Written by 12:00 Hereze, Kritike

Jakob Filić: Ima li novi Bond muda?

Nesigurna je li tijekom mučenja ostao bez muških dijelova, Bondova djevojka Vesper Lynd u Casino Royaleu (2006.) kaže da bi James bio najveći muškarac kojeg poznaje čak i kad od njega ne bi ostalo ništa osim osmijeha i malog prsta. Odlična scena u kojoj 007 potom priznaje da je pred Vesper emocionalno razoružan i da je s njom spreman prepustiti se osjećajima savršeno sublimira novi smjer u kojem serijal kreće s Danielom Craigom u naslovnoj ulozi – iz nastavka u nastavak propituje se što to znači biti muškarcem.

Najnoviji film podigao je puno prašine i prije distribucije. Već se dulje vrijeme na internetu spekuliralo o tome hoće li idući Bond nakon Craiga možda biti crnac, ili čak žena, a trailer filma upućivao je da je kreativni tim iza No Time to Die u tom smislu odlučio ubiti dvije muhe jednim udarcem – ulogu Nomi, nove agentice 007 tumači crna glumica Lashana Lynch. Ubrzo se u desnim online zajednicama koje se načelno češće od ljevice protive kulturi otkazivanja počelo zagovarati bojkotiranje gledanja takvih progresivnih perverzija. Spomenimo pritom da zagriženi fanovi serijala imaju prilično radikalna viđenja toga kako bi njihov omiljeni lik trebao izgledati pa su ranije tako zagovarali bojkot Casino Royalea zbog odabira niskog, plavokosog i neuglednog Daniela Craiga kao Brosnanovog nasljednika. Ipak, iako se No Time to Die može kritizirati na razini radnje ili pak zbog blijedog glavnog negativca, nije opravdano prikazivati ga kao novu žrtvu kulturnih ratova – vidjet ćemo da je ubacivanje crne agentice 007 u trailer prije svega pametan reklamni trik koji se poigrava gledateljskim očekivanjima.

Nadalje, što god mislili o suvremenom politiziranju serijala i revizionizmu Bonda kao muškog ideala, treba odmah na početku napomenuti da je – ispod površine ideologijom uglavnom neopterećene zabave za mase – serijal o Jamesu Bondu oduvijek bio prilično političan. Napeta akcija, prepoznatljivi lajtmotivi i beskrajni product placement na prvi pogled odaju dojam da je riječ o filmovima u kojima se politika svodi uglavnom na očite, crno-bijele, često geopolitičke podjele. No filmovi o britanskom tajnom agentu na različitim su razinama obilježeni zanimljivom mješavinom elemenata konzervativnog i progresivnog svjetonazora. U naizgled nebitnim pojedinostima skrivaju se suptilne ideološke poruke. Kad ga u prvom filmu iz serijala zarobi Dr. No, poraženi Bond smireno komentira manjak ukusa za šampanjac kod svog protivnika što kritičari tumače kao metaforu britanskog društva – iako je do šezdesetih izgubila prijašnju političku moć, Velika Britanija i dalje ostaje simbol dobrog ukusa, viša klasa među nacijama. Zanimljivo, sličnu poruku prepoznajemo i u gotovo pedeset godina mlađem Casino Royalu – iako je Bondu potrebna financijska i operativna pomoć američke CIA, britanski je MI6 i dalje predstavljen kao moralni autoritet s velikim ugledom i utjecajem. Ako takva mješavina nacionalizma i isticanja pripadnosti višoj klasi ukazuju na konzervativni svjetonazor, prikaz seksualnosti u Bondu čisti je produkt seksualne revolucije šezdesetih godina. Prvi film u serijalu izlazi 1962., dvije godine nakon što je u SAD-u odobrena pilula za kontracepciju, pa naslovni lik koji između i unutar zasebnih filmova redovito mijenja seksualne partnerice postaje ikona progresivnog poimanja seksualnosti. Zanimljivo, iako je čitav serijal često, a pogotovo danas, kritiziran zbog mizoginije, neki su kritičari u prvim nastavcima prepoznavali i feminističke tonove. Naime, u njima se često pojavljivao motiv Bondovih djevojaka koje nakon spolnog odnosa s agentom 007 napuštaju negativce kojima su do tog trenutka bile podređene, što se tumači kao metaforu ženskog seksualnog oslobađanja. U odnosu prema seksualnosti ocrtava se još jedno važno obilježje serijala – velik potencijal prilagođavanja duhu vremena. Tako u filmovima nastalima sredinom 80-ih Bond privremeno zavodi samo jednu djevojku po filmu jer se u SAD-u u to vrijeme govori o epidemiji AIDS-a. Općenito, od tematiziranja prijetnje od nuklearnog oružja u hladnoratovskom Goldfingeru (1964.) i cybernapada u Skyfallu (2012.) pa do izvorno nepredviđenog slanja Bonda u svemir u Moonrakeru (1979.) na koje su se producenti odlučili nakon uspjeha Star Warsa (1977.), serijal o Jamesu Bondu oduvijek se prilagođavao stvarnosti i duhu vremena u kojem je nastao.

Osim provokativnog trailera, izjava redatelja Carya Fukunage kako je u nekim starijim filmovima Bond praktički bio silovatelj spominjala se kao još jedna naznaka kako bi najnoviji film mogao serijal odvesti u drugačijem smjeru. No usprkos mokrim strahovima konzervativne publike, novi Bond u No Time to Die nije postao simboličko kastrirani mlakonja. Upravo suprotno, osim što je novi nastavak sačuvao prepoznatljive lajtmotive od Bondovih djevojaka i zlikovaca do divljih automobilskih potjera i futurističkih sprava – dakle, osim što je Bond i dalje ostao Bond –, No Time to Die u kombinaciji s ostalim nastavcima u kojima glumi Daniel Craig ostvaruje i dodanu vrijednost. Naime, novi se filmovi tek površinski poigravaju s konvencijama serijala, provocirajući pritom bondovske tradicionaliste, dok se daleko značajnije promjene odvijaju na tematskoj razini – od Casino Royalea do No Time to Die, Craigov Bond ozbiljno propituje muške ideale na način koji se ne svodi na pretjerano pojednostavljene teorije o toksičnom maskulinitetu te ga na taj način tematski i motivski približava, na primjer, Fight Clubu (1999.) ili seriji True Detective na kojoj je Fukunaga radio kao redatelj i producent prve sezone (2014.).

Glavni pomak u novijim filmovima odvija se na razini prikaza naslovnog junaka. Dugo je Bond bio plošan lik, jednostavan aktant koji se na početcima međusobno nepovezanih dijelova uvijek iznova rađao kao tabula rasa. Pripovjedna povezanost novih filmova omogućuje njegovu transformaciju od jednostavne narativne funkcije prema punokrvnom, zaokruženom liku. Ukratko – suvremeni Bond dobiva povijest. No to ne znači da su mu pritom oduzete prepoznatljive osobine koje ga od početka čine idealom muškosti. Bond je i dalje samopouzdan, sposoban i fokusiran na cilj, staložen u stresnim situacijama, dovitljiv, nabildan i privlačan ženama.

Nadalje, Craigov Bond lakše prelazi preko vlastitog ponosa, pogotovo u No Time to Die. Sada umirovljenog Jamesa nova agentica 007 podbada jer je preuzela njegovo kodno ime i položaj, na što Bond ostaje imun. Kad u završnom dijelu filma Nomi i James zajedno moraju spriječiti tipični bondovski armagedon, njegova spremnost na suradnju, prihvaćanje potrebe za tuđom pomoći i zahvalnost osvajaju poštovanje nove 007 te mu ona nakon početne nepovjerljivosti sama od sebe vraća njegovo staro kodno ime. Zanimljivo, predstavljajući Nomi kao kompetitivniju od Jamesa, Fukuyama na zanimljiv način obrće očekivane odnose i još jedanput stvara zanimljiv koloplet različitih ideoloških pozicija. S jedne strane, problem prevelikog ega kao tipično vezan uz maskulinitet ovdje obilježava ženski lik što je moguće tumačiti kao simbol spolne emancipacije. S druge strane, crna žena u filmu od bijelog muškarca uči kako zatomiti vlastiti ponos te se pritom šalje poruka da negativne karakterne osobine nisu nužno samo muške ili ženske; bjelačke ili crnačke.

Naposljetku, novi je Bond ranjiviji i lakše izražava emocije pri čemu se u tom pogledu može pratiti razvoj kako od filma do filma, tako i u zadnjem nastavku zasebno.Prepuštanje osjećajima u Casino Royaleu završava partneričinom izdajom,a trauma izgubljenog povjerenja postaje jedan od središnjih motiva idućih nastavaka u kojima 007 zapada u cinizam i traga za osvetom. Na kraju No Time to Die Craigov Bond ipak napušta ideju radikalnog zatomljivanja osjećaja i samodiscipline, prihvaća svoju ljubav za Madelaine Swan  i (spoiler) svoju kćer te se naposljetku za njih i žrtvuje, što ga čini prvim Bondom koji umire na filmskom platnu. Suptilno prisutna i u ranijim nastavcima, ideja žrtve ovdje dobiva sasvim novo, nipošto progresivno značenje – umjesto iz navike, zbog želje za adrenalinom ili u službi domovini kojoj je Craigov Bond do zadnjeg nastavka podređivao svoj privatni život svjesno pritom umrtvljujući vlastite osjećaje i moral, u No Time to Die napokon djeluje motiviran ljubavlju te se žrtvuje – za obitelj.

Po određenim bi se elementima stoga moglo reći da je današnji Bond reakcionarniji od starijih. Smrt konzervativnog poimanja seksualnosti iz šezdesetih godina odražavala se na razini serijala međusobnom nepovezanošću nastavaka. Konstrukcija jedinstvene narativne niti koja se provlači kroz filmove s Danielom Craigom označava pak ispunjavanje lika smislom, dublje promišljanje o muškim vrijednostima te ocrtava neočekivan povratak tradicionalnijim vrijednostima. Ipak, i ovakvo je tumačenje jednako redukcionističko kao i ono koje se fokusira samo na priče o woke iživljavanju nad serijalom – James Bond je oduvijek bio kompleksna mješavina različitih svjetonazorskih elemenata upakiranih u vrhunsku zabavu.

Konzervativci danas često o suvremenim kulturnim gibanjima govore izrazito površno, o kulturi otkazivanja i političkoj korektnosti pričaju kao općim mjestima, pojmovima čije bi samo spominjanje trebalo poslužiti kao rješenje problema progresivnih radikalizama i zapadnjačke dekadencije, često pritom nalazeći i neku vrstu perverznog zadovoljstva u bizarnim slučajevima koji potvrđuju njihove strahove u kontekstu kulturnog rata. Kao serijal koji je oduvijek odudarao od jednostavnih tumačenja i binarnih podjela, James Bond danas može poslužiti kao savršen primjer da nije sve u formi – nešto je i u sadržaju. Dakle, nije važno ima li novi Bond muda, nego što nam otkriva o konceptu muškosti. Craigov Bond predstavlja srednji put između suvremenih šizofrenija svih vrsta, od narativa o inherentnoj muškoj krivnji do incelovskog promicanja sigma male idela. Umjesto lajanja na mjesec, važnije je zadržati zdrav razum i otvoren duh; umjesto odavanja cinizmu i viktimizaciji, posvetiti se pozitivnom djelovanju, odnosno, kao James Bond – ne zamarati se beznačajnim sitnicama i pokušati riješiti problem. Stoga, neka idući glumac slobodno bude crvenokos ili crnac, vegan ili Indijac. Nije važno, jer dokle god progovara o muškosti, Bond će uvijek biti Bond. Barem na idejnoj razini, novi filmovi iz serijala nisu izgubili svoju srž, a dobili su i dodatnu vrijednost.

(Visited 380 times, 1 visits today)
Oznake: Last modified: 20. 4. 2022.
Close