Medijski mainstream baš i ne obiluje sadržajem o novovjekovnoj kulturnoj povijesti Hrvata koji može, barem tek kroz obrise, predočiti „staru slavu djedovine“, kada je hrvatsko slovo, premda stisnuto uz konopce životnog prostora, svojim statusom i prosvjetnim dosezima znatno nadilazilo „relikvijarne“ hrvatske etno-političke teritorijalne okvire. Još rjeđe su objave takve vrste koje uspiju privući pažnju šire javnosti te potaknuti na promišljanje o onomu što jesmo i u kakvoj kulturno-identitetskoj formi je ovo naše sadašnje „Mi“ opstajalo davno prije nas u bitno težim vremenima. Egzistencijalne pošasti koje su u noviji vakat zajahale za grbaču hrvatskog čovjeka nisu ništa manje pogubne od ondašnjih. Onda Turci i ratovi, danas izazovi konzumerističke globalizacije i demografskog sunovrata. Kada se nešto desetljećima šiba etiketama isprazne patetičnosti, historicizma i mitomanije, poprati s podsmjesima, izrugivanjem i indignacijom, a višedesetljetnim jahanjem na marksističkim zakonitostima društvenog razvitka, na antinacionalnom postmodernizmu i recentnijim jugosferaškim viđenjima kulturnog krajolika bude stjerano na margine javnog diskursa i kao takvo strpano u registar plitkog desničarenja, logično je da svako hvatanje za te forme prispodobljenja povijesti biva vrlo negativnim tonovima upisano u percepciji modernog Hrvata uvjetovanog po načelu „koliko Europejac – toliko čovjek“. Tomu smo sami krivi, uglavnom. K tomu, ušuškani u predodžbu o svjetskoj turističkoj destinaciji, živimo u uvjerenju kako drugi znaju sve o nama i kako izvrsno poznajemo vlastite identitetske odrednice, kao i naš položaj u europskom civilizacijskom krugu, pa ni sebi samima niti Europi nemamo za kazati ništa novo o sebi. Mora se reći, s druge strane, kako je interes za takvim temama komercijalno malešan do te mjere da urednicima one služe tek kao priručna ispuna rubrika o trivijalnim zanimljivostima i kalendarskog „dogodilo se na današnji dan“ kolaža. Nedavna vijest o otkrićima neumornog istraživača vatikanskih arhiva, dominikanca Stjepana Krasića, spada u red takvih objava koje na tren prekriju narative prepune kuknjave, letargije, učmalosti i apatije, upale luč ponosa i potaknu znatiželju za izgubljenim vremenima. Gospodin Krasić je, naime, raščlanio sve bitne aspekte promoviranja hrvatskog jezika na rang jezika koji se poučavao na najuglednijim europskim učilištima 16. i 17. stoljeća, voljom Svete Stolice, i na neki način, u europskom kontekstu uživao status „svjetskog“ jezika. Koliko god ta vijest možebitno bila dočekana s rezervom kod onih koji u tom svojevrsnom „anamnesisu“ iščezle slave vide sužavanje vrijednosnog i svjetonazorskog horizonta suvremenog građanina i društva, spoznaja o tim epizodama nacionalne povijesti daje, kod onih drugih, kakav-takav doprinos podizanju samosvijesti malog naroda.
Te zaboravljene historijske „velike priče“, ishlapjele nad plamenom povijesnog usuda koji nas je ko zla kob stoljećima pratio u našoj teritorijalnoj razmrvljenosti i socijalno-političkom neskladu, danas mogu imati vrijednost na način da se iz njih iskopa svjedočanstvo o uspješnim društveno-političkim procesima kojima se Hrvatska afirmirala unutar kulturnog krajobraza latinske Europe, čemu je idealtipski Hrvat odavna težio i pri (ne)ostvarenju te težnje bivao frustriran, a zahvaljujući življenju na međi civilizacija povremeno izlazio iskompleksiran u mnogočemu. No, onkraj „velikih priča“ o nekadašnjoj reputaciji hrvatskog imena na Zapadu, poput Krasićeve, u zakucima nacionalne memorije sasvim zapušteno leže priče o fenomenu širenja hrvatskog kulturološkog utjecaja u geografski dijametralno suprotnom pravcu, prema unutrašnjosti Osmanskog carstva, ka dubokom mračnom Balkanu, a o kojima znademo jako malo ili gotovo pa ništa. Misionarski napori malog kruga ljudi iz hrvatsko-bosanske franjevačke zajednice, o čemu će ovdje biti riječ, nisu ništa manje značajni od napora neimara koji su pronosili hrvatsko slovo diljem europske „univeristas“. Oni nam također svjedoče o dometima hrvatske odgojne riječi te neiscrpnoj volji i krajnjoj požrtvovnosti redovništva koje je na tom svom jeziku krčilo put prema stranim mu krajevima i mentalitetski drugačijim ljudskim dušama, za sobom ostavljajući trajan biljeg u vidu kristijanizacije, odnosno prosvjećivanja puka, moralne izgradnje, europeizacije i osuvremenjivanja zapuštenih i marginaliziranih ljudskih zajednica u uvjetima krajnje neizvjesnosti i nestabilnosti. U tom pogledu, za razliku od zapadnoeuropske dimenzije širenja hrvatskih kulturnih i narodnih tekovina, prodor hrvatskog jezika i vjerskih običaja na balkanski istok neupitno je bio izazovniji po njegove nositelje, a na trenutke i opasan po živote i sigurnost tih ljudi. Priča je to koju vrijedi ispričati i zapamtiti.
Naime, mjesto radnje je središnja Bugarska s kraja 16. stoljeća, okolica grada Plovdiva, kojom već dva stoljeća vedre i oblače turski vlastodršci. Sveta Stolica šalje emisare kako bi utvrdila društveno-političke okolnosti i stanje s katolicima. Oni, pak, papinskoj kancelariji dostavljaju izvješća kako Bugari u velikoj većini pripadaju pravoslavnoj crkvi, jedan manji dio je prišao islamu, malo je katolika, a dosta je tzv. pavlićana. Potonji su na glasu kao tvrdoglava dualistička sekta s određenim inklinacijama ka kršćanstvu, klone se svakog oblika idolopoklonstva. Vjersko čašćenje osoba im je nepojmljivo, bilo da je riječ o svecima ili o vladarima. Ne priznaju križ, štoviše, otvoreno zaziru od njega, a njihovo tumačenje Evanđelja bitno je drugačije od onoga u glavnim kršćanskim konfesijama. Bez previše razglabanja i digresija, odgovor na pitanje tko su pavlićani najkraće bi se mogao sažeti kroz pojednostavljen navod da je riječ o idejnim i biološkim potomcima onih originalnih bogumila čije će socijalno-reformističko viđenje svijeta tijekom srednjeg vijeka zapljusnuti Italiju i Francusku u formi katarsko-patarenske hereze, a u svom širenju će prolaziti i preko naših zemalja. Godine 1595. u Bugarsku dolazi fra Petar Zlojutrić Soljanin (u originalu, Salinates, što je jasna referenca na Tuzlu) ne bi li za korist Rima pokušao ostvariti misionarske probitke među bugarskim pukom. Kao dijete Bosne, naučen je na okruženost islamom i pravoslavljem, a nisu mu strane diplomatske i organizatorske vještine uvježbane kroz stalne potrebe institucionalnog preživljavanja rimokatoličke crkvene strukture. U pratnji nekoliko svoje subraće iz Provincije Bosne Srebrene, koja se tad protezala od jadranske obale do rumunjskih i mađarskih zemalja, razvio je širok spektar misionarskog djelovanja u Bugarskoj. Premda mu prilike nisu išle na ruku, s obzirom na nenaklonjenost pravoslavlja prema franjevačkom pretresanju terena i krajnje nepovjerenje islamskih vlasti koje su u redovnicima vidjele papinske špijune, fra Petar je svjesno odlučio ući u najveći rizik, i pritom se okrenuti ka pavlićanima, prezrenima i progonjenima od strane dviju dominantnih vjerskih zajednica. U njima je prepoznao najveći potencijal za izgradnju katolicizma u carigradskom predvorju, a ta procjena je izdržala testove vremena i početna zanesenost, naizgled nerealno preambiciozna, uskoro se pokazala vrlo ostvarivom.
Povijest pavlićana u Bugarskoj započinje njihovim preseljenjem s krajnjeg istoka Bizanta, poznatijeg pod nazivom Armenija, u sklopu carske politike pacificiranja nepodobnih zajednica tijekom 9. i 10. stoljeća. Uslijed pogroma i masakra, tisuće su morale napustiti svoja ognjišta i pokoriti se volji imperija te nastaniti na jugoistoku Balkana. Sukladno temeljnim načelima svoje vjere, pratila ih je izražena crta nekooperativnosti s političkim vlastima, od koje čak ni po preseljenju nisu odustali. Služenje bilo čemu zemaljskomu smatrali su grijehom, pa ni caru i njegovim dužnosnicima nisu poklanjali pažnju i lojalnost kakvu je despotski oblik orijentalne države očekivao od svojih podanika. Neki tumači u tom vrijednosnom sklopu vide primarno dualističku osnovu, što je teško potvrditi ili pak negirati. Smatra se da su glavno teološko uporište pavlićani nalazili u poslanicama apostola Pavla, po kojemu su navodno i dobili ime, a to je uključivalo i idealiziranje prvobitnih kršćanskih zajednica kao uzora življenja, te kako kaže Vladimir Čorović u svom djelu o bogumilstvu iz 1925., pokret „pavlikijanaca“ pripada onim uzbuđenim vjerskim prilikama prije ikonoborstva što znači da, prema njegovim riječima, oni od bogumila nasljeđuju karakterističnu osobinu oponiranja crkvenom bogatstvu i taštini, a odbojno im je svako participiranje crkvene hijerarhije u intrigama i amoralnostima prijestolničkog i dvorskog života. Reformski aspekt pavlićanske vjere ogledao se i u višem stupnju ravnopravnosti žena, u poticanju krotkosti, smirenosti, susprezanju svih oblika strasti u životu, kako javnome tako i privatnom, te u odbacivanju feudalnih okvira i podčinjavanja seljaštva velikaškom autoritetu, što je nerijetko vodilo do oružanih sukoba s despotskom državom. Općeprihvaćena je teza da je bogumilski pokret kakvoga je Zapad upoznao preko njegovih ideoloških izdanaka bio presudno oblikovan upravo pod utjecajem pavlićanskih doseljenika. Sličan odnos prema svjetovnim i vjerskim vlastima nastavili su gajiti i nakon pada Bizanta pod Osmanlije.
Preko osam stoljeća opiranja ortodoksnoj despociji, skupo plaćeno u paleži, umorstvima i pljački, te nekoliko stoljeća egzistencije pod islamom, ali sasvim izvan islamskog ummeta, stvorili su začahurenu zajednicu koja je onodobnom franjevcu-misionaru izgledala kao zapuštena i neprobojna krivovjerna družba, prepuštena samoj sebi i šumovitim vrletima koje ju okružuju. Neumornim radom u zabitim dijelovima središnje Bugarske, fra Petar je postupno privodio katoličanstvu sve veći broj pavlićana. Za svoj rad je nekoliko godina kasnije nagrađen titlom sofijskog biskupa, a njegovi suradnici i nasljednici su osnovali i posluživali četiri samostana i veći broj župa. Za života je fra Petar obučio tridesetak vrsnih svećenika koji su se nastavili brinuti o dušebrižničkim potrebama bugarskih katolika. U svom radu nailazio je na prijeke poglede i kod muslimana, a još više kod bugarskih pravoslavaca. Prilikom povratka na jednom od svojih putovanja u Rim, 1622. godine, zadržao se u rodnoj Bosni i tamo umro. Njegovo čedo koje je njega nadživjelo je izraslo u uhodanu i perspektivnu bugarsku kustodiju koja je 1674. uzdignuta na rang franjevačke provincije. Bitno je napomenuti da su mnogi ugledni bosanski franjevci nastavili rad fra Petra u Bugarskoj, među potomcima pavlićana, te dugo održavali živima veze između Bosne Srebrene i Bugarske. U jeku tursko-kršćanskih ratova i brojnih lokalnih buna protiv turske vlasti, Turci su se uvijek iskaljivali nad katolicima, smatrajući ih opasnijim po carsku vlast od pravoslavaca, premda su bili izrazita manjina. Godine 1688. je velik dio njih, nakon što je u krvi ugušen protuturski ustanak, izbjegao preko Dunava u rumunjske zemlje, dok su se mnogi koji su ostali na djedovini vratili staroj vjeri, ili su prešli na islam. Dio egzodusa u Rumunjskoj je tamo i ostao do dana današnjega, a jedan manji dio je preselio u današnji vojvođanski Banat gdje sve do danas žive kao banatski Bugari (oko 15000 pripadnika te narodnosne skupine). Slična nasilna protjerivanja su se ponavljala i u 18. stoljeću, kad god bi Osmanlije našli razloga za represiju nad kršćanima, i to je trajalo sve do konačnog oslobođenja od Turaka 1878. Temeljem prvih sustavnih popisa bugarskih katolika u XX. stoljeću saznajemo da su oni koji su preostali uz rimokatoličku vjeru bili upravo potomci pavlićana. Komunistička strahovlada je na njih nabacila novo breme, kada je sustavna ateizacija zemlje i nasilna razgradnja crkvenih struktura zahvatila i katoličku zajednicu, no ona je ipak opstala, iako mala brojem. Kada danas govorimo o odnosima fra Petrove domovine, katoličke Bosne i Bugarske, oni se nastoje održavati, među ostalim i kroz partnerstva gradova, o čemu svjedoči bratski odnos općine Kiseljak i grada Rakovski u plovdivskoj regiji. Nota bene, riječ je o najkatoličkijem gradu u Bugarskoj (od 20-ak tisuća stanovnika gotovo svi se izjašnjavaju kao katolici) i jednom od najvećih katoličkih svetišta na Balkanu.
Prodorni i izuzetno učinkovit „know how“ kojim je franjevcima uspjelo ostvariti ono što nije polazilo za rukom Bizantu i Osmanlijama nije posljedica nekakvih nasilnih ili materijalističkih čimbenika. On je u Bugarsku ucijepljen s područja Bosne Srebrene, odnosno Bosne i Hercegovine i unutrašnjosti Dalmacije. Naši franjevci su na svom matičnom terenu doktorirali strategije kako djelovati u uvjetima visokog rizika, kako pregovarati i komunicirati, kako se pritajiti i prikriti, ali i podmiti lokalne moćnike gdje je trebalo kako bi se maksimizirale šanse njihova opstanka. No ono što je krucijalno u njihovu pridobivanju pavlićana jest dojam kakav su ostavljali među pučanstvom. Bez crkava i bez infrastrukture, često osuđeni tek na vlastite noge i vlastite ruke, više gladni nego siti, bosanski isposnici su uistinu mogli naći jezik s pukom koji se fanatično držao životne filozofije kršćanstva iz katakombe, više od svega cijenio antimaterijalističke nazore i bio odgajan u življenju za onostrano. U misionarskom odnosu franjevaca prema pavlićanima reflektira se izvorna pokornička bit učenja sv. Franje, koja je poput heterodoksnih mu suvremenika također u potpunosti odbacivala tjelesnost i materijalno, supstancijalno korespondirajući u ovom slučaju s negativnim bogumilskim stavovima prema uživanju i posjedovanju zemaljskih dobara. Snaga franjevačkog misionarstva nije bila u prinudi ili dociranju, nego autentičnom konkuriranju onom vrijednosnom sklopu kojega se više želi obogatiti negoli ga izazivati na megdan, ili pak, pragmatički gledano, prilagoditi zatečeni vrijednosni sklop katoličkom kanonu i doktrini, što nikako nije bilo nemoguće, a niti predstavlja rijetkost u povijesti kršćanstva s obzirom na činjenicu da je kristijanizacija Trećeg svijeta također provedena kroz ustupke sinkretizmu. Sinergija duhovnosti i originalnost asketskog življenja pod osmanlijskim jarmom dali su kombinaciju kakva je razoružavala marginalizirane pavlićane i navodila da u fra Petru i pridošlim „bosancima“ vide svoje supatnike i prijatelje voljne dijeliti sudbinu s tim narodom, te stičući njihovo povjerenje i gradeći sliku o sebi kao uzoritima usvoje njihove vrijednosti, poglede na svijet i eshatološka shvaćanja. U tom pogledu franjevci su onim okolnostima zapravo bili jedini koji su mogli pristupiti zakukuljenoj svijesti bogumila, nepovjerljivoj prema okolini, i pridobiti ih za sebe.
Misionarski rad obuhvaćao je i djelatnosti na prosvjetnom i odgojno-obrazovnom planu. Osim što su otvarali škole i nadarenu djecu lokalaca poučavali za buduće svećenike, u Bugarsku su donijeli svoje crkvene knjige, svoje bogoslužje, a s vremenom je to razultiralo time da su spomenuti bugarski katolici te knjige, pisane na ilirskom, odnosno hrvatskom jeziku, počeli smatrati integralnim dijelom svoje baštine. Hrvatski jezik, naime, među bugarskim katolicima, osobito onima nastanjenima u Banatu, koristio se u školstvu i bogoslužju sve do preporodnih gibanja u zrelom 19. stoljeću. Najvrsniji pečat tom utjecaju ostao je u fenomenu da su, pod utjecajem franjevačkih župnika i redovnika, i nalazeći uzor u njima, svojoj djeci davali hrvatska imena! Svojevrsna hrvatska kulturološka kolonizacija, ako tako smijemo reći, u mjeri u kakvoj je ostvarena u području Plovdiva i među katolicima u Banatu nije zabilježena nikad više i nigdje drugdje! Posljedica tog dugotrajnog odgojnog i preporodnog rada jest stanje, dugo gotovo četiri puna stoljeća, u kojemu bugarski katolici, i oni Bugari nastanjeni u Banatu, potomci izravne bogumilske sekte, predstavljaju jednu od najžilavijih katoličkih zajednica u jugoistočnoj Europi, koja fanatičnom voljom čuva svoje običaje i vjeru, i tvrdoglavo se opire okolini jednakim žarom kako je to činila i onda, u one dane, kada je o njoj fra Petar Soljanin izvještavao Svetu Stolicu.
