Written by 22:00 Hereze, Ogledi

Filip Galić: Migrantsko pitanje u Hrvatskoj

Prašina se posljednje dvije godine diže oko problema migracije u Hrvatskoj. Da, ona je tu, došla je više potiho nego što se očekivalo, ali u svega godinu-dvije dana smo se probudili okruženi strancima. Tamnoputi su, evidentno je da nisu Slaveni, dolaze iz Indije, Bangladeša, a posebno ih ima iz Nepala. Toliko da je, prema statistikama Ministarstva unutarnjih poslova, Nepal treća država po broju državljana kojima su izdane radne dozvole.

Pitanje svih pitanja je – što sad?

Ne treba previše pretraživati medije i društvene mreže da bi se otkrila dva pola koja, kao u dobrim starim ustaša-partizan sukobima (ponekad nedostaju takve rasprave), ukrštavaju svoja mentalna koplja (iako nerijetko ne odveć intelektualno kapacitirana) u raspravi što sva ta silna imigracija znači za naše društvo. Svakako treba pozdraviti dijalog, kakav god on bio, jer jednoumlje ni u kakvom društvu nije niti moguće, a osim toga svaki pol može ponuditi neke ideje koje, ako se ispravno implementiraju, mogu cijelu priču s migrantima okrenuti u neto pozitivnu vrijednost po Hrvatsku.

Gdje oba tabora griješe, gdje su u pravu i koja rješenja bi mogla biti primjenjiva na trenutno stanje i dugoročno je tema ovog ad hoc napisanog članka/kolumne. Nisam ideološki nepristran i zauzet ću poziciju u ovoj raspravi.

Kako već rekoh, dva su se tabora podijelila u ovoj javnoj raspravi. Njihovi predstavnici/glasnogovornici, zovite ih kako želite, pojedinci su i grupe koji su držali otprilike istu stranu u svim prethodnim raspravama koje su se vodile zadnje četiri godine – od COVID-a, koronamjera, cijepljenja, rata u Ukrajini, LGBT i trans zajednice, Prijovićke, do migranata.

Lijevi tabor, jasno, predstavljaju osobe koje vole za sebe misliti da su napredni, inkluzivni i tolerantni urbaniti. Prepuni su razumijevanja za životne nedaće imigranata. Spremni su radi potvrde svojih vrlina tolerirati apsolutno svako izvijanje (pa čak i ukidanje) procedura, kao da će upravo to omogućiti ljudima koji dolaze lagodan i plodonosan život kojeg i oni sami (vrlo vjerojatno) imaju. U stvarnosti se te osobe vrlo vjerojatno ne bi željele zadržavati među ljudima različite boje kože, pogotovo ne navečer i sami/same. Ne ulazim u to preziru li potajno migrante, no nekako mi se čini da se vrhunac njihove interakcije s Nepalcima svodi na davanje napojnice Woltovim dostavljačima, govoreći pritom na engleskom, jer, jebiga, imigranti ne znaju hrvatski.

Među najvokalnijima u desnom taboru su pak osobe koje za sebe vole misliti da su popile sve crvene pilule ovog svijeta pa su time spoznali sve teorije zavjere – i one koje postoje i one koje ne postoje. Toliko su sigurni u svoje spoznaje da im nikakva analitika ne treba da bi shvatili kako je više-manje svaka pojava u svijetu dio nekog plana. Ljudi drugačije boje kože nisu im dragi, iako nemaju problema sa time da ih isti uslužuju, a raditi njihov posao bi im bilo debelo ispod časti. Negdje sam pročitao odličan termin – histeričari zavjera.

Stvari bi trebalo gledati u cjelokupnom kontekstu. Hrvatska je izgubila izrazito puno stanovništva, prema nekim procjenama prošle godine grad veličine Vukovara, Metkovića, itd. Uglavnom, demografska slika nam je ozbiljno loša. Prema popisu stanovništva iz 2021. po broju stanovnika smo pali ispod 4 milijuna, dok je 2011. godine prema tadašnjem popisu bilo cca 4.28 milijuna. To je razlika od 400.000 ljudi manje u državi. Prema mnogima niti to nisu prave brojke, već su one bitno lošije.

Uzrok tome su, osim smrti, i emigracije u zapadnoeuropske države. Mlado, radno aktivno stanovništvo, nekad i cijele obitelji su otišle van u potrazi za boljim životom, a šanse da se vrate blijede svakog godinom sve više i više.

U tom kontekstu teško je ne uočiti, čak i bez gledanja statistike, da će doći trenutak kada će Hrvatska imati problem radne snage. Ekonomija je narasla, standard je porastao, radnici su (potpuno opravdano) počeli zahtijevati i veće plaće. Samim time određeni poslovi jednostavno su prestali biti privlačni Hrvatima, ako se uzme u obzir cijena koju su mnogi poduzetnici nudili, u npr. ugostiteljstvu tijekom sezone.

Sve do 2021. godine Hrvatska je imala izrazito strog sustav izdavanja radnih dozvola koji nije bilo lako dobiti baš nikome od stranih radnika (izuzev onih koji su državljani EU), dakle državljana trećih zemalja (Srbije i Bosne i Hercegovine primarno). U situaciji kada doista nedostaje radne snage, kada određene djelatnosti imaju problema s pronalaskom radnika, jedino logično rješenje je uvoz strane radne snage.

2021. godine Vlada je u potpunosti maknula kvote za uvoz strane radne snage, što je značilo da smo unutar svega dvije i pol godine zatekli daleko više državljana Nepala, Indije, Bangladeša nego ikad u svojoj povijesti.

Sada smo tu gdje jesmo. U svakom dijelu Hrvatske, bilo urbanom ili ruralnom, postalo je normalno vidjeti skupine imigranata koji nikad prije u povijesti nisu tamo viđeni. U pravilu se radi o muškarcima, mlađe do srednje životne dobi. Obavljaju radne poslove, javnost ih voli ponekad karikirati da „voze Wolt i Glovo“, međutim, rade i druge, visoko-kvalificirane poslove.

Pitanje koje se sada postavlja je – što dalje činiti u vezi s njima?

Ako pitate lijevi tabor, bezumno puštanje svega i svačeg (od legalnih imigranata do ilegalnih imigranata – što dokone grupe za zaštitu ljudskih prava pozdravljaju, smatrajući valjda da su granice samo apstraktna misao postavljena po Duhu Svetom) nešto je što se treba nastaviti, a argumenti koje će davati variraju od zdravorazumskih (poput radne snage), do logičkih vratolomija (poistovjećivanje apsolutno svih imigranata s doktorima i raketnim inženjerima). Desna struja pak, najradije ne bi takve ljude gledala na cesti (ali neće odbiti Wolt dostavu…).

Prvo, utvrdili smo da je zapošljavanje imigranata, ako već nije stvar pohlepe kapitalista, a onda barem nužno da bi određene djelatnosti nastavile funkcionirati. Hrvatska Vlada, ali posljedično i društvo, nije učinila mnogo po pitanju politika da iseljene Hrvate privuče nazad reformom pravosuđa, jačom vladavinom prava, efikasnijim i bržim postupcima (određeni pomaci jesu napravljeni, ali rezultat je i dalje ispodprosječni EU standard). Dakle, ako prosječni Hrvat želi da Wolt i Glovo nastave sa svojim aktivnostima, svakako će prihvatiti da mu poslove rade ljudi koji dolaze iz država čiji je standard još niži nego u Hrvatskoj. Standard u Hrvata je dovoljno porastao da se takva zanimanja više ne može zvati niti studentskim poslovima.

S druge strane, pitanje integracije uvijek ostaje otvoreno. Zapad, čije trendove, pozitivne i negativne, beremo svakodnevno pokazao se katastrofalno lošim u smislu integracije (i želje za integracijom) stranih kultura u domaće stanovništvo. To je rezultiralo, logično, getoizacijom, odvajanjem domaćeg stanovništva od imigranata, nametanje strane kulture i vjeroispovijesti do mjere da bi neki oštriji kritičari to proglasili kolonizacijom.

Domaće stanovništvo se pritom osjeća bespomoćno jer je službeni narativ koji primarno zagovaraju mainstream mediji, a i politika, obavezna inkluzivnost, pod svaku cijenu, čak i ako to znači aktivno prekrivanje očiju kada su imigranti ti koji rade probleme (na kraju krajeva, vidjeli smo da su napadači na Bataclan, primjerice, svi redom rođeni i odrasli u EU). U tom slučaju je domaće stanovništvo ono koje doista za sebe može reći da je potlačeno i istisnuto iz vlastitog pejzaža.

Slijedom navedenog, hrvatsko društvo je, više stjecajem okolnosti nego ciljano, još relativno dobro i prošlo utoliko što je destinacija za države poput Filipina, Indije i Bangladeša za koje se još uvijek smatra da su miroljubiviji od nekih zapadnijih država Azije.

No to ne znači da je daleka budućnost ona u kojoj će imigranti postati relevantan društveni faktor. Veliki broj imigranata znači i da će moći postati vokalniji u javnom prostoru, da će tražiti više prava za sebe i svoju kulturu, što nije nešto što će vlast, koja god ona bila u tom trenutku, moći i smjeti ignorirati. Pitanje je samo kako će društvo onda odgovoriti.

Oznake: Last modified: 9. 2. 2024.
Close