Istodobno kultni književnik i književni klasik, Edgar Allan Poe (1809.-1849.) bio je moderan i prije nego što je to bilo moderno. Stvarajući – u pjesničkom rukovetu s Gavranom (1845.) kao najistaknutijim ostvarenjem, pričama kraćim i duljim (sabranim, izvorno, u zbirkama Pripovijesti groteske i arabeske, 1840., te Pripovijesti, 1845.) i svojemu jedinom romanu (Doživljaji Arthura Gordona Pyma, 1838.) – Poe je neprestance usporedno, kako književnoumjetničku stvarnost, tako posredno i sebe, mistificirao i demistificirao. Ono što je u „arabeskama“, shvatimo li ih, više metaforički negoli doslovno, kao jedan pol Poeove poetike, estetizirao do krajnjih granica – a što amblematski ponajbolje sažima sintagma „smrt lijepe žene“ kao vrhunaravni pjesnički motiv, kako je to sȃm sročio u Filozofiji kompozicije (1846.) – to je u „groteskama“, kao svojemu drugome stvaralačkom polu, izvrgavao ruglu (uzmimo za primjer samo bizarnu smrt gospođice Psihe Zenobije, kojoj je u priči U škripcu, dok je virila kroz prozor glavu odrubila kazaljka s edinburške katedrale). Iako je bio obilježen duhom vremena – a taj duh bio je mistifikatorski – Poe je ipak, s mistifikacijom usporedno, mistificiranje sustavno potkopavao, kako u svojoj beletristici, tako i u esejistici.
Pounutrujući, s jedne strane, romantičko-gotički duh mistifikacije, Poe je dao zamah pričama makabrične, morbidne naravi, s tematikom tajanstva koje nadilazi mogućnosti ljudske spoznaje, otvarajući time prostor nasljednicima poput H. P. Lovecrafta – koji se na nj izravno pozivao kao na stvaralački uzor – ali i onima znanstvenofantastičnim, pa će se tako Jules Verne na Poea i izravno nadovezati, objavljujući 1897. nastavak Pymovih pustolovina, izvorno s otvorenim krajem, u romanu Antarktički misterij. No mistifikacijama i nadnaravnoj motivici unatoč, prezirući poetiku mistifikacije mistifikacije radi a koju je pripisivao transcendentalistima, Poe je – s druge strane – začeo i žanr detektivske pripovijesti, koji, premda i dalje obilježen makabričnim i morbidnim, rasplet gradi na racionalnoj analizi, koja protagonista korak po korak, uporabom logike, vodi do počinitelja. Poeov istražitelj C. Auguste Dupin, pojavljujući se prvi puta u priči Umorstva u Ulici Morgue poslužio je kao prauzor glasovitim literarnim detektivima, od Chestertonova oca Browna, preko Doyleova Sherlocka Holmesa, pa do Poirota Agathe Christie. Ponovno, dakle, svjedočimo dvjema tendencijama: uzletu k iracionalnom i apoteozi racija.
Iako je plodonosno Poea analizirati u odnosu na žanrovsku književnost – „stravu i užas“, znanstvenu fantastiku, detektivske priče – jednako je poticajno postaviti ga u međuodnos s drugim autorima, kako to akademski sleng nalaže, visoke književnosti. No manje od utjecaja koji bi na nj izvršio, primjerice, E. T. A. Hoffmann ili utjecaja koji bi Poe imao na Charlesa Baudelairea i ostale Poeom oduševljene europske moderniste, među kojima se u našim stranama posebno isticao A. G. Matoš, možda je zanimljivije promotriti Poea u odnosu na one koji na nj nisu utjecali niti je on utjecao na njih, a ipak su mu duhovno srodni kao autori – ponajbolji je primjer Nikolaj Vasiljevič Gogolj, koji ne samo da je bio sklon fantazmagoriji i makabričnom, nego i humoru s crnim premazima te ranome apsurdizmu – recimo, u priči Luđakov dnevnik – kojima se čini vrlo bliskim Poeu, dok se u također apsurdističkim pripovijestima o fragmentiranju ljudskoga biologijskog ustroja – Gogoljevu Nosu i Poeovu Gubitku daha – približuju gotovo do nerazlučivosti.
No ostavimo li po strani Poeu srodne književnike, kao i one koji su na nj utjecali i one na koje je sȃm utjecao, za analizu je podjednako poticajno uočiti kako je autor od kojeg se Poe ponajviše razlikuje – opet sȃm Poe. Jer, za mnogi (ne svaki) mit koji je Poe gradio, poslije bi sȃm ponudio i demitologizaciju. U eseju Filozofija kompozicije Poe tako korak po korak rekonstruira misaone procese koji su ga doveli do pisanja Gavrana. Odričući se romantičke praznovjerice o vrhunaravnoj inspiraciji, Poe književno stvaranje demistificira i racionalizira:
„Većina pisaca, a naročito pjesnici, više vole da se smatra da oni sastavljaju djela u nekoj vrsti fine mahnitosti – ekstatičkoj intuiciji – i nesumnjivo bi zadrhtali kad bi publika virnula iza kulisa na mučne i treperave grubosti misli, na to kako se prave namjere dosežu tek u posljednjem trenutku, na to kako se posve sazrele mašte u očaju zabacuju kao neobradive, na oprezno odabiranje i odbacivanje, na mukotrpna brisanja i umetanja, jednom riječju na kotače i zupčanike, na mašineriju za promjenu kulisa, na ljestve i propadališta, pijetlova pera, crvenu boju i crne mrlje, što sve u devedesetdevet posto slučajeva sačinjava rekvizite literarnog histriona.“
Štoviše, Poe dalje raščlanjuje elemente od kojih se Gavran sastoji, opisujući kako koreliraju s dojmom koji je svojom poemom u čitatelju želio pobuditi. Pošavši od nakane za odabirom optimalnog opsega, Poe se odlučuje za kreaciju pjesme koja neće biti ni preduga ni prekratka, nego će je činiti stotinjak redaka. Na to se nadovezuje želja za predstavljanjem motiva i odabirom tona koji će u najvećoj mogućoj mjeri odražavati domete pjesništva kao discipline: „Melankolija je (…) najzakonitiji od svih poetskih tonova“; „smrt“ je „tema (…) najmelankoličnija“, a ta najmelankoličnija tema ujedno je i „najpoetičnija (…) [o]nda kad se najtjesnije poveže s ljepotom: smrt je, dakle, lijepe žene bez diskusije najpoetskija tema na svijetu – a isto tako je izvan sumnje da su usne ožalošćena ljubavnika najprikladnije za tu temu“. Poe je zatim kao „umjetničku pikantnost, koja bi mi mogla poslužiti kao ključna nota u konstrukciji pjesme – neku osovinu na kojoj bi se čitava struktura mogla okretati“ odabrao refren. Promišljajući o njemu, Poe zaključuje da mora biti kratak i efektan, a ovisno o kontekstu koji pojedina kitica nudi mijenjati smisao, predstavljajući pritom gradaciju prema vrhuncu zloslutnosti na kraju poeme. Zbog aliterativnog suzvučja i sadržajne evokativnosti refren glasi nevermore. Da bi onaj tko izgovara taj refren mogao biti uvjerljiv, ne smije biti čovjekom – dakle, mora biti životinjom. Pa premda je prvi kandidat papagaj, u tmurnu i zloguku atmosferu poeme bolje će se uklopiti gavran…
U sebi svojstvenom, lucidnom izvrtanju teze T. S. Eliot je doveo u pitanje pretpostavku da se Poe držao vlastitih deklariranih pravila pri pisanju Gavrana, smatrajući „metodu“ superiornom „ishodu“. U tom bi slučaju – baš kao što Eliotove „Bilješke uz Pustu zemlju“ nemaju samo funkciju bilježaka, već i kriptoliterarnog produžetka same poeme – i Filozofija kompozicije, umjesto svojevrsne fusnote Gavranu, bila neovisno umjetničko djelo; naizgled demistifikacija, ali demistifikacija unutar koje se krije nova, tajna mistifikacija. Je li, dakle, i demistifikacija u Poeovu slučaju bila samo novi vid mistifikacije? Pa i ne vrijedila ova teza za odnos Gavrana i Filozofije kompozicije, ona bi se mogla pokazati primjenjivom na neka druga Poeova djela – naposljetku, u konkretnim tekstovima granice između različitih tendencija često se gube; kao što se arabeska prelijeva u grotesku a groteska u arabesku, tako se i mistifikacija reflektira i u demistifikaciji – recimo, na Heureku (1848.), ali ne Heureku u odnosu na neko drugo Poeovo djelo, nego u odnosu Heureke prema samoj sebi.
Kao zadnje bitno Poeovo djelo, Heureka je nastala na temelju predavanja O kozmografiji svemira koje je početkom 1848. održao u New Yorku, nailazeći uglavnom na nerazumijevanje publike te rijetko oduševljenje ponekog medija. U sadržajnom smislu, Heureka je razmatranje o nastanku i nestanku svemira, od makrorazine obuhvaćanja svemira u njegovoj prostornoj cjelovitosti do mikrorazine naravi zrakastog širenja svjetlosti i strukture atoma. Ne opterećujući se pravilima znanstvenog diskursa, Poe u Heureki iznosi tezu kako se istinu ne treba tek znanstveno dokazivati, nego je se može naslutiti onom intuicijom iz koje kasnije proizlazi i umjetničko stvaranje. Zato ovo djelo nije samo svojevrsna astrofizika, nego i metafizika – mogli bismo ga nazvati Poeovom astrometafizikom. Analogija stvaranja svemira za Poea je književno stvaranje:
„U stvaranju radnje u fiktivnoj književnosti, na primjer, trebali bismo težiti takvu rasporedu događaja da ne bismo bili sposobni utvrditi ni za jedan od njih ovisi li o bilo kojem drugom ili ga podržava. U tom smislu, naravno, savršenstvo radnje je u stvarnosti ili praktički nedostižno, ali samo zbog toga što je stvara ograničena inteligencija. Božje su radnje savršene. Svemir je Božja radnja.“
Prema tome, Heureka je „filozofija kompozicije“ cijelog svemira. Ako je temeljni pristup Heureke otkrivanje zakonitosti svemira i razotkrivanje onoga što je Poe vidio kao zablude o toj zakonitosti – pri čemu bi je se onda žanrovski moglo odrediti i kao kozmogoniju – ono što Heureka nudi u estetskom smislu moglo bi se nazvati estetikom ideje, dakle onom vrstom književnog užitka koji je primarno misaone naravi. Onaj stupanj inovativnosti koji je u svojim pričama demonstrirao u odnosu na priče svojih suvremenika, u umovanju zvanom Heureka Poe je demonstrirao u odnosu na umovanja drugih umnika. To ne znači da je Heureka kao umovanje nužno kvalitetnije od ostalih umovanja u smislu točnosti, niti da je od njih kvalitetnije sročeno u književnoumjetničkom smislu – premda i to jednim dijelom, dakako, jest slučaj – nego da su ideje koje u njemu iznosti, čak i kada to čini suhoparnim stilom ili s pretjeranim aristokratskim patosom, u književnoumjetničkom smislu ljepše od ideja koje drugi iznose u svojim umovanjima. I upravo u književnoumjetničkoj kakvoći ideja koje je unio u Heureku Poe je, naizgled paradoksalno, ponajviše u pravu – ako se naslućivanje danas prihvaćenih (ili barem neodbačenih) znanstvenih teorija može smatrati ekvivalentom „bivanja u pravu“.
Naime, i laičko oko u Heureki će prepoznati idejne preteče teorije Velikoga praska – Poe, primjerice, piše kako je „[h]tijenje da bude prvobitna čestica dovršilo (…) čin stvaranja, ili točnije njegovo začeće“ ili kako je „čestica iz sebe stvorila ustrojstvo Svemira“; štoviše, kako „[p]retpostavka apsolutnog jedinstva u prvobitnoj čestici uključuje pretpostavku beskonačne djeljivosti“. Heureka nudi i preteču inovativna Einsteinovog koncepta prostorvremena, to jest zaključak „da su prostor i trajanje jedno“, ali i ideju paralelnih svemira, multiverzuma, pa onda polemiku s idejom beskonačnog svemira, uvriježenom u Poeovo doba. Uobičajilo se isticati i kako je Poe prvi predložio rješenje za Olbersov paradoks po kojemu je zvijezda u svemiru toliko da bi čitavo noćno nebo trebalo biti osvijetljeno njihovim sjajem – a nije. Ipak, povremenim proplamsajima vizionarske intuicije unatoč, Heureka nije niti se može čitati kao znanstveno djelo. Uostalom, Poe – i kad objašnjava – istodobno očuđuje.
Zašto ranije ustvrdih kako je dvojnost između mistifikacije i demistikacije – unutar koje se skriva nova mistifikacija – potencijalni objasnidbeni okvir za Heureku? Tome je tako već i stoga što je Poe pišući Heureku izravno proturječio nekima od svojih ranijih zaključaka a koji su za nj imali težinu poetičkog aksioma. Na primjer, u svojemu posmrtno objavljenom Pjesničkom načelu (1850.), Poe kritizirajući zablude poimanja književnosti piše „o herezi Didaktičnoga“:
„Smatra se, prešutno i javno, izravno i neizravno, da je Istina krajnji cilj svekolikog Pjesništva. (…) Premda nema čovjeka koji bi osjećao dublje štovanje za Istinu od mene, volio bih, ipak, unekoliko ograničiti načine njezina prenošenja. Ograničit ću ih zato da ih osnažim. Ne želim ih oslabiti rasipljući ih. Istina nam postavlja stroge zahtjeve. (…) Sve što je toliko neophodno u pjesmi, upravo je ono s čim ona nema baš nikakve veze. Mi je sami pretvaramo u izraziti paradoks kad na nju vješamo drago kamenje i cvijeće. Kad ističemo istinu potrebna nam je strogost, a ne rascvjetalost jezika. Moramo biti jednostavni, precizni, šturi. Moramo biti hladni, mirni, sabrani. Jednom riječju, moramo biti u raspoloženju koje je u najvećoj mogućoj mjeri suprotstavljeno pjesničkome. Krajnje je sljepilo onih koji ne vide korjenite, nepremostive razlike između istinitih i pjesničkih načina prenošenja. Nepovratno je zaluđen teorijom onaj koji, usprkos tim razlikama, i dalje pokušava pomiriti tvrdokorna ulja i vode Pjesništva i Istine.“
Unatoč vlastitu deklariranom „pjesničkom načelu“, Heureka oprimjeruje suprotan pristup – inzistirajući upravo na tome da je ovaj tekst „Pjesma“, ali istodobno i „istina“:
„Nekolicini onih koji me vole i koje ja volim – radije onima koji osjećaju nego onima koji misle – sanjarima i onima koji vjeruju u snove kao u jedine stvarnosti – nudim ovu knjigu istinā, ne zbog njezina karaktera kazivača istine, nego zbog ljepote koja obiluje istinom tvoreći je istinitom. Njima predstavljam ovaj sastavak isključivo kao umjetnički proizvod, recimo kao romancu; ili, ako previše ne zahtijevam, kao pjesmu.
Istinito je ono što ovdje predlažem; stoga to ne može umrijeti. Ili ako na bilo koji način bude sada zgaženo tako da umre, ‘uzdići će se ponovno u vječni život’.
Ipak, želim da se ovo djelo sudi nakon moje smrti samo kao Pjesma.“
U samome pak tekstu, Poe se na Heureku dvaput referira kao na esej: „u ovom eseju…“ Je li, onda, riječ o eseju kojega je dio ta poza da je zapravo pjesma, ili o pjesmi koja glumi esej? Možda ponajprije o eseju koji treba čitati kao pjesmu? Prema izvornu podnaslovu iz 1848., Heureka je „pjesma u prozi“. Prema kasnijemu, koji smo za ovo izdanje odabrali radi jasnoće i preciznosti kakva u prethodnoj inačici nije bila sadržana, Heureka je „esej o materijalnom i duhovnom svemiru“. Analiziramo li je podrobnije, čini se da je Heureka manje prijenos logike pjesme u kontekst eseja kao umjetničke forme – premda je do neke mjere i to – a više svojevrsna poetizacija znanstvenog pristupa stvarnosti. Sve to vidi se i iz činjenice da je Heureka doista sročena po uputama koje je Poe dao za iznošenje istine, a ne pjesništva – „moramo biti hladni, mirni, sabrani“ – no spajajući pjesništvo i znanost Poe istodobno čini i nešto drugo: on mišljenje o zbilji remitologizira, vraćajući njegove sastavnice, od kojih su se kasnije razvile književna umjetnost i znanost kao odvojene kategorije, u iskonsko jedinstvo mita, ali sada zaodjevenog u suvremeni analitički pristup.
U tom smislu, Heureka je višestruka (premda ne savršena) Poeova sinteza; ne, dakako, što se tiče sadržaja, već sinteza Poeovoj poetici svojstvenih modela mistifikacije i demistifikacije, koja je pak nova mistifikacija – u jednome. Ovdje nema groteske, sve je skladna arabeska. A što se tiče strogog odvajanja Istine od Pjesništva, Poe samo prividno proturječi vlastitim postavkama iz Pjesničkog načela. One se, naime, odnose na ovozemaljsku stvarnost, a predmet obrade Heureke idealna je, kozmička nadstvarnost. Pjesništvo i Istina možda i ne mogu zajedno u književnosti 19. stoljeća ili književnosti općenito, ali tome je tako – za Poea – jer je čovjek nesavršeno biće pa onda i nesavršen autor, no Bog je, sjetimo se, savršen autor, zbog čega Božje djelo nadilazi čovjeku imanentne manjkavosti, a razlike između istine i pjesništva blijede i nestaju. Za Božja djela, dakle, u odnosu na ljudska, vrijede druga pravila – pa onda i druga „pjesnička načela“, izražena u Heureki kao:
„poetska bît Svemira – Svemira koji je u vrhovnosti svoje simetrije samo najuzvišenija pjesma. Sada su simetrija i dosljednost zamjenljivi pojmovi; tako su poezija i istina jedno.“
Nasuprot, dakle, eventualnim optužbama da je, prema vlastitim pravilima, upao u „herezu Didaktičnoga“ – ili, uostalom, u herezu per se – Poe je u Heureki odlučio rekonstruirati skicu Božjeg nacrta za stvaranje, gdje je i njemu dopušteno ono što je izvorno, opet prema samome Poeu, moguće samo Bogu, a to je stapati Istinu i Pjesništvo u jedno.
Naposljetku, ovo Poeovo djelo – manje klasik, a više kultni tekst, ili preciznije: kultni tekst jednog klasika – prijevodom je Mate Marasa po prvi puta objavljeno i na hrvatskome. Ako je glavnina Poeova opusa obuhvaćena trosveščanim izdanjem Nakladnog zavoda Matice hrvatske iz 1986. (ur. Branimir Donat) – a iz kojeg sam citirao Filozofiju kompozicije (prijevod Ivana Slamniga) i Pjesničko načelo (prijevod Sonje Bašić) – štoviše, ako je u „Napomenama urednika“ iz pera Sonje Bašić naznačeno kako „[u] tisuću stranica ovog izbora (…) [n]ismo prevodili Eureku (…), poetski intonirano djelo ispunjeno ezoteričkim i mističkim razmišljanjima, koje možemo cijeniti kao filozofsko štivo izvan granica ove zbirke“, onda je ovim izdanjem udruge Obnova, četiri desetljeća kasnije, osnovni misaoni i literarni abecedarij Edgara Allana Poea na hrvatskom jeziku konačno kompletiran.
Ovaj ogled služi kao pogovor knjizi E. A. Poea „Heureka: ogled o materijalnom i duhovnom svemiru“ u izdanju udruge Obnova
