Written by 11:06 Hereze, Razgovori

Victor Davis Hanson: Zapad je dekadentan, Istočna Europa ne može si priuštiti biti ‘woke’

Jedan od najvećih živućih stručnjaka za antičku vojnu povijest, Victor Davis Hanson profesor je emeritus na California State University, Fresno. Široj javnosti najpoznatiji je kao društveni komentator koji svoja stajališta iznosi i u srednjostrujaškim (Wall Street Journal, New York Times) i u medijima konzervativne provenijencije (National Review). Član je Hoover Institutiona, kao vjerojatno najuglednijeg konzervativnog think tanka u SAD-u. Živi na vlastitoj farmi na sjeveru Kalifornije. S prof. Hansonom razgovarali smo o paralelama između SAD-a i Rimskoga Carstva, utjecaju Drugoga svjetskog rata i prošlostoljetnih diktatura na politiku današnjice te prodor progresivne woke ideologije u sve sfere razvijenih društava.

Mnogi u sudbini SAD-a i Zapada danas vide repliku pada Rimskog Carstva. Stoji li ta paralela? Hoće li Kina postati svjetskim hegemonom? Držite li da je moguće američko zbližavanje s Rusijom protiv Kine?

Mi smo stari 233 godine, a Rimsko Carstvo je palo 700 godina nakon osvajanja Mediterana i mnogo se puta uspjelo oporaviti od katastrofa. Istočno Rimsko Carstvo u Carigradu opstalo je gotovo 1000 godina nakon pada Rima. U tom svjetlu, trenutna kriza Amerike nije nužno trajna. Kina je postigla povijesni napredak, ali ima probleme s gorivom i hranom, kao i demografske, klasne i političke probleme koji su svi većih razmjera nego kod nas. Osim toga, svojom agresijom i maltretiranjem potiče stvaranje globalne anti-kineske koalicije i otpor jakih azijskih i pacifičkih saveznika i prijatelja SAD-a na prvoj liniji.

Do podvale o ruskom uplitanju, naša je vanjska politika počivala na pretpostavci da trebamo biti bolji prijatelji s Kinom i Rusijom no što su to one međusobno. Ta je triangulacija ključna za kontrolu  kineske i ruske moći, kao što smo nekoć koristili detant s Kinom za balansiranje protiv Sovjetskog Saveza. Nismo u potpunosti kalibrirali pogubna mahnitanja – od naivnog „resetiranja“ Obame-Clintona do protutrumpovskih ljevičarskih fobija o ruskom uplitanju. I jedan i drugi fenomen nanijeli su nam štetu jer su, između ostalog, naše strateške mogućnosti ograničili na popuštanje ili demonizaciju, bez mogućnosti nekog srednjeg pristupa.

Zašto ste o Drugom svjetskom ratu pisali u množini, kao o “Drugim svjetskim ratovima”? Za mnoge zapadne države, kraj Drugoga svjetskog rata doveo je do kraha nacističkog totalitarizma, no zemlje Istočnoga bloka jedan su totalitarizam zamijenile drugim. Mislite li da su zemlje koje su nedavno izašle iz komunizma zbog iskustva nedavne diktature danas otpornije na neke totalitarne tendencije suvremenog progresivizma?

Sve do 1941. godine, o uzastopnim osvajanjima nacističke Njemačke nije se često govorilo kao o uniformnom „svjetskom“ ratu,  pogotovo za vrijeme lažnih polu-mirnih zatišja od 1. listopada 1939. do travnja-svibnja 1940. te između svibnja 1940. i svibnja 1941. Naravno, situacija se promijenila nakon što su u rat ušli SSSR, Japan i SAD. Osim toga, množina se odnosi i na mnoštvo ratišta i metoda borbe koji su se činili gotovo nepovezanima. Na primjer, rat podmornica na Atlantiku između Nijemaca i Britanaca, borba Japanaca protiv američkih marinaca na Iwo Jimi i, između ostalih, ruska borba s Talijanima kod Staljingrada – sve su se te borbe vodile na naizgled prilično nepovezanim ratištima i u prilično različitim modalitetima.

Činjenica je da je Istočna Europa tijekom 50 godina bila tampon-zona, egzistencijalno ugrožena od nacizma i komunizma, te je stoga dobro poznavala užase obaju režima. Osim toga, mnogo prije 20. stoljeća, Istočna je Europa bila prva linija obrane Europe od osmanskog utjecaja i radikalnog islama. Stoga se već generacijama u Istočnoj Europi ne pribjegava jeftinoj zapadnoeuropskoj i američkoj hiperkritici zapadne civilizacije te signaliziranju vrline putem performansa o nedostacima vlastite kulture. Za Istočne Europljane takav je kanibalizam simptom zapadne dekadencije, ali i nešto što bi – s obzirom na problematičnu povijest i ranjivu geografiju – moglo postati pitanje života i smrti, zbog čega je woke ideologija luksuz koji si ne mogu priuštiti.

Nakon pola stoljeća tragedija, Istočna Europa djeluje prema dva načela: 1) ne mora biti savršena da bi bila dobra i 2) daleko je bolja od alternative. U Zapadnoj Europi i SAD-u prevladava suprotni mentalitet: 1) osudu za bilo kakvu grešku snosi cjelina i 2) nismo bolji, a često smo i lošiji od alternativa. Naposljetku, mi u SAD-u smo od Kine i Rusije zaštićeni s dva oceana, dok se Zapadna Europa uvijek oslanja na Istočnu Europu i Balkan kao zaštitu od Istoka.

Što je zajedničko svim silnicama „progresivne“ ili „woke“ ideologije koja razara Zapad iznutra i koji pojam preferirate za opisivanje tih fenomena? Je li riječ o samo jednoj ideologiji koja se možda još nije u cijelosti oblikovala ili o fluidnim ideologijama koje djeluju u decentraliziranoj konvergenciji?

Riječ je o generičkoj religiji jednakosti ishoda kao ideologije prema kojoj su sve nejednakosti – dohodovne, karijerne, zdravstvene, kulturalne – posljedica neke vrste opresije utemeljene na rasnoj ili rodnoj pristranosti i koje se stoga može ispraviti samo reparacijom i preraspodjelom u korist generacije koja već jest privilegirana. Naposljetku, sve bi se to trebalo odviti pod nadzorom elitne klase, uvijek imune na posljedice svojih štetnih politika koje zahvaćaju udaljene Druge.

Woke ideologija buja samo na bogatom i dokonom Zapadu koji si zasad može dopustiti takve nihilističke i antimeritokratske politike koje, budući da se protive ljudskoj naravi, podrazumijevaju neki oblik vladine prisile. Kao što su zadnjih 2500 godina upozoravali mnogi pesimistični zapadni filozofi, što Zapad postaje bogatiji i komotniji, ujedno postaje i skloniji suicidalnom ponašanju i kanibalizmu.

Pored akademske karijere, cijeli ste život bavite i poljoprivredom. Smatrate li da će u budućnosti povratak tradicionalnim načinima života kao što je izvaninstitucionalno ujedinjavanje – možda na tragu koncepta „Benediktove opcije“ – ponovno zadobiti na važnosti? Je li povratak prirodi rješenje u kriznim vremenima?

Iako to nikada nije bio većinski model, ljudi u ruralnim krajevima imaju priliku živjeti stabilnije živote s više tradicije. Takva antiteza gradu postaje sve privlačnija, budući da je zapadni urbani život sve opterećeniji kriminalom i neodrživošću. Selo je čuvar vrijednosti. Od Brexita, preko američkog MAGA pokreta i francuskog narodnog nezadovoljstva, manje sredine na Zapadu najviše su se suprotstavljale woke pokretu.

Nažalost, Amerikanci su naučili da konzervativni „samostan uma” – izbjegavanje praćenja vijesti i čitanja portala, gledanja televizije, holivudskih filmova i profesionalnog sporta, plaćanja koledža ili sveučilišta – kao oblik pasivnog isključenja iz obezvrijeđene kulture nije dovoljan. Možda se vi ne želite susresti s woke ideologijom, no ona vas želi pronaći i u tome će nesumnjivo uspjeti. Nemoguće je sakriti se od tog masovnog ludila. Njemu se mogu suprotstaviti i mogu ga ograničiti građani koji shvaćaju da je nova ljevica nihilistička i da želi uništiti civilizaciju kakvu poznajemo. Svi se prema svojim mogućnostima moramo suprotstaviti aktualnom zlokobnom protuprosvjetiteljstvu.

Razgovarali Matija Štahan, Tomislav Kardum i Marul Kuljiš,
preveo Tomislav Kardum

Last modified: 20. 3. 2022.
Close