i sami ne postavimo prema tom akteru. Nadalje, nužno je dovesti do toga da se integracija došljaka odvija isključivo na građansko-nacionalnoj osnovi bez ikakvih političkih geta tipa SDSS. Građanski nacionalizam ima svoju trajnost, ni u kojem slučaju se njegovo doba ne bliži svojem kraju, čak štoviše, iz primjera Ukrajine vidimo da je on i jamstvo opstanka temeljnih europskih vrednota tamo gdje globalizam izgubi dah ili se zaplete u “ružičastim oblacima”. Življenje na “multinacionalnim” hibridima i reliktima prošlosti bio bi tek put u nova generiranja nesporazuma, tenzija i antagonizama. Dakako, zauzimanje takvog stava uvjetovano je prethodnim definitivnim razlazom s jugo-ostavštinom. Euroazijskoj Srbiji i njezinim ambicijama egzaltiranja sebe same na poziciju moralnog arbitra u regiji nemoguće je suprotstaviti se kroz protežiranje svojevrsnih sastajališta na ničijoj zemlji u vidu jugonostalgije, makar ona bila isključivo kulturne prirode. I zadnje, nadasve, sve to nemoguće je bez upoznavanja Hrvata “vulgaris” s temeljima i meritumom hrvatske nacije, njezinim inkluzivnim kapacitetima i s konstruktivnim doprinosom useljeništva u izgradnji hrvatske nacionalne države. Nismo Japanci, a nismo ni Baski.

(Visited 238 times, 1 visits today)
Oznake: Last modified: 14. 11. 2022.
Close