Written by 21:15 Hereze, Ogledi, Sport danas

Ivan Komšić: Bilo jednom u Kataru

Prolog

“Sav svijet je pozornica; / A ljudi, žene u njoj glumci samo, / Što dolaze i odlaze sa scene”.

Nema prikladnijih stihova od ovih iz Shakespeareova djela Kako vam drago kada se priča o jednoj od najvećih pozornica na svijetu. Pozornice danas jesu uglavnom virtualne i društvenomrežne, a onih tradicionalnih fizičkih sve je manje. Ipak, jedna od tih preostalih i dalje ne gubi na popularnosti, a i “scenografija” za nju nikad nije bila skuplja. Čak dvije stotine milijardi dolara utučeno je u moderne arene i cjelokupnu organizaciju Svjetskog nogometnog prvenstva. Nekad gladijatori, a danas nogometaši. Pijesak je tada bio u areni, a u 2022. oko njih, u pustinjskom Kataru.

Uvod

Ovo Svjetsko prvenstvo u nogometu i godinama je prije nego što su 20. studenog na stadionu Al Bayt reprezentacije Katara i Ekvadora otvorile turnir izazivalo mnoge, kako se to voli reći, kontroverze. Riječ kontroverza označava kakvu nesuglasicu ili prijeporno pitanje. Toga ovdje nije bilo previše. Stvari su, štoviše, bile i više nego jasne. Infrastruktura ovoga najvećeg svjetskog natjecanja uz Olimpijske igre izgrađena je na (polu)robovskom radu radnika iz uglavnom južne te jugoistočne Azije, uz nemale ljudske žrtve (spekuliralo se o pet do šest tisuća umrlih). Premda su imali svoje mjesto u medijima, zbog naravi aktualnog poretka i duha vremena, neka dublja borba za te obespravljene ljude od samog je početka bila osuđena na propast. Prvi je razlog taj što dobar dio svjetske ekonomije funkcionira na sličnom radu, primjerice do besvijesti iritantna modna industrija.

Drugi je pak magnum crimen katarske elite. Počinili su grijeh nad grijehovima ne kleknuvši na oltaru LGBTIQ-a. Lajtmotiv nepostojeće katarske represije nad homoseksualcima (nedokučivo mi do dana današnjeg ostaje zašto bi itko pri zdravoj pameti svoja istospolna nagnuća išao upražnjavati baš u Katar ili, ruku na srce, bilo što drugo tamo raditi) nadvio se nad turnir i držao nas okupiranima do tamo negdje nokaut faze. Borisa Marunu pratio je Bleiburg čak i kad je htio podrezati nokte, a sada nas na miru nisu puštale famozne LGBTIQ kapetanske trake. Osim ubikvitarnog izvještavanja o paradnoj homofiliji pojedinih reprezentacija te igrača, prije samog starta natjecanja internet su preplavile snimke “navijača” Brazila, Argentine i Engleske koji su djelovali kao plaćeni statisti iz istih zemalja koje su dale i već spomenute stradale radnike. Premda nikad potvrđeno, čini se da su organizatori željeli stvoriti “opsadu” raspoloženih navijača popularnih reprezentacija, ali čak ni u slučaju Engleske, čiji žitelji iz dana u dan sve više nalikuju tim niskobudžetnim glumcima, nisu uspjeli biti autentični.

Zaplet

Prvenstvo nikako da krene. Katarci su se još jednom uspjeli narugati FIFA-i i svijetu otkazavši Budweiseru dva dana prije početka točenje alkoholnog piva na stadionima. Ovog puta, izostalo je FIFA-ino kolonijalističko dociranje kao što je to bio slučaj 2012., dvije godine uoči svjetskog prvenstva u Brazilu. Tada je glavni tajnik najveće nogometne organizacije Jérôme Valcke svisoka nastupao prema organizatorima u vezi njihovog zakonodavstva po pitanju prodaje alkohola na stadionima. Uz svakodnevne LGBTIQ zavjete, napokon smo došli do prvog dana. Od samog dvoboja Katara i Ekvadora koji je malo koga uistinu zanimao, interesantnija je bila činjenica da je stadion na kojem se igralo prvo zimsko Svjetsko nogometno prvenstvo projektirao Albert Speer mlađi, sin onoga Alberta Speera. Ekvador je očekivano slavio protiv slabog domaćina, a tih se 90 minuta zaboravilo u otprilike 90 sekundi.

Prva i vjerojatno jedina prava politička gesta cijelog natjecanja zbila se uoči susreta Engleske i Irana. Ne, ne radi se o mazohističkom obredu klečanja engleskih reprezentativaca, tom izvoznom američkom proizvodu koji su i njegovi kreatori napustili, već o Irancima koji su odbili pjevati himnu u znak potpore prosvjednicima u vlastitoj zemlji izloživši sebe i svoje obitelji realnoj, životnoj opasnosti. Glasni zapadnjaci, predvođeni ponajviše Nijemcima, nisu imali dovoljno pravedničkog prijegora pa su od svoje zakletve LGBTIQ traci (premda ona uopće nije sadržavala boje spektra) odustali zbog prijetnje FIFA-e žutim kartonom kapetanu momčadi koji bi je nosio. I tako se sva ta silna posvećenost ljudskim pravima pokazala kao poza, izbrisana prijetnjom kartonom. Nijemci su pokrili usta pri fotografiranju čime su izazvali još veći podsmijeh, a za kraj svojeg histeričnog performansa izgubili su od Japanaca. Da se spomenemo još jednom spomenemo Shakespearea: Mnogo vike ni za što.

Treći dan Svjetskog donio je i jedno od najvećih iznenađenja. Umjesto četiri gola prednosti, Argentina je zbog VAR-a vodila tek jedan prema nula, e da bi u drugome dijelu Saudijska Arabija to preokrenula za najveću pobjedu u svojoj povijesti. Dan po dan, dogrebali smo do naše utakmice s Marokom, koji je dotad bio ipak svojevrsna nepoznanica. Hrvatska je na ovaj turnir došla kao viceprvak, ali uz odsustvo ikakvih medijskih fanfara (osim onih domaćih). Dvjema medaljama (više nego ih imaju Englezi, primjerice) i dokazanoj kvaliteti usprkos, mi smo i dalje bili mala srčana nacija koja ima dobre nogometaše – iznad Islanda, ali ispod Urugvaja koji pak ima svjetsko zlato. Iako smo utakmicu s Marokom doživjeli kao antiklimaktičnu, već nakon desetak dana spoznali smo da to nije tek “čvrsta” momčad, već reprezentacija koja ima što reći na ovom prvenstvu.

Ako je Argentina prva tzv. Čehovljeva puška ove drame, onda neka druga bude Dejan Lovren, jedan od ponajboljih igrača Hrvatske u utakmici protiv Maroka. Bez obzira na to, novinari, poglavito oni suprotnih ideološkog predznaka od hrvatskog stopera, nisu bili zadovoljni jer je Lovren bio previše Lovren, a premalo Ronaldinho. Na turniru je sve bilo po starom, protestanti su izgarali zbog nemogućnosti posvemašnje signalizacije svoje predanosti agendi. Danska je uzburkala duhove najavivši mogući bojkot zbog zabrane nošenja posebne trake za kapetane. Zatim je uslijedilo i kaskadno javljanje njemačkih političara. Bio je tu i Wales, koji je u svojem oštrom protestu postavio u trening kamp korner-zastavice u bojama znaka koji se pojavio Noi nakon potopa, dok je Harry Kane drčno pokazao svoj gay Rolex vrijedan 4,5 milijuna kuna. Usput se igrao i nogomet pa je tako Richarlison zabio fenomenalan pogodak protiv Srbije…

Dođosmo tako i do drugog kruga prvog kola, faze u kojoj se stvari dodatno kompliciraju ili pak razrješuju. Situacija po skupinama sve se više kristalizirala pa se tako Katar potvrdio kao najslabija momčad prvenstva. Jedan od favorita prvenstva, Francuska, bila je prva reprezentacija s maksimalnim učinkom nakon dva kruga. Utakmice i dani prolazili su u ritmu sivog studenog, nije tu bilo ničeg previše vrijednog spomena, uglavnom se čekao naš dvoboj s Kanadom koja je, porazu od Belgije unatoč, ostavila dobar dojam. Euforija još nije bila zahvatila Hrvatsku. Naravno, nezaobilazna tema prije utakmice bio je Milan Borjan, vratar kanadske reprezentacije i Crvene zvezde te zagovaratelj paradržavne tvorevine Republike Srpske Krajine. Dobili smo rani gol, ali bilo je tim gore za Kanađane. Hrvatska se pokazala superiornom reprezentacijom te je moglo biti i više od konačnih četiri prema jedan. Račun trijumfa na kraju je ispostavljen Borjanu čiji se broj nakon susreta raspačavao među hrvatskim navijačkim pukom. Od ove utakmice kreće i lagana uzlazna putanja nacionalne euforije. Ne samo to, već je započela i pojačana prisutnost tzv. najpoznatije hrvatske navijačice, bolje rečeno nogometne eksternalije, Ivane Knoll.

Maroko je slavio protiv Belgije pokazavši se kao itekako ozbiljna momčad, a još su ozbiljnije slavili njegovi navijači u Europi obilježivši teritorij i pokazavši starosjediocima u kojem smjeru će se stvari razvijati u sljedećim desetljećima. Hrvatska je odlučujuću utakmicu za prolaz imala protiv Belgije. Otkrismo čari tzv. automatiziranog zaleđa zbog Dejana Lovrena, a nogometne navijače su zaintrigirale granice tehnologije te anatomija ramena i nadlaktice. Lukaku i fortuna su nas udruženim snagama počastili u tom dinamičnom susretu. Na turniru možda nije bilo Talijana, ali naš prolaz skupine bio je pravi hommage toj velikoj reprezentaciji. Na tom susretu rođen je mit o Jošku Gvardiolu, najboljem stoperu u galaksiji i trenutno najpopularnijem Hrvatu. Završetak natjecanja po skupinama obilježila su daljnja iznenađenja. Najpolitiziraniji dvoboj turnira, onaj Irana i SAD-a završio je minimalnom pobjedom Amerikanaca uz zaboravnih 90 minuta nogometa. Argentina se iščupala. Danska je platila danak bavljenju onkrajnogometnom tematikom te napustila turnir ispucavši ćorak.

Suprotno Lufthansinom avionu koji je prevozio Elf, diversity nije pobijedila te su Nijemci po drugi put zaredom Svjetsko prvenstvo završili u prvoj fazi. Glave su im opet došli – Japanci. U još jednom orlovskom klasiku, srazu Srbije i Švicarske, ulog je bio osmina finala. Prošli put je pobijedio švicarski orao. Ovoga puta nije bilo ptica, ali je bilo naguravanja, Jasharijevog dresa (ali riječ je bila “samo o mladom švicarskom reprezentativcu”, nipošto istoimenom kosovskom ratniku – udžbenički primjer trolanja), psovanja i ostalih sastavnica festivala nogometne igre u čijih je zanimljivih 90 minuta ipak slavila bolja i kompaktnija Švicarska. Velikim pogromom Woke ekipa nakon natjecanja po skupinama fokus se prebacio na nogomet. Ne treba zanemariti da je obilje tih nenogometnih tema procvalo i zahvaljujući povećem broju dosadnjikavih utakmica koje su nerijetko završavale bez pogodaka.

Australija, Azija, Afrika, Sjeverna i Južna Amerika te Europa su po prvi puta imali svoje predstavnike u nokaut fazi. Napokon famozna inkluzivnost i ravnomjerna zastupljenost. Prvi dan nokaut faze prošao je bez većih uzbuđenja: Nizozemci su izbacili Amerikance, a Australija je očekivano završila svoj put protiv Argentine. Engleska je rutinerski prošla Senegal, a Poljska nije mogla previše protiv Francuske. Jedino vrijedno spomena je novitet prije intoniranja himni: “Please rise if You are able”…

Došao je i dan obračuna s Japancima. Usprkos tome što smo tek treći put u povijesti igrali eliminaciju Svjetskog prvenstva i što znamo kako je to prošlo zadnja dva puta, prava poslovična nabrijanost je izostala. Bila je to jedna blijeda partija Hrvatske u 120 minuta. Primili smo prvi gol, ali smo se brzo vratili golčinom Perišića kojemu je asistirao dosad već ozloglašeni Lovren. Međutim, u dva sata djelovali smo kao ispuhani balon – iscijeđeno i potrošeno protiv agilnih Japanaca. Manjkalo nam zato nije psihičke snage te smo na raspucavanju jedanaesteraca na krilima Livakovića pregazili Japance. Iskustvo i mentalna moć pokazali su se presudnima u lutriji raspucavanja, kako se taj segment nogometne utakmice zove u leksikonu ne suviše maštovitog sportskog novinarstva. I Hrvatska se tako opet nađe među osam najboljih, kriva i dužna, a tamo nas je čekao goropadni Brazil, glavni favorit za naslov prvaka koji je demonstrirao silu na Južnoj Koreji. Četvrtfinale su upotpunili Maroko, slomivši Španjolsku koja na raspucavanju nije realizirala niti jedan udarac s bijele točke, te Portugal koji je dezintegrirao Švicarce.

Vrhunac

Zagrijavanje do prvih utakmica četvrtfinala obilježio je veliki photosession Ivane Knoll kojoj treba odati priznanje da je u žestokoj konkurenciji na globalnoj influencerskoj sceni usred najveće svjetske smotre uništila konkurenciju. “Analitičari” su već počeli lagano štrikati. Najpoznatiji među njima, nazalnog glasa i neuvjerljive posture koji si je okuražen svojim znanjem nadjenuo i nadimak Los iskazao se već kod kritike Livakovića. Počela su se javljati i udarna pera nekadašnjih Pavićevih novina. Možebitni uspjeh Hrvatske počeo se već amortizirati. Neću lagati, i ja sam bio skeptičan oko prolaska protiv Brazila. Oni su djelovali zastrašujuće moćno. Mi smo bili čvrsti, ali ne suviše uvjerljivi. Ipak, ta stamenost je došla do izražaja protiv Brazila. Seleção je možda i bio igrački bolja momčad od Vatrenih, ali nogomet nije uvijek algoritam i zbroj ulaznih podataka koji će izbaciti konačni rezultat. Uostalom, pritisak je bio na Neymaru i kompaniji. Ova generacija Hrvatske imala je srebro, Brazil nije imao ništa osim (pre)visokih očekivanja.

Neymarov pogodak bio je fenomenalan, ali Hrvatska je bila takav mentalni tenk da je ni gol minusa nakon 105 minuta rovovske borbe nije uspio slomiti. Preko osporavanog Petkovića do raspucavanja s bijele točke, a tu nas nema nitko, pogotovo ne stisnuti Brazilci. Igrački smo ipak bili slabiji negoli u Rusiji, ali smo psihički bili kolosalni. Pobjeda nad Brazilom bila je iskra koja je zapalila naciju. Slavilo se diljem države po ulicama, Hrvatska je bila po treći put u polufinalu, a počelo se i neskriveno govoriti o zlatnoj medalji. Među najbolje četiri došla je Argentina nakon triler-utakmice s Nizozemskom, nimalo nezasluženo Maroko te Francuska, reklo bi se rutinerski, premda Kane jest zapucao kazneni udarac…

Teorije zavjere su u svojem rudimentarnom, vulgarnom obliku rijetko stvarne. Ne sastane se na tajnom okupljanju nekoliko individua kako bi dogovorile pravac djelovanja. Ali čak i najveći skeptici teško su ostajali imuni na gotovo orkestrirano javljanje popularnih pera taman kada je Hrvatska uhvatila momentum. Intencionalne zavjere možda nema, ali na djelu jest određena psihologija, refleks bolje rečeno. Tako je Vedrana Rudan iz egzotičnog Beograda izvukla klasični argument o blagajnicama, ali je usput ubacila i teški, gotovo talibanski (ili katolibanski), položaj žena u Hrvatskoj. Posebno nisko udario je Boris Dežulović instrumentaliziravši invalide, kojih se sjetio baš u trenutcima hrvatskog trijumfa. Zanimljivo je primijetiti da potrebiti i invalidi nisu bili u autorovim primislima nekoliko mjeseci prije kada je svoju knjigu o Hajduku Bili libar predstavljao okolo po SR Hrvatskoj sa svojim jatacima Miljenkom Jergovićem, Antom Tomićem i Aleksandrom Holigom. Potonji je imao i svoju uobičajenu kvotu dociranja o Thompsonu. Svojeg antinacionalističkog istupa nije nas poštedjela ni Saša Broz, koja nije imala previše toga reći ali nije odoljela uskočiti na vlak pa kamo je odveze. Za kraj je sve začinio doajen političkog i društvenog komentiranja, Žarko Puhovski. Profesor Puhovski možda nije od nogometa pa je honorar za komentar pokušao opravdati općim mjestima, malo Thompsona, malo Tuđmana, malo Modrića, na kraju tek generički ljevičarski pogled koji će uskoro moći producirati i osrednji chatbot.

Pamtili smo dvoboj protiv Argentine od prije četiri i pol godine, ali nije se previše trebalo oslanjati na taj susret uoči novog sraza s reprezentacijom predvođenom, po mnogima, najboljim igračem svih vremena. Suci nam nisu bili skloni. Argentinci su, za promjenu, dobili kazneni udarac nakon suspektnog Livakovićeva sudara s natrčalim Alvarezom. Premda je dojam da je Livaković sudar mogao jedino izbjeći naglim okretom za 180 stupnjeva i bijegom od napadača, Orsato je pokazao na bijelu točku. Uslijedio je brzi drugi (ne)s(p)retni gol i snovi o zlatu su iščeznuli, ali tu još nije bio kraj našem nastupu. Valjalo je natjecanje ipak završiti pobjedom, a ne dvama vezanim porazima. U drugom polufinalu između Francuske i Maroka pobijedili su Tricolori. Državljani Francuske, ali i Belgije, inače navijači afričkog sastava, tugu su utopili, kada već ne smiju u alkoholu, na sebi svojstven način.

Rasplet

Natjecanje se bližilo svojem kraju. Klimaks smo doživjeli s Argentinom, ali trebalo je završiti posao do kraja. Nakon takvog emotivno iscrpljujućeg poraza teško se vratiti. A činilo se da će teško biti i s Marokom, koji je lovio svoju prvu medalju, dok je Hrvatska tražila svoju treću, nažalost ne onu koju su igrači sanjali. Sat vremena više igre te dva raspucavanja elvera ostavili su traga na našima pa smo u susret ušli izmiješanog sastava. Hrvatska je bila osjetno bolja. Nažalost nije završilo s revijalnih i prikladnih, recimo pet prema dva, već smo za medalju morali strepiti do samoga kraja. Sudac iz Katara bio je način da i domaćin sudjeluje u završnici. Premda je vladala skepsa, prvo poluvrijeme odradio je korektno. Međutim kad se atmosfera ugrijala, pogubio se dok su Marokanci s njim gotovo pa se igrali taharrusha. Ali to je njegov problem, jer je Abdulrahman Ibrahim Al-Jassim već sada tek usputna opaska tog susreta. Mi ćemo pamtiti Oršićev pogodak za pobjedu. S obzirom na izostanak ekscesa, najčitaniji hrvatski portal uspio je na Twitteru izrudariti nekoliko beznačajnih profila koji su se rugali trećem mjestu. Dosta neuvjerljivo, ali očito se nije moglo bez uobičajenog rituala unižavanja nekog hrvatskog uspjeha.

Dan poslije nemali broj ljudi bio je rastrgan između praćenja dočeka naših reprezentativaca i finala između Argentine i Francuske. Nogometne momčadi nerijetko su personificirane u jednoj osobi, uglavnom igraču, katkad i treneru. Ovdje je to bio dvoboj Lea Messija, kojem je pehar promaknuo 2014. godine i njegovog (ili Ronaldovog, ako baš netko želi) nasljednika Kyliana Mbappéa. I prije kraja finala znali smo pobjednika. Bio je to fond Qatar Sports Investments, vlasnik PSG-a, kluba u kojem igraju oba igrača, a koji je, kad se oljušte upravljački slojevi, zapravo u vlasništvu katarske države. Kako je već spomenuto, politizacija je s progresijom turnira minimalizirana. Novovjeki heroj Zapada Zelenski ponudio se obratiti videoporukom prije početka finala, ali je FIFA (vjerojatno pod utjecajem organizatora koji i nakon invazije ima dobre bilateralne odnose s Rusima) to odbila. Argentini je u 23. minuti, ne suviše iznenađujuće, dosuđen dosta lagani kazneni udarac. Francuskoj je prijetio raspad sistema, a Deschamps je demonstrirao kako to izgleda kada trener ima potpuni autoritet te iza njega stoji Macron izvadivši u 40. minuti Girouda i Dembéléa. Nije pomoglo.

Moćna Argentina grabila je do naslova prvaka preko impotentne Francuske koja u sat vremena nije nijednom ni puknula na gol. I onda, samo tako, nogomet je opet pokazao čaroliju. Nevidljiva Francuska vratila se u posljednjih deset minuta i odvela utakmicu u produžetke. Messi je tamo zabio još jedan gol nastavivši bitku sa Zlatnu kopačku, koju je ipak odnio Mbappe realiziranim jedanaestercem u 118. minuti. Osebujni argentinski vratar Martinez upisao je obranu vrijednu zlatne rukavice u trećoj minuti nadoknade nakon dva sata nogometa, a zatim se iskazao i kod jedanaesteraca. Argentina je predvođena najboljim nogometašem svih vremena po treći put dignula zlatni pehar, a Messi je napokon kompletirao sve velike titule osim Četiri kafića.

Završetak

Istovremeno se u Zagrebu odvijao doček naših nogometaša. Uz freestyle komentar Zrinke Grancarić mogli smo pratiti slijetanje naših na Franju Tuđmana pa vožnju do Trga bana Jelačića. Za razliku od slavlja prije četiri pol godine koje se dogodilo spontano i bez neke veće organizacije, ali koje je ušlo u povijest kao najmasovniji događaj u povijesti moderne Hrvatske, ovog puta bilo je manje gonzo, odnosno protokolarnije i izvještačenije. Izostanak te razine naboja nije bio neočekivan, međutim glazbena postava i vođenje ceremonije, odnosno nepogođena “žica” nogometaša i okupljene publike rezultirali su, nažalost, mlakim dojmom. Thompson je otpjevan reda radi, ali je prava fešta bila u Brozovićevom velikogoričkom ugostiteljskom objektu. Glavni likovi: Brozović i, od mainstreama odavno omraženi, Lovren. Pjevala se Anica u integralnom obliku i to je bilo dovoljno da krene nova medijska runda – od optužbi za fašizam preko uobičajene Facebook “vređaone” Matije Babića i polupismenog statusa Aleksandra Stankovića do sveprisutne komentatorice i “Hrvatice iz Hrvatske” Vlatke Pokos. Novosti su također dale svoj obol. Od Dežulovića su, mrski mu Hrvati, dobili svoje. Njega je u kmetskom tekstu zasmetala istovremenost finala i dočeka naših, a bez obligatorne porcije nije ostao ni Lovren.

Nakon dramatskog teksta trebali bismo doživjeti famoznu katarzu. Aristotel je nikad nije pobliže definirao te je ona ostala pojam otvoren interpretaciji teoretičara do dana današnjeg bez konačnog autoritativnog odgovora. Iako je dramska struktura tu, daleko je ovo iz perspektive Hrvatske od tragedije, pa bez tog nužnog bolnog elementa možda i izostaje pročišćenje shvaćeno u tradicionalnom smislu. Ipak, promotrit ćemo ovo kao pjesnički (dramatski) tekst, a ne tek kao puko svjedočanstvo jednog povijesnog događaja jer Aristotel kaže da je “pjesničko umijeće filozofskije od povijesti jer govori ono što je općenito, a povijest ono što je pojedinačno”. Nogomet, kao i umjetnost, operira arhetipovima: najboljim svih vremena, Ahilejom-Messijem, zatim je tu turnir koji se održava svakih nekoliko godina i okuplja najbolje na svijetu. Famozne WAGsice (po novom i atraktivne navijačice) mogu biti jedan od ženskih arhetipova – Helene, Penelope. A za kraj imamo tu i malo pleme tvrdih nepokolebljivih ratnika: Gali u Asteriksu, Mirmidonci u Ilijadi. Nekad su to nogometno bili Urugvajci, danas smo to mi.

Tragedije nije bilo, ali je bilo umjetnosti, odnosno nogometa. A kaže Filozof da je užitak spoznaje neodvojiv od umjetnosti. Spoznali smo najvećeg svih vremena. Jesmo li naposljetku spoznali i vlastitu vrijednost?

(Visited 190 times, 1 visits today)
Oznake: Last modified: 6. 1. 2023.
Close