Ključna riječ je zaborav.
I dok je većini takozvana koronakriza pod utjecajem zaborava postala tek splet neugodnih emocija u dugoročnom pamćenju, gotovo pa nestvarno odjeknula je vijest da nas je Svjetska zdravstvena organizacija počastila de facto službenim proglašavanjem kraja pandemije koronavirusa više od tri godine nakon njezina početka. Odjek takve vijesti teško se može kvalificirati drugačije od “nestvarnog”, jer upravo su takvi bili događaji vezani uz nasrtaje na temeljna prava i slobode za koje smo tako čvrsto vjerovali da se ne mogu dogoditi u dvorištu, ali i domu zapadne civilizacije. Ipak, takav je razvoj događaja, racionalno gledano, bio gotovo pa očekivan. Događaji vezani uz virus kontinuirano su jenjavali u medijima, dok su zaštitna lica pandemije također iščezavala, postupno, ali ipak upadljivo. U rijetkim nastupima, ali isto tako i odsustvom iz studija u kojima su do jučer bili sastavni dio inventara, ta ista zaštitna lica intenzivno odaju dojam da bi najradije sve skupa jednostavno zaboravili.
Otuda i ključna riječ koja se nameće u ovom postkriznom razdoblju, a to je “zaborav”. I dok čekamo da nas istim tretmanom počasti Vlada Republike Hrvatske, prisjetimo se samo djelića onoga što bismo svi trebali izbrisati iz kolektivne i individualnih memorija. Neće biti lako, jer materijala je uistinu mnogo.
Za početak, zaboravite kako je službeni narativ satirao svaku mogućnost rasprave o podrijetlu virusa i mogućnosti da je virus stvoren ljudskom intervencijom u laboratoriju u Wuhanu odakle je pandemija nazivno i krenula. Tezu o ljudskoj intervenciji među prvima iznio je francuski nobelovac, virolog Luc Montagnier, koji je radi takvoga stava bio žestoko izrugivan i diskreditiran. Zaboravite i kako se narativ licemjerno promijenio za 180 stupnjeva te da je danas teorija o bijegu iz laboratorija posve legitimna te ima značajnu dozu vjerojatnosti.
Zanemarite i činjenicu da je zajednička nabavka cjepiva na razini Europske unije dogovorena direktnom prepiskom između predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen i predsjednika uprave Pfizera, Alberta Bourle. Tom je prilikom naručeno doslovce toliko cjepiva da je na svakog građana Europske unije, uključujući djecu, dolazilo otprilike 11 doza. Cjepiva koja više nitko ne želi Pfizer uredno isporučuje, a čak je velikodušno ponuđeno da se isporuke obustave jer zbrinjavanje medicinskog otpada predstavlja značajan trošak. Rate za neisporučena cjepiva, naravno, moraju se uredno i dalje podmirivati. Ptičice s grana šapuću da u Hrvatskoj trenutno postoji 6 milijuna doza cjepiva koje nitko ne želi.
Kad smo već kod cjepiva, zaboravite i u potpunosti validirane zaključke da je prevalencija miokarditisa kod muškaraca mlađih od 40 godina veća kao posljedica primjene mRNA terapije nego kao posljedica infekcije živim virusom. Pravite se također da na tjednoj bazi na naslovnicama portala ne vidite kako je netko mlad pao mrtav, što posebno često vrijedi za sportaše. Ovo navodim uz ogradu da još ne postoji znanstveni konsenzus oko takvih iznenadnih smrti i primjene mRNA terapije. Teško je, doduše, pored zdravih očiju i tolikih signala ostati imun na zaključak koji se nameće sam po sebi. Bilo bi idealno kada biste zaboravili kako se, unatoč jasnim pokazateljima, negiralo prirodno stečeni imunitet te kako se tvrdilo da je imunitet stečen cijepljenjem šireg spektra djelovanja te da općenito traje dulje – što se kasnije pokazalo kao blatantna laž.
Zaboravite da je segregacija doživjela neslućene razmjere, donedavno nezamislive, te da je podignuta na razinu institucije uvođenjem tzv. Covid-potvrda. Podjela stanovništva na one s imunitetom te one bez imuniteta ostat će mrlja na odjeći zapadne civilizacije koja se dugo neće moći isprati. Zaboravite kako se temeljni postulat na kojem su počivale te potvrde – a on je glasio da imunitet utječe na mogućnost transmisije virusa, odnosno da osobe s imunitetom manje prenose virus od osoba bez imuniteta – vrlo brzo pokazao lažnim. Zaboravite i kako je predsjednik uprave Pfizera relativno nedavno otvoreno rekao kako cjepivo nikada nije ni ispitano na umanjenje transmisije virusa.
Unatoč tada poznatoj činjenici da i osobe bez imuniteta i osobe s imunitetom u jednakoj mjeri prenose virus, u Hrvatskoj su potvrde uvedene u zdravstvo, čime se virus proširio po bolnicama među ranjivim skupinama ljudi na bolničkim liječenjima. U ovom kontekstu, pokušajte zaboraviti kako obitelji nisu smjele u bolničke posjete svojim bližnjima, kako su ljudi umirali sami, kako su djeca bila odvajana od roditelja, ali kako su novinarske ekipe mogle slobodno šetati po istim tim odjelima snimajući razgolićene bolesnike lišene svake privatnosti i ljudskog dostojanstva, a sve radi proizvodnje emocionalno ucjenjujućih uradaka ne bi li koga prinudili da se cijepi. Zaboravite i kako je na istom postulatu umanjene transmisije, domovina jednog od najvećih zločinaca svih vremena, Austrija, uvela model koji je potvrdu i kupljenu slobodu dao isključivo osobama s imunitetom, bez mogućnosti testiranja.
Pokušajte usput zaboraviti kako su vam pseudostručnjaci hrvatskog podrijetla, redovito iz drugih zemalja nazivali djecu vrećama virusa i ubojicama vlastitih praroditelja. U korištenju paradigme iskorištavanja djece prednjačili su Andrej Trampuž iz Njemačke izrekavši laž na javnom radiotelevizijskom servisu kako će necijepljena djeca radi omikrona napuniti jedinice intenzivne njege, te Boris Lenhard iz Ujedinjenog Kraljevstva uspoređujući smetnje pri nošenju maske kod djece s nošenjem gipsa prilikom frakture kosti. Isti taj Lenhard na Twitteru ismijavao je djecu i njihove, kako ih je nazivao, “osjećajčiće”. Zaboravite kako se pseudostručnjake upitnog motiva slušalo kao božanstva isključivo zato što su biomedicinske struke, a kontra svakom zdravom razumu, dok se autentične stručnjake s prestižnih svjetskih sveučilišta beskompromisno blatilo i ušutkavalo. Neki od njih ponajbolji su autoriteti u području javnog zdravstva, počevši od Johna Ioannidisa, Jaya Bhattacharye i Martina Kulldorffa.
Zaboravite maske, one kirurške ili one obične krpe koje smo nosili na licima, za koje i dalje nitko nije podastro ikakav dokaz da su se isplatile. Zaboravite da su ih morala nositi i djeca u školama u dobima kada im se još razvija razumijevanje govora i govorna produkcija. Usput nastojte ukloniti iz svojih pamćenja da su škole povremeno bile zatvarane čime se pričinila nemjerljiva šteta djeci, i po pitanju znanja i po pitanju drugih životnih kompetencija, a čiju ćemo nematerijalnu štetu zbrajati desetljećima. Okrenite glavu na svaki spomen značajnog povećanja hospitalizacija na dječjim i adolescentnim psihijatrijama, povećanog broja prijava nasilja u obitelji te općenito svih drugih indikatora kompletnog raspada mentalnog zdravlja u tim ranjivim dobnim skupinama.
Pravite se da je za inflaciju i pad standarda isključivi krivac rat u Ukrajini, a nikako lockdowni i kompletna zatvaranja društava, sustavno ubijanje ekonomije i masovno tiskanje novca. Pravite se i da stoji narativ kako je virus uništio ekonomiju, a ne politički odgovor na njegovu pojavu. S druge strane, nastojte zaboraviti kako se zastrašivalo s javnih glasila, kako su ljudi nazivani bioteroristima i bakoubojicama te kako ista pravila nisu vrijedila jednako za sve. Zaboravite kako se statistika procijepljenosti popravljala na mladim ljudima prinuđujući ih na cijepljenje zabranama, dok se pritom propuštalo zaštititi starije sugrađane. Okrenite glavu na činjenicu kako po zemljama postoje značajni viškovi smrtnosti i to u dobnim skupinama za koje virus ne predstavlja rizik, što jasno upućuje na posljedice lockdowna, ali i na još poneke druge uzroke.
Zaborav nije varijanta. Upravo suprotno, zaboraviti sve bilo bi kontraproduktivno i pogubno za civilizaciju, ne radi zluradosti nego zato da se ovakav zločin kakav je bio politički odgovor na koronakrizu nikada više ne dopusti.
