Written by 11:38 Hereze, Ogledi

Tomislav Ražnjević: Zašto povijest ne počinje 1941.

Odabir motiva kune za hrvatske kovanice eura zakotrljao je ovih dana lavinu reakcija kakve se u javnom prostoru u pravilu javljaju onda kada se nečemu što je prethodno označeno tekovinom NDH pokuša dati neko novo značenje i udahnuti novi život. Ili pak ukoliko se u problematiziranim simbolima želi preispitati utemeljenost pridruženih im značenja. U takvim prilikama zapravo, predmet rasprave i nije toliko važan koliko je bitno svijetu „signalizirati vrlinu“ i zauzeti stav, pa makar i bez ikakvog (pred)znanja. Nova epizoda „ustašizacije“ kune nastavak je već viđene nemušte ideologizacije hrvatskog novca u okviru širih nastojanja da se kroz nanošenje patine filonacizma difamira cjelokupna nacionalistička paradigma s kraja 90-ih godina 20. stoljeća. Shodno tomu, i ovaj posljednji čin te propagandne rabote demonstrira isto takvo „bogatstvo“ lijepljenja negativnih konotacija, prenapuhivanja bilo kakvih sličnosti s NDH, etiketiranja neistomišljenika, isticanja proizvoljnih asocijacija, svojevrsnih psihoanalitičkih uvida, te argumenata koji to nisu.

S obzirom da glavnu riječ u tom procesu poučavanja širokih narodnih masa vode etablirani medijski „opinion-makeri“, tako je i za ovu prigodu pred kamere N1 televizije doveden „joker autoritet“, povjesničar sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, dr. Hrvoje Klasić. Imputirajući nepripadanje kune u galeriji motiva i simbola hrvatskog nacionalnog identiteta, dotični je za N1 izjavio: Kuna ni po čemu nije specifičnost Hrvatske. Išao sam istraživati i da ste vi nekome prije 93. godine rekli koja je prepoznatljiva hrvatska životinja, sigurno nitko ne bi naveo kunu, bilo bi čaplji, roda, ptica i riba, ali ne kune. Kuna je recimo u Rumunjskoj jako prepoznatjiva životinja, ona je sveta životinja nekim indijanskim plemenima u Sjevernoj Americi, recimo Škoti i Irci zarađuju velik novac na tome što ljudi dolaze promatrati kune. Doista ona je prisutna u različim dijelovima svijeta no ona ni po čemu neće biti odmah percipirana tako da čim ljudi vide euro s kunom, povežu ga s Hrvatskom. (hr.n1info.com, 8. 2. 2022.)

U trenucima zoološkog nadahnuća, dr. Klasić si je očigledno dao truda, potvrđujući to izjavom „krenuo sam istraživati“, i znanstvenom minucioznošću pretresao prostranstva od američke prerije do rumunjskih planina, te na kraju tog misaonog procesa utvrdio kako kuna nimalo nije značajna za identitet Hrvata. Da stvar bude komičnija, a s obzirom na njegov profesionalni habitus – žalosna – navedena ocjena je iznijeta u sklopu vrlo samopouzdanog zaključka kako Hrvati o svom identitetu ne znaju dovoljno! No, zna li profesor?

Ovom prilikom nema smisla ulaziti u utemeljenost nečijih subjektivnih prosudbi o (ne)poznavanju identitetskih obilježja, no jedno je sigurno. Sigurno je to da je gungula o liku kune na euru, čega je Klasićeva reakcija tek reflektorima TV studija osvijetljen vršak te moralno-paničarske sante leda, pokazala da u našem društvu vlada tragično niska razina svijesti o vlastitoj prošlosti i formama državnosti koje baštinimo kroz pravno-povijesni kontinuitet Hrvatske. I među „lijevima“, i među „desnima“! I da se time lako manipulira, čega je dokaz upravo ta nepodnošljivo laka prijemčivost narativa o kuni kao ekskluzivnoj tekovini NDH. A ponajviše žalosti što je to izraženo kod fakultetskih profesora povijesti koji bi trebali prednjačiti u bistrini pogleda i ukazivati na ono što je velikoj većini malo poznato, a koji se, kako se vidi iz priloženoga, i to ne samo jednom, tom kratkovidnošću i neupućenošću rado razmeću pred svjetlima kamera.

Otužno je da dr. Klasić, povjesničar koji je rođenjem, životom, karijerom i osobnim historiografskim interesom vezan uz teritorij nekadašnje Kraljevine Slavonije ne poznaje najosnovnije elemente vizualnog identiteta te povijesne tvorevine. Ali i sva sila onih javno angažiranih „ustavnih patriota“ kojima je Ustav jedina relevantna nit vodilja u izgradnji nacije nije našla potrebnim baciti pogled na državni grb Republike Hrvatske. Možda bi zapazili crnu životinjicu koja se rastegnula u njegovom gornjemu desnom uglu, u tzv. kruni, na štitu grba koji predstavlja Slavoniju. Možda bi mnogi među onima kojima upravo grb Republike Hrvatske isplaćuje redovna mjesečna primanja tada skopčali da postoji nekakva tajna veza s kunom na novcu u kojemu im se ta primanja isplaćuju.

Slabo baratanje materijom i poprilična tromost u reakciji,  s druge strane, zbilja ne idu na čast afirmativnom taboru koji je stao u obranu te vižljaste zvjerkice. Kao kapitalni argument u obrani digniteta „eurske“ kune izvlači se avers banskog denara iz 13. stoljeća, i stalno se reproducira ta slika, nimalo se ne trudeći horizontom iskoračiti van puke numizmatičke deskripcije. Doista, široko rasprostranjena praksa plaćanja kuninim kožicama jest specifičnost slavenskog življa s područja ugarsko-hrvatske unije, što nam potvrđuje, među ostalima, arapski putopisac Abu Hamid el-Gharnati iz 12. stoljeća, tijekom svog trogodišnjeg boravka u Ugarskoj: Za platno sredstvo u međusobnoj trgovini upotrebljavaju kožicu kune, obrijane dlake, a koja se ni za što drugo ne upotrebljava niti je za što drugo upotrebljiva (…) Opšivena je čvrstim koncem i zovu je „kundža“. Za jednu takvu kožicu kupi se komad kruha od kojega se najede odrasli muškarac. Kod njih se za te kožice sve kupuje i prodaje, priležnice, robovi, sluge, zlato, srebro, hrana i sve druge potrepštine. To svakako treba vrednovati kao naš specifikum u okvirima europske novčarsko-trgovinske povijesti, i tomu nema zamjerke. No tu priča ne staje jer kožica sama po sebi ne daje odgovor na pitanje „zašto kuna?“. Odnekud se i ta kuna na banskom novcu morala spustiti. Nije pala s Marsa; tim više što izgled novca nije bio određen natječajima narodne banke ni prepušten na volju Photoshop kreativcima, već su motivi na njemu bili izraz suvereniteta i državno-pravnog statusa onoga tko se i što se njime predstavljalo. Drugim riječima, kuna je u trenutku kovanja tog banskog novca već imala snažno simboličko značenje i bila prepoznatljiv motiv u političko-pravnoj zbilji onoga vremena. A ta semantička obilježja dala joj je Slavonija, odnosno slavonski banat do dolaska Turaka, a nakon toga – Kraljevina Slavonija, tj. Regnum Sclavoniae! A ne nekakva kožica.

Ne zalazeći u dubine heraldičkih obrada slavonskog grba i tezu kako je zapravo riječ o lavu, pridošlom iz ostavštine dinastije Arpadovića, taj temeljni lik se tradicionalno, sve do današnjih dana, prepoznaje i prikazuje kao kuna. Samim time što je stoljećima prisutan u grbu Slavonije, to je i hrvatski nacionalni simbol, koliko god se to sveučilišnim profesorima činilo nepojmljivim. Naime, Hrvatska i Slavonija od 1496. godine imaju zajedničkog bana, a slavonski sabor je u političko-upravnom jedinstvu s državnim institucijama kraljevine Hrvatske još od 16. stoljeća. Pored toga, Slavonija je činila jednu od tri ravnopravne jedinice u samosvojnom entitetu Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Stoga je nužno osvijestiti činjenicu da se radi o dragocjenom simbolu iza kojega stoji jedna od tri teritorijalno-političke tvorevine kroz koje su Hrvati sve do raspada Austro-Ugarske 1918. godine očuvali oblike državnosti i posredstvom „hrvatskog državnog prava“ održavali kontinuitet sa srednjovjekovnim „regnum Croatiae“. U tom smislu, u formativnom razdoblju nacionalnog odrastanja kuna je stajala rame uz rame sa „šahovnicom“ i dalmatinskim „lavovima“. Ništa manje nije važna simbolička poruka da je kroz te entitete tijekom gotovo pola tisućljeća čuvano legitimno pravo hrvatskih društveno-političkih elita na posjedovanje države na razini kraljevine, tj. da nije riječ o nekakvim amorfnim Slavenima nesposobnima za izdizanje iznad plemenske organizacije i mentaliteta nepovijesnih bezimenih masa. Kuna je, dakle, fotografija s osobne iskaznice ove države!

Stvaranjem Jugoslavije kao „jedne nacije s tri plemena“, hrvatske državne strukture su nakon osam stoljeća egzistencije raspuštene u trijumfalnom oslobodilačkom zanosu, a s time je i sirota kuna protjerana s glavnog državnog obilježja. Kroz stoljeće Pavlovljevog klasičnog uvjetovanja u jugoslavističkom kalupu, nebrojeno mnogo useljavanja i raseljavanja, kolonizacija i nacionalizacija, ali i uz svesrdan doprinos tumačenja povijesti po partijskom ključu, izbrisana je semantika slavonske kune do te mjere da se suvremene prakse njezinog oživljavanja (nakon 1993. godine) tumače kao da politička povijest Hrvata počinje 1941. godine, s ulaskom njemačkih tenkova u Zagreb.

Danas, sto godina kasnije, moglo bi se reći da ta ista Jugoslavija opet u svojevrsnim oslobodilačkim pohodima „otkazuje“ tu državničku slavonsku kunu, s tim istim tendencijama održavanja hermetički zatvorenog javnog informacijskog prostora u kojemu će odabrano visoko svećenstvo održavati „plamen revolucije“ propuštajući dogmatski ispravne interpretacije i naganjajući svakojake ustaše, ili ju pak perfidno degradira svodeći svu njezinu višestoljetnu simboliku na nivo komadića obrijanog životinjskog krzna, nečega svakodnevnog bez ikakve profanosti i državno-pravne esencije. Nečega što po svojoj svrsi kao da nije afirmirano upravo kao identitetsko obilježje hrvatskih zemalja u kontekstu multinacionalnog i multireligijskog Svetog rimskog carstva, Habsburške Monarhije i Austro-Ugarske – svojevrsnih idejnih prethodnica današnje ujedinjene Europe!

Oznake: Last modified: 14. 2. 2022.
Close