Enciklopedijske natuknice koje imamo na svojem jeziku za pojmove iz političke i socijalne teorije uglavnom su „školski“ korektne, ali nisu dovoljno ažurne. Kako se mijenja svijet, mijenjaju se i pojmovna očišta s kojih je moguće promatrati različite pojavnosti. Primjerice, već se dugo u javnom prostoru za brojne tendencije na lijevoj strani političkog spektra upotrebljava pojam „progresivizam“ („progresivisti“). To nije loše – bar se više anakrono sve lijevo ne naziva „socijalističkim“ i „komunistički“, a jednako tako se ne suprotstavlja više manihejski „liberalizam“ i „konzervativizam“, pri čemu, potpuno pogrešno, liberalizam se izjednačava s lijevom pozicijom. Preklapanja liberalne i konzervativne opcije (što nije nikakva novost) omogućila su da se na suvremenoj ljevici razvije pojam „progresivizma“ koji označava širok spektar suvremene ljevice koja nije ni socijalistička/komunistička, ali ni klasično socijaldemokratska ili školski socijalno-liberalna.
U nastavku slijedi pokušaj enciklopedijske definicija progresivizma:
*progresivizam (lat. progressus, „ići naprijed“– naziv za skup različitih političkih ideja, vrijednosnih pravaca i javnih politika nadahnutih tzv. „novom ljevicom“. Zbog sve više konvergirajućih ideja i politika može se nazvati i suvremenom političkom ideologijom lijevog političkog spektra, sve dominantnijom u zapadnom svijetu. Osnovna je karakteristika progresivizma vjera u različite forme društvenog napretka povezane s afirmacijom mnoštva marginaliziranih skupina, identitetske politike tih skupina i orijentiranost na partikularne politike povezane sa suvremenim problemima (ponajviše ekološke, manjinske, ženske, LGBT i tematike životnih stilova). Uvjet nastanka i razvoja progresivizma kao političke ideologije jest u velikoj mjeri sve veća orijentacija na postmaterijalističke (nauštrb materijalističkih) vrijednosti, što znači veći naglasak na životnom stilu, jeziku, svakodnevici i slobodnom vremenu, nasuprot pitanjima opstanka i materijalne egzistencije.
Progresivizam proizlazi iz nasljeđa „nove ljevice“ i šezdesetosmaškog pokreta na Zapadu, čije su karakteristike napuštanje velikih narativa i odbacivanje revolucionarnosti velikih kolektiva poput npr. radničke klase, po čemu se „nova ljevica“ značajno razlikuje od komunista, socijalista i socijaldemokrata (pogotovo klasičnih, ali i onih „trećeputaških“). Desubjektivizacija tradicionalnog subjekta lijevih politika inaugurirala je mnoštvo identiteta koji se bore za vlastitu afirmaciju vodeći mnoštvo partikularnih identitetskih borbi i borbi za određene specifične teme (otuda povezanost s ekologističkim, antirasističkim, ženskim, LGBT pokretom i sl.). Propašću hladnoratovskog poretka otvorio se još veći prostor za dominaciju progresivizma na lijevom političkom spektru, pa su se pod tom oznakom našli brojni bivši komunisti, socijalisti i socijaldemokrati, često razočarani upravo konformizmom „trećeputaške“ socijaldemokracije i socijalnog liberalizma. Teoretičari i škole koji su utjecale na razvoj progresivizma uključuju ponajviše francuske poststrukturaliste, kulturalne studije, Laclau/Mouffe, korifeje rodnih, ženskih, zelenih i drugih sličnih studija, naročito u SAD-u. Za razliku od klasičnog stava političke ljevice, a u skladu sa zaokretom prema odbacivanju velikih narativa, progresivisti imaju znatno skeptičniji i pesimističniji odnos prema ljudskoj prirodi, odnosno smatraju da progres proizlazi uglavnom iz zalaganja manje skupine „osviještenih“ („probuđenih“, v. woke) i da treba biti implementiran „odozgo“ (primjerice, u zakonodavstvu i putem politika afirmativne akcije i političke korektnosti).
Progresivizam je izuzetno negativno nastrojen prema konzervativizmu i tradicionalnim ljudskim ustanovama i tvorbama poput nuklearne obitelji, braka, nacije, religije i sl, no s konzervativizmom dijeli skeptičan odnos prema ljudskoj prirodi. S liberalizmom dijeli zahtjev za osobnim slobodama, ali ne afirmira pojedinca kao subjekt, nego određenu skupinu/identitet, pa odstupa od liberalnog individualizma jer u krajnosti žrtvuje slobodu pojedinca u korist jednakosti i afirmacije određenih skupina ili određenih tema. Od klasične socijaldemokracije i socijalista/komunista najviše se razlikuje u odbacivanju revolucionarnosti radničke klase i klasne borbe, dok dijeli opću vjeru u progres. Politike progresivizma u najširem smislu spadaju na lijevi politički spektar uz anarhiste, socijaliste, komuniste i klasične socijaldemokrate koji su ljevije te uz nove socijaldemokrate i socijalne liberale koji su bliži poziciji centra.
Glavne teme progresivista jesu oblikovanje i promjene životnih stilova, klimatske promjene, orijentiranost na nasilje u diskursu, prava manjinskih i marginaliziranih skupina. Prisutni su u lijevim političkim strankama u zapadnim zemljama (naročito onima sa zelenim, socijaldemokratskim, socijalističkim, pa i liberalnim predznakom), a često sudjeluju u oblikovanju politika i u drugim strankama i institucijama. Primjeri tipičnih progresivista jesu Jacinda Ardern (bivša novozelandska premijerka) Justin Trudeau (kanadski premijer) i Alexandria Ocasio Cortes (lijevo krilo američkih Demokrata). Jače nego u nominalnoj politici zastupljeni su u medijima, akademskoj zajednici i u kulturnim krugovima na Zapadu. U Hrvatskoj politička stranka Možemo najbliža je poziciji progresivizma (više „kulturalistička“ nego „municipalistička“ frakcija). Koaliraju i mogu surađivati s ostalim opcijama na ljevici, dijelom i na centru, a čak i neki dijelovi desnog centra preuzimaju njihove ideje. Konzervativci i pripadnici „tvrđe“ političke desnice u progresivistima vide nove komuniste, razaratelje zapadne civilizacije, a nerijetko dobivaju i pogrdni naziv „progresivdžija“. Na istoku, naročito u azijskim, afričkim i bliskoistočnim zemljama takvih tendencija praktički uopće nema.
Zaključno, „progresivizam“ je dijete, plod, rezultat kombinacije propasti realnog socijalizma (klasičnog marksizma i pripadajućih političkih poredaka), pomaka prema postmaterijalističkim vrijednostima na Zapadu i rebrandinga kapitalizma u socijalno-identitetski „osjetljivom“ smjeru, što je tek jedna od njegovih tehnologija upravljanja.
