Written by 08:00 Hereze, Ogledi • One Comment

Ilija Aščić: Bio sam u Parizu, ali nisam napao Mona Lisu

„Stariji od 40 se snebivaju oko zalijevanja stakla u kojem je neoštećena Mona Lisa. Mlađi od toga svjesniji su zašto je to važno.“

Ovo je komentar jednog hrvatskog aktivista na reakcije javnosti nakon još jednog napada na djelo klasične umjetnosti u muzeju, ovaj put na Leonardovu Mona Lisu, od strane zelenih aktivista u siječnju ove godine. Riječ je, naravno, o relativizaciji i pokušaju svođenja cijele priče na generacijski jaz, no tema je puno mračnija i luđa od toga. Nije ovo prvi put da su se takozvani aktivisti odvažili na čin uništenja jednog klasičnog umjetničkog djela u zapadnom svijetu. Već su napali djela van Gogha, Klimta, Velázqueza, a žrtva ja bila i Vermeerova Djevojka s bisernom naušnicom („Mona Lisa sjevera“). Međutim, zadnji slučaj je napad na vjerojatno najpoznatije umjetničko djelo na svijetu.

Obrazloženja su uvijek slična – tim činom se želi skrenuti pažnja na uništavanje planeta i potrebu za hitnim djelovanjem. Neki drugi aktivisti sa sličnim obrazloženjem blokirali su prometnice te se lijepili za piste zračnih luka, stvarajući kaos u zračnom prometu i uzrokujući ogromne štete i neugodnosti putnicima. Mediji su svaki put popratili takve događaje, a nakon toga slijedili bi brzi sudski procesi na kojima su aktivisti osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne zbog uništavanja tuđe imovine neprocjenjive vrijednosti te plaćanje odštete u slučaju blokiranja prometa u zračnim lukama. Šalim se, ovo drugo nije se dogodilo ili barem ja nisam čuo za to. Ne sjećam se da sam ikad vidio članak u medijima o tome što se dogodilo s aktivistima nakon što su odvedeni iz muzeja, jesu li dobili kazne i kakve. No to znači da pravosudni sustav na taj način daje poticaj drugima da ponove isto. Ako nema adekvatne kazne, zašto ne uništiti i neko drugo umjetničko djelo? Nisu sva djela iza neprobojnog stakla i neće proći neoštećena.

Stajao sam u muzejima ispred brojnih klasičnih djela koja nisu zaštićena ničim, samo volja me dijelila od toga da ih ne bacim na pod i zgazim nogama, iz protesta protiv nečega. Ali nisam to učinio. Zašto? Zato što razumijem da bi taj čin bio potpuno nerazuman, zato što mi Mona Lisa nije ništa kriva, kao ni njezin autor, zato što bi to bilo barbarstvo, uništavanje tuđe imovine i još gore od svega – napad na temelje zapadne kulture. A upravo u tome i jest štos. Ne napadaju aktivisti bilo što, već temelje zapadne kulture i njezin pravni poredak, a pravosuđe, mediji i inelektualna elita im gleda kroz prste ili plješće i nalazi opravdanja. A to znači da klizimo u institucionalno barbarstvo i da se nećemo tako lako iskopati iz njega.

Sretan je narod koji ima takvu omladinu

No, kako je došlo do toga da se napadom na umjetnička djela pokušava „spasiti naš planet od umiranja“? „Naš planet umire, zato ću uništiti Mona Lisu i spasiti planet.“ Hoće li napad na Mona Lisu spasiti klimu? Neće. Pa ima li onda ikakve logike u cijeloj priči? Nema. Ali nemojte je tamo ni tražiti. Logika je drugdje – ako performans donosi publicitet i ako se o vašim idejama priča, a nema sankcija, zašto ne? Nije bitno koliko je ludo, glupo, štetno, ako je dobro za tvoj konačni cilj, može.

Razumni ljudi trebali bi nedvosmisleno reći da su aktivisti koji uništavaju slike po muzejima ili se vežu na pistama zračnih luka neobrazovani ili poluobrazovani idioti koji uopće ne razumiju što civilizacija i pravni poredak znače, zašto su bitni i koliko se lako može skliznuti u barbarstvo, logore i vješanje po trgovima i koliko se teško iskopati iz toga. Promjena ne mora biti na bolje, može biti i na gore. Oni će vas rado uvjeravati da je civilizacija opresivna, i to baš ova naša u kojoj živimo, dok o drugima šute, jer tamo opresije naravno nema. No, oni sami su ipak samo izmanipulirana djeca, žrtve propagande i obrazovnog sustava. U pravilu je to isti tip ljudi – djeca iz europske više srednje klase kojima su zapadna sveučilišta uništila sposobnost kritičkog mišljenja.

Što klinci od 18 godina uopće znaju o kompleksnosti društvenog tkiva i krhkosti civilizacije i koliko je krvi proliveno da bismo došli do ovoga gdje smo danas? Pa, očigledno malo ili nimalo. Sve je to već viđeno u povijesti tijekom raznih kulturnih revolucija, kad bi pobješnjela mladež krenula u obračun sa starim. No, pravo je pitanje zašto itko te ljude uzima kao relevantne sugovornike u javnoj raspravi o jednoj ozbiljnoj temi kao što je klimatska kriza? Umjesto da ih policija uhiti, spremi u pritvor, sud osudi zbog uništavanja tuđe imovine neprocjenjive vrijednosti te na kraju plate i financijsku kaznu, mediji prenose njihove izjave i o tome se raspravlja, nalaze se opravdanja i relativizira se njihov čin.

Elita i aktivisti su na istoj strani

Razlog je taj što oni koji im usađuju takve ideje itekako znaju o čemu je tu riječ i čemu to služi. I zato bi možda trebalo više govoriti o ljudima ili institucijama koji su im usadili ideje koje bi oni htjeli oživotvoriti te koji su njihovi ciljevi. Aktivisti nisu puki ekstremisti koji nešto rade na svoju ruku i koji su pali s neba, jer da jesu, bili bi u zatvoru, uz „nultu stopu tolerancije“, i nitko ne bi ponavljao njihov čin, jer se ne bi isplatio. I njihov način djelovanja i njihove ideje proizvod su višedesetljetnih obrazovnih politika, medijskih manipulacija i političkih ideologija koje se uzgajaju u inkubatorima na Zapadu.

Ništa što vam aktivist koji napada Leonardovu sliku govori nije nešto novo i drugačije. Sve to možete čuti svakodnevno – iz usta šefice Europske komisije, od voditelja dnevnika na bilo kojoj nacionalnoj televiziji, od sveučilišnih profesora, šefova najvećih svjetskih korporacija u Davosu, predstavnika raznih ideoloških inkubatora, novinara, kulturnjaka, pisaca, redatelja, iz Bijele kuće… Svi oni govore isto, samo su ovi malo luđi i htjeli bi to malo brže i radikalnije, čak i ako bi to za posljedicu imalo zatiranje određenih prava i sloboda ili srozavanje kvalitete života prosječnog čovjeka – mala je to cijena za spašavanje planeta koji umire – dok bi ovi prvi ipak radije metodom kuhanja žabe, jer ona dugoročno dobro funkcionira. Ali ideje im se poklapaju 1/1.

Možda globalna oligarhija ne bi baš tako javno uništavala Leonardove slike, jer to još uvijek nije dobro za njihov imidž liberalnih demokrata (iako se neki kipovi na Zapadu demontiraju), ali zato imaju redikule poput ovih aktivista da to odrade za njih. Nećemo ih otvoreno podržati, ali nećemo ih ni kritizirati. Aktivisti jesu luđaci, ali su „naši luđaci“, pa im to toleriramo i nećemo ih poslati u zatvor na 20 godina već će dobiti neku simboličnu kaznu, što je poticaj da nastave dalje. Riječ je, dakle, o nihilizmu i cinizmu zapadnih društvenih elita, koje će dići dreku oko najbenignije riječi koju je netko izgovorio u javnom prostoru, dok će odšutjeti nešto tako veliko i ružno. A protiv koga se onda oni svi skupa bore – aktivisti, vrh EU, kulturnjaci, mediji i korporacije? Pa, protiv mene i vas, očigledno, jer trećeg na sceni nema.

Metode i ciljevi

Kao što vidimo, imamo metode koje eliti nisu potpuno neprihvatljive, te imamo ciljeve koji eliti jesu prihvatljivi i poželjni. Međutim, koji su ciljevi elite o kojoj govorimo? Puno su mračniji i opasniji nego što se čine na prvu ruku. Je li spašavanje klime cilj ili sredstvo? Vrlo vjerojatno je i spašavanje klime tek izlika da se prosječnom čovjeku oduzme pravo na posjedovanje i vožnju automobilom (te simbole prosperiteta i slobode srednje klase), da se uvede porez na CO2 koji će se arbitrarno raspodjeljivati svakom pojedincu, te konačno ograničiti njegovo kretanje – a to je uvod u totalitarnu distopiju 21. stoljeća, s elitom i njihovim propagandistima na vrhu, i nama običnim narodom koji je sveden na pukog homo fabera u velikom logoru.

Nije dobro

Nažalost, Europa i zapadni svijet ušli su u razdoblje iracionalnosti slično onom pred Drugi svjetski rat. Ako smo došli do toga da nas političke i medijske elite cinično uvjeravaju da je uništavnje Leonardovih slika prihvatljivo ako je u službi nekog dobrog cilja, onda je moguć bilo kakav ishod ove situacije. Povijest treba proučavati, da se ne bi ponavljala, pa ipak se stalno ponavlja.

Ako su oni cinični, bit ću i ja i završiti ovaj tekst osobnom opservacijom: nikad nisam vidio da su aktivisti koji spašavaju svijet napali bijeli krug na bijeloj podlozi ili one gluposti kojima obiluju muzeji suvremene umjetnosti po zapadnom svijetu, poput čavla zbijenog u zid ili onih žičica ili instalacija ili onog crnog što je bilo na Zrinjevcu, već da uvijek napadaju Leonarda, van Gogha i slično. Da napadnu Jasona Pollocka vjerojatno nitko ne bi ni primijetio razliku.

Je li to zato što i sami znaju da je ovo prvo bezvrijedno smeće, pa ga ne vrijedi ni napadati, ili vjeruju da su ta djela jedina vrijedna očuvanja, dok je Leonardu mjesto na smetlištu povijesti?

Oznake: Last modified: 2. 2. 2024.
Close