Written by 07:00 Hereze, Koronavirus, Ogledi • One Comment

Ivan Komšić: Car je gol (ali nosi masku)

Ako ste zadnjih tjedana upalili ijedno od općila kojima ste okruženi, niste mogli ne zamijetiti neizmjerno povećanje količine informacija – vijesti, analiza i reportaža – o povlačenju Amerikanaca i saveznika im iz Afganistana. Poslovično nezanimljivi kolovoz donio je tako užarenu temu koja za Hrvatsku baš i neće imati direktne reperkusije, barem ne za sada. Svakog čuda za tri dana dosta, Afganistan je polako ishlapio s naslovnica i ponovno se uspostavio uobičajeni medijski ritam. Za propovjednike globalizacije kakvih u našim medijima ne nedostaje, možda i bolje. Neka debeli sloj medijske informacijske prašine prekrije tu “avanturu”, taj društveni eksperiment egzogene transformacije društva i svijesti nekog naroda (odnosno tamošnjih plemena) koji se po tko zna koji put pokazao kolosalno neuspješnim. Afganistan je možda nestao iz etera, ali format izvještavanja je, na našu žalost, ostao. Daj što daš, možda više nismo imali očajnike koji vise s kotača polijećućih aviona i talibane koji nemilosrdno provode načelo vae victis, ali smo zato dobili sljedeću najbolju stvar – tzv. antimaskerski prosvjed.

Na prvi pogled, neistreniranom se oku moglo učiniti da tu nema nikakvih sadržajnih sličnosti (ako izuzmemo činjenicu da ni talibani ne poštuju epidemiološke mjere). Ali ako zagrebemo malo dublje, primijetit ćemo određene dodirne točke – sličnu medijsku senzacionalističku formu, kao i stupanj dramatičnosti. Situacija u Krapinskim Toplicama već nekoliko dana okupira medijske naslovnice te se uživo prati opsada zagorske osnovne škole (paralela sa zračnom lukom u Kabulu) u kojoj jedno dijete, odnosno njegovi roditelji, ne želi nositi masku. Slučaj poprima razmjere tragikomedije uzme li se u obzir neobvezatnost maski u školskoj učionici, odnosno njihova obvezatnost na školskom hodniku zbog “miješanja” djece. Na to roditelji djeteta ne žele pristati i odlučili su stvar tjerati dokraja. Možda nema gomile Afganistanaca koja bježi pred hordom talibana, ali smo zato dobili hordu antimaskera.

Ako ste jedan od onih koji isključivo prati naše najčitanije medije (i/li, još važnije, vjeruje im), tada je do vas doprla informacija da je pobješnjela “rulja” od  deset-dvadeset prosvjednika “terorizirala” učenike i učenice te djelatnike škole ušavši u istu nakon “stampeda”. Nastradala je i školska spremačica koja je branila učenicu od podivljale rulje. Još je jedna njezina kolegica zatražila liječničku pomoć, kao i ravnatelj. Bez posljedica nije prošao ni ministar obrazovanja Radovan Fuchs. Neki su portali izvijestili da je za njim trčala horda, drugi pak da ga je okružila, a ponegdje se izvlačio i gerilski verbalni arsenal – ministrov je automobil bio opkoljen! Javili su nam i da ga je njegovo osiguranje moralo ugurati u auto. Potreba da se neko aktualno “vruće” događanje prati u lajvu ovdje je dovedena do farse.

Tako smo tijekom samo pola dana (16. 9. 2021.) iz izvještaja koji su se pojavljivali u nepravilnim vremenskim intervalima mogli saznati da je “Gaćina (otac) pratio ravnatelja i držao mobitel u ruci”; “na pedesetak metara od škole došla tek jedna prosvjednica”; ta prosvjednica “ušla u krug škole”; “Gaćina sa sinom ušao u školu, ali i vrlo brzo izašao”; policija “legitimirala već navedenu prosvjednicu, povukla se, a prosvjednica je ostala sjediti uz Gaćinu i njegova sina na ulazu u školu”; “policija opet krenula prema ulazu u školu”; “Gaćina opet zvonio na ulaz škole, ali ovaj puta mu nisu otvorili”; “policija ostavila papire kraj prosvjednice koji su, po svemu sudeći, prekršajna prijava”; “četvero ljudi prostački (za razliku od pristojnog, op. a.) izvrijeđalo Indexovog reportera”; “dječak otišao na tjelesni, a otac napustio školu”; “dječaku završio tjelesni”; “se vratio dječakov otac”; “su roditelji odvezli dječaka”…

Podsjećaju li vas ove iznimno zamorne efemerilije na nešto, onda bi to trebao biti Beckettov Godot u kojem se također ništa ne događa te se nižu slične besmislice. Doslovno bismo mogli reći da su mediji teatar apsurda.

Maska kao simbol

Nisam htio toliko virtualne tinte potrošiti na događanje naroda u Krapinskim Toplicama koje su naši mediji napuhali i iskrivili preko svake mjere. Bio je to tek jedan pokazatelj njihovog, u najmanju ruku, tendencioznog djelovanja u ovoj epidemiji. Poplava klikbejta, iskrivljenih naslova i senzacionalizma kao da je eskalirala (ako je to uopće i bilo moguće) u ožujku 2020. A jedan krak cijele te histerije u Hrvatskoj se, ali i u svijetu, zavrtio te se i dalje vrti oko maski, glavnog pokretača opsade u Krapinskim Toplicama, glavnog simbola Covid pandemije, križa nove religije. Maska je prošla sličan put kao i križ koji je isprva, u kontekstu Rimskog Imperija, bio simbol ropske, mučne, sramotne smrti, eda bi se njegovo značenje Isusovim raspećem transformiralo u ono što je danas. Maska je također u početku pandemije bila rezervirana za one bolesne, odnosno nije bila ni blizu današnjeg univerzalističkog statusa, ali se to u kratkom periodu promijenilo te je zadobila status sveprisutnog legitimacijskog sredstva. Grunfovim riječima: “Tko vrijedi, nosi masku. Tko nosi masku, vrijedi. Tko ne nosi masku, ne vrijedi”.

Maska čini rijetko viđenu i apsolutnu dominaciju forme nad sadržajem (pada mi tu na pamet još i diplomacija), poprimivši status odjeće, pa se ljudi osjećaju goli ako ne nose maske tamo gdje to sada ne traže samo epidemiološke mjere, već i društveni uzusi. Istovremeno, pravilno nošenje (“maska na nos!”) više se gotovo nigdje niti ne očekuje, štoviše i southparkovski chin diaper (eng. pelena za bradu), odnosno maska ispod usta/brade, postala je u potpunosti prihvatljiva. Kako je došlo do trenutačne situacije u kojoj hodamo okolo gledajući svoju i tuđu “golotinju”, slobodno i otvoreno govoreći ne samo da je car gol, nego da smo goli i mi, ali eto i dalje pristajemo na igru, hinimo da nosimo raskošnu odjeću, a istovremeno otvoreno o istoj himbi razgovaramo? Tu je i dodatna perverzija – u poznatoj Andersenovoj bajci, likovi su barem – osim djeteta – o svemu šutjeli, dok se ovdje većina ruga i rogobori, ali i dalje pristaje na igrokaz. Normativni socijalni utjecaj, grupni pritisak, pluralističko neznanje (ignorancija), želja za pripadnošću grupi poznati su psihološki fenomeni koji dovode do konformizma, a iste možemo in vivo promatrati na slučaju maski, u svakodnevnom životu u kojem neimanje iste dovodi do srama sa strane (ne)nositelja, ali i stigmatizacije pojedinca od strane društva.

Usprkos očiglednoj beskorisnosti koje je svjestan i velik dio građana, maske su i dalje tu, nosimo ih jednostavno jer je to najlakši put. Zašto bismo se dovodili u bespotrebne konfrontacije sa samop(r)ozvanim Covid redarima samo zbog jedne manje neugodnosti kao što je nošenje maske, koliko god ono bilo besmisleno?! To je i naličje ove pojavnosti – drugi, svi ti (mi) silni maskonosci čije poglede pojedinac osjeti čak i kada ih nema te onaj mali postotak zelota koji osim mrkog i prijekornog pogleda opominju “nage da se odjenu”. Impresivan je razmjer tog programiranja društva u manje od dvije godine te se još jednom potvrdila teza o medijima kao sedmoj sili, odnosno četvrtom staležu.

Ne smije se zaobići ni (Covidom, ali ne samo njime) profanirana znanost, sva ta sila analiza, istraživanja, dvostruko slijepih, recenziranih studija i eksperimenata o maskama. Ali zbog nabujale znanosti danas je moguće naći “znanstvenu studiju” koja potvrđuje gotovo svaku našu tvrdnju, što, primjerice, zlorabi bivši pripadnik Hare Krišne s našeg poznatog portala koji pod krinkom znanstvenog novinarstva provodi agitprop, iz članka u članak dajući prostor uglavnom samo onim znanstvenicima koji osnažuju njegove poglede. Tako je u jednom tekstu za sugovornika imao Branka Ančića, koji je nimalo ideološki obojeno objašnjavao klerikalizaciju Pravnog fakulteta. Stanoviti sociolog je inače član inicijativnog odbora jedne platforme, možda ste čuli za nju, zove se Možemo!. Isti je stručnjak proveo i znanstveno istraživanje o antimaskerima i teoretičarima zavjere u kontekstu Covida. Možemo reći da mu je rad dosta loše ostario nakon manje od godinu dana, s obzirom na činjenicu da je dva puta kao primjer teorije zavjere istaknuo laboratorijsko podrijetlo virusa koje u svjetlu najnovijih saznanja postaje sve očitije, kao što se od samog početka i spekuliralo. Također, iako to nigdje nije direktno rečeno, potrebu maskiranja zbog zaštite uzelo se kao znanstvenu epidemiološku činjenicu. Bolje rečeno, dogmu.

Znanost nije jamac ni tumač, kao ni isključivi nositelj prava na istinu. Znanost nije mjera svijeta. Znanost je tek oruđe, iako najkorisnije i najsvestranije koje čovjek ima. Ipak, pripadnici te tzv. znanstvene (bolje rečeno, scijentističke) strane pokazali su se izrazito otpornim na jedno važno njezino obilježje – skepsu. Nisu posumnjali vidjevši da, iako države ukidaju/uvode obvezno nošenje maski, broj oboljelih raste/pada/stagnira nevezano uz taj komad plastike ili tkanine. Pa je krenulo čuđenje nad padom broja slučajeva u Teksasu, koji je ukinuo obvezno nošenje maski. Iščuđavanje nas nije ni zaobišlo u slučaju Engleske, koja je također odlučila ukinuti mjere – dogodio se pad. Švedska je otpočetka imala svoj put, na opću sablazan nekih. Kada se sve uzme i zbroji, čini se da nisu prošli ništa gore od ostalih, uz puno manji udar na zdravlje (pogotovo ono psihičko) svojih državljana.

Ipak, propisivanje mjera, od maske do ostalih, daje osjećaj sigurnosti. Sigurnost i udobnost odavno su smijenili slobodu na listi prioriteta prosječnog građanina i to treba promatrati kao ništa drugo doli proces razmjene. Pripadnik razvijenog svijeta prinio je kao žrtvu komforu djelić (barem se tako činilo) slobode. Međutim, Levijatan nikad nije sit te uvijek traži više. Sav kaos oko Covid potvrda koji se razmahao Europom (kod nas ipak manje) to i pokazuje. Nastavi li se ovako, potvrde će postati sastavni dio društvenog ugovora. Premda na prvu djeluje neprovedivo i distopijski, to je stvarnost koja je u nekim zemljama itekako prisutna. Bez propusnice neće biti moguća nikakva participacija u zajednici, što će dovesti do paralelnog (kastinskog) društvenog sustava u kojem oni bez propusnice, primjerice, neće moći natočiti benzin, otići u kino, ući u avion, sjesti u restoran pa ni otići na posao. Moglo bi dovesti i do velikih društvenih nemira, još većih od onih kojima svjedočimo diljem Europe i svijeta.

Dnevnopolitički pogled

Pred nama je Festival slobode, što je zapravo veoma dobro PR-ovski sročeno ime za prosvjed protiv epidemiološko-činovničke diktature. Psihotična atmosfera stvarala se zadnjih godinu i pol dana, a stvara se i dalje. Medijska topnička priprema prije okupljanja “desničara, ravnozemljaša, antivaksera, antimaskera, teoretičara zavjera, ubojica” traje danima. Postoji jedan značajan broj ljudi koji ovo sve skupa smatra farsom, ali njihova se strana ne može čuti u mainstreamu. A kada tamo i dospiju, to je zato da bi ih se redikuliziralo pa se priča svodi na ravnu zemlju, ljude koji nakon cijepljenja postaju Bluetooth uređaji, nepostojanje virusa te masovni višemilijunski pomor cijepljene populacije.

Mediji najviše vole posrnule žestoke protivnike korone pa sada imamo primjer bivšeg saborskog zastupnika Branimira Bunjca, notornog borca protiv svakog mogućeg establišmenta, koji je teže obolio od korone. Najpravovjerniji među nama odmah su poveli raspravu o tome je li mu trebalo omogućiti liječenje s obzirom na to da je bio neodgovoran i nije se cijepio. Nadam se da će taj minarhistički libertarijanski argument biti dotjeran do kraja pa će isti ti mediji potegnuti pitanje hoće li se i ostalim ljudima koji obolijevaju od bolesti izazvanih svojim životnim stilom (debeli, alkoholičari, homoseksualci) uskraćivati medicinska skrb. Ili, primjerice, ne omogućavati abortus ako su žene izazvale to “stanje” vlastitom nepažnjom. Do koje granice vrijedi “Moje tijelo, moj izbor”? Kada se jednom počne preispitivati kome dopustiti, a kome ne dopustiti bolničko liječenje i uputimo se tom mračnom stazom razmišljanja, brzo dolazimo do velikih etičkih problema koji razotkrivaju licemjerje naših sektaša.

Ako imate argumente, pitanja ili pak zrnce znanstvene skepse o dogmama poput mjera, cjepiva ili nastanka virusa, ostaju vam komentari (tamo gdje još postoje), tzv. alternativni mediji i društvene mreže gdje vas, ipak, također mogu “faktografirati”. Stoga, ostaje žal što Festival nije ispolitiziraniji.

Politiziranje u današnje doba ima prizvuk psovke, ali ako nečeg nije bilo dovoljno u ovom periodu, to su političari koji pružaju otpor i propitkuju prevladavajući narativ. SDP i HDZ treba u startu otpisati. Oni su tek odjek (lijevi ili desni) globalističke politike koja dolazi iz Bruxellesa, Berlina, Pariza, a sada i iz Washingtona. S time da treba biti pošten i reći da bi u nekoj ludoj alternativnoj stvarnosti u kojoj SDP uzima vlast, jedan od kolovođa bio nesretni doktor Srića, koji je sada ipak ograničen na crne televizijske i internetske prognoze, tako da u tragičnom obratu sudbine trebamo biti zahvalni na HDZ-u. Što se ide više lijevo, to je fanatizam veći. Možemo! su primjer baizuo, odličnog kineskog internetskog neologizma koji u nekoliko rečenica opisuje stanje svijesti zapadnih bijelih ljevičara koji fanatično preuzimaju sve žive globalističke narative velikih korporacija (kako proročanski odzvanjaju riječi Predraga Raosa iz Noćne more da se ljevica prodala krupnom kapitalu).

Kao i u ostatku svijeta, uloga stjegonoša Covid skepticizma kod nas je pripala, uvjetno rečeno, desnim političkim strankama. Most i Domovinski pokret bili su angažirani, iako su mogli napraviti i puno više, a samim time gledano realpolitički mogli skupiti puno više poena na toj temi.

Poslovično koketiranje Domovinskog pokreta s (pre)širokim dijelom spektra nije im dopustilo da se “razmašu” dokraja, iako je Zlatko Hasanbegović (koji formalno još nije članom stranke, ali jest koalicije) poprilično jasno i nedvosmisleno komunicirao svoje stajalište, pa i došao podržati prvi Festival slobode. Ne treba zaboraviti da u zadnje vrijeme mostovac Marin Miletić, čiji se stil ne mora svakome svidjeti, racionalno i dosljedno objavljuje, propitkuje i progovara o (ne)logičnostima čitave epidemije. Još jedan mostovac je pokazao odličan politički instinkt i zajahao na tom valu. Miro Bulj, kao novopečeni gradonačelnik Sinja, čitavo ljeto na svoj pučki način također ukazuje na farsičnost mjera, pogotovo u kontekstu uspješne ljetne sezone u čijem se tijeku u Hrvatsku slila višemilijunska bujica turista, a pritom nismo doživjeli nikakav armagedon. Vješti govornici poput Raspudića ili Grmoje svakako bi podigli taj događaj na jednu višu razinu, premda je moguće da se sami organizatori ne žele otvoreno svrstavati uz neku političku opciju i održati svenarodni dojam prosvjeda.

Od izvanparlamentarnih igrača, tu je eurozastupnik Mislav Kolakušić, koji svojim (doduše fiktivnim) intervjuima o koroni također donosi jedan ozbiljan i razuman glas protiv epidemijskog nasilja. Treba spomenuti i predsjednika Milanovića, koji ima osebujan stil i beskompromisno izražava svoje mišljenje, iako je nekad u kontradikciji sa samim sobom, ali je više puta progovorio o besmislenosti i potrebi apsolutnog ukidanja mjera. Ne postoji idealna situacija, ali stvari se na političkoj sceni ipak pokreću. Nadajmo se da će nezadovoljstvo diljem Europe poslužiti kao katalizator i za domaće političko-epidemiološke procese.

(Visited 444 times, 1 visits today)
Oznake: Last modified: 18. 9. 2021.
Close