“Od stoljeća sedmoga, tu Hrvati dišu” – stih je i naziv poznate domoljubno-rodoljubne pjesme Dražena Žanka. O narodu koji se je “šest stotina i neke” doselio na obale Sinjega mora govori i pjesma “Dolazak Hrvata” popularnoga pjevača Marka Perkovića Thompsona. Taj mitsko-epski događaj prikazuju, svaka na svoj način, kultne slike naših slikara Celestina Medovića i Otona Ivekovića, nastale u XIX. stoljeću. U surječju ove teme, romantičarskoga poimanja proto-nacionalne pripadnosti štokavskoga narječnoga kompleksa, zanimljiv detalj Ivekovićeve slike žena je koja podiže dijete, dok se na Medovićevoj slici u desnom donjem kutu ističe starac s guslama na leđima. Riječ je, dakle, o prikazima doseljenja već oblikovana naroda: ratnika sa ženama, djecom i starcima. Te su slike nastale u XIX. stoljeću u kojem se je u historiografiji držalo da su se u ranom srednjem vijeku Slaveni, pa tako i Hrvati, masovno naselili na istočne obale Jadrana i odmah po doseljenju formirali svoje kneževine. Kao dokaz hrvatskoga višestoljetnoga državotvorstva, u Izvorišnim se osnovama Preambule našega Ustava, među ostalim, navodi stvaranje hrvatskih kneževina već u VII. stoljeću. Kako ćemo uskoro čuti, suvremena historiografija uvelike je napustila mišljenje o masovnom doseljenju Slavena, pomaknula doseljenje nositelja hrvatskoga imena na kraj VIII. stoljeća, pa shodno tomu i stvaranje Kneževine Hrvatske u IX. stoljeće.
Osim teze o masovnom doseljenju Slavena, u XIX. se je stoljeću u pojedinim intelektualnim i političkim krugovima oblikovala i raširila sad već odavno napuštena romantičarska zabluda, nastala zbog utjecaja dijela rane slavistike, o čakavštini kao izvornom hrvatskom, a o štokavštini kao izvornom srpskom narodnom jeziku. Hrvati štokavci, ikavci i jekavci, na temelju te zablude proglašavani su “genetskim” Srbima. To se je odnosilo i na kasnosrednjovjekovne i ranonovovjekovne Hrvate štokavce koji su sebe i/ili svoj jezik nazivali hrvatskim imenom. Uz poneka radikalnija odstupanja poput spornoga osnovnoškolskoga učbenika u kojem se i kajkavsko i čakavsko narječje hrvatskoga jezika proglašavaju srpskim i izjave srpskoga povjesničara Nikole Žutića da ni čakavci ne mogu biti Hrvati, suvremene srbijanske javne politike bitno ne odstupaju od, implicitna ili eksplicitna, identificiranja štokavskoga kompleksa isključivo sa srpskim jezikom, a torlačkoga narječja sa štokavštinom. Ta nit velikosrpske misli tema je za sebe, a osobe zadojene tom mitomanijom ne može se prosvijetliti. Ono što se, pak, može analizom primordijalna poimanja etničkoga identiteta predmodernih govornika štokavštine, ali i drugih narječja i idioma, jest produbljivanje znanja o našoj vlastitoj prošlosti i jeziku. Ne samo o našoj hrvatskoj prošlosti i jeziku, već i o prošlosti i jezicima mnogih europskih naroda.
U svojem djelu Hrvati i Srbi: dva stara i različita naroda, naš romantičarski povjesničar Dominik Mandić, među ostalim, piše o migracijama Slavena kajkavskoga, štokavsko-ikavskoga i štokavsko-ekavskoga dijalekta, koje su se, prema njegovu mišljenju, odvijale već u IV. i V. stoljeću. Mandić, naravno, piše da nositelji hrvatskoga etnonima dolaze na ozemlje od Drave do Jadrana već početkom VII. stoljeća gdje potom asimiliraju zatečene Slavene i Romane. Svoju naraciju Mandić uvelike temelji na doslovnom čitanju poznata spisa O upravljanju carstvom, djela iz 10. stoljeća koje se najčešće pripisuje istočnorimskomu caru Konstantinu VII. Porfirogenetu. Sukladno tomu čitanju, u jednom svojem drugom djelu Mandić navodi kako je preko 300 tisuća Hrvata, skupa sa ženama, djecom i starcima, krenulo s ozemlja sjeverno od Karpata, da bi u srpnju 626. godine stigli do Jadrana.
Mandića je u svojem pseudoznanstvenom i protuhrvatskom djelu Rimokatolički zločinački projekat veštačke hrvatske nacije ismijao velikosrpski ideolog, političar i čest gost srbijanskih glavnostrujaških medija Vojislav Šešelj, koji s Mandićem dijeli dobar dio romantičarsko-nacionalističke metodologije. Koliko nam je poznato, spomenutim se Šešeljevim pseudopovjesničarskim (ne)djelom nitko iz hrvatska znanstvene zajednica nije ozbiljnije pozabavio. Unatoč tomu, stavove ovoga negdanjega mentora današnjega predsjednika Republike Srbije dijele nebrojni srbijanski političari, intelektualci i, općenito, građani te nama susjedne države. Ti se stavovi naziru i u srbijanskim javnim politikama, stoga barem letimično, ali sine ira et studio, zavrjeđuju našu pozornost. Come prima, valja nam sažeti te stavove, odnosno ideološke konstrukcije.
Poput Mandića, kojega ismijava i oštro kritizira, Šešelj svoju naraciju vezanu uz srednji vijek uvelike oslanja na doslovno čitanje Porfirogeneta. Poput nekoga romantičarskoga hrvatskoga povjesničara, ovaj velikosrpski ideolog paradoksalno prikazuje ranosrednjovjekovne Hrvate kao mnogobrojan narod koji je bio u uvjerljivoj većini u odnosu na zatečene Slavene i Romane. Iako se izruguje s Mandićevim lingvističkim izmišljotinama, Šešelj smatra da je čakavsko narječje bilo razvijeno već početkom VII. stoljeća, da ga na istočnu obalu Jadrana donose isključivo nositelji hrvatskoga imena i identiteta, koji su ga potom nametnuli zatečenomu manjinskomu, slavenskomu i romanskomu, stanovništvu. On, k tomu, kaže (i laže) da se u predmoderno doba nitko istočno od Pounja i Cetine nije smatrao niti osjećao Hrvatom jer je, po njegovu mišljenju, čakavski govor “jedino neosporno autentično hrvatsko svojstvo”, tj. jedina pouzdana manifestacija nečijega “biološkoga” hrvatstva. Prema tomu, Šešelj etnički identitet poima kao biološko-genetsku danost koja se manifestira kroz govorni jezik. Čakavština prema njegovu mišljenju pripada zapadnoslavenskoj, a štokavština istočnoslavenskoj jezičnoj skupini. Sukladno svojemu primordijalnomu poimanju etničkih identiteta, ovaj srpski političar i javni intelektualac implicira da su isključivo ranosrednjovjekovni nositelji srpskoga etnonima i identiteta pokrenuli štokavsku dijalektalnu stratifikaciju i da su svi štokavci, neovisno o njihovim identitetima i osjećajima, zapravo “biološki” Srbi. Štokavština je za nj jedina pouzdana manifestacija nečije srpskosti, osim ako je riječ o lužičkim Srbima (koje vješto izbjegava), no u isto vrijeme tvrdi da štokavštinom govore i Bugari, Rusi i Bjelorusi.
Ministar u Vladi Republike Srbije Ratko Dmitrović krajem prošle godine na društvenoj mreži Twitter piše kako su čakavsko i kajkavsko narječje zasebni jezici te da Hrvati do bečkoga književnoga dogovora iz 1850. nisu govorili štokavskim narječjem, narječjem koje identificira isključivo sa srpskim jezikom. On je tada zaključio da su bečkim književnim dogovorom Hrvati “prihvatili srpski jezik kao svoj”.
Ovakve su izjave uvelike odraz teza mnogobrojnih srpskih znanstvenika. Tako srpski povjesničar i filolog Vladislav Sotirović u jednom svojem radu piše da je “skoro nemoguće da je dijalekatska trihotomija hrvatske nacije nastala isključivo na čistoj hrvatskoj narodnosnoj osnovi”jer “štokavski, kajkavski i čakavski”, po njegovu mišljenju, “nisu i ne mogu biti dijalekti jednog te istog etnojezika … već su [to] tri različita i odvojena jezika.” Štokavski i torlački su kompleks, smatra Sotirović, mogli nastati isključivo na čistoj srpskoj narodnosnoj osnovi, pa se doista možemo zapitati zašto ti narječni kompleksi nisu nastali u pradomovini “srpskoga plemena”, gdje se umjesto “što” kaže “co”, a gdje se do danas zadržao etnonim Serby, po kojem je nastao lingvonim serbski.
Sudeći po njegovim radovima i člancima, Sotirović se čini sklon tezi prema kojoj su prvobitni Srbi, dakle izvorni nositelji srpskoga imena, bili iranskoga etnolingvističkoga podrijetla, da bi se kasnije slavenizirali i proširili svoje etnonim na dio slavenskoga pučanstva budućega zapadnoslavenskoga i južnoslavenskoga područja No, postavlja se pitanje kako to pomiriti s njegovom eksplicitnom tezom da se je štokavski narječni kompleks razvio na čistoj srpskoj narodnosnoj osnovi, odnosno da je štokavština izvorno isključivo “srpski narodni jezik” i osnovni dio srpskoga identiteta, a što tvrdi u jednom od svojih znanstvenih članaka. Prema Sotiroviću, dakle, Srbi su govorili nekim iranskim jezikom, pa su kasnije guslarski propjevali na štokavici? Ili su nositelji srpskoga imena u ranom srednjem vijeku jednostavno počeli širiti svoj etnonim na dio populacije koja je govorila praslavenskim jezikom, a iz kojega se razvila i štokavština?
Pozivajući se na Konstantina Porfirogeneta, srpski jezikoslovac Aleksandar Loma jednomu srpskomu mediju izjavljuje da se u “prednemanjićko doba” srpstvo poklapalo sa cjelokupnom (pa tako i zapadnom) štokavštinom za koju se, smatra Loma, “pored jedino istorijski opravdanog imena ‘srpski’, upotrebljavaju još tri druga naziva”. Loma je izjavio da se je štokavština razvila isključivo unutar teritorija ranosrednjovjekovne (prednemanjićke) Srbije koja se je, prema njegovu mišljenju, prostirala od porječja Ibra na istoku do porječja Neretve na zapadu, no tada se nije zapitao što je sa štokavštinom (istočnom i zapadnom) onkraj tih granica. Ipak, Loma priznaje da se je štokavština razvila iz praslavenskoga, a ne nekoga prasrpskoga jezika, pa se postavlja pitanje je li on smatra da su upravo nositelji srpskoga etnonima i identiteta – koji na Balkan dolaze najvjerojatnije iz Polablja krajem VIII. ili početkom IX. stoljeća – bili pokretači štokavske dijalektalne stratifikacije. Ako je odgovor na to pitanje potvrdan, valja nam se ponovno zapitati zašto do štokavske dijalektalne stratifikacije nije došlo u “pradomovini” balkanske “polovice naroda” Srba, preciznije ondje gdje ju smješta Lomin izvor Porfirogenet, a gdje se – kako smo već rekli – do danas zadržao etnonim Serby i lingvonim serbski. Loma se ne zamara tim pitanjem, već izjavljuje da su mnogobrojni štokavci, kao tobože izvorni Srbi, vjerskim podjelama izgubili svijest o srpskoj etničkoj pripadnosti još u dalekoj prošlosti. Ovaj ugledni jezikoslovac, dakle, neizravno priznaje da je potpuno prihvatio teoriju urote o višestoljetnoj protu-srpskoj zavjeri i etno-nacionalnom inženjeringu univerzalističke Katoličke Crkve, zavjeru koju u svojem već spomenutom voluminoznom djelu iznosi Vojislav Šešelj.
Navedimo još jednoga uglednoga srpskoga intelektualca koji je, nijansiranim razlikama unatoč, usvojio iste velikosrpske stavove kao i Šešelj. Riječ je o predsjedniku Matice srpske Draganu Staniću koji je prošle godine jednomu srpskomu mediju de facto priznao da on smatra kako do štokavsko-jekavske dijalektalne stratifikacije ne bi uopće došlo bez prisutnosti “srpske krvi” u venama govornika štokavsko-jekavskih govora. Tom je prilikom Stanić glasno prešutio štokavsko-ikavske govore, kao i da se je – kako u svojem djelu o štokavskom i torlačkom narječju piše hrvatski jezikoslovac Josip Lisac – ekavski refleks staroslavenskoga jata srednjovjekovnom Srbijom proširio s makedonsko-bugarskoga ozemlja. Stanić je tom prilikom ponovio laž kako je hrvatski standardni jezik tobože utemeljen na jeziku revolucionarnoga reformatora srpskoga književnoga jezika i “austrijskoga zeta” Vuka Stefanovića Karadžića. Dodajmo da je početkom ovoga godišta predsjednik Matice srpske, između ostaloga, ne baš suptilno izjavio da su južnodalmatinski Hrvati koji govore štokavsko-jekavskim govorom srpskoga podrijetla i da su u ranonovovjekovnim stoljećima “pravi” Hrvati obitavali u priobalnim, dakle mahom čakavskim, gradovima srednje i sjeverne Dalmacije. No i tim gradovima u kojima, kako u 16. stoljeću Mavro Vetranović pisaše Petru Hektoroviću, jezik hrvatski prohodi, Stanić niječe hrvatski ili barem djelomično hrvatski karakter i proglašava ih isključivo talijanskim.
Hrvatski odgovor na velikosrpsko svojatanje cjelokupne štokavštine, pa tako i sve srednjovjekovne i ranonovovjekovne baštine napisane na tom idiomu, desetljećima se je uglavnom svodio na nominalistički pristup – na navođenje doista brojnih primjera hrvatskoga imena za štokavštinu i/ili njezine govornike, najčešće od XVI. stoljeća pa do Hrvatskoga narodnoga preporoda. Tako se često navodi kako su hrvatskim imenom štokavštinu i/ili dio njezinih govornika nazivali književnici i pisci poput Mavra Vetranovića, Nikole Nalješkovića, Ivana Vidalija, Jure Radojevića Gizdelina, Tome Babića, Ivana Filipovića Grčića, Lovre Šitovića Ljubušaka, Filipa Grabovca, Andrije Kačića Miošića, Bernardina Pavlovića, Jakova Mikalje, Evlije Čelebije, Ivana Tanzlinghera Zanottija, Petra Andrejeviča Tolstoja, Julija Balovića, Adama Bohoriča, Mara Dragovića, Kriste Mažarovića, Joakima Stulića, Marka Bruerovića i nebrojnih drugih. Osim tih ranonovovjekovnih pisaca, valja navesti da je hrvatsko ime zabilježeno u zapadnoštokavskim Donjim Krajima i u razvijenom i u kasnom srednjem vijeku. Srednjovjekovna Kraljevina Hrvatska i Dalmacija – bilo kao samosvojna, bilo kao nesamostalna kraljevina u sklopu “Ugarskoga Nadkraljevstva” – obuhvaćala je nemali dio zapadnoštokavskoga ozemlja, pa je za pretpostaviti da je dio štokavaca još u srednjem vijeku bio zahvaćen hrvatskim etnogenetskim procesima. Tomu valja dodati da je hrvatski jezikoslovac Mario Grčević nedavno postavio ili, bolje reći, oživio tezu prema kojoj je jedno od ranosrednjovjekovnih središta nositelja hrvatskoga etnonima bilo u Duklji, dakle na jugu istočnoštokavskoga područja.
Unatoč svemu tomu, autističnu velikosrpsku historiografiju i dijalektologiju višestoljetni primjeri hrvatstva dijela štokavskoga kompleksa nimalo ne potiču na revidiranje osnovnoga stava o tobožnjoj izvornoj srpskosti cjelokupne štokavštine. No, upravo je ta osnovna teza teško održiva pri susretu sa saznanjima ozbiljne historiografije i jezikoslovlja. Naime, suvremeni nas jezikoslovci i povjesničari neizravno poučavaju da štokavsko (i torlačko) narječje nije proizišlo isključivo iz prvotnih nositelja srpskoga etnonima, niti da je srednjovjekovno i suvremeno srpstvo urođeno štokavštini (i torlačkomu narječju) i vice versa. Isto nas, također neizravno, uče o čakavštini i srednjovjekovnom i suvremenom hrvatstvu.
Počnimo s povjesničarima i njihovim saznanjima o predmodernim etničkim identitetima.
U povijesnoj se je znanosti, naime, desetljećima držalo da su nacije, koje se često nazivalo “rasama”, dugovječne zajednice krvnih srodnika. Međutim, progoni i stradanja rasno drukčijih tijekom krvavoga Drugoga svjetskoga rata potaknuli su društvene znanstvenike na reviziju dotadanjega poimanja nacije, odnosno nacionalnoga identiteta. Sve se više počela naglašavati uloga političkoga djelovanja u stvaranju i u razvoju modernih nacija. Uskoro je, kako taj razvoj sažimlje britanski sociolog Anthony Smith, prevladalo uvjerenje da nacije nisu ni drevne ni prirodne, genetsko-biološke, danosti, već da je riječ o društvenim konstrukcijama, štoviše kreacijama, pa čak i “zamišljenim zajednicama”. To je utjecalo i na historiografsko poimanje predmodernih etničkih zajednica i etničkih identiteta. I u tom se je surječju sve više spominjala uloga političkih okvira i djelovanja, pa su se ranosrednjovjekovni narodi počeli poimati kao zajednice utemeljene na prihvaćanju jedne dinastije i zajedničkih zakona, ali i na uvjerenju u zajedničko podrijetlo. Još je njemački sociolog Max Weber, kako napominje Smith, pisao da političko djelovanje lako može potaknuti nastanak toga uvjerenja.
Ranosrednjovjekovne etničke zajednice, naglašava hrvatski povjesničar Mladen Ančić, “bile su kompozitne tvorbe. Ukratko, jaka ‘plemenska’ jezgra” okupljala je “iverje susjednih etničkih zajednica” pa su skupa ostajali pod njezinim imenom dok su trajali kolektivni uspjesi. Sukladno konceptu (etničkoga) identiteta kao situacijske i društvene konstrukcije, povjesničari poput Nevena Budaka objašnjavaju da su čitave zajednice mogle lako i brzo mijenjati svoje etničke identitete, “napuštajući one tradicije koje su se pokazale gubitničkima i prihvaćajući identitete pobjedničkih skupina”. U njihovu učbeniku namijenjenu studentima povijesti, Budak i Tomislav Raukar to su pokazali u slučaju Avara. Naime, jedino uz pomoć navedena poimanja etničkoga identiteta moguće je, napominju Budak i Raukar, razumjeti kako je mnogobrojan narod Avara u kratko vrijeme nestao s povijesne pozornice, pretvorivši se “za manje od jedne generacije uglavnom u Slavene”. U istom se kontekstu možemo zapitati kako su nestali Obodriti, Timočani, Moravljani, Humljani, Hlivnjani i mnogi drugi. Jednako tako, jedino uz pomoć koncepta identiteta moguće je shvatiti kako to da – prema nekim pretpostavkama – danas ima oko 16 milijuna muških potomaka samo jednoga Mongola (Džingis-kana), više nego što diljem svijeta ima Mongola (oko 10 do 11 milijuna), dakle ljudi koji imaju mongolski identitet. Treba li tomu dodati se prije Džingis-kana, samo jedan dio “Mongola” zvao mongolskim imenom?
Osim što povjesničari o etničkoj pripadnosti u srednjem vijeku govore uglavnom u vezi s elitama, ili barem slobodnim ljudima, oni već dulje vrijeme naglašavaju kako je postojanje etničke zajednice uključivalo postojanje nekakva političko-pravnoga okvira unutar kojega je zajednica živjela. Prema tomu, politički organizirani teritorij bio je jedan od generatora etnogenetskih procesa i imao je ključan učinak pri formiranju i, dakako, širenju etničkih identiteta. Dakle, nisu samo “narodi” stvarali predmoderne “države”, već su te političke tvorbe utjecale na formiranje i širenje predmodernih etnosa.
Sukladno promjeni u poimanju predmodernih etničkih identiteta, promijenjeno je i opisivanje ranosrednjovjekovnih seoba “naroda”. Što se tiče Slavena, povjesničari (i jezikoslovci) danas uglavnom ne smatraju da su Slaveni masovno “preplavili” sva područja na kojima se danas govori slavenskim jezicima, već da su mnogi ne-Slaveni prihvatili praslavenski jezik, svojevrsnu lingua francu nemala dijela srednje i istočne Europe, pa tako i slavenski identitet. Što se, pak, famoznih dolazaka Hrvata i Srba tiče, mnogi hrvatski povjesničari te događaje danas smještaju u kasno VIII. ili početak IX. stoljeća. Mladen Ančić, jedan od predstavnika te teorije, drži da su prvobitni Hrvati došli u bivšu rimsku provinciju Dalmaciju najvjerojatnije krajem VIII. stoljeća kao franački saveznici u ratu protiv Avara. Tu su podčinili zatečeno, većinsko, slavensko pučanstvo na koje su postupno počeli širiti svoj etnonim. Oformljujući kneževinu i kraljevinu, koja je nosila njihovo ime, Hrvati su osigurali budućnost svojemu etnonimu, koji je kasnije prerastao u glotonim, tj. naziv za (govorni i pisani) jezik. Poprilično slično bugarskom, poljskomu i franačkomu slučaju.
Prema Ančiću, neznatno poslije Hrvata, iz Polablja dolaze i Srbi. Povjesničar Trpimir Vedriš smatra da je razumno pretpostaviti kako je franački pisac Einhard početkom IX. stoljeća Srbe ispravno smjestio u istočne krajeve nekoć goleme rimske pokrajine Dalmacije. Vedriš piše kako se je Srbija, o kojoj imamo jako malo vijesti u ranom srednjem vijeku, oblikovala upravo na razmeđu negdanjih pokrajina Dalmacije, Prevalitane, Mezije i Dardanije. Slično ostalim susjednim etnijama, srpski se je etnički identitet – pretpostavlja Vedriš – “oblikovao postupnim stapanjem više različitih slavenskih skupina s ostatcima podložnika Rimskoga Carstva”. Anakrono projicirajući modernu srpsku naciju u srednji vijek, velikosrpski mitomani tvrde da su Srbi bili etnički supstrat okolnim narodima. No, ozbiljni povjesničari tvrde da su u ranom srednjem vijeku nositelji srpskoga imena taj etnonim širili na pučanstvo ozemlja kojim su ovladali. Slično Hrvatima, Bugarima, Poljacima i drugima, stvaranjem trajnije političke tvorbe koja je nosila njihovo etničko ime, Srbi su osigurali budućnost svojemu etnonimu, koji je tek kasnije prerastao u lingvonim.
Nastavimo i zaključimo s jezikoslovcima i njihovim poimanjem razvoja zapadnojužnoslavenskih idioma.
Kako u svojoj Poredbenoj gramatici uvjerljivo piše hrvatski lingvist Ranko Matasović, u vrijeme doseljenja Slavena na ozemlje od Panonije do Sinjega mora, u VI. i VII. stoljeću, ondje se je govorio razmjerno jedinstven praslavenski jezik. Iz zapadnojužnoslavenskoga prajezika, koji je postojao u VIII. i IX. stoljeću, izdvajaju se slovenski, kajkavski, čakavski, zapadnoštokavski i istočnoštokavski. Prema tomu, teza da isključivo prvobitni nositelji hrvatskoga i srpskoga imena iz svojih “pradomovina” donose već izgrađenu čakavštinu i štokavštinu puka je bedastoća. Još bedastija je implicitna pretpostavka kako čakavske i štokavske dijalektalne stratifikacije uopće ne bi bilo, da nije bilo prvotnih nositelja hrvatskoga, odnosno srpskoga etnonima i identiteta. Da je povijest, ponajprije ona politička, tekla drukčije, srpski se je jezik danas mogao nazivati općim slavenskim, a hrvatski primjerice dalmatinskim imenom. Da je opstao humski identitet, dio štokavštine bi se možda danas nazivao humskim imenom. Možemo pretpostaviti kako bi se, da je srpsko plemstvo i svećenstvo uspjelo zadržati ozemlje današnje Sjeverne Makedonije, makedonski danas nazivao srpskim. Da su Draguviti uspjeli oformiti trajniju političku tvorbu koja bi nosila njihovo plemensko ime, možda bi se makedonski jezik i nacija danas zvali po imenu toga slavenskoga plemena. Da je Duklja opstala, možda bi potaknula formiranje dukljanskoga etnosa, ako pretpostavimo da taj etnički identitet nije uopće postojao. Crnogorski bi se i dio srpskoga jezika u tom slučaju vjerojatno danas nazivali dukljanskim imenom. Ovakve “što bi bilo da je bilo” pretpostavke mogle bi se unedogled postavljati.
Što se tiče početaka čakavštine i štokavštine, valja napomenuti da jezikoslovci tvrde kako je od najranijega vremena i čakavsko i štokavsko narječje bilo poprilično nejedinstveno. Sjeverna se čakavština i danas znatno razlikuje od južnočakavskih dijalekata, a za uvidjeti razlike u prošlosti dovoljno je usporediti čakavštinu Istarskoga razvoda i čakavštinu u Planinama Petra Zoranića ili možda u prijepisu Hrvatske kronike Jerolima Kaletića. Štokavština se je dijelila na zapadnu i istočnu. Zapadna je bila bliska kajkavskomu i čakavskomu, a istočna torlačkomu. U tom je surječju zanimljivo kako velikosrpski djelatnici srednjovjekovnoj zapadnoj štokavštini često niječu “čisti” štokavski karakter, smatrajući je mješavinom “prave” štokavštine i čakavštine, dok u isto vrijeme tvrde kako je torlačko narječje tek puki dijalekt štokavštine. Unatoč njihovoj zajedničkoj povijesti i međusobnoj srodnosti, o kojoj je znatno pisala hrvatska jezikoslovka Iva Lukežić, tri hrvatska narječja u velikosrpskom se diskursu poimaju kao tri potpuno odvojena i međusobno nerazumljiva jezika, dok se torlačkomu narječju negira zasebnost u odnosu na srpski dio štokavskoga kompleksa.
Sve u svemu, kako koncizno zaključuje Mario Grčević, “kada se vratimo u prošlost, vidimo da su idiomi svih južnih Slavena genetsko-tipološki toliko bliski da su, da je povijesno-kulturna izgradnja bila jednaka, mogli postati jednim zasebnim slavenskim jezikom koji bi imao jedan zajednički književni jezik”. Prema tomu, suprotno nekim romantičarskim tezama koje smo iznijeli na početku ovoga izlaganja, govorni jezik nije bio differentia specifica među južnoslavenskim etničkim identitetima. Ključna je bila politička povijest i s njom usko povezane civilizacijsko-kulturne silnice. U surječju naše teme, razložno je pretpostaviti da se etnogeneza mnogobrojnih govornika zapadne štokavštine nije mogla razvijati na korist srpstva. Tomu je tako jer se mnogi govornici predmigracijskoga zapadnoštokavskoga narječja nisu nikad nalazili u sklopu srpske političke tvorbe ili su se u njoj našli nedovoljno dugo da bi poprimili ili, ako su ga neki od njih bili poprimili, zadržali srpski etnički identitet. Mnogobrojni štokavci nisu bili “srpske” vjere, dakle vjere koju su propovijedali svećenici srpske Pravoslavne crkve, a na kojoj se je od razvijenoga srednjega vijeka temeljio i širio srpski identitet. Kada se, dakle, nominalističkomu pristupu, koji mnogobrojni hrvatski znanstvenici primjenjuju u obrani teze o hrvatstvu dijela štokavštine, dodaju saznanja suvremene historiografije i jezikoslovlja o predmodernim etničkim identitetima i razvoju južnoslavenskih idioma, rasprava o proto-nacionalnoj izvornosti štokavskoga kompleksa postaje potpuno bespredmetna.
Ogled je izvorno objavljen u emisiji Diagnosis na Trećemu programu Hrvatskoga radija
