Written by 17:29 Kolumne i osvrti, Nove hereze, Po izboru urednika, Popularne objave

Armano Srbljinović: Može li se znanstvenim metodama predvidjeti (politička) sudbina?

Navedite jednu rijeku, uz uvjet da pokušate pogoditi upravo onu rijeku koju će navesti većina čitatelja ovog teksta.

Navedite jedan cvijet, uz uvjet da pokušate pogoditi upravo onaj cvijet koji će navesti većina čitatelja ovog teksta.

(Pri samom kraju ovog teksta naći ćete odgovore autora ovog teksta na gore postavljena pitanja.)

Problemi poput gore navedenih predstavljaju probleme koordinacije bez mogućnosti komunikacije među ljudima koji nastoje koordinirati svoje izbore. Takve je probleme, među ostalima, proučavao Thomas Schelling (1921.-2016.), američki ekonomist i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2005. godine, veliki znanstvenik čija su djela ostavila neizbrisiv trag ne samo u njegovoj struci, nego i u sociologiji, politologiji i drugim znanostima. Sociolog Peter Hedström, primjerice, smatra upravo Schellingov utjecaj među ključnima za razvitak analitičke sociologije – jedne od najsnažnijih grana suvremene sociologije.

U svom najpoznatijem djelu – „Strategiji sukoba“ (The Strategy of Conflict, 1960.) – Schelling je uočio da ljudi prilično dobro rješavaju probleme koordinacije, čak i ako nemaju mogućnost međusobno komunicirati, ili kako je to sam Schelling izrekao: „ljudi često mogu uskladiti svoje namjere ili očekivanja s drugima ako znaju da i ostali to pokušavaju“. Točku prema kojoj konvergiraju „očekivanja svake osobe o tome što drugi očekuju da ona očekuje da oni od nje očekuju“ (each person’s expectation of what the other expects him to expect to be expected to do) Schelling je nazvao „žarišnom točkom“ (focal point). Njemu u čast, žarišna točka ponekad se naziva i Schellingovom točkom.

Ako se supružnici u trgovačkom centru razdvoje, a da se prije toga nisu dogovorili gdje će se sastati u slučaju odvajanja, oni će ipak naći jedno drugo, tvrdi Schelling (Ne zaboravimo, Schelling je pisao u doba dok još nije bilo mobilnih telefona!): „Vjerojatno će oboje razmišljati o nekom očitom mjestu gdje bi se mogli naći, toliko očitim da će biti sigurni da ga i onaj drugi smatra očitim.“ Žarišna točka supružničkog problema upravo je to „očito mjesto“ koje ne mora, naravno, biti isto za sve parove. Za neke će to biti ulaz na koji su ušli u trgovački centar, za druge možda neka trgovina u kojoj oboje rado kupuju, za treće možda kafić u koji su znali navratiti na odmor od šopinga… „Pronalazak određenog ključa ili bolje rečeno, bilo kakvog ključa – jer ključ koji obje strane priznaju kao ključ postaje ‘određeni ključ’ – može više ovisiti o mašti nego logici; može ovisiti o analogiji, presedanu, slučajnom aranžmanu, simetriji, estetici ili geometrijskoj konfiguraciji, uzročno-posljedičnom razmišljanju, tko su uključene strane i što znaju jedna o drugoj.“ Primjerice, Schelling je ustanovio da ako se parovi ljudi trebaju naći u New Yorku, a unaprijed nisu odredili ni mjesto ni vrijeme sastanka, većina bi ih se ipak uspjela naći, i to na Grand Central Stationu točno u podne. Drugim riječima, žarišna točka za mjesno i vremenski neutanačene susrete u New Yorku jest Grand Central Station točno u podne.

Schelling se nije ograničio samo na slučajeve koordinacije izbora bez mogućnosti međusobne komunikacije, nego je pokazao da žarišne točke mogu postojati i kad je međusobna komunikacija prisutna, kao npr. pri eksplicitnim pregovorima. Zaokruživanje iznosa u sporazumima na okrugle sume, poštivanje presedana, usvajanje prijedloga medijatora kao žarišnih točaka, poštivanje statusa quo ante, te poštivanje prirodnih granica koje čine planinski lanci ili vodotoci, samo su neki od primjera pronalaženja žarišnih točaka tijekom pregovaračkih procesa. O žarišnim točkama u pregovaračkim procesima pisao sam već ranije, a ovom ću se zgodom osvrnuti na jednu drugu primjenu Schellingovih ideja.

Koncept žarišnih točaka nalazi se, naime, i u pozadini „alternativnih“ (u odnosu na „klasične“ ankete) metoda ispitivanja javnog mnijenja radi predviđanja rezultata izbora. Primjerice, prognoza pobjednika na nadolazećim predsjedničkim izborima može se svesti na problem traženja žarišne točke za sljedeći problem: Navedite jednog kandidata na sljedećim predsjedničkim izborima, uz uvjet da pokušate pogoditi upravo onog kandidata kojeg će zaokružiti većina glasača. Ili, ako gornji formalistički iskaz prevedemo u svakodnevni govor, jednostavno pitamo: Tko će, po Vašem mišljenju, biti pobjednik predsjedničkih izbora? Podsjetimo, u „klasičnim“ anketama uobičajeno je pitanje: Za koga ćete glasati na predsjedničkim izborima? Primijetimo razliku: u „klasičnoj“ anketi ciljamo otkriti preferenciju ispitanika, dok „alternativnom“ metodom nastojimo ispitati očekivanje ispitanika o pobjedniku (koji ne mora predstavljati ispitanikovu preferenciju). U pozadini „alternativne“ metode nalazi se šelingovska pretpostavka da ljudi posjeduju dobre sposobnosti predviđanja žarišnih točaka.

Izbor između „klasičnih“ i „alternativnih“ metoda ne mora biti „ili-ili“ – moguće su i kombinacije različitih pitanja. Primjerice, trojica hrvatskih znanstvenika: Mile Šikić, Dejan Vinković i Vuk Vuković, okupljeni oko britansko-hrvatske tvrtke Oraclum, u svojim istraživanjima koriste čak tri pitanja, „klasično“: Za koga ćete glasati?; te još dva „alternativna“: Za koga mislite da će pobijediti? Kako mislite da će ostali u državi odgovoriti na to isto pitanje? Osim toga, njihova je metoda „alternativna“ i po tome što ispituju na specifičnim, ne nužno reprezentativnim, uzorcima s društvenih mreža. Njihova su predviđanja rezultata referenduma o Brexitu u Velikoj Britaniji, te zadnjih predsjedničkih izbora u SAD-u bila vrlo uspješna, no manje su uspješni bili u predviđanjima rezultata izbora u Hrvatskoj.

S obzirom na to da je traženje žarišnih točaka u većini slučajeva decentralizirano, prirodno se nameće pitanje: Što ako to traženje prepustimo tržišnim mehanizmima? Upravo ta ideja nalazi se u pozadini tzv. „tržišta predviđanja“ (prediction markets), koja su razvijena u sklopu projekta Iowa Electronic Markets (IEM) Tippie poslovne škole Sveučilišta u Iowi, a osobito ih je popularizirao James Surowiecki u knjizi „Mudrost masa“ (The Wisdom of Crowds, 2004.).

Postoji više modela tržišta predviđanja, a ovdje ćemo prikazati jedan od najčešćih i najjednostavnijih, i to u kontekstu naših nedavnih predsjedničkih izbora. Na jednom takvom tržištu, otvorenom za sve, mogli biste, dakle, kupiti „opciju“ pobjede za bilo kojeg kandidata. Riječ je o tzv. „binarnoj opciji“, s kojom u slučaju pogotka, tj. pobjede vašeg kandidata, dobivate fiksan iznos, recimo 100 kn, a u slučaju promašaja ne dobivate ništa. Cijena opcije za svakog kandidata odražava upravo tržišnu procjenu njegovih ili njezinih izgleda za pobjedu. Pretpostavimo, na primjer, da ste neposredno prije drugog izbornog kruga poželjeli kupiti opciju Zorana Milanovića, te da su, prema tržištu predviđanja, njegovi izgledi za pobjedu bili 45% (kako je ovo artificijelan primjer, do te sam brojke došao naprosto provjerom posljednjih predizbornih istraživanja javnog mnijenja putem „klasičnih“ anketa). To bi značilo da je cijena opcije Zorana Milanovića bila 45 kn, a kako je on postao izborni pobjednik, na kraju biste dobili 100 kn te bili na dobitku od 55 kn. S obzirom na to da tržišta predviđanja predstavljaju svojevrstan oblik kockanja ili klađenja, većina takvih tržišta (uz rijetke iznimke poput IEM-a) u stvarnosti ne posluje s pravim novcem, nego najbolje tržišne igrače nagrađuje na druge načine.

Prigovor koji bi se mogao uputiti na adresu svih „alternativnih“ metoda odnosi se na njihovu moguću sugestivnost, s obzirom na to da pažnju ispitanika usmjeravaju na prognozu pobjednika. Kod neopredijeljenih, kolebljivih ili sugestibilnih birača takve bi metode mogle izazvati tzv. bandwagon učinak, tj. opredjeljivanje za onoga koga uoče kao najvjerojatnijeg pobjednika, jer, kao što kaže hit grupe Colonia: „Svijet voli pobjednike!“ Doduše, svaka predizborna anketa može imati takav učinak, jer rezultat svake ankete i jest izdvajanje jednog kandidata kao najizglednijeg pobjednika, no razlika je u tome što se kod „alternativnih“ metoda usmjeravanje pažnje na pobjednika odvija već pri samoj provedbi istraživanja. Nisu mi poznata dosadašnja istraživanja na tu temu i zapravo bih volio znati je li bandwagon učinak kod primjene „alternativnih“ metoda doista veći nego kod „klasičnih“ anketa.

I na kraju, koliko su uspješne metode predviđanja koje smo do sada spominjali? Problem predviđanja ljudskog ponašanja nije nimalo jednostavan, stoga ni odgovor na postavljeno pitanje ne može biti jednoznačan. Već smo na primjeru Oracluma vidjeli da uspješnost metode može ovisiti o tipu izbora čije se rezultate želi predvidjeti. Tržišta predviđanja podložna su, kao uostalom i sva tržišta, vanjskim utjecajima i namjernim manipulacijama, no unatoč tome pokazuje se da, u većini slučajeva, ona prilično dobro predviđaju stvarne ishode. Na internetu se često može naići na nalaz istraživanja otprije desetak godina da su tržišta predviđanja u 74% slučajeva uspješnija od „klasičnih“ anketa. Novija su istraživanja, međutim, umjerenija u procjenama razlika u uspješnosti između tržišta predviđanja i „klasičnih“ anketa te, donekle očekivano, preporučuju kombiniranje tih metoda.

Ako se ograničimo na Hrvatsku, koliko god nam se ponekad možda činilo da smo bombardirani rezultatima predizbornih anketa, Višeslav Raos u nedavnom članku o „klasičnim“ anketama primjećuje da bi „za ozbiljnu i sustavnu analizu i iščitavanje rezultata anketa bilo sjajno imati bilo češće ankete (tjedni ili dvotjedni ritam), bilo više agencija koje bi ih provodile prema sličnoj ili istoj metodologiji“. Doista, više istraživanja, i to i „klasičnih“ anketnih i onih „alternativnih“ poput Oraclumovog, omogućilo bi bolje uvide u kvalitete, odnosno nedostatke, pojedinih metoda na pojedinim tipovima izbora (predsjednički, parlamentarni, lokalni), a time i omogućilo bolje procjene uspješnosti pojedinih metoda.

Inače, više kandidata na nedavnim predsjedničkim izborima, u rasponu od Katarine Peović i Radničke fronte do Dejana Kovača izrazilo je sumnje u pristranost predizbornih anketa. U terminima žarišnih točaka, njihovi se prigovori u osnovi svode na sljedeće: predizborna istraživanja javnog mnijenja zapravo su samo alati kojima političko-propagandne mašinerije velikih stranaka nude ili čak nameću svoje kandidate, kao potencijalne žarišne točke, tihoj biračkoj većini. Razlika je u tome što Radnička fronta izlaz vidi u zabrani, a Kovač u boljoj kontroli kvalitete tih istraživanja. Svjestan sam utjecaja istraživanja javnog mnijenja na njegovo oblikovanje, što sam već i spomenuo govoreći o bandwagon učinku, no to još uvijek ne smatram dovoljnim razlogom za zabranu takvih istraživanja. Kao što sam već rekao, smtram da bi više istraživanja, i to s jasno specificiranim metodama njihove provedbe, omogućilo bolje procjene i uspješnosti i (ne)pristranosti tih metoda.

I da na kraju ne zaboravim otkriti svoje odgovore na pitanja s početka teksta, oni glase: Sava i ruža.

O autoru:

Armano Srbljinović

Prati me blagoslov, ili možda prokletstvo, interdisciplinarnosti – diplomirao sam matematiku, magistrirao računalne znanosti, doktorirao sociologiju. Objavio sam – što u časopisima, što na konferencijama – šezdesetak radova na tromeđi tih područja. Na Heretici namjeravam na popularan način pisati o primjenama matematike i računarstva u društvenim znanostima. Živim u Zagrebu, gdje sam i upoznao suprugu Jasminu, na pola puta između naših dvaju rodnih gradova – Križevaca i Karlovca.Volim rock i jazz, a trenutno najviše slušam glas jednog simpatičnog malog dječaka.

(Visited 368 times, 1 visits today)
Last modified: 26. 1. 2020.
Close