Uvod
Današnje rasprave o umjetnoj inteligenciji najčešće se kreću unutar okvira koji je, premda široko prihvaćen, ujedno i izrazito ograničavajuć. Takav okvir pretpostavlja da je umjetna inteligencija prije svega novi alat u dugoj povijesti ljudske tehničke inventivnosti; svojevrsni sofisticiraniji nastavak već poznate logike technē, usmjerene povećanju učinkovitosti, optimizaciji procesa i proširenju ljudskih sposobnosti. Posljedično, umjetna inteligencija promatra se kao kvantitativni napredak postojećih tehnologija, dok se zanemaruje mogućnost da ona označava kvalitativni prijelom u načinu na koji čovjek razumije prirodu, samoga sebe i vlastito mjesto u stvarnosti. Takvo reduciranje umjetne inteligencije na razinu sredstva propušta uočiti činjenicu da ona prvi put u povijesti ne pokušava oponašati ljudsku snagu ili brzinu, već upravo ono što je filozofska tradicija stoljećima smatrala razlikovnom karakteristikom čovjeka – inteligenciju.
Pitanje umjetne inteligencije stoga prije svega zahtijeva metafizičku analizu. Svaka tehnika, naime, prije nego što postane skup instrumenata, počiva na određenom razumijevanju stvarnosti. Način na koji gradimo svoje alate uvijek odražava način na koji razumijemo svijet. Umjetna inteligencija iz te se vizure može promatrati kao simptom mnogo dublje promjene koja započinje još u ranome novom vijeku, kada priroda postupno prestaje biti prostor smisla i postaje objekt ovladavanja. Tek unutar toga povijesnog i metafizičkog konteksta moguće je prodrijeti do srži fenomena umjetne inteligencije.
Problem suvremene tehnike
Epohalna se promjena dogodila u odnosu čovjeka spram njegove okoline na prijelazu iz srednjovjekovlja u modernu filozofiju. Antičko-skolastička vizija čovjekove okoline bila je ona u kojoj čovjek supostoji s prirodom u odnosu koji jest hijerarhijski, no koji nikako ne apsolutizira čovjeka niti dozvoljava njegovu potpunu prevlast nad prirodom. Ljudska je uloga, kao razumske životinje, takva da djeluje u svijetu na način koji potiče ispravnu funkciju njegovih elemenata. Iako mu je, u okvirima kršćanskog nauka, dodijeljeno upravljanje prirodom, on je u svom upravljanju pozvan voditi se načelima naravnog zakona (Katekizam Katoličke Crkve, 1994, točka 339).
Suodnos technē i phronēsisa u Aristotelovoj filozofiji potvrđuje takav pogled. Dok technē predstavlja umijeće stvaranja ili proizvođenja, dakle onoga što svoj cilj pronalazi u izvanjskom (materijalnom) objektu, phronēsis (praktična mudrost) samosvrhovita je utoliko što svoj cilj pronalazi u moralnom dobru i ispravnom djelovanju kao takvom (Aristotel, 1992, VI, 4–5, 1140a1–1140b30). Technē mora biti subordiniran phronēsisu, što znači da pitanju kako nešto proizvesti mora prethoditi pitanje zašto to činimo, odnosno je li telos (svrha) toga činjenja ispravna (usp. Aristotel, 1992, I, 1, 1094a1–15; VI, 5, 1140b20–30).
Moderna je epoha Aristotelovu teleologiju zamijenila mehanicističkim pogledom na svijet, kojim umjesto telosa ili causa finalisa (konačnog uzroka) dominira causa efficiens (djelatni uzrok). Dominacija djelatnosti, odnosno technēa, bila je eksplicitno promovirana na spomenutom prijelazu. Francis Bacon, otac moderne znanstvene metode, tako poznato ustvrđuje kako prirodu treba podvrgnuti čovjekovu imperiju (imperium hominis) i od nje instrumentalno zatražiti odgovore, implicirajući da to valja činiti uz pomoć tehnoznanstvene metode i „mučenja“ prirode (Bacon, 1620, I, af. 98–129). René Descartes svoje je mehanicističke vizije prokrustovski gurao u toliki dio stvarnosti da nije pronalazio razliku između mehaničkog stroja i životinje (bêtes-machines), pritom sagledavajući i cjelokupni svemir kao spoznatljivi stroj kojega ljudski um može u potpunosti iscrpiti proučavanjem matematičkih i prirodnih zakonitosti (Descartes, 1951, V. dio).
Taj je radikalno protuaristotelovski pogled svoje možda najjasnije uprizorenje dobio u obliku misaonog eksperimenta Pierre-Simona Laplacea iz 19. stoljeća. Laplace je zamislio inteligenciju koja bi u jednom trenutku poznavala položaj i gibanje svake čestice u svemiru. Poznavajući sve relevantne podatke, takav bi hipotetski um bio u stanju izračunati i time iscrpiti cjelokupni deterministički red kozmosa, odnosno sve što jest. Premise i zaključak toga eksperimenta ilustriraju mehanicističku paradigmu kao temeljnu crtu moderne misli.
Sve to neminovno je pripomoglo dovesti Martina Heideggera do dubinske problematizacije moderne tehnike, pronalazeći u njezinoj srži tzv. Gestell ili postav. Moderna tehnika postavlja se između čovjeka i njegove okoline, namećući mu vlastiti – tehnički – perceptivni okvir, unutar kojega priroda prestaje biti ontološka datost s kojom smo dužni surađivati, te postaje horizont resursa ili stajaća zaliha (njem. Bestand) za ljudsko iskorištavanje (Heidegger, 1954, 17-23). Rijeka tako više nije nešto u čemu uživamo, nešto čiju energiju preusmjeravamo u vlastite svrhe proizvodnje ne remeteći pritom suviše njezino bivstvovanje, već nešto što, kroz sustave hidroelektrana, mora biti stalno dostupno, uokvireno i konstantno eksploatirano.
Srodna stvar događa se i na informativnoj razini; baconovska znanstvena metoda redefinirala je način na koji spoznajemo svijet, zatvarajući nas u okvir u kojem se svijet „resursizira“ ili cjepka na kvantitativne djeliće informacija koje valja pohranjivati, strukturirati, evaluirati i iskorištavati. Unatoč tome što je moderna fizika odbacila strogi determinizam prisutan u teoriji Laplaceova demona, on je kao svojevrsna nit vodilja uistinu prisutan u umu moderne filozofije i suvremenoga svijeta.
Štoviše, u 21. stoljeću taj je zamišljeni sveznajući um dobio svoju praktičnu inkarnaciju. Ako je industrijska revolucija bila pokretana energijom dobivenom iz fosilnih goriva, digitalna je revolucija pokretana prikupljanjem i obradom podataka. Svaki naš trag postaje sirovina unutar te paradigme, čime dolazimo do trenutka u kojem ta težnja za iscrpljivošću stvarnosti više ne promatra samo mrtvu prirodu, već se okreće prema onome što je čovjeku najvlastitije – njegovoj inteligenciji. To nas dovodi do samog središta metafizike umjetne inteligencije.
Metafizika umjetne inteligencije
Suvremena umjetna inteligencija (UI) u kontekstu antičke filozofije tehnike ne može se adekvatno odrediti pukim pojmom organona (oruđa) koji služi kao neutralni produžetak ljudskih intencionalnih sposobnosti. Ona se radije konstituira kao kompleksna mēchanē (mašina) čiji operativni modusi i unutarnja dinamika postupno izmiču potpunoj i iscrpnoj teleološkoj kontroli korisnika, što rezonira s klasičnim tezama o autonomiji tehnologije i njezinom uokvirujućem karakteru (Heidegger, 1954; Ellul, 1964).
Ontološka i funkcionalna moć ovog sustava proizlazi iz njegove sposobnosti procesiranja i analiziranja masovnih količina strukturiranih i nestrukturiranih podataka koji repetitivno nadilaze kognitivne i procesne limite ljudskog intelekta. Sukladno tome, učinkovitost UI u prepoznavanju kompleksnih obrazaca i generiranju probabilističkih predikcija nalazi se u razmjernom odnosu s kvantitetom raspoloživih podataka. Iz navedenog proizlazi da se suvremena tehnološka kompeticija na polju razvoja umjetne inteligencije primarno manifestira kao kompeticija za ekstrakciju i posjedovanje podataka, odnosno kao radikalna faza podatkovne transformacije (datafication) društva, u kojoj podaci postaju temeljni ekonomski resurs (Zuboff, 2018, 75–96; Mayer-Schönberger i Cukier, 2013, 93-94).
U epistemološkom smislu, umjetna inteligencija reaktualizira ideal Laplaceova demona, utjelovljujući težnju prema potpunoj transparentnosti, predvidljivosti i iscrpivosti fizikalne i društvene stvarnosti. Ta epistemološka tendencija izravno teži empirijskim praksama panoptičkog i masovnog nadzora. Navedeni se fenomen uprizoruje kroz implementaciju sofisticiranih sustava računalnog vida – poput biometrijske identifikacije subjekata na temelju hoda (gait recognition) bez nužnosti vizualne dostupnosti lica – kao i kroz kontinuiranu agregaciju digitalnih tragova radi automatiziranog kreiranja psihoprofila korisnika, što čini jezgru suvremenog tzv. nadzornog kapitalizma (Zuboff, 2018; Lyon, 2018).
Uzevši u obzir ove antropološke i političke implikacije, opravdana je teza Pamele McCorduck prema kojoj se fenomen umjetne inteligencije u konačnici može shvaćati kao konzumacija drevne ljudske intencije za tehnološkom deifikacijom (McCorduck, 1979, 3). Izvjesno je da McCorduck (1979) u toj evaluaciji ne navodi teogoniju kao nužno svjesnu želju svakoga tko razvija umjetnu inteligenciju, nego prije kao imanentnu misao prisutnu u zeitgeistu modernosti; istom onom koji je povijesno težio instrumentalizaciji i potpunom ovladavanju prirodom. Da bismo odgovorili na pitanje je li umjetna inteligencija doista radikalna ekstenzija baconovskog duha dominacije nad prirodom, nužno je analitički prodrijeti do njezine biti i konstituirati pitanje o njezinom telosu.
Odgovor na to pitanje nalazi se u samome pojmu. Umjetna inteligencija imanentno proizlazi iz težnje za stvaranjem alternativnoga uma, odnosno strojnog nadomjestka čovjeka u obliku bestjelesnog intelekta. Kao takva, ona se u suvremenom socioekonomskom i tehnološkom kontekstu neizbježno manifestira – unatoč proklamiranim obećanjima o emancipaciji i olakšavanju ljudskog djelovanja – kao izravna čovjekova antropološka i egzistencijalna konkurencija.
UI i ukinuće čovjeka
Umjetna inteligencija ne može se razumjeti tek kao nastavak povijesti tehničkog napretka, već prije kao radikalizacija moderne tendencije prema sve većem ovladavanju nad stvarnošću. Od napuštanja aristotelovskog teleološkog razumijevanja prirode, preko Baconova projekta njezina instrumentalnog podvrgavanja i Descartesova mehanicizma, pa sve do suvremene podatkovne transformacije društva, stvarnost se postupno počinje razumijevati kao nešto što je moguće izmjeriti, izračunati i staviti pod ljudsku kontrolu.
Iz Heideggerove perspektive, taj se proces može razumjeti kao daljnje širenje Gestella, unutar kojega se sve veći dijelovi stvarnosti sagledavaju kao raspoloživi resurs za ljudsko raspolaganje i iskorištavanje. Podaci, ljudsko ponašanje, pa naposljetku i inteligencija, postaju materijal koji je moguće prikupljati, strukturirati, kvantificirati i tehnički obrađivati. Umjetna inteligencija predstavlja kulminaciju toga procesa jer se predmet tehničke obrade više ne nalazi samo izvan čovjeka, nego se, poput zmije koja proždire vlastiti rep, okreće prema samom čovjeku, pa tako i čovječnosti kao takvoj.
Rad se temelji na izlaganju „Metafizika umjetne inteligencije i problem suvremene tehnike“, predstavljenom u sklopu Ljetne škole bioetike i ljudskih prava, održane u organizaciji Svjetskog saveza mladih 6. kolovoza 2026. u Šibeniku.
Literatura
Aristotel (1992) Nikomahova etika. Preveo T. Ladan. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
Bacon, F. (1620) Novum Organum Scientiarum. Londini: Billium.
Descartes, R. (1637/1985). Discourse on the Method. U The Philosophical Writings of Descartes (Vol. 1). Cambridge University Press.
Ellul, J. (1964) The Technological Society. New York: Vintage Books.
Heidegger, M. (1977) The Question Concerning Technology, and Other Essays [Contains: The Question Concerning Technology]. Translated by W. Lovitt. New York: Harper & Row.
Katekizam Katoličke Crkve. (1994). Katekizam Katoličke Crkve. Kršćanska sadašnjost.
Lyon, D. (2018) The Culture of Surveillance: Watching as a Way of Life. Cambridge: Polity Press.
Mayer-Schönberger, V. i Cukier, K. (2013) Big Data: A Revolution That Will Transform How We Live, Work, and Think. Boston: Houghton Mifflin Harcourt.
McCorduck, P. (1979) Machines Who Think: A Personal Inquiry Into the History and Prospects of Artificial Intelligence. San Francisco: W. H. Freeman & Co.
Zuboff, S. (2018) The Age of Surveillance Capitalism: The Fight for a Human Future at the New Frontier of Power. New York: PublicAffairs.
