Written by 06:00 Hereze, Mediji, Ogledi • One Comment

Luka Drnić: Zašto je vječna kritika Hrvatske u našim medijima promašena?

Malo je stvari toliko očigledno poput činjenice da se suvremeni mediji uglavnom hrane negativom i senzacionalizmom. Već kratak boravak na najpopularnijim hrvatskim internetskim portalima dobronamjernog posjetitelja zainteresiranog za nove informacije brzo pretvori u apatičnog cinika koji se guši u vlastitoj letargiji ili ogorčenog tužitelja željnog nečije krvi. Čini mi se da je jedna od neizostavnih komponenti medijskog bombardiranja negativom i sustavno ogađivanje Hrvatske među svekolikom hrvatskom populacijom. Zgražanje, kukanje, sipanje žuči na sve (istinite ili prenapuhane) neuspjehe naše politike i društva kao krajnji rezultat često imaju postupno udaljavanje osobe od nacionalnog osjećaja. Ponos prema domovini tako se pretvara u svojevrsnu frustraciju nad naizgled kontinuiranim neuspjesima koji predstavljaju hrvatski usud. No ovakva slika stvarnosti koju nam mediji i mnogi istaknuti intelektualci nude ne funkcionira iz više razloga. Za potrebe ovog teksta, izdvojio bih dva.

Prvi razlog je načelne prirode; ukoliko je neki problem stvarno velik i nužno ga je riješiti, kukanje i pretjerana gorčina nimalo ne pridonose njegovu rješavanju. Psiholog s početka 20. stoljeća Paul Dubois smislio je dovitljivu izreku: „Ne gradi drugi kat vlastite nesreće“. Prvi kat je sȃm objektivan problem koji nas je zadesio. On je činjenica prirode i utoliko ulazi u nužnost, dok su drugi kat unutar navedene kućne metafore sve misli koje smo privezali uz tu objektivnu činjenicu našeg života. Riječ je o vrijednom savjetu na razini kvalitete individualnog življenja, no mislim da i u cjelokupnom narodnom životu ima svoju vrijednost. „Zašto se to nama dogodilo?“, „Kud baš mi?“, „Ovo nam namjerno rade!“, „Stvarno smo najgori!“… te još milijardu sličnih rečenica s kojima smo svi dobro upoznati predstavljaju tek dodatan teret koji si sami pridajemo, odbijajući se dohvatiti sa korijenima problema.

Uzmimo za primjer problem hrvatskog pravosuđa. Očito je kako je ono u mnogočemu neadekvatno, sporo, često i nepravedno te je razumno za pretpostaviti da je u njemu prisutna ozbiljna korupcija. No koja je vrijednost hiperboličnih izljeva negativnosti u kojem se taj objektivni problem pretvara u sramotu i užas cijele domovine te se jedva dočekuje proglasiti Hrvatsku najgorom i promašenom? Pa čak i osoba koja je dobro upoznata sa svim falingama hrvatskog pravosuđa ne bi ipak mogla razumno tvrditi da ono previše odskače po nepravdi od, primjerice, talijanskog, bugarskog ili makedonskog. A ne vidim naročitu sramotu za Hrvatsku u tome da nam neki segmenti društva svojim razvojem nalikuju na komparativne segmente među Bugarima, Talijanima i Makedoncima. S druge strane, Nizozemci i Belgijanci imaju puno bolje pravosuđe od našeg, no zato imaju sramote (ako razlomimo statistiku, kroz 2021. u Belgiji se sedmero ljudi dnevno odlučilo eutanazirati!) koje nas još nisu dotakle.

Želimo li rezultate i rješenja, nužno je pri dijagnosticiranju problema voditi se načelom umjerenosti i biti oštar točno u onoj mjeri koliko situacija zahtijeva. Mnoga naša istaknuta pera evidentno funkcioniraju vodeći se dijametralno suprotnim principom; dobro prouči i pažljivo čekaj prvu nesposobnost, kriminal, aferu pa potom taj specifičan slučaj pretvori u reprezentativan primjer po kojem Hrvatska funkcionira i pritom navedeno predstavi kao endemski fenomen nastao s Hrvatskom i koji jedino s Hrvatskom može nestati… Valja sumnjati ili u dobronamjernost ili u stručnost liječnika koji pacijentu s teškom dijagnozom ima potrebu stalno napominjati da će vjerojatno umrijeti, ali i da mu život ionako nije vrijedio ništa. Zato je korisno prepoznati motive kritičara koji je našao kritizirati, osobito ako on ujedno i predlaže potencijalna rješenja. Smatrate li da ga goni želja za istinom ili nagon za rušenjem i poništavanjem onoga što je našao kritizirati? U ovog drugog čovjek lako nađe lijekove koji su puno gori od same bolesti.

Drugi razlog zašto je ocrnjivanje Hrvatske u javnosti promašeno proizlazi iz činjenice što je ono bespredmetno; nema smisla povezivati greške partikularne državne birokracije s domovinom koju ona navodno predstavlja! U razradi ovog argumenta čini mi se nužno napraviti distinkciju između dva pojma, često izmiješana u svakodnevnici; možemo jedan nazvati država, a drugi domovina. Država predstavlja sveukupnost dužnosnika, činovnika i radnika koji čine državni aparat; ona je trodijelna vlast koju svi priznajemo kao zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Ona je vaš poreznik i vaš policajac, liječnik u javnoj bolnici i član administrativnog osoblja iz HZZO-a. Ona je podložna utjecajima povijesnih trendova, ljudskim vrlinama i slabostima te sukladno tome može manje ili više uspješno služiti svome narodu i svojim građanima, neprirodno nabujati ili propasti. Njezin državni aparat može se u potpunosti ugasiti i biti zamijenjen drugim aparatom. Može se utopiti u veću cjelinu ili razlomiti na manje; udžbenici iz povijesti puni su navedenih slučajeva.

Domovina je pak nešto drugo. Čak i ako se većina ljudi ne može složiti oko adekvatne definicije domovine, većina bi taj pojam instinktivno potražila u sferi emocija i afektivnog. Kranjčević tu intuitivnu činjenicu kroz pjesmu ispravno detektira stavljajući domovinu u vlastito srce. Ona je predmet čežnje nebrojene mase prethodnih generacija te izvor ponosa za njihove živuće nasljednike koji pak sa strahovanjem gledaju hoće li ju uspjeti očuvati za one koji tek dolaze. Nju se strastveno voli, zbog nje se umire ako zahtijeva čas ili se bar lupi petama u znak spremnosti da se takva žrtva podnese. Ona je jedan od najviših čovjekovih ideala i kao takva se ne može nikad u potpunosti manifestirati u svom punom veličanstvu. Mi smo vezani uz nju istim onim tankim nitima koje nas vežu uz obitelj, Crkvu i prijateljstva; kao članovi takvih organskih zajednica naš je prirodni instinkt popravljati nepravdu koja se stvori unutar njih, a ne protestno izdvojiti se pošto su one integralni dio nas.

I iako se evidentno ne slažem s takvim pogledom na svijet, mogu priznati da anacionalni i kozmopolitski dio populacije može stvoriti koherentnu sliku svijeta koji ne priznaje nacionalne države kao validne identitetske i ontološke kategorije. Ali mi nisu jasni ljudi koji tvrde da se smatraju domoljubima, ali pritom stalno napominju da je njihovo domoljublje vječito ugroženo ovom aferom ili onim neuspjehom. Ne može Hrvatska biti ekvivalent lošem restoranu kojemu dajemo dvije zvjezdice na Yelpu i krenemo dalje. Besmisleno je na domoljublje gledati kroz prizmu koristi, isto kao što takva prizma ne uspijeva kod obitelji i prijateljstava. Navedene kategorije u ljudima bude želju za djelovanjem na temelju časti, ideala, zakletve i odanosti. Ne treba napominjati, riječ je o motivacijama koje su u oštroj opreci s utilitarističkim konceptima usluge, protuusluge i razmjene vrijednosti. Kakvi su god plemeniti jadi prolazili glavama Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana ispred krvnikove sjekire, misli poput: „Ovo sada proživljavam da bi u budućnosti građani Hrvatske imali efikasno pravosuđe i izvrstan sustav socijalne skrbi!“ ili: „Jao! Što ako hrvatski porezni sustav bude neefikasan?!“ zasigurno nisu bile među njima.

Zato i velika većina branitelja, kada ih se upita bi li ponovno stupili u obranu Hrvatske s naknadnim znanjem da Hrvatska nije ispala kako su ju zamišljali, zdušno daju potvrdan odgovor. A zašto tako odgovaraju? Pa svjesni su da je domoljublje forma ljubavi, a u pravoj ljubavi nema utilitarizma. Na jedan specifičan način nema ni reciprociteta jer vrlina nalaže da ganjamo ljubav radi nje same. Na tragu one rečenice što je davno rečena u sufijskom pjesništvu i koju ću slobodno parafrazirati; „Bože, smjesti me u najdublji dio pakla ako Ti nešto činim zbog straha od kazne ili želje za nagradom.“

Iz tih razloga treba ignorirati medijske huškače i njihove plodove gnjeva; odlaganje mobitela i odlazak na svjež zrak u lijepu hrvatsku prirodu najbolji je odgovor takvima. Također, nemojmo dopustiti da nam atmosfera negative otupi osjećaj za pravdu ili da ga pretvori u nešto maligno; obveza je taj unutarnji naboj pretvoriti u činjenje dobrih djela i uzgajanje plemenitih osjećaja unutar naše okoline i u stupnju našeg utjecaja. Općenito govoreći, bez radikalnog smanjenja korištenja digitalnih ekrana ne vjerujem da ćemo postići ozdravljenje duha, niti mi kao pojedinci, niti naša domovina. A to je strašna šteta. Jer prolazi obličje ovoga svijeta i stvarno ga je besmisleno propustiti zbog zujanja na domaćim portalima!

Oznake: Last modified: 1. 6. 2023.
Close