Written by 13:15 Hereze, Ogledi

Karlo Jurak: Nije dobro – apokaliptički diskurs danas

Diskurs apokalipse prati ljudsku povijest od samih početaka. On je prošao put od protoreligijskih praznovjerja kada se čovjek prvi put susreo s pojavama koje su izvan njegove moći i koje ne može vlastitom kognicijom jednostavno objasniti, preko svog etabliranja u službenim i prevladavajućim religijama, sve do svoje hibridizacije u nekom obliku new age scijentizma. Vjerovanje da (ovozemaljski) svijet stremi prema vlastitoj propasti (koja, doduše, može biti i događanje spasa) obilježilo je tako mnoge dominantne oblike mišljenja od vremena pećine do suvremenih znanstvenih centara. Sve se mijenja, apokalipsa ostaje.

Drugim riječima, apokaliptične prognoze, najave „sudnjeg dana“, „smaka svijeta“ ili „samo“ „pakla na zemlji“ i sl. postoje već tisućama godina i dugo vremena su bile dio religijskog diskursa. Kada su vodeće religije prevladale druge oblike religijskog mišljenja, gdje se prvi put iz nemoći pojavilo apokaliptično razmišljanje, ovozemaljska „propast svijeta“ prelazi na margine tog diskursa i počinje tvoriti neki oblik parareligijske priče, i uglavnom karakterizira raznorazne sekte koje ne priznaje ili se s njima spori službena religija. Tako smo došli i do new age apokaliptizma koji je našao svoje mjesto i u službenoj znanstvenoj paradigmi. No, nije uvijek ista filozofija stajala iza apokaliptizma – točnije, uvijek različite, a tako slične filozofije!

Tako je u kršćanstvu apokalipsa neizostavni dio vjere i čini zadnji dio Biblije, Novog zavjeta – vjeruje se da će Krist doći drugi put i da će se tako dogoditi Posljednji sud. Taj je obrazac apokalipse, makar ne uvijek prepoznat pod tim nazivom, najviše obilježio misao naše civilizacije te je lagano prelazio okvire kršćanstva i sve češće ulazio u one domene koje ne samo da se ne bi nazvale kršćanskima, nego bi se i deklarirale kao ateističke ili čak antiteističke. Tu dolazimo do misli koja sebi voli tepati da je Znanost (s velikim početnim slovom), a zapravo je scijentizam – jedan od oblika redukcionizama koji se u svojoj krajnosti ne razlikuje mnogo od religijskog razmišljanja. Nije, stoga, ni čudno da se jedna takva misao uvijek nađe u onim filozofijama koje vide neko „događanje spasa“, odnosno koje imaju razvijenu vlastitu teleologiju i eshatologiju. Ako postoji spas, postoji i prijetnja propasti, i vice versa.

Izvan religijskog diskursa „crne prognoze“ prvo su postale dominantne u onim oblicima reakcionarnih mišljenja koji se mogu nazvati kulturnim pesimizmom. Pa tako „propada (naša) civilizacija“, „propada zapad“, „sumrak je svijeta“, „dekadencija vlada“ i sl. Kulturni pesimisti uglavnom su strahovali od toga da postojeće elite i poredak (koji podržavaju) vode samoubilačku politiku, tj. da će sami sebe, padajući nezaustavljivo u dekadenciju, odvesti u propast, a tako i okončati sve ono što su oni poimali „uzvišenim“, „kulturnim“, „vrijednim“ i sl. To su čitavi pravci u filozofiji, a najpoznatiji su predstavnici Schopenhauer i Nietzsche, u radikalnijoj varijanti Cioran, a u nešto banalnijoj, isto mračnoj, Spengler. Heidegger se također može svrstati kao širi dio tog kruga, kao i ostatak „konzervativnih revolucionara“ u Vajmarskoj Njemačkoj u osvit nacionalsocijalizma. Kulturni pesimizam jako je utjecao i na neke znanstvene discipline, npr. u sociologiji na konzervativnu teoriju elita (Le Bon, Pareto, Mosca, Michels), ali dijelom i na neka još poznatija imena poput Maxa Webera. Kako bilo, kulturni pesimizam nema povjerenja u čovjeka, smatra ga „palim bićem“ (još jedna referenca na religijsko mišljenje), skeptičan je prema ljudskoj prirodi, a u krajnosti je i mizantropičan. On pripada desnom političkom spektru i jako je utjecao na desne političke pravce poput spomenute „konzervativne revolucije“ u Vajmarskoj Njemačkoj dvadesetih godina 20. stoljeća uoči dolaska Hitlera na vlast, na nacizam uopće, na fašizam u Italiji i drugim zemljama, ali i na novokonzervativno „buđenje“ u anglosaksonskim zemljama koje je dolazilo u više valova u 20. stoljeću. Konzervativnu i antroposkeptičnu teoriju elita priznavali su desničari i krajnji desničari, dok je sasvim druga, optimistička paradigma vladala na ljevici.

Međutim, treba imati na umu kako su i na ljevici postojale tendencije da se okrene u suprotnom smjeru. Sâm je komunizam, koliko god „znanstveno utemeljen“ u obliku marksizma kao „znanstvenog socijalizma“, bio neka vrsta teleologije i eshatologije, koliko god to bilo kontradiktorno jednoj materijalističkoj teoriji. Materijalizam bi, naime, po definiciji trebao odbacivati eshaton i telos – ako to ne čini, onda je samo prikriveni idealizam. Kako je došlo do popuštanja očekivanja da će svjetska revolucija odvesti ovozemaljski svijet u jednom boljem i pravednijem smjeru, to su se sve više javljali i pesimistički tonovi na ljevici. Kada Antonio Gramsci, iz uvjeta fašističkog zatvora, govori o „pesimizmu uma, a optimizmu volje“, već priznaje kako ono razumsko i dokučivo ne sluti na dobro, pa nam ostaje onaj volitivni element koji je uvijek barem malo iracionalan, s onu stranu teorijske spoznaje i logičke argumentacije. Nije ni čudno onda što je Gramsci toliko utjecao na pesimistički obrat na novoj ljevici i što su njegove metode preuzeli još kasnije i mnogi na desnici.

U našoj se suvremenosti nakon kraja Drugog svjetskog rata događaju brojni obrati, a jedan od njih je i ta „ničeizacija ljevice“. Počeci se, ako ne računamo Gramscija, mogu tražiti u onim vremenima kada ljevica (uglavnom zapadna, tzv. „zapadni marksizam“) usvaja i kombinira sve više teorija iz neljevičarskih filozofskih pravaca – od hajdegerijanštine i psihoanalize do postmodernističkog ničeanskog voluntarizma. Štoviše, kombinacija Marxa i Nietzschea (uz dodatak strukturalizma i psihoanalize) oblikovala je dominantno intelektualno polje na zapadnoj ljevici koje danas poznajemo pod nazivom neomarksizma ili čak postmarksizma. Time se napušta optimizam revolucionarne teorije, priznaje se „poraz“ i u kombinaciji s nekoć neprijateljskim teorijama gradi se „Frankenštajn“ koji će uskoro oblikovati i mnogo šire od jedne obične intelektualne mode. Pesimizam uma ubrzo će postati ta dominantna moda uopće na intelektualnoj sceni, a njime će osvajati i političare sasvim različitih svjetonazorskih provenijencija.

Tako u novije vrijeme dolazi do potpuno banalizirajuće kombinacije filozofije kulturnog pesimizma i nekih cherry-pickanih oblika parareligijskog mišljenja koji se zajedno kuhaju u loncu new age odmaka od tradicionalne religioznosti, ali i od znanstveno utemeljenih teorija. Takav je „kapilarni“ oblik religijskog mišljenja počeo ulaziti u sve pore da više nije ni podsjećao na vlastitu religijsku narav, nego više na žutilo koje neko vrijeme bude zabava za mase. Sjetimo se kako su se i početkom ovog milenija pomaljale priče da uskoro dolazi „smak“, a onda je to, u svojoj groteski, završavalo kao dio rubrika „jeste li znali“, „magazin“, „zabava“, npr. što je rekla baba Vanga, kako neki samoprozvani guru tumači Nostradamusa ili kako neki priučeni istraživač čita majanski kalendar i sl.

I, konačno, danas diskurs apokaliptičnih prognoza skoro u potpunosti dominira medijskim prostorom. On više nije dio (para)religijskog mišljenja (skroz je sekulariziran), prepovršan je da bio pripadao ikakvoj filozofiji, pa tako i kulturnom pesimizmu, a i nije samo obilježje raznih new age sektaša, čudaka, osobenjaka ili običnih zabavaljača. On sada dobiva znanstvenu aureolu, nasuprot religijskoj, a taj pesimizam više nije orijentiran na „kulturu“ ili samo „društvo“, nego na kompletan „život“; nije na marginama javnog prostora u rubrici o fantazijama, nego je na pijedestalu udarnih („prijelomnih“, breaking) vijesti; služi tome da životu (kojemu najavljuje kraj – „svi će d´umremo“, „sprema nam se pakao“ i sl.) stalno ulijeva strah. Strah. On nam savjetuje kako trebamo živjeti, pa više ne „napada“ neku pojedinu sferu, nego način života, što znači i život kao takav (jer čovjek ni ne poznaje život isključivo kao samo egzistiranje). Teoretičari biopolitike nisu bili samo kratkotrajni apostoli francuske ili talijanske akademske mode.  

Dobiti znanstvenu aureolu nametnulo se kao uvjet bez kojega se ne može. Znanstvena aureola suvremenog apokaliptizma ne bi bila ni toliko značajna da nema medijsku predominaciju i pomoć političara, kulturne industrije te, po svoj prilici, kapitala, odnosno ekonomskih elita. To je drugi korak koji je ostvaren. Nije da o tome možemo više (samo) čitati u rubrikama na zadnjim stranicama novina ili da trebamo posezati za ezoteričnim znanstvenim časopisima, sada nas to prati, tj. može pratiti doslovno jednim pogledom na društvene mreže i portale – sve je prepuno captiona „nije dobro“, „sprema se pakao“, „gotovo je“, „samo nam je to još trebalo“ i sl. To više nije običan klikbejt, već se uklapa u dominantni duh vremena, a da to nismo kako spada ni osvijestili. Apokalipsa sada nije stvar margine – ona je legitimirana znanstvenim diskursom, a ujedno je i sveprisutna – praktički je nemoguće pratiti vijesti, a da se ne susretne pokoji apokaliptični okvir, što god da je u pitanju – pandemija, rat u Ukrajini, energetska kriza, obične dnevnopolitičke tričarije i sl.

Treći se korak odvijao paralelno sa scijentifikacijom apokalipse – uvjerenje da to nije samo pitanje znanosti, nego i progresa. Drugim riječima, nazadno je i zatucano uopće misliti da nam ne slijedi neka (ovozemaljska) apokalipsa. To je onda guranje glave u pijesak, negiranje opasnosti i sve popularniji gaslighting. Pa čak i samo postavljati pitanja i izražavati skepsu spram jednog običnog senzacionalizma, tj. čak i samo ukazivati na pogrešnost senzacionalizma i društva (anti)spektakla na steroidima biva označeno kao antiznanstveni, retrogradni i zaostali stav. Štoviše, svaki je skeptik, neovisno o stupnju i pravom predmetu njegove skepse, „ravnozemljaš“ – dakle, netko tko je toliko zaostao da s njime ne valja ni raspravljati. Taj je narativ postao dominantan čak i među onima koji su zasigurno čitali puno kritičke teorije medija, pa bili i obrazovani u duhu metodičke skepse, kao preduvjeta svake znanosti. Tako, umjesto metodičke skepse, vrlina je postala „signalizirati vrline“, a jedna od tih vrlina jest i doomscrolling, vječna zombi-potraga za katastrofičnim vijestima i njihovo izlistavanje kao na traci. To znači biti osviješten!

Prema tome, kako biti „progresivan“ i „vjerovati znanosti“ znači biti ovisan o katastrofičarskim vijestima, tako su medijski (i politički i znanstveni) heroji postali razni gurui koji su svoju popularnost izgradili na alarmizmu. Ne, to nisu samotnjaci koji misle da mogu predviđati potres (njima se licemjeri, s razlogom, smiju, što ne znači da su time manje licemjeri), nego su to alarmisti koji imaju „znanstveno utemeljene“ tvrdnje da nas za nekih tridesetak godina možda kao čovječanstva više neće ni biti. Svjetski je megapopularna u tom smislu i čuvena Greta Thunberg, mlada ženska osoba iz Švedske koja redovno posjećuje i sudjeluje na najvišim svjetskim forumima i tamo održava love-hate odnos s vodećim političarima. Pojednostavimo, glavna apokalipsa današnjice jesu „klimatske promjene“, zbog njih „ništa nije dobro“.

Film Don’t Look Up navodno je trebao ukazati kako oko nas postoje mase koje nisu svjesne ozbiljnog dolaska „sudnjeg dana“, pa onda imaju jednostavan savjet – samo zatvorimo oči pred tim problemom, nemojmo gledati u njega. Poruka na prvu nije kriva – da, doista postoje mnogi i mnogi, i na vodećim funkcijama, koji rade sve na korist naše štete. Međutim, je li intelektualno pošteno time legitimirati jedan oblik iracionalističkog mišljenja? Jesmo li izgubili granicu između iracionalizma i metodičko-skeptičnog utemeljenja znanosti? To je točka na kojoj bi se trebala otvoriti ozbiljna rasprava, a ne ušutkavati je u ime same znanstvenosti i progresivnosti.

Diskurs apokalipse pojačala je pandemijska kriza te su već u njoj krenuli jači zahtjevi u smjeru da moramo mijenjati svoj život kao takav ako želimo opstati kao čovječanstvo. Isto tako, od samog početka pandemije heretički je bilo postavljati skeptička pitanja – to je doslovno bila uvertira za odstranjenje iz javnog prostora i za izlaganje samoga sebe ružnim etiketama i drugim često neutemeljenim optužbama. Proces scijentifikacije i „progresivizacije“ apokaliptizma time je dobio svoj katalizator. Ne, nema povratka na staro – „novo normalno“ suživot je s prijetnjom apokalipse.

Kako teleološke i eshatološke misli često razvijaju manihejski karakter, borbu Dobra i Zla, to se događa i u ovom vidu suvremene sekularizirane „znanstvene (i progresivne) religije“ – bez obzira što je apokalipsa mogući ishod, postoji i spasenje – ono, doduše, nije u onozemaljskom vječnom životu, nego u kompletnoj promjeni Života – u žrtvi za „bolje Sutra“. Spas neće biti u obliku onozemaljskog Raja, ali će (navodno) biti u ovozemaljskom Opstanku. Treba, stoga, prestati jesti meso, ne koristiti fosilne izvore energije, voziti električna vozila, prestati uživati u svemu što crpi prirodu (nekad je bilo progresivno smatrati da čovjek zagospodari nad istom), po prilici i smanjiti kontakte s drugim ljudima, čak i smanjiti broj drugih ljudi – jer je čovjek najveća štetočina!

Misli današnjih „progresivaca“ i njihovih političkih, ekonomskih i medijskih epigona ne odudaraju mnogo od „mračnjaka“ u 19. stoljeću koji su u svemu novome vidjeli dekadenciju i propast. Dapače, oni bi se ovih čak i posramili jer su ih nadmašili. U svemu tome današnji apokaliptičari možda nisu potpuno ni u krivu – apokalipsa se već događa, a ona se ogleda u inženjeringu vlastitih života i udaljavanju čovjeka od čovjeka. Time je već ostvarena ideja o čovjeku kao „palom biću“, vječna fascinacija kulturnih pesimista i apokaliptičara. Nije dobro.

Ogled je izvorno objavljen u emisiji Diagnosis na Trećemu programu Hrvatskoga radija

(Visited 240 times, 1 visits today)
Oznake: Last modified: 5. 10. 2022.
Close