Georges Bataille je rekao kako bi Njemačka trebala otplatiti odštetu mrtvom Nietzscheu zbog svega onoga što je njegova nacionalsocijalizmom prožeta sestra učinila njegovim djelima i shodno krivotvorenju tekstova svojeg brata napravila iz njega nacionalsocijalističkog, rasističkog filozofa i velikog zlikovca. Pritom se u pomodnoj i gotovo propagandnoj obrani Nietzschea često vole dodavati brojna svjedočanstva i pisma gdje on izražava nevjerojatno gađenje spram antisemitizma, pangermanizma, pa i same Njemačke itd… Ispada da je Nietzsche zapao u poziciju žrtve koju nitko nije shvatio ili nije želio shvatiti kako valja, pa je stoga kasnije doživio svoje pravedno intelektualno uskrsnuće, čak postao i nježna maskota ljubitelja životinja shodno njegovom „legendarnom“ zagrljaju konja.
Prvi problem jest taj što su krivotvorine njegove sestre, kako se tvrdi, nastale početkom ’30-ih godina shodno rastu Hitlerove partije. Do 30-ih godina 20. stoljeća Nietzsche je napravio dovoljno štete sa svojim konceptima ostvarivši nepobitan utjecaj na mnoge „njuške“ poput Wagnera, Strindberga, Weiningera, Lanza von Liebenfelsa, Guida von Lista, Karla Marie Williguta, Arthura Trebitscha, Crowleya, Austina O. Sparea, Juliusa Evole, Bataillea i mnoge druge. Svima njima upravo jest više ili manje zajedničko to što su bili svojevrsni anarhisti, pojedini od njih aristokrati „visokih ideja“ ili su si umišljali kako su aristokrati po podrijetlu, bili su izrazito protukršćanski nastrojeni ili pak morbidni interpretatori kršćanstva, mnogi od njih bili su rasisti, antisemiti ili samomrzeći Židovi, više ili manje mrzitelji žena, agresivni neopogani ili, pak, mistici i okultisti. O LaVeyu i čitavom nizu kasnijih pop-ikona sličnih sklonosti nije potrebno trošiti riječi.
Postavlja se pitanje što je to navelo gore spomenute da, ako Nietzsche nije duboko problematičan i izrazito štetan, onda, ispada, ti isti iz Niče(g)a iznađu toliki elan za duboko destruktivne koncepte? Prvo, ideja „volje“ koju Nietzsche stavlja na pijedestal i koja se gotovo bordelski reklamira kao njegov koncept jest nešto što je, dakako uz Schopenhauera, još davno tumačio i Cornelius Agrippa u „Nebeskoj magiji“ iz svoje tri knjige Okultne filozofije napominjući kako se „volja“ valja spojiti s „nadnebesnim intelektom“ i mora biti vođena onim Dobrim, Milošću i Ljubavlju dok sama „volja“ vodi na krivi put, u zlo i u samoobmanu. Dakle, „volja“ je sama po sebi bez konstruktivne pozadine, a čovjek kao smrtan i prolazan, koliko god to sebi nijekao u bradu, primoran je osloniti se na „nešto“, pa, ako zanemari Ljubav s druge strane ima đavla, njemu itekako srodno „ništa“ u mnogim „dubokoumnim“ pojavama kao i nekakav entitet poput Nietzscheu milog Dioniza koji zacijelo nije neka perspektivna metafizička pozadina, već jedan životni promašaj – kako je Branko Despot, pozivajući se na Aristotela, rekao za bit tragedije (dramske forme, kao što je znano, prokleto usko vezane uz Dioniza), a filozofija bi Despotovim riječima trebala biti upravo pokušaj da se život ne promaši –
Potaknut uvelike Nietzscheovim uzvisivanjem ljudske volje, Crowley je lansirao svoju poznatu maksimu „Ljubav je Zakon, Ljubav pod Voljom“ i proglasio kako božansku ljubav čovjek valja podčiniti pod vlastitu volju i time postati prosvijetljeni pojedinac spreman za „nadljudske podvige“. Njegov prijatelj, Austin Osman Spare, rodonačelnik onoga što se danas u new-age krugovima, sljedbenicima „Puta Lijeve Ruke“ i sektama popularno zove „magijom kaosa“ mnogo je elegantnije i literarno-likovno kvalitetnije također plasirao koncept čovjeka koji budi u sebi ono demonsko i prelazi granicu ljudskog.
Julius Evola je sličan slučaj koji je sa zavidnom žestinom razradio ničeanske ideje. Smatram kako je uzaludno trošiti riječ o razvidnosti koliko su ideje volje, dinamizma i nadčovjeka utjecali i na ostale spomenute. Što se tiče antisemitizma, to je sklizak teren oko argumentacije kako je njemačko-poljski plemić i filozof bio antisemit shodno njegovoj prečesto prisutnoj kontradiktornosti, no pokušat ću sporednim putem ukazati kako je mogao potaknuti takve tendencije. Naime, poznato je kako je Nietzsche imao izrazite simpatije prema Istoku, mnogoboštvu, pa tako i posebice prema konceptu društva koje je bilo podijeljeno na kaste, dakle na one koji vrijede više, koji vrijede manje pa sve dolje do šudre. Koncept kasti bio je u suštini zamišljeni koncept Trećeg Reicha.
Pritom valja spomenuti kako je Nietzsche koristio termin „čandala“ koji je srodan ili još niži od „šudre“, ovdje mi oprostite na nepreciznosti, a kojim je opisivao ono što je slabo, servilno, mlitavo, beživotno. Taj termin objeručke su prihvatili proto-nacistički okultisti, takozvani „ariozofi“ koji su djelovali i pisali mnogo prije pojave samog nacionalsocijalizma i Partije. „Čandala“ je za Nietzschea bilo kršćanstvo, kao i za mnoge njegove sljedbenike, a i ako ne u društveno-političkom, onda svakako u ideološkom pogledu za same kasnije nacionalsocijaliste. (Valja kazati i to kako mnogi ničeanski kritičari kršćanstva vole tvrditi kako ono nepobitno implicira svaku moguću jednakost i niječe individualnost pa u kršćanstvu žele vidjeti nekakav proto-komunizam što je krajnje promašeno.) Odjek ideje podjele na kaste, ili one koje više ili manje vrijede, bio je izvrstan šlagvort mnogima od gore spomenutih da taj krajnje diskriminatoran i krut koncept shodno osobnoj i društvenoj patologiji podrede na rase, spolove, narode, kulture itd. Otuda nas ne treba čuditi zašto su mnogi od gore spomenutih upravo u „onodobnim“ napetim povijesnim i kulturološkim prilikama zamrzili ponajviše Židove i žene, svatko prema svojoj zlobi i frustraciji. Usput, Nietzscheovo prečesto pljuvanje po njemačkom nacionalnom osjećaju i nijekanje vlastitog identiteta upravo je razlog da se mnogi nacionalisti ograde od njega.
Nadalje, što se tiče kršćanstva, Nietzsche je ovdje bio mrzitelj (mudrosti), a ne mislilac koji je previše životnog vremena potrošio u apostolskoj misiji da vrlo loše kritizira ono u što ne vjeruje, u vjeru koju nije htio ili nije mogao shvatiti pa je, usput rečeno, Johanna Sebastiana Bacha, usprkos nedvojbenoj ljepoti njegove glazbe, smatrao nazadnim, talentiranom Wagneru zvjerski je zamjerio to što tematizira kršćanske motive i junake, Hegel je bio lukavi teolog, Pascala je po njegovom sudu misaono uništila vjera itd… Tu bi valjalo kazati kako je kršćanstvo udarilo temelj dinamike i razvoju Europe u periodu velikog meteža i doista nevjerojatnim čudom i trudom ujedinilo poganska barbarska plemena i dala im nedvojbenu vitalnost, nadu, duhovnu stabilnost i plemenit životni smisao, oblikovalo viteške herojske ideale koji su itekako bliski hrabrosti, snazi, časti, individualnosti, ponosu i neustrašivosti upravo kakve Nietzsche zagovara u „svojem“ pojedincu.
Također, ako je kršćanstvo religija slabih jesu li križarski redovi, svi oni brojni vjerski ratovi tijekom povijesti i razni sukobi, nevezano bili oni opravdano obrambene ili kakve druge naravi i nevezano za vrijednosne i moralne sudove (ipak, nalazimo se onkraj dobra i zla, nije li?), zapravo pokazatelj kako je kršćanstvo nešto što daje doista nevjerojatan elan za borbu i potvrdu „vlastite volje“ i „vlastite istine“. Tu bi bilo poučno podsjetiti se, uz mnogobrojne začudne kršćanske pobjede kroz povijest, na krajnje nevjerojatan ishod bitke kod Beograda iz 1456. zbog koje i dan danas crkvena zvona zvone u dvanaest sati, a značaj te bitke u ovom kontekstu jest upravo taj što je nevjerojatna pobjeda kršćanske strane navela onodobne vojne „stratege“ na to da ozbiljno promisle je li za pobjedu presudna bojna snaga i naoružanje ili, pak, vjera sama po sebi. Tu bi netko, doduše, mogao prigovoriti s obzirom na za tu bitku prevažnog sveca Ivana Kapistrana koji je u, pojedinim aspektima, nedvojbeno kontroverzan, no usuđujem se reći kako su njegova beskompromisnost, oštrina, tvrdokornost i borbena fanatičnost, pa i paradoksalnost, na izvjestan način, zapravo podosta ničeanske.
Naposljetku, ono što je najčudnije jest to kako Nietzsche koji je Krista (za njega prvog i posljednjeg kršćanina) doživljavao i kao simpatičnog idiota nije upravo u tom liku vidio najvećeg i najizvornijeg nadčovjeka koji, usput rečeno, nije nimalo bio blag prema svima i prepun nekakve šarene sreće i sveopćeg naivnog razumijevanja, već jedan povijesni i duhovni revolucionar koji je pokazao volju i odraz kako vjere u Oca, tako i potpunu vjeru i pobjedničku snagu u samoga sebe s planetarnim ciljem? Također, u jednoj od sedam crkava iz Otkrivenja stoji jedna u biti potpuno borbena vitalistička ničeanska rečenica „Tko izdrži do kraja dobit će vijenac – život“, a o samom Otkrivenju i tamošnjoj odmazdi nad neprijateljem koju Nietzsche tako voli zagovarati ne treba trošiti previše riječi… No dobro, očito je opterećen problemima s vidom koje je imao vrlo teško čitao Bibliju pa mu je Bog sućutno darovao mogućnost da svugdje uočava samo poniznost, milost, slabost i neprestan oprost. Uostalom, svakome se daruje prema njegovim mogućnostima.
Usput, ovaj tekst je nastao na dan Svih svetih, pri čemu sam se razmišljajući o mrtvima prisjetio odavno otrcanog, ali vječno duhovitog natpisa:
Bog je mrtav.
Nietzsche.
Nietzsche je mrtav.
Bog.
Osvrnuo bih se sada na još nešto glede Nietzschea. Odnos „apolonskog/skladnog“ i „dionizijskog/neskladnog“ u grčkom teatru jest nešto što nije uopće njegov koncept koji mu se tako slavno pripisuje, prije Nietzschea njime se bavio njemu izrazito drag Hölderlin, a prije tog nesretnog genija renesansni intelektualci. Ovdje valja spomenuti kako je cijeli taj koncept „dionizijsko/apolonsko“ u suštini jedna fikcija jer shodno izvorno grčkom mitološkom sustavu i samim mitovima Apolon i Dioniz i nisu baš toliko povezani, u samim grčkim dramama Apolon i nije neki pretjerani predstavnik sklada kojeg narušava doista raskalašeni Dioniz, kao što valja reći i to kako Apolon u mnogo izvornijem obliku nije uopće bio nekakav „skladni ljepotan“ već razorni nositelj kuge kojega su se Grci užasno bojali, pa su ga, čini se, „smirivali“ i uljepšavali, ne bi li im vjerojatno bio podnošljiviji i prema njima milosrdniji (primjerice, i u Platonovom dijalogu Kratil dovodi se u pitanje i uvelike ublažava Apolonova jezivost).
No ono što je tu zanimljivo jest to da ako za su filozofa „Dobro“ i „Zlo“ tako relativni kako to da onda postoji tako vraški srodan i mnogo čvršći koncept „Sklada“ i „Nesklada“? I što je to „onkraj dobra i zla“?
Gledajući iz današnje perspektive i nakon mnogih problematičnih kulturno-povijesnih iskustava, možda bi se moglo reći kako „onkraj dobra i zla“ stoji apsolutni besmisao, užasan poremećaj, nered, Nietzscheova biografija poučno ukazuje na neizlječivo i teško ludilo, najveće zlo, Hölderlinov slomljeni, očajni krik „Pallaksch, Pallaksch!“, neartikuliranost, istodobno da i ne, relativizam koji je danas društveno toliko prisutan i koji je doveo do dekadencije protiv koje se paradoksalno žustro bune mnogi opravdano ljuti neo-konzervativci produhovljeni upravo Nietzscheom, istim čovjekom koji im je stvorio baš to da se danas u njegovo ime bore protiv društveno-kulturno-duhovne-političke kaljuže popločane njegovim mudrolijama i mudrolijama raznih „umjetničkih“ i „filozofskih“ dekonstruktora.
Govoreći u tom kontekstu, trebamo se samo još jednom sjetiti Olimpijskih igara održanih 2024. godine gdje se pojavljuje upravo idiotski plavi astralni new-age, uz Istok mitološki vezan Dioniz na kaotičnoj sprdnji prizora Posljednje večere. Ovdje se možemo vrlo lijepo osvrnuti ponovno na Hölderlina i njegovo spajanje nespojivog, Dioniza i Krista, samu po sebi problematičnu sintezu koja se na Olimpijskim igrama blještavo, retardirano i vulgarno „ukazala“, kao što je i sam Hölderlin bio uvelike oslijepljen idealima Francuske revolucije koja je, eto ti vraga, isto tako bila inscenirana na Olimpijskim igrama i jasno odala počast tadašnjem i danas aktualnom rušenju poretka i tradicije. Valja spomenuti i tzv. drag queens, odnosno muškarce obučene u žene prisutne na „olimpijskoj“ Posljednjoj večeri što je nedvojbeno ciljani odjek Euripidove drame „Bakhe“ gdje se izmanipulirani i izluđeni kralj Pentej preoblači u ženu. Dakle, da zaključimo, Europa je na Olimpijskim igrama dobila (pljesniv) kruh i (vrlo loše, jeftino, pokvareno) vino da se još više razboli! Oh, blaženi kaos!
Naposljetku, dopustit ću si malo bezobrazluka. Naime, poradi velike časti i ugleda ovog filozofa često se prešućuje činjenica kako je, poludjevši, „prakticirao“ jedenje vlastitog izmeta, ili kulturnije rečeno, „koprofagiju“. Eh, sad, ako je Nietzsche govorio i o „vječnom povratku“, je li onda to njegovo jedenje fekalija bio nekakav „vječni povratak“ ili, prije, niz „povremenih povrataka“? Ali dobro, neka to ipak ostane jedna duboka filozofska i gastronomska tajna… Njegov „duhovni srodnik“, već spomenuti Mr. Crowley, prokušavao je istu stvar u svojim ritualnim eksperimentima s ciljem testiranja vlastitih granica ili, možda najblaže sročeno, dobrog ukusa/okusa i zdrave pameti. Možemo ovdje još samo spomenuti i suvremen rastući trend tzv. „scat partyja“ gdje „uzvanici“ jedu izmet o kojemu rijetko tko, koliko znam, u javnosti otvoreno govori.
AVOID THE VOID i GOTT MIT UNS!
Čestitam!