Written by 11:00 Hereze, Književnost, Ogledi

Filić, Kezele i Štahan: Kako se pjesnički natječaj Zdravko Pucak konačno samoukinuo

Natječaj za mlade pjesnike karlovačkog Ogranka Matice hrvatske, koji nosi ime Zdravka Pucaka, 2022. godine konačno se samoukinuo.

Raspuštanje natječaja nije službene naravi – karlovački ogranak i dalje osigurava financijska sredstva za održavanje natječaja; Krešimir Bagić, Draženka Polović i Sandra Jurić još, kao i prethodnih godina, sjede u prosudbenom povjerenstvu za ocjenjivanje pristiglih radova, a tiskarski strojevi i dalje zapeti kao puške čekaju na štancanje novih pobjedničkih stihozbirki. Samoukidanje tog natječaja dublje je od puke obustave rada – natječaj je prestao postojati, a da to članovi prosudbenog povjerenstva, kao ni karlovački Matičin ogranak, još nisu shvatili. Iako je na nj pristiglo deset rukopisa, Pucak je 2022. ostao bez pobjednika, dosegnuvši time kraj dugotrajna procesa propadanja na koji, kao sudionici natječaja, ovom prigodom želimo ukazati.

Za početak valja istaknuti da su rezultati objavljeni s gotovo jednomjesečnim kašnjenjem, i to na način koji nije u skladu s pozivom na natječaj. Naime, o rezultatima je, umjesto službene mrežne stranice karlovačkog ogranka koja je to trebala učiniti 15. lipnja, isprva izvijestio isključivo karlovački portal Trend 4. srpnja, u članku naslovljenu Nagrada Zdravko Pucak ničija! Kvaliteta pristiglih radova nije zadovoljavajuća, koji sadrži šturu i nestručnu izjavu Draženke Polović da povjerenstvo nijednu zbirku nije izdvojilo „kao tako snažnu, vrijednu i u onim gabaritima i u onim kvalitativnim gabaritima na koje smo navikli pri dodijeljivanju [sic!] nagrade Zdravko Pucak“. Iako objašnjenje vrvi nejasnoćama (kakvi su to gabariti koji nisu „kvalitativni“ – da možda nisu kvantitativni?), ostavimo ih zasad po strani. Naime, nakon pritužbe koju smo uputili karlovačkom ogranku, tek 13. srpnja objavljeno je i službeno priopćenje na Matičinim mrežnim stranicama, u kojemu stoji: „Iako nagrade postoje zato da bi se dodjeljivale, povjerenstvo smatra da se ponekad i nedodjeljivanjem može čuvati njihov dignitet.“ Takav je stav povjerenstva, nažalost, dvostruko problematičan – kako teorijski, tako i na praktičnoj razini, budući da razotkriva dubinsku kontradikciju u odnosu prema samom natječaju.

Kako je nedavno, na tribini Književnog petka Književne nagrade i nagrađivanje, ustvrdio Tomislav Brlek: „Za godišnje je nagrade besmisleno da ih se ne dodjeljuje svake godine.“ U ovom je slučaju odluka o nedodjeljivanju još besmislenija s obzirom na činjenicu da nije riječ o nagradi za životno djelo ili najbolju zbirku, već o natječaju za pjesnike mlađe od trideset godina koji, ako nisu suvremeni Rimbaudi, još nisu dosegnuli punu autorsku zrelost te im rukopisi stoga nisu savršeni. Zanemarimo li čak i neobičnu činjenicu da je na natječaju iz 2021. žiri u jednakom sastavu javno pohvalio isti rukopis koji je jedan od potpisnika ovih redaka i 2022. poslao na natječaj, da bi sada zaključio kako rukopis očito više nije toliko dobar (inflacija uzima danak i u poeziji?), valja istaknuti da bi u normativnom smislu natječaji za mlade trebali funkcionirati kao prilika za njihove prve korake na književnom polju, pri čemu bi – vođeni opaskama prosudbenog povjerenstva i pod stručnim vodstvom urednika – mogli dodatno izbrusiti svoje rukopise, upoznati se s izdavačkim procesima te se razviti kao autori. Benefiti su u tom slučaju obostrani; kako za laureate koji dobivaju priliku za učenje, tako i za kulturnu scenu kojoj je svježa krv uvijek potrebna kako bi se izbjeglo poetičko i institucijsko okoštavanje. Odluka o nedodjeljivanju Pucaka još je štetnija uzme li se u obzir da je riječ o jednom od samo nekoliko natječaja koji u Hrvatskoj mladim autorima omogućuju ulazak na književnu scenu.

S druge strane, dok ovakvom odlukom povjerenstvo nastoji „čuvati dignitet“ književne nagrade, na praktičnoj je razini ugled nagrade Pucak već odavno narušen, najmanje djelovanjem samih sudionika. Vratimo li se nekoliko godina unatrag, prilikom dodjeljivanja nagrade Lari Mitraković, istaknuto je da je Karlovac u tom smislu postao „važna stepenica u izgradnji književne karijere mladih“. Tom je prigodom Draženka Polović napomenula i da „svega dva ili tri laureata nije ostvareno u književnosti, dok nas velika većina onih koje smo nagradili nije iznevjerila“. Riječ je o zamjeni teza, to jest o prebacivanju odgovornosti na mlade autore – iako Draženka Polović iz pozicije moći insinuira kako bi se dobitnici Pucaka trebali dokazati da ne iznevjere očekivanja povjerenstva, u praksi su upravo institucije zadužene za provedbu natječaja iznevjerile očekivanja mladih pjesnika. Naime, promotrimo li javnu recepciju pobjedničkih zbirki Pucaka unatrag deset godina i usporedimo li ih s, primjerice, odjecima poezije laureata nagrade Goran za mlade pjesnike, primijetit ćemo da su zbirke koje izabire Pucakovo povjerenstvo u gradskim knjižnicama vidno podzastupljene. Krivica pritom ne leži na autorima i (ne)kvaliteti njihovih rukopisa, već upravo na organizatorima i provoditeljima natječaja. Dovoljno je, na primjer, usporediti jednoznamenkast broj primjeraka pobjedničkih zbirki laureata Pucaka i dvoznamenkaste brojeve rukopisa Goranovih dobitnika u katalogu Knjižnica Grada Zagreba – pri čemu treba spomenuti i da se više Pucakom ovjenčanih rukopisa u zagrebačkim knjižnicama uopće ne može pronaći.

U prilog tezi da nije riječ o manjku kvalitete samih autora govori i podatak da su primjerci drugih knjiga istih autora u zagrebačkim knjižnicama znatno brojniji: dok pobjedničkih zbirki Maje Urban (Urbane od A do Ž, 2014), Josipe Gogić (Nacrtati usne, 2015), Lare Mitraković (Brojanje pogrešaka, 2016) i Magdalene Mrčela (Kvadratna jednadžba, 2020) u katalogu uopće nema, za posudbu je dostupno po pedesetak primjeraka drugih njihovih knjiga. Simptomatičan je i slučaj Marije Dejanović, koja je 2018. osvojila obje nagrade za mlade pjesnike. U zagrebačkim je knjižnicama dostupno čak 39 primjeraka zbirke nagrađene Goranom (Etika kruha i konja) te samo dva primjerka zbirke nagrađene Pucakom (Središnji god). Čak i karlovačka Gradska knjižnica Ivan Goran Kovačić posjeduje tek po jedan ili dva primjerka pobjedničkih zbirki Pucaka, dok su pobjedničke Goranove zbirke redovito digitalizirane i samim time široko dostupne javnosti. Nadalje, dok se na mrežnim stranicama SKUD-a Ivan Goran Kovačić lako može pronaći pregledan popis laureata Gorana za mlade pjesnike zajedno s opširnijim stručnim obrazloženjima zašto su baš njihove zbirke pobijedile na natječaju, prava je muka, osim možda za redovite čitatelje karlovačkih lokalnih portala, pronaći informacije o Pucakovim laureatima. S obzirom na sve, nimalo ne čudi činjenica da Pucak daleko za Goranom zaostaje i po pitanju količine prikaza zbirki ili intervjua s pobjednicima, kako u kulturnim, tako i u srednjostrujaškim medijima. Dok pjesnikinje Maja Urban, Josipa Gogić, Lara Mitraković, Magdalena Mrčela, Marija Dejanović zacijelo nisu iznevjerile nagradu Pucak, bi li se moglo reći da je upravo nagrada Pucak ta koja je iznevjerila vlastite slavodobitnice?

Osim proceduralnih i formalnih, problemi povezani s Pucakom u određenoj su mjeri i poetičke naravi, čime odražavaju širu problematiku koja zahvaća hrvatsku književnu scenu. Ako živimo u vremenu pluralizma i prihvaćanja sveopće raznolikosti, zašto je nekim tipovima izričaja pristup književnom polju gotovo pa onemogućen? Kakva se poruka šalje mladim pjesnicima ako mjerodavne institucije prihvaćaju samo određene tipove tematskog, formalnog i stilskog pjesničkog izričaja? Neće li se na taj način izgubiti na raznolikosti, a hrvatsko pjesništvo ograničiti samo na jedan, u manifestacijama uvijek sličan tip pjesničkoga izraza i stila? Nečemu sličnome svjedočimo danas. Ironija je tim veća što navedene tendencije potvrđuje i Pucak, natječaj karlovačkog ogranka Matice hrvatske, institucije koja bi trebala njegovati tradiciju i kontinuitet hrvatskoga jezika i književnosti te u suvremenom hrvatskom pjesništvu osiguravati prostor i za one pjesnikinje i pjesnike koji smatraju da povijest hrvatske književnosti ne započinje 21. stoljećem. Kao jedna od temeljnih kulturnih institucija u Hrvatskoj, Matica bi mogla provoditi vlastiti relevantan pjesnički natječaj za mlade autore i aktivno raditi na njihovoj promociji. Umjesto izlike o „čuvanju digniteta“ književne nagrade odlukom o njezinu nedodjeljivanju bilo bi pametnije zapitati se kako je došlo do toga da malo tko, osim sudionika natječaja, uopće primjećuje kako 2022. laureata uopće nije bilo.

Naposljetku, kako je u nedavnom ogledu za Express naslova U čemu je razlika kad nagrade dodjeljuje HDZ i kad ih dodjeljuje Možemo? istaknuo i Miljenko Jergović, u dodjeljivanju književnih nagrada važnu ulogu, što se iz pristojnosti nerijetko prešućuje, igraju i ideologija te – što je daleko gore – politika. Jergović tako piše kako neki od najnovijih slučajeva dodijeljenih nagrada za književnost u Hrvatskoj, neovisno o stranačkoj provenijenciji, nalikuju „1948, pa su književni nagrađenici sasvim stopljeni s političkim idejama u ime kojih ih Partija nagrađuje“. Konkretna stranačka pripadnost jedne članice prosudbenog povjerenstva ovdje je od sporednog značenja; od središnje je važnosti što niz hrvatskih književnoumjetničkih, a posebice pjesničkih natječaja već godinama pokazuje kako se lovorike osvajaju, između ostalog, i pisanjem o unaprijed pomno odabranu, ideološki monolitnu nizu tema. Iz toga slijedi da odluke o dodjeljivanju, kao i one o nedodjeljivanju, nisu samo književne, nego i izvanknjiževne naravi.

U spomenutom ogledu, Jergović uvodi i distinkciju između nagrada koje dodjeljuju privatne tvrtke te nagrada koje dodjeljuju država i kulturne institucije, pišući kako se ugled prvih „isključivo (…) tiče žirija“, dok su „državne i gradske nagrade, kao i nagrade institucija koje su na državnom i gradskom proračunu, uvijek (…) posredan izraz kulturnih politika“, a „njihovi žiriji, koliko god nezavisno djelovali, transmisija (…) kulturnih politika i želja svojih osnivača“. Jesu li uistinu? Je li doista Matičina želja, bilo na razini karlovačkog ogranka, bilo u cjelini, produbljivati odnose moći na hrvatskoj književnoj sceni opterećenoj medijskim mediokritetima i monotonim monopolistima, te skupini nezainteresiranih kritičara ograničenih nazora omogućavati da i dalje uzurpira jedinu nagradu za mlade pjesnike koja eksplicitno počiva na ugledu najstarije hrvatske kulturne ustanove? Ako je odgovor potvrdan, onda i sama Matica – baš poput natječaja Zdravko Pucak, to jest onoga u što se navedeni natječaj prije svojega nehotična samoukidanja pretvorio – ne rješava probleme hrvatske književnosti, nego ih ponavlja, zrcali, potiče te, nažalost, postaje njihovim neodvojivim dijelom.

Jakob Filić, Sven Kezele i Matija Štahan

Tekst je izvorno objavljen u listu Vijenac Matice hrvatske

(Visited 415 times, 1 visits today)
Oznake:, , Last modified: 13. 1. 2023.
Close