Ovaj ogled trebao je biti puno ranije objavljen, međutim ostao je negdje po strani. Originalno zamišljen kao brza reakcija na doček brončanih rukometaša (ako se itko toga više sjeća), nedovršen je kupio prašinu nekoliko mjeseci, i pogledavši ga s vremenskim odmakom, postavljeni zaključci djelovali su svježiji nego kada sam prvotno došao do njih. Potvrda ovoga bila je kratki pregled Facebook feeda kojeg sam napravio nakon korizme. Zapanjilo me je koliko je toga ostalo isto i kako se nikakav kvalitativan iskorak u dnevno-političkom diskursu nije dogodio. I dalje se cijela dnevno-politička dijalektika može svesti na dinamiku tomson vs. senf. Jasno je na koga aludiraju spomenute oznake i upravo ovu dvojicu uzimam kao paradigmatske predstavnike hrvatske desnice i ljevice. Dakako, ta dva bloka ne možemo okarakterizirati kao nediferencirane monolitne mase, no ipak možemo reći da postoje kao definirane struje o kojima će biti više riječi u ovom ogledu. Ovdje bih volio promotriti te struje kroz prizmu dočeka ovogodišnjih brončanih rukometaša. To želim učiniti prije svega da ukažem na to koliko vrlo lako zaboravimo na događaje koje u trenutku i žaru zbivanja smatramo prekretnicama. Zatim bih htio pokazati kako je taj događaj nedvojbeno potvrdio besmisao našeg političkog diskursa. Naslanjajući na svoj prethodni ogled na Heretici, volio bih ukazati kako je hrvatski clown world otkrio svoje pravo lice i kako nas to nužno tjera da preispitamo našu koncepciju politike, a samim time i daljnje društveno djelovanje.
Senfovska struja
Godina 2025. obilježena je činjenicom što je woke sa svim svojim devijacijama u elitnim krugovima Zapada postao passe, te je zato zapanjujuće kako je u Hrvatskoj te iste godine woke mentalitet doživio svoje sazrijevanje u vidu njegova aktivnog političkog signaliziranja. Tomislav Tomašević zaštitni je znak tog raspoloženja koji je obilježen snažnim osjećajem pravičnosti i aktivističke urgentnosti. Upravo se preko njega i njegove platforme Možemo woke utjelovljuje na našim prostorima, no naravno u bastardiziranom obliku kako bi se prilagodio našim vrućim pitanjima. Tako se po inerciji u dinamiku wokea uključuje naklonost jugoslavenstvu i oikofobija zbog „teške strukturalne represije“. Možemovci nisu jedini aktivni pristaše toga narativa. Među njima svakako valja izdvojiti i Daliju Orešković koja je stekla status prve među trabunjalima upravo zahvaljujući prihvaćanju wokeovskog raspoloženja. Tu postoji još plejada uspinjućih i padajućih zvijezda koji ostvaruju svojih 15 minuta slave priklanjajući se nekritičnom jugoslavenstvu, feminizmu, eko-aktivizmu, i tako dalje, te ih (kratkoće radi) ne trebamo iscrpno nabrajati.
Ne treba naglašavati kako svatko od tih aktera postupa u okvirima povoljnog duplog standarda. Nekoliko nedavnih afera kao i pregledi financija demantiraju svaku pomisao o njima kao „oporbi“, a kamoli „oporbi“ koja se protivi „sustavu“. Oni jesu dio sustava te oni u njemu imaju svoje specifične uloge. Oni su diverzija od konkretnih društveno-političkih pitanja kojima se trebamo zabaviti. To čine stvarajući histeriju oko nepostojećih bauka i prijetnji, i demonizirajući pritom bilo kojeg protivnika njihova narativa. Thompsonov nedavni uspjeh bio je odličan povod za narativ o prijetećoj „fašizaciji“, i tko je god iskazao bilo kakvu simpatiju prema Thompsonu i njegovim stavovima automatski je postao filoustaša, i samim time schmittijanski neprijatelj kojeg treba istrijebiti. Potentnost ovih napada proizlazi iz činjenice što već dugo vremena živimo u okvirima lijevoliberalnog konsenzusa u kojem nalazimo korijene ovih woke stavova, kao i okvir koji ga podržava. Ipak, valja napomenuti kako oni nisu istovjetni sustavu. Oni uživaju privilegije i protekciju sustava, no oni nisu sustav te i sami bivaju kažnjeni kada prijeđu određene granice, kako ćemo kasnije pokazati.
Što se tiče ovoga ideološkog tora, valja naglasiti nekoliko stvari. Njih ne vodi nikakvo konkretno uvjerenje ili princip, nego po duplom standardu pristupaju svojim neprijateljima. Kako je politički komentator Auron MacIntyre više puta govorio, ne radi se o licemjerju, nego o hijerarhiji, ili, još jasnije izraženo – quod licet Iovi, non licet bovi i ovom poremećenom sustavu zna se tko je Jupiter, a tko vol. Isto valja naglasiti kako se ne bismo smjeli hvatati za njihovu retoriku niti nasjedati na njihove provokacije. Dovoljno je uključiti samo mrvu logike kako bismo shvatili da njihov narativ ne pije vode. Nije uvjerljiv jer nije dizajniran da uvjeri. Dizajniran je da frustrira, plaši, te u konačnici demoralizira i demonizira bilo kakvu oporbu. Energija potrošena na interakciju, pobijanje ili sučeljavanje s ovim narativima je uzaludno potrošena energija. I na kraju, valja napomenuti kako oni nisu glavni neprijatelji. Svatko od njih, od Tomislava Tomaševića i Dalije Orešković, do kolumnista Jutarnjeg lista, Telegrama ili Novosti, ovisi o financijskoj, medijskoj i političkoj potpori sustava u kojem djeluju. Pogledamo li njihove stavove, izjave i djela, zar itko iskreno može pomisliti da se radi o sposobnim pojedincima koji mogu samostalno ostvariti ovakvu količinu utjecaja?
Tomsonovska struja
Mnogi sebi pucaju u nogu prozivajući Thompsona. To uglavnom rade jer ga prozivaju na klimavim osnovama. On je u retorici agresivnih ljevičara jednak Baji Malom Knindži, međutim ogroman je kvalitativan jaz između Thompsona pjevača i Thompsona pjevača kakvog ljevica napada. Tko se imalo dotakne njegove diskografije uviđa kako se ne radi o neotesanom fašistu, nego o čovjeku koji je razvio jasan hard rock izričaj koji je isprepleten domovinskim, ljubavnim i duhovnim temama. Thompson će ostati upamćen prije svega kao dobar glazbenik, i zatim kao utjecajna kulturna figura. Mora se priznati kako je njegova glazba znatno utjecala na kolektivno sjećanje, posebice glede Domovinskog rata. Protuthompsonovci su iznova razočarani jer jednostavno ne mogu pronaći ustašluk ili naznake fašizma, budući da njegovo viđenje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti počiva na arkadijskoj viziji hrvatstva koje trenutno prolazi kroz kušnje i čiji je konačni cilj nacionalni eshaton ostvarene slobode od svih njegovih neprijatelja. Nema ništa posebice uvredljivo ili osjetljivo u njegovom opusu, te bi mu čak neki od ljudi koji konkretnije promišljaju o hrvatskoj nacionalnoj problematici mogli zamjeriti što ne ide koji korak dalje u svojoj viziji. Zašto se zadržati na mitopejskim skicama, kada se naši suvremeni problemi mogu jasno imenovati i prokazati? To je svakako tema za neki drugi esej.
Njegov povratak na scenu i hipodromski koncert unijeli su nužnu svježinu u naš politički diskurs. Nametnuti tabui koji su kočili iskren dijalog o hrvatskoj društveno-političkoj stvarnosti napokon su razbijeni i na trenutak je djelovalo da se događa bitan iskorak. Međutim, dogodilo se zagađenje medijskog prostora. Osim što je Thompsonova pojava iznjedrila ljevičarske tantrume, ona je iznjedrila i navalu sukladnog populizma koji je uzbuđivao i podilazio masama. Takav populizam pušten s lanca poništio je bilo kakvu mogućnost organiziranja prave nacionalne oporbe koja bi se mogla na konkretan način suprotstaviti postojećem režimu. U tragičnom zaokretu stvari, tomsonovci su zajedno sa senfovcima samo poduprli vladajući status quo.
Bitna lekcija hipodromskog koncerta je ta da se ne smije ostati samo na entuzijazmu. Jedna od jeftinih zamjerki ljevičara desničarima je da u masama dolaze kada su u pitanju dočeci i domoljubni koncerti, a da ih se u promilima može prebrojati kada se radi o prosvjedima protiv konkretnog problema. Zamjerka je paušalna i nezgrapna, ali usprkos tome smatram da je efektna. Naravno, postojao je jasan osjećaj nacionalnog ponosa i bunta koji je motivirao odlazak većine ljudi na koncert. Da tih faktora nema, teško da bi Thompson bio fenomen kakav je. Međutim, valja naglasiti kako su Thompsonovi slušatelji istovremeno i konzumenti njegove glazbe. Usudio bih se reći da su Thompsonovi slušatelji primarno konzumenti, a zatim nacionalni buntovnici. U tome nema ništa loše, dapače. Kada bismo birali između toga da nam o kralju Tomislavu pjeva Thompson ili guslar, jasno je koga bismo odabrali. Thompsonov izričaj odgovara vremenu te je estetski rafiniran koliko god mu kritičari to odbijali priznati. Problem nije dakle u uživanju u Thompsonu kao takvom. Problem je što je slušanje Thompsona izjednačeno s političkim djelovanjem. Iako je slušanje Thompsona svojevrsna hereza u paradigmi u kojoj živimo, to ne smije postati konačni cilj. Entuzijazam može tek toliko, i zato ga treba koristiti tek kao oslonac za konkretnu političku i društvenu organizaciju. Entuzijazam i dobra vibra ostavljeni samima sebi ili brzo isparavaju ili ih netko iskorištava za svoje ciljeve.
Uza sve spomenuto, valja upozoriti na pretjeranu idealizaciju osobe Marka Perkovića Thompsona. Njega prije svega valja promatrati kao glazbenika koji živi od svoga zanata i vjerujem da mu je to prvi prioritet. On ima jasnu političku poruku, ali i on je sam svjestan da mora brinuti o tome hoće li donijeti kruh na stol. Tu se otvaraju Thompsonove ranjive točke, prije svega u vidu cijena ulaznica (posebice nakon dva koncerta što su sredinom veljače održana u Širokom Brijegu) kao i u cijeni usluga na samim koncertima. Optužba da Thompson zarađuje na domoljublju dobiva kredibilitet na osnovi ovih nezgrapnosti, kao i na nedostatku njegova konkretnog političkog angažmana. Ranjivu točku predstavlja i intelektualni okvir u kojima stvara svoja djela. Iako njegove pjesme pogađaju osnovnu (u naravi populističku) koncepciju tradicionalnih vrijednosti vjere, obitelji i domoljublja, one su daleko od izričaja dosljedne i funkcionalne političke ideje. Thompsonove davorije, koliko god dobro izvedene, u puno slučaja ne dostižu standarde osnovne povijesne pismenosti. Njegove himne vjere i domoljublja, koliko god glazbenički dobro napravljene, ne nude dovoljno iscrpan svjetonazor. Zadrži li se tko isključivo na koncepcijama koje nam nude Geni kameni ili, još gore, Bosna, on će već u startu biti ideološki hendikepiran, te time onesposobljen za suočavanje s valjanim političkim kritikama.
Uz sve njegove kvalitete, politički je poguban potez ideološki oslanjati se na sentiment tomsonštine. Nažalost, mnogi rade upravo to. Umjesto razrađenog svjetonazorskog programa uočavamo oslanjanje na fiktivnu arkadiju koju je potrebno ponovno ostvariti. Umjesto promišljenog i organiziranog imenovanja političkih problema i rješavanja istih, doživljavamo pojednostavljeno paušalno etiketiranje. Umjesto jasne artikulacije našeg društveno-povijesnog trenutka, promatramo stalno obnavljanje karikaturalnog prepiranja ustaša i partizana. Diskurs cijele desne opcije svodi se na niz floskula koje afirmiraju borbu protiv apstraktno imenovanih elita. Nešto slično pratimo na afirmiranoj desnici u anglosferi. Politički protivnik i njegovi postupci nikada nisu konkretno imenovani, o političkom problemu se govori u nekoliko repetitivnih krilatica, a minorni događaji poput viralnih objava na twitteru promatraju se kao ključne u političkoj borbi. Moram priznati, i sebe sam hvatao kako promišljam po ovim principima. Nakačio bih se na određenu sitnu priču, misleći da se radi o nečemu velikom, u nadi da će se nešto od toga izroditi. Kao i mnogima, to mi se dogodilo s Thompsonom. Entuzijazam se pri konzumiranju sadržaja brka sa stvarnim djelovanjem, i zbog toga desnica ne pobjeđuje. Kako su intelektualci poput Neeme Parvinija već ranije zaključili, lajkovi ili dislajkovi na X-u ne donose političke promjene. Nažalost, mnogi među nama djeluju kao da donose, i ta će im greška nažalost doći na naplatu.
Doček rukometaša – nekoliko uvida
Već je prošlo dosta vremena od dočeka brončanih rukometaša u Zagrebu. To je bio događaj koji je mnogima ostavio gorak okus u ustima te nam stoga kao takav može ponuditi niz bitnih lekcija za buduće djelovanje. U usporedbi s prijašnjih nekoliko dočeka sportaša, ovaj je u mnogočemu antiklimaktičan, ali upravo kao takav otkriva nam stvarnu narav političke situacije u Hrvatskoj. Postalo je jasno kako i hrvatski politički sustav pati od istih problema kao što pate američki ili britanski, a to je da je na čelu ono što teoretičari nazivaju unipartija – organizirana oligarhija koja kroz privid pluralnosti drži sve istinske poluge moći.
Desnica i ljevica koje se međusobno prepucavaju zapravo su klijenti moći. Ovaj termin nedavno je iskoristio Neema Parvini kako bi opisao društvene skupine koje čine američku i britansku ljevicu i desnicu. Oni nemaju nikakve vlastite političke moći nego ovise isključivo o hegemonu, i njihovo međusobno prepucavanje tek je predstava čiji zadatak je zabaviti mase i odmaknuti ih od konkretnih problema u našem društvu
Doček brončanih rukometaša oborio je tezu o skoroj opasnosti možemovske jugo-woke tiranije. Njihova odluka da ne dopuštaju Thompsonu nastup na Trgu bana Jelačića nije bila ishitrena ili zlonamjerna, nego je upravo proizlišla iz vlastitih načela što su ih postavili ranije. Slagali se mi s tim principom ili ne, moramo ipak ustvrditi kako je Tomašević djelovao upravo prema načelima koje je postavio ranije. Zbog kontroverznog pozdrava u Areni, svaki nastup je bio zabranjen i svatko je to znao. Činjenica što se ništa konkretno po tom pitanju nije poduzelo već u prosincu puno govori o ozbiljnosti desnice i onih koji podržavaju Thompsona. Po prvi puta ljevica postupa principijelno, i zbog toga dobiva po prstima. Pretjerala je i morala se dovesti u red.
Djetinjasto zazivanje Thompsona bio je odličan povod Andreju Plenkoviću da spasi doček koji je bio od nacionalne važnosti. Za njega je to bila idealna prilika da izbavi sama sebe, ponajprije što je koji dan prije u društvu ostalih europskih velikodostojnika usputno izrekao da smo, eto, i mi imali neki problem devedesetih, kao i to da je nekim čudnim putevima himna rukometaša Ako ne znaš što je bilo proglašena fašističkom, a da se ništa konkretno nije poduzelo da se ta kleveta pobije. Plenkovićev ulet izveden je brzo, no sumnjivo nezgrapno. Prijepodne, ljudi su mislili da je doček otkazan, a iza podne mnogi su hrlili u Zagreb da dočekaju rukometaše i Marka Perkovića Thompsona. Mnogi s desnog dijela političkog spektra hvalili su Plenkovićev prevrat kao osjećaj za politički trenutak. Doček brončanih igrača (po nekima) dvadeset i drugog najpopularnijeg sporta u svijetu bio je od ogromne političke važnosti. Toliko je bio važan da se bespresedanski nametnuo kao siledžija. Mnogi su ovo vidjeli kao popuštanje javnom pritisku, kao potvrda snage narodne volje. Međutim, ovo je samo pokazalo koliko se narodna volja (što god to na kraju bilo) da vrlo lako izmanipulirati.
Prije svega, doček je predstavljao školski primjer primjene principa kruha i igara, a brojni su jednostavno odlučili biti nesvjesni činjenice kako su im omiljeni rukometaši (navodni „heroji“ s terena) uskratili radost zbog tantruma oko problema koji je trebalo ranije riješiti. Olako se prešlo preko činjenice da igrači upravo igraju za svoje navijače. Čineći sami sebe svrsihodnim, zaboravili su na ljude zbog kojih su uopće popularni i nikakva usporedba šezdesetominutnih utakmica s ratnim bojištem ne može poništiti takvu drskost. U konačnici, potvrdio se onaj stari ljevičarski prigovor kako će domoljubi u masama doći na doček sportaša, a da će se u promilima moći prebrojati na prosvjedima i konkretnim akcijama. Domoljublje je odsječeno od konkretne djelatnosti i svedeno na puki potrošački spektakl. Tu je naš paradigmatski Thompson konačni gubitnik. Pristankom na takav događaj on je trajno izgubio svoju oporbenu oštricu. Thompson izvođač potisnuo je Thompsona aktivista, potopivši tako svaku nadu u nekakav općenarodni bunt.
Konačni pobjednik u ovom dočeku je Andrej Plenković koji je iznova pokazao svoje političke vještine. Doista, mogli bismo mu opravdano prišiti brojne optužbe, no mora mu se priznati politička i manevarska sposobnost. Svima je jasno kako brojni ljevičarski projekti i pokreti nastaju upravo pod pokroviteljstvom njegove vlade, dakle pod pokroviteljstvom odluka što ih on amenuje. Udarivši tomaševiće po prstima podsjetio je ljevicu na tu stvarnost i pokazao tko je istinski hegemon. Lijeva ideologija bitna je dok je korisna. Čim postane štetna, ona se povlači. S druge strane, Plenković je pokazao ispraznost (glavnostrujaških) desničarskih pokreta. Priljubivši uz sebe Thompsona, on je poništio svaku desničarsku oštricu. Simbol otpora pretvoren je u alat za političko obuzdavanje, i to s iznimnom lakoćom. Tim potezom iznio je na vidjelo nedosljednost te idejnu prazninu glavnostrujaške hrvatske desnice. Dobra vibra dovoljna je da ugodi desnici, i Plenković tu vrlo rado popušta jer je svjestan dobitaka što ih time može ostvariti.
Nadilaženje ideoloških podjela
Najtužnija činjenica koju izvlačimo iz ove zgode je ta da se praktički ništa nije promijenilo. Diskurs je i dalje isti. I dalje se razbacuje istim floskulama i zid međusobnog otuđenja sve je viši i deblji. Dok to tako traje, vladajuća elita oko Plenkovića i unipartije učvršćuje vlastitu moć. Ta oligarhija računa na unesenost u virtualne ideološke sukobe. Ona računa na trajnu buku u komunikacijskom kanalu koji će spriječiti uočavanje ključnih problema. Budući da sam ih u ranijem ogledu naveo neću se na njima zadržavati. Samo bih volio naglasiti kako je potrebno izaći iz nametnutih okvira ljevice i desnice. Potrebno je izaći iz stalnih virtualnih ratova te otvoreno u oči pogledati konkretne probleme s kojima se valja suočiti. Ustrajanje u virtualnim svjetovima ideoloških borbi znači i trajno propadanje. To znači izbjegavanje stvarnosti i njezinih zahtjeva, a ako nas išta povijest uči, to je kako se stvarnost može tek toliko dugo izbjegavati dok to izbjegavanje ne dođe na naplatu.
