Written by 08:30 Hereze, Kritike

Ivan Komšić: Izgubljen u Broomu 44

Nakon nepune dvije godine odolijevanja, stupio sam u vegansku urbanoliberalnu utvrdu smještenu na jugoistočnoj strani platoa na Dolcu.

Premda konceptom alternativno (s obzirom na ljubav velike većine Hrvata prema bjelančevinama životinjskog podrijetla), daleko je to bilo od ugostiteljskog objekta degeneričnog i estetski odioznog tipa – izuriniranog, izgrafitiranog, izubijanog – koji nerijetko i zrcali životne sklonosti posjetitelja. Tu je prevladala jedna srednjestrujaška, bolje rečeno instagramično-pinterestna filozofija. Ona koja može zagrabiti u opću populaciju nešto šire od demonsko-sumračnih mjesta. Za dodatnu duhovnu dimenziju pobrinuo se i katolički kalendar, bdijući nad otvorenom kuhinjom na sustavu za odzračivanje.

Sada već etablirana brunch oaza pomamu među gradskom buržoazijom ispočetka je izazvala svojim krafnama zbog kojih su se formirale kolone gladnih urbanita. Ponižavajuće čekanje za jela s tofuom izbjegao sam dolaskom u srijedu – sporu, prijepodnevnu, zimsku. Započeo sam čajem, a moja pratnja je uzela vruću čokoladu. Ne običnu, naravno, već s komadićima orašastih plodova i pečenim marshmallowom na štapiću koji je upijao aromu pušećeg napitka.

Napomenut ću i da nas osoblje nije upitalo koliko pečeni kolačić želimo, tako da je došao nešto između srednje i dobro pečenog. Moja je marokanska menta došla u teškom gusanom vrču. Bilo je zanimljivo osjetiti težinu barem u posuđu, kad je već nije bilo u notorno slaboj, da ne kažem praznoj, veganskoj kuhinji. Jelovnik je bio na engleskom, što i ne čudi, s obzirom na klijentelu koja je uglavnom i komunicirala mješavinom spomenutog i hrvatskog. Jezika Gale Svilan, Jelene Veljače i ostalih zapadnjačkih ideoloških epigon(ic)a.

Pokušao sam izbjeći soju, tofu, vegansku majonezu i slične prehrambene stranputice pa sam na kraju posegnuo za omletom s gljivama, fetom i sourdoughom. Nimalo iznenađujuće, pekarski proizvodi od kiselog tijesta te pekarske verzije craft piva, i ovdje su dominirali umjesto običnog kruha. Sveprožimajuće tijesto danas će naći svoje mjesto i u oglasima za najam nekretnine pa će tako jedna od prednosti nekog stana biti “blizina sourdough pekare”. Latte klasa je posljednjih dvadedetak godina isplivala sa svojim craft/sourdough zanimanjima (ili su pak zanimanja prethodila toj klasi? Pitanje koje premašuje granice ovog teksta i umnih mogućnosti autora) stvorivši globalnu potražnju za navedenim znacima vremena.

Što je sourdough zanimanje? Ono koje se u epidemiji u potpunosti moglo obavljati preko MacBooka, a čiji se nagli porast dogodio u posljednjih dvadesetak godina prekomjernim usložnjavanjem kapitalizma. Mahom su to žene i muškarci lišeni trodimenzionalnosti, spojeni na korporativni matrix… ali vratimo se hrani.

Jaja su bila odmak od veganskog purizma, sočnost obroka nije izostala, ali za puninu je ipak nedostajalo ono nešto iz carstva animalia. Pratnja je uzela narodsko jelo, soparnik, kojemu se ukusnost također nije mogla odreći, od prozračnog i lomljivog tijesta do umaka i punjenja. U jelovniku najavljena veganska mozzarella, nije se osjetila.

Po završetku obroka, kako netko ne bi posumnjao u moju odanost aktualnom poretku, zakamuflirao sam se načinom plaćanja – kako drugačije negoli Revolut karticom, svakako beskontaktno mobitelom. Taman kad sam napuštao lokal, za stol pored mene sjeo je sa svojim kolegom poznati zagrebački poduzetnik i ugostitelj, član famozne starije generacije zlatne mladeži. Virus pomodarstva nije izbjegao ni naše najbolje sinove tako da je i on iskazao svoj individualizam ponosno istaknuvši posvema istetovirane ruke. Kod ulaza se već počeo stvarati red savršenih konzumenata koji su na svoj stol strpljivo čekali zajedno sa svojim pesekima odjevenim u pletene džempere.

Napuštavši lokal osjećao sam se dvostruko dobročiniteljski. Nijedna životinja nije platila glavom moj obrok, a peseki su konačno završili na toplom.

Oznake: Last modified: 14. 2. 2023.
Close