Written by 08:00 Hereze, Koronavirus, Ogledi

Filip Đukić: Austrija, virus i kultura terora

Austrija, zemlja u kojoj sam boravio dio 2020. godine i cijelu 2021. godinu, postala je pozornicom najsnažnijih restrikcija u cijeloj Europi. Gradacija mjera – od FFP2 maski do potpunoga lockdowna – pokazuje da austrijski model rezonira s onim dalekim, prekooceanskim – australskim. Usporedno s kulturom terora koja je danas na djelu i koja se zaoštrava svakom novom mjerom donesenom zbog (kažu stručnjaci) zbiljskih medicinskih razloga, ponovno se etablira i kultura parola.

Istu je stvar – pobjedu parola i kratkih poruka nad sadržajem – nalagala Hitlerova i Goebbelsova doktrina. Iako Austrija nije otok na kojem se nezavisne radnje odigravaju bez utjecaja svjetskih poluga, intenzitet i lakoća u donošenju restriktivnih mjera ne iznenađuju previše. Kao što ćemo vidjeti, razlog je sociološke naravi. No, prije početka argumentacije, valja istaknuti da nije dovoljno samo zaviriti u povijesni kontekst i ustvrditi da se isto ponavlja, samo u drugačijem pakiranju. Osim toga, neki će reći da nije pravedno isticati određene povijesne kontekste koji bi današnje stanje mogli dovesti u vezu s raznim društvenim segregacijama iz prošlosti.

Ovaj tekst stoga neće ići u smjeru povijesnog katalogiziranja, nego će naglasak staviti na određene sociološke smjernice koje određuju sliku o svijetu u kojem živimo.

Obrazovni kadar – jasan u svojoj nejasnoći

Zanimljivo je na početku istaknuti vrlo ujednačen stav obrazovanih ljudi u austrijskom društvu po pitanju cijepljenja i Covid-potvrda – na primjer, gotovo je 90 posto školskog kadra cijepljeno. Radeći u školi, imao sam prilike razgovarati (odnosno ne razgovarati) s učiteljima u zbornici – jedina polemika kojoj sam svjedočio i u kojoj sam sudjelovao bila je ona o tome kojeg proizvođača odabrati, koje cjepivo uzeti (Pfizer, Modernu ili nešto drugo).

Izostanak bilo kakve kritike državnog aparata može se objasniti na nekoliko načina.

Prvo moguće objašnjenje je odličan životni standard zbog kojeg Austrijanci ne percipiraju možebitne društvene devijacije. Ovdje ne mislim samo na epidemijske restrikcije, već i na opća politička pitanja – čak je i nedavni odlazak sada bivšeg kancelara Sebastiana Kurza popraćen prilično mlako, a u školi se njegovo ime gotovo nije ni spominjalo.

Budući da država funkcionira na zadovoljavajući način, a Austrijanci zahvaljujući visokoj platežnoj moći ne moraju brinuti o vlastitoj egzistenciji, građani ne opažaju istog trena značenje i posljedice odluka koje se donose i ne shvaćaju samu esenciju promjena u društvenom protokolu. Teškoće pri shvaćanju činjenice da su političari često osobe narušenog moralnog integriteta dovode do opće rezigniranosti i političke amnestije.

Stoga je donekle očekivano da si austrijski građani uopće ne postavljaju (ili da prešućuju) pitanje o tome zašto moramo činiti sve što nam se kaže, odnosno ne činiti sve ono što nam se zabranjuje.

Znanost je znanost

Drugi razlog manjka kritike i promišljanja o situaciji u kojoj se nalazimo proizlazi iz nove parole koja se nametnula ne samo u Austriji, već praktički i na cijelom svijetu: vjeruj znanosti. Dodao bih još – nemoj u znanost ni sumnjati.

Nakon brojnih neispunjenih obećanja i garancija, znanstveni se diskurs u Austriji tek odnedavno počinje promatrati s neznatnom sumnjom. Povezao bih to s načelom komplementarnosti. U sociološkim poimanjima, ono znači da pojedinci na komplementaran način iskazuju poštovanje ili slaganje s pojedincima koji su od njih drugačiji.

U ovom se slučaju komplementarnost ostvaruje kao slijepo „štovanje“ znanosti koja je većini građana aksiom, doduše u određenoj mjeri nerazumljiv, no svejedno dovoljan da se nađu drugi pojedinci – odnosno znanstvenici – koji će povesti ostatak grupe. Na sličan način, plastičan primjer načela komplementarnosti prepoznajemo i u fenomenu da vođe privlače one koji vole ili žele da ih se vodi, dok oni koji vole ili žele da ih se vodi s druge strane privlače vođe.

Naravno, stvari nisu toliko jednostavne. Međutim, u novom prevladavajućem narativu znanost je pomoću svojih promotora uistinu došla do stadija dogmatičnosti. U revidiranju znanstvenih tvrdnji unutar znanstvene zajednice ne mogu svi sudjelovati ravnopravno jer je jedan njezin dio marginaliziran. Drugim riječima, provodi se sustavna relativizacija drugog/drugačijeg mišljenja, a naposljetku i određenih činjenica. Zbog restrikcija u medijskom prostoru dolazi do prijenosa samo jednog znanstvenog mnijenja na širu društvenu zajednicu.

U Austriji je situacija specifična jer se rastući progresivizam stapa s fantazmagoričnim pričama o opasnosti, a pritom je sve to skupa ukalupljeno u mentalitet koji štuje hijerarhiju.

Unutar takvih društvenih postavki znanost ne podliježe epistemološkim paradigmama, a informacije izvan mainstream medija ne dolaze do većine stanovnika. Nedavno je istraživanje pokazalo da gotovo 60 posto građana Austrije odobrava uvođenje obavezna cijepljenja. Epistemologija ovdje nalaže da se zapitamo što zapravo znamo o cjepivu otkako je ono u upotrebi.

Takva i slična pitanja vrlo se rijetko spominju ne samo u školi, već i u drugim državnim institucijama, a svaka je nova mjera dočekana bez prigovora i kritike jedine priznate znanosti.

Austrija kao društvo

Naposljetku, bitno je razumjeti na što točno Austrija u poimanju vlastita društva stavlja naglasak. Navest ću kao primjer statistike o kaznenim djelima migranata. Gotovo da nema mjeseca u kojem se ne dogodi ubojstvo ili silovanje koje su počinili migranti s Bliskog istoka ili iz Afrike.

Očito je da Austrija ima problema s migrantima i da se nemogućnost njihove integracije manifestira u obliku nasilnih činova. Austrijski kancelari i nadležni ministri nisu previše isticali važnost te problematike pa stoga i građani iste fenomene uvelike zanemaruju.

Razgovarajući s Austrijancima u poprilično liberalnom Gradišću, stekao sam dojam da im je zamućen pogled na sve ove „incidente“ te da na njih gledaju kao da je riječ samo o „izoliranim slučajevima“. Ironično je da se ignoriranjem ovog problema istodobno održava i razbija takozvana tekuća ili „likvidna“ modernost o kojoj piše Zygmunt Bauman.

Upravo je ta sveopća fluktuacija – od ekonomije, preko načina života svakog pojedinca, do politike i zajednice – važan element austrijskog modela stvarnosti. Načelno, ono što je mjerodavno mjerodavnima, aktualno je i recipijentima. Ovakvo razmišljanje moglo bi se prenijeti i na sve druge države, jer i u njima imamo slična obilježja. Ipak, usudio bih se odbaciti ideju da su svi vladajući i, posljedično, svi narodi isti. Plastičan primjer bio bi doček naših nogometaša nakon Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji – oko pola milijuna građana (kažu mediji) Republike Hrvatske u transu je došlo pozdraviti viceprvake svijeta.

Drugim riječima, patos Hrvata izraženiji je od patosa Austrijanca koji neće veliku emocionalnu energiju uložiti u stvari koje nisu pragmatične. Iako je ovaj primjer možda anegdotalan, uistinu se čini da je zatomljivanje emocionalnog i prihvaćanje korisnog model po kojem se ravnaju Austrijanci.

Zanimljiva je i sličnost s današnjim poimanjem znanosti čije temelje nalazimo u radovima Rudolfa Carnapa, filozofa jezika i lingvistike kojeg se svrstava u Bečki krug. Iako je proturječno povezivati logički pozitivizam koji se etablirao u 20. stoljeću s današnjim poimanjem znanosti, Carnapovo tumačenje znanstvenih spoznaja pomoću logičkog simbolizma može biti oslonac za tumačenje austrijskog modela u borbi protiv koronavirusa.

Uzmemo li Belgiju ili Nizozemsku, ondje su nasilni prosvjedi ipak zabilježeni, što u Austriji još nije slučaj – ne samo iz razloga što su sami prosvjedi mirniji, već i zato što su zakonski regulirani. Komponenta zakona podržana je znanošću koja nalaže da se za vrijeme prosvjeda nose maske. Samim time, svjedočio sam parodičnim prosvjedima čiji su dionici nosili maske, iako su one bile jedan od mnogobrojnih motiva njihova prosvjeda.

Vratit ću se na Carnapa, autora djela Der logische Aufbau der Welt (Logička struktura svijeta), koji je svoje logičke koncepte na polju znanosti kategorizirao pod imenom „teorija ustava“. Prema njegovu poimanju, odnos objekta i subjekta mora se razvrstati hijerarhijski pa se tako svaka znanstvena rečenica mora moći prevesti u drugu rečenicu, a izvorni izrazi moraju imati zajedničku referencu kao i novi, prevedeni izrazi.

Primjerice, maska i dezinfekcijsko sredstvo logički su simboli koji zahtijevaju jednu vrstu radnje – a opet imaju zajedničku referencu s drugim simbolima poput cjepiva – koje opet zahtijeva drugu vrstu radnje; sve skupa pod istom referencom.

Referenca, odnosno karakteristika pandemijskog svijeta jest parola odgovornosti koja se ostvaruje pomoću zabrana – pozivanja na odgovornost – i uputa koje će spriječiti širenje virusa. Relacija objekta i subjekta u ovom novom modelu svijeta, bez obzira koliko bila hijerahijski određena, opet je izrazito zbunjujuća i kontradiktorna. Ta se kontradiktornost očituje u uputama našeg i svjetskih stožera – uputa kojih se oni sami često nisu držali – ili uputa/naredbi koje nisu imale zdravstveno utemeljenje, što je potvrđeno kasnijim revidiranjem tih istih uputa.

Ako ćemo i dalje forsirati Carnapov koncept – onda treba istaknuti da je ovdje objekt, po mnogima onaj prividni, zdravlje – koje se ostvaruje pomoću navedenih mjera – dok se subjekti u pandemijskoj priči nalaze u jasnoj strukturi. Znanstveni oci, korporacijski magnati i pandemijski apologeti, recimo Bill Gates, na vrhu su piramide; ispod njih nalaze se državni službenici i političke tvorevine, dok su na samome dnu ljudi bez političke i ine moći.

Carnap je držao da je samo objektivni jezik („jezik stvari“) zapravo osnovni jezik u kojem je svaki primitivni pojam fizički pojam – pojam koji ima značenje s obzirom na danu teoriju i dani jezik, stoga ovdje imam slobodu tumačiti cjelokupnu ovu situaciju preko njegova vizira. Izvorni izraz – termin koji koristi Carnap – u ovom slučaju bi bila pandemija, na koju se mogu spojiti ostale „znanstvene“ rečenice, koje se mogu prevesti (u ovom slučaju tumačiti) proizvoljno. Maska i njezina upotreba mogu se znanstveno i logički tumačiti u svojoj namjeni, a sva ta tumačenja kreću preko spomenute vrške vladajućih subjekata – pa to znači da logičke i znanstvene tvrdnje često nisu ono za što ih se predstavlja.

Možda je to banalno shvaćanje cijelog modela koji je rigorozniji nego mnogi drugi u Europi, ali ono što je zanimljivo u Carnapovu tumačenju ovih logičkih struktura jest njegova opservacija da su svi ti modeli – bez obzira na to što imaju hijerarhijski ustroj – psihološke naravi. Simptomatično je da Austrijanac spominje mogućnost psihologije, odnosno perceptivnih iskustava preko kojih se stvaraju ovi simbolizmi, a onda i same radnje.

***

Najava obavezna cijepljenja popraćena je s odobravanjem, negodovanjem i rezignacijom. Svaka oštrija mjera ima nešto veći odjek u javnosti, javlja se snažnija kritika, no opće je stanje takvo da se sve što ne korespondira s priznatom znanošću smatra nazadnim i barbarskim.

Naposljetku, možda je najveći, nažalost zanemaren problem činjenica da se generacije u školama odgajaju u jednom sasvim drugačijem svjetlu – u kojem ne samo da uče, već i primjenjuju nove tekovine znanosti i svjetskih vlada. Drugi je problem što sve navedeno u prethodnim rečenicima mnogi ne shvaćaju, ne samo kao razlog za brigu, već i uzimaju kao nužne obrasce ponašanja koji se moraju implementirati od rođenja.

Znanost pretvorena u dogmu ne prima kritiku, barem u ove dvije pandemijske godine. Ako se i čini da se neke stvari u određenim zemljama mijenjaju, u drugima su – kao u Austriji – restrikcije sve teže. Tako se odgajaju i nove generacije, koje nisu doživjele školu bez maski, testiranja, distance…

Oznake: Last modified: 22. 1. 2022.
Close