Zlo je jedan od rijetkih pojmova koji prati čovjeka od samih početaka civilizacije. Prisutno je u mitovima, religijama, filozofiji i svakodnevnom govoru te obuhvaća različite aspekte kulturno-društvenog života. Upravo zato teško je zamisliti osobu koja bi porekla prisutnost zla, ali i važnost govora o njemu kao sastavnom čimbeniku u oblikovanju društva. Promatramo li ga filozofsko-teološki, ono nam ne izgleda samo kao moralni prijestup, već kao poremećaj odnosa. Točnije, rekli bismo, lom u odnosu čovjeka prema drugome, prema svijetu i osobito prema onome što nadilazi čovjeka samog – dakako, prema Bogu. Gdje se taj lom učvrsti, ravnoteža postaje nemoguća, kako pojedinačna tako i ona društvena.
Zlo se ne očituje uvijek na isti način. Njegovi se oblici mijenjaju ovisno o moći, položaju i odgovornosti onoga tko ih nosi. U jednu ruku, kod takozvanih „malih ljudi“ zlo se najčešće pojavljuje kao prolazni ispad nemoći i frustracije, ograničen najčešće u dosegu ili trajanju. Kod takozvanih „velikih ljudi“, zlo prestaje biti afekt i poprima obrise čvrste i prepoznatljive strukture ličnosti: postupno se ugrađuje u način mišljenja, u odluke i u sam osjećaj postojanja zloćudnoga pojedinca. U tom procesu stječe se dojam da se zlo normalizira. Ono prestaje biti doživljavano kao odstupanje od tradicionalnoga i najčešće prirodnoga koncepta normalnosti i počinje predstavljati identitet pojedinca. Najgorom od svih posljedica ostaje identitet „uvažene zloće“, odnosno bespogovorno prihvaćanje anomalije kao dominantno pozitivne nijanse zloćudnoga karaktera. Takvo se stanje potom opravdava snagom, dosljednošću i povijesnom relevantnošću pojedinaca, koji se zrcale kroz njegovo zloćudno djelovanje.
U takvom ozračju postojane zloće valja promatrati i pojedine povijesne figure čije djelovanje nije proizvelo tek povremene ispade, nego čitave poretke u kojima je zlo ugrađeno u kriterije društvenog funkcioniranja. Zlo tada treba promatrati kao vezivno tkivo društvenoga mentaliteta koji je izgubio potrebu za traganjem razumnijeg i humanijega načina upravljanja stvarnošću. Jer, umjesto da takav poredak dovede u pitanje, društvo mu pristupa afirmativno, pa i s određenom fascinacijom. Usmjerava se na velika djela, na prividnu funkcionalnost i sposobnost pojedinca da održi svoj i red oko sebe, odnosno postojanost i stabilnost vlastitoga djelovanja. Dakako, u šumi svega najžalosnija ostaje činjenica koja svjedoči da ono što je ostavljeno po strani jest odgovornost za neposredna i posredna nedjela koja se negira ili nasilno potiskuje u zaborav.
Na tom se tragu, u određenom dijelu hrvatske javnosti, može promatrati i životna putanja Josipa Broza Tita. Unatoč neupitnim oblicima zla koji iz njegova djelovanja proizlaze, izravno i neizravno, on se i danas nerijetko tumači kroz prizmu osobne postojanosti, političke održivosti i stabilnosti sustava koji je personificirao. Iz takva pogleda proizlazi i tvrdnja koju navodimo u nastavku, a koja u njegovu životu nastoji prepoznati primjer života prožetoga smislenim i mentalno zdravim djelovanjem:
„On je gledao samo naprijed – taj nije imao retrovizor. Zapravo sam htio napisati self help knjigu, jer je taj život primjer logoterapije, popularne metode Viktora Frankla, koji je preživio Auschwitz jer ga je na životu držala ideja da dovrši knjigu koju je započeo prije rata. Onda je shvatio da čovjeka na životu drži smisao, ideja, utopija. Tito je imao svoje utopije i zato je živio radosno, kako je govorio Dedijeru, premda nama običnim ljudima njegov život nalikuje na robiju. Ako je i bila robija, bila je to vrlo radosna robija. On je osjećao eros politike, poziv politike, beruf. Bio je monoman svoje ideje, a ta stvar, kad se udruži s energijom, ambicijom i talentom, vodi do neba.“
Navedeni citati proizlaze iz intervjua povodom objavljivanja knjige Tito povjerljivo i osobno autora Borisa Rašete, objavljenoga na portalu Forum.tm u sklopu razgovora o knjizi i njezinoj recepciji. Najviše od svega u intervjuu pažnju zaokuplja Rašetin pokušaj da se Tita predstavi kao primjer za psihoterapijski pravac logoterapije, pri čemu ga se uzima kao svojevrsni model egzistencijalne ispunjenosti. Povod takvom govoru dijelom je historiografski interes, ali još i više pokušaj da se u Titovom životu prepozna univerzalna ideja čovjekove potrage za smislom, tj. onoga što logoterapija u svojim terapijskim okvirima nastoji ponuditi svojim klijentima. Suprotno tomu, usuđujemo se zaključiti i taj zaključak najaviti u daljnjim redovima promišljanja, da ovakav pogled za Josipa Broza Tita i logoterapiju može predstavljati jedino opasnu utopiju i pervertirani smjerokaz u potrazi za smislenim i ispunjenim življenjem bilo kojega čovjeka. Napose u kontekstu onoga što predstavlja logoterapija Viktora Frankla, čovjeka koji je smisao pronalazio kao krajnji oblik unutarnjeg otpora apsolutnom poništenju ljudskosti. A usporedimo li ga s Josipom Brozom Titom, čovjekom čiji je životni projekt bio nerazdvojiv od koncentriranja vlastite moći, represije i sustavne proizvodnje straha, njihovo povezivanje ne može se opravdati ni metaforički.
Zato se doista čini nevjerojatnim ovakvo poistovjećivanje, koje puku životnu energiju i postojanost pojedinca izjednačava s etičkom ili duhovnom vrijednošću logoterapije. Jer, kada bi se Josip Broz Tito, sa svim unutarnjim proturječjima svoga života i djelovanja, našao makar nakratko u kontekstu suvremenog, digitalno umreženog demokratskog društva, izložen javnoj provjeri i nemilosrdnoj kritici slobodnih medija, njegova bi se konstruirana veličina raspala gotovo trenutačno. Ono što je nekoć moglo opstajati kao autoritet i simbol stabilnosti, danas ne bi izdržalo ni razinu satirične karikature, čak ni u najideološkije obojenim javnim prostorima.
Pa ipak, njegova se ličnost i dalje reproducira kroz opsežne biografije, često s jasnim hagiografskim tonom, u kojima se fascinacija karakterom i „snagom“ pojedinca uporno odvaja od stvarnih posljedica njegova djelovanja. Dakako da ovdje nije riječ o optuživanju autora knjige, kroz navedene citate i misli, za ekskluzivno veličanje lika i djela Josipa Broza Tita. Naprotiv, riječ je o ukazivanju na to koliko je takvo štivo simptomatično za društvo koje je sklono prepoznati zlo jedino kada izgubi svoju funkcionalnost, odnosno, da ga je spremno tolerirati kada proizvodi tobožnji red, kontinuitet i, kako kaže Rašeta pozivajući se na logoterapiju – smisao.
Sada prijeđimo konkretno na Tita, čija osobnost postaje iznimno plodno tlo za analizu duhovno bolesnog čovjeka, čija je patologija bila društveno produktivna i prihvaćana kao normalna. To da je bio duhovno bolesna osoba, zaključujemo upravo oslanjajući se na autorove vlastite navode, sabrane na gotovo sedam stotina stranica opsežne biografije. Jer knjiga, Tito povjerljivo i osobno nije suhoparni kroničarski zapis događaja, već niz zanimljivih uvida u svakodnevicu: navike, odnose i unutarnju dinamiku jednoga života. I sam autor pritom ne skriva uvjerenje da Josipu Brozu, unatoč stalnoj dostupnosti najšireg medicinskog aparata, psihijatrijska ili psihoterapijska pomoć nije bila potrebna.
U tom duhu Rašeta u knjizi iznosi i sljedeće:
„On ih ne treba, čak ni onda kada mu kosa, za samo jednu noć, posijedi. Kirurzi, liječnici opće prakse, endokrinolozi, pedeset liječnika stoji na usluzi predsjedniku, ali među njima ne vidimo ni jednog psihijatra. Broz“, zaključuje Rašeta: „tako dokazuje istinitost inače precijenjene Nietzscheove tvrdnje, prema kojoj nas ojača ono što nas ne ubije.“
Odmaknemo li se od pojedinačnih citata i promotrimo li Josipa Broza Tita kao ličnost u cjelini, ponajprije kroz iskustvo čitanja čitave knjige, pred nama se otvara psihološki dojmljiva struktura ličnosti. Pokušaj njezina razlaganja kroz klasične tipologije temperamenata može biti zanimljivo ilustriran. U njemu se prepoznaje društveno zavodljivi sangvinik, sposoban pridobiti lojalnost i divljenje okoline; selektivni kolerik, odnosno onaj koji je burno aktivan kada je naprasito trebalo uspostaviti ili demonstrirati autoritet; tu je i gotovo flegmatična ravnodušnost spram rizika i gubitaka koji su pogađali druge, nerijetko i one koji su se predstavljali najbližima; a u pozadini svega tinja potisnuta melankolija spram ranih životnih trauma. Složit ćemo se svi da takva razdioba ne objašnjava bit osobe i da ju u određenim crtama poprilično premašuje, posebno zbog pripisivanja osobina čije je istovremeno prisustvo možda i krajnje oprečno. U pitanju je tek opis površinskih odsjaja jedne posebno usmjerene volje kojoj, upravo zbog posebnosti volje same, nije bio potreban psihijatar.
Zato je pitanje ili bolje teza da Titu nije bio potreban psihijatar, pogrešno postavljena. Jer ono što se u ovom slučaju očituje ne pripada području kliničke patologije, nego području moralne i duhovne devastacije koja se ne liječi, nego reproducira daljnjim djelovanjem. U tom je smislu Tito jedan od paradigmatskih primjera onoga što bismo mogli nazvati dugovječnošću diktatora. To je, dakako, postojanost osobe koja svoju snagu ne crpi iz valjane posloženosti, nego iz sustavne instrumentalizacije drugih. Dakle, tuđa stradanja nisu bila tek kolateralna šteta, nego trajni pratitelj, kasnije uvjet vlastite izdržljivosti i normalizirani način opstanka. No, tom ćemo se obrascu, u njegovim širim društvenim i duhovnim implikacijama, vratiti u završnom dijelu.
Sada se dotaknimo Brozove bliskosti, kako Rašeta kaže, s logoterapijskim pojmom smisla. U ovom slučaju, takav se pogled može održati jedino i samo uz ozbiljnu pojmovnu redukciju. A ako se i može govoriti o paraleli s Franklovim terapijskim analizama i pogledima na čovjeka, onda je to isključivo u kontekstu onih figura kojima Viktor Frankl pristupa s tragičnim sažaljenjem. A to su zatvorski funkcioneri u koncentracijskim logorima. Oni koji su vlastiti opstanak i pozitivniji logoraški položaj gradili na zlostavljanju i prokazivanju najbližih, tj. vlastitih sunarodnjaka, a nerijetko poznanika ili prijatelja. Riječ je o ljudima koji su, da bi preživjeli u surovosti vremena, svjesno suspendirali savjest – organ koji, u logoterapijskom smislu, omogućuje suštinski odnos prema smislu. Kod takvih pojedinaca smisao je išao jedino za učinkovitošću, koja je zanemarila pogubnost instrumentalizacije drugoga, dakle, bližnjega.
Upravo se zato treba i mora govoriti o logoterapiji – i to ne zbog Josipa Broza Tita, za kojega je u tom kontekstu odavno kasno, čak i postumno. Govoriti treba kako sama logoterapija ne bi ostala zarobljena u floskulama, proizvoljnim analogijama i konceptualnim krivotvorinama koje je lišavaju njezine stvarne dubine. Još važnije, treba govoriti kako se njezina duhovno ljekovita dimenzija ne bi istrgnula iz pojmovnih tračnica koje već dobro znaju svoja ishodišta i svoje granice. Upravo zato osobitu nelagodu izaziva tvrdnja iznesena u Rašetinoj knjizi, u kojoj se ne samo pojedinac, nego i sama Partija dovodi u vezu s logoterapijom:
„Komunisti su do herojstva snažni prema vanjskom neprijatelju, ali su naspram Partije i njezinih organa manji od zrna maka. Oni mogu ostati bez svega osim bez Partije. Partija je logoterapija onoga vremena: ona im život ispunjava smislom.“
Takva usporedba ne zbunjuje samo svojom drskošću, nego i potpunim preokretanjem značenja pojma koji bi trebao upućivati na slobodu, odgovornost i savjest. Umjesto da smisao proizlazi iz odnosa prema dobru, prema drugome i prema onome što nadilazi pojedinca, on se ovdje svodi na bezuvjetnu podložnost strukturi moći. Teško je ne osjetiti nelagodu pred takvom semantičkom inverzijom, u kojoj se terapijski pojam pretvara u legitimirajući mehanizam kolektivne poslušnosti i perpetuirane nehumanosti.
Kako bi se izbjegla takva zamjena teza, nužno je vratiti se osnovama. Upravo zato vrijedi se prisjetiti prošlosezonskog promišljanja o logoterapiji u istoj emisiji Diagnosis Trećega programa Hrvatskoga radija, u kojoj je taj psihoterapijski pravac bio predstavljen u svojoj izvornoj, franklovskoj intenciji:
„Logoterapija jest analiza, usmjerena na istraživanje smisla čovjekova života, slobode, odgovornosti i odnosa prema vlastitomu životu – odnosno egzistenciji. Njezin krajnji cilj nije fatalističko prebiranje po prošlosti pojedinca, već fokus na pomoći osobi kako bi ona sama osvijestila vlastite vrijednosti i svrhu preuzimajući odgovornost za svoje odluke. Sve, kako bi živjela autentičan i ispunjen život, odnosno da spremno prepoznaje i prihvaća nove izazove i krize. A egzistencija doista pripada pojedincu ako ovaj za nju preuzima odgovornost. Odnosno, ako svojem životnome geslu pripisuje i onaj usklik „biti-odgovoran“, kojim nastoji prihvatiti isključivo odgovornost za svoje postojanje. Postojanje ili egzistenciju, koja nema početak u njegovoj slobodnoj volji ili sposobnostima, ali zato ima održivost. Baš onako kako je životnim iskustvom i teorijskim djelovanjem svjedočio osnivač logoterapije – Viktor Frankl.“
Teško da će se itko usuditi zaključiti da se ovdje izrečeni citat podudara s autorovim razmišljanjem o Brozovoj logoterapiji, Partiji i čemu već sve ne. Ipak, u nadolazećim redovima donosimo i nastavak istoga eseja koji naglašava temeljne postavke logoterapije koje proizlaze iz Franklove filozofske i, što je možda i najvažnije, logoraške prakse. U središtu stoji transcendencija, postavljena na pijedestal terapeutske hijerarhije, s koje se pruža pogled na sve ključne dimenzije ljudskog postojanja: somatsku, psihičku i duhovnu. Jednako tako, ona zahvaća i ostale, specifične logoterapijske pojmove, poput savjesti, kao organa smisla; također i prapovjerenja kao neoborivog svjedočanstva bezizlaznih iskustava; na koncu i samonadilaženja, tog stožernog principa logoterapije koji boljitak vlastitoga duhovnoga i duševnoga zdravlja prepoznaje u služenju bližnjima:
„Logoterapija predstavlja pozitivno sintetiziranje onoga što sačinjava život pojedinca, ali postupno, odnosno njegujući duhovne atribute čovještva u njemu samom i dajući im prostora da srastaju kao vlastiti logos. Ipak, taj logos nije nešto lišeno dohvatljivoga smisla, odnosno nije neki sebični, zatvoreni, a ponajmanje iracionalni kozmos, već onaj pojam kojim se označava nešto jasno: poput „Riječi“ koja kod sv. Ivan bijaše u početku ili život, koji stoji na čvrstoj kuli logosa u logoterapiji.“
U gotovo svim, a osobito u kasnijim poglavljima Rašetine knjige, postaje razvidno da su Titov život i djelovanje od samoga početka bili obilježeni strukturnim napetostima koje se ne mogu svesti na biografske epizode ili političke zaokrete. Te se napetosti očituju u trajnim obrascima ponašanja i upravljanja: u naširoko proživljavanoj skromnosti unutar matične države i istovremeno osobnome životnome luksuzu velikoga vođe; u retorici oslobođenja narodâ i narodnosti, a koja je bila okovana sustavnom represijom neistomišljenika; u ideologiji jednakosti koja je supostojala s rastućom koncentracijom osobne moći unutar uskog i izrazito privilegiranog kruga ljudi. I tako redom.
Zato, ako bismo htjeli primijeniti pojam logosa na Titov život, možemo to učiniti jedino u smislu privatnog logosa – tj. smisla koji je zatvoren sustavom vrijednosti koji je imun na korekciju izvana, koji ne traži savjest, ne poznaje važnost bližnjega i ne priznaje odgovornost mimo vlastitoga uspjeha. Takav privatni logos funkcionira kao močvara izobličenih vrijednosti, gdje se snaga mjeri učinkovitošću, a smisao postojanošću moći. Upravo tu se uočava duboka razlika između Titovog sustava i Franklove logoterapije. Prvenstveno jer logoterapija u središte ljudskog postojanja stavlja transcendenciju. Ta transcendencija ne znači samo traženje smisla u vanjskim okolnostima i svakodnevnim, manje ili više teškim, životnim izazovima, nego i u sposobnosti da čovjek svoj život usmjerava prema nečemu što ga nadilazi, prema nečemu što ga nosi i bitno oblikuje njegove izbore.
A kontekstu Titova života, izostanak takve transcendencije je okosnica današnjega promišljanja. Njegovo djelovanje unutar privatnog logosa omogućavalo je učinkovitu kontrolu i privid mentalne stabilnosti, ali je bilo potpuno zatvoreno prema istini o ograničenosti i ranjivosti vlastite čovječnosti. A logoterapija, pak, shvaćena u svom izvornom smislu, ne može i ne smije biti promatrana kao istoznačnica bilo kakvom sustavu, kao što je bila komunistička partija, a još manje kao legitimacija diktatora, njegove mentalne stabilnosti i dobroga zdravlja. Naprotiv, logoterapija se bez imalo srama upire o transcendenciju, ili bolje rečeno, ona prokazuje tamnu dimenziju onih sustava vrijednosti koji su lišeni Logosa, i to onoga koji pišemo velikim početnim slovom.
Spomenimo na kraju i knjigu Viktora Frankla Bog kojega nismo svjesni, koja, osim što je poslužila kao inspiracija za sam naslov ovoga ogleda, predstavlja i svojevrsni sažeti pregled temeljnih uvida logoterapije o čovjeku. Riječ je o djelu koje na jednostavan, ali sadržajno dubok način otvara pitanja nesvjesnih dimenzija ljudskoga postojanja, napose onih koje upućuju na čovjekovu usmjerenost prema smislu i transcendenciji. U tom se smislu može reći da su temeljne natruhe ove knjige prisutne u gotovo svakom Franklovu djelu, ali i u današnjem logoterapijskom promišljanju koje nastoji ostati vjerno svojim izvornim polazištima. Odnosno, u nastojanju da se logoterapiju očuva od njezina svođenja na ideološki instrument, ili, usuđujemo se reći, od svojevrsne partijske okupacije.
I dok se u Franklovoj knjizi Bog kojega nismo svjesni, kroz specifične pojmove logoterapije, traže njihova ishodišta u transcendenciji – onoj dimenziji kojoj se malo koji pobornik Titove djelatnosti želi uistinu odazvati, pa čak i jasno je imenovati – mi ćemo se u ovom zaključku usmjeriti i prema drugoj strani transcendentne medalje. Riječ je o dimenziji koja, premda ne pripada Franklovu izvornom terapijskom okviru, ipak ostaje prisutna u ljudskom iskustvu kao njegova tamna mogućnost.
Naime, ako logoterapija svoj temelj pronalazi u transcendenciji koja čovjeka otvara prema smislu, odgovornosti i bližnjemu, tada se i zlo može promatrati kao svojevrsni negativni odraz iste transcendencije. U tom smislu, i određeni životni projekti mogu poprimiti privid smislenosti i unutarnje koherentnosti koja nije otvorena Istini, nego sebičnome nadahnuću. Takvo bismo ozračje mogli nazvati paralogoterapijskim svijetom. U njemu se transcendencija ne doživljava kao poziv na korigiranje svoje čovječnosti samonadilaženjem, nego parazitiranjem unutar zatvorenoga kruga izokrenutih i krajnje nehumanih vrijednosti. Vrijednosti koje i nisu vrijednosti, a koje vlastito ostvarenje postižu otklonom od izvornoga smisla, dok njihovi pobornici ostaju nesvjesni ishoda pokretačke logike koja se u svojim namjerama temeljno oslanja na zlo.
I za kraj, nije moguće u potpunosti sagledati pozadinu i motivaciju pisanja opsežne knjige o Titu, kao ni dojmove koje ona ostavlja na čitatelje kroz svoja različita izdanja. Premda se u njoj osjeća određena autorska ograda, ona ostaje dovoljno niska da dopušta različite interpretacije – od onih koje će ići linijom još uvijek vitalnoga fanatizma, do onih koje će počivati na prikrivenoj simpatiji. Treće strane, čini se, među čitateljstvom, ima jako malo. U njoj se, barem, našao autor današnjega razmišljanja koji čitanju i osvrtu na knjigu pristupa jer ne može prešutjeti svojevrsnu travestiju logoterapije. Tomu u prilog ide i činjenica, koju u knjizi implicitno potvrđuje i sam Boris Rašeta, a to je da se iz Titove ličnosti ne mogu isključiti izražene narcisoidne crte. Zato ćemo promišljanje privesti kraju zaključkom koji, u ovakvom okviru, jedini može odgovoriti na takvu pojavu – osjećajem žaljenja. Ponajprije zbog toga što osoba takvih socijalnih i liderskih predispozicija, kakve je Josip Broz neupitno posjedovao, nije svoj život usmjerila prema nečemu korisnijem i plemenitijem od vlastitih ambicija, koje su se po portrebi razvijale u društveno-političkom prostoru nehumane bezobzirnosti.
Ogled je izvorno objavljen u emisiji Diagnosis na Trećemu programu Hrvatskoga radija
