Klasični mediji su u krizi
Svi već znamo (ne znaju svi, ovo je pretjerivanje) da su klasični mediji u Hrvatskoj, a i u svijetu, već dugo u krizi, prije svega krizi povjerenja, a onda i moralnoj, stručnoj, te najvažnije, krizi utjecaja. Dokaz je pred nama. Svi mediji u Americi (o europskim medijima da ne pričamo) bili su protiv Donalda Trumpa, ali Trump je ipak dva puta pobijedio na izborima. Vjerojatno bi pobijedio i 2020. da izborili nisu sličili na farsu u nekoj trećesvjetskoj zabiti, gdje se glasovi na biračka mjesta dovoze kamionima kasno iza ponoći i baš svi pripadnu jednom kandidatu. A to je nepogrešiv pokazatelj pragmatičnim vlasnicima medija da su izgubili utjecaj i da tu nešto ne funkcionira. Bezbroj je primjera gdje mediji forsiraju stavove i politike koji su direktno protivni uvjerenjima i interesima većine građana, te čak ispoljavaju i otvorenu mržnju prema tim građanima. Uzmite bilo koji primjer, od predrastičnih mjera za vrijeme epidemije, nekontrolirane emigracije, nepromišljenih zelenih politika, nekritičkog izvještavanja o ratu u Ukrajini, nasilne rodne ideologije…
Uvijek su mediji na strani političke oligarhije, a prema većini populacije i njihovim stavovima izražavaju otvoreni prijezir. Napokon su o toj krizi progovorili i sami vlasnici medija, poput Jeffa Bezosa, vlasnika uglednog Washington Posta. Pred kraj 2024. izišli su podaci Gallupovog istraživanja prema kojima Amerikanci manje vjeruju medijima nego čak i političarima, pa istinu traže u opskurnim podcastima. E, onda znaš koliko je sati. Bezos je „shvatio poruku“, bacio se u saniranje štete, pa je objavio komentar o krizi medija, raskukao se što im ljudi više ne vjeruju i kako ljudi utjehu traže negdje drugdje. I tako, negdje u toj kuknjavi Bezos ipak objavljuje sljedeće priznanje: „Washington Post i New York Times osvajaju nagrade, ali sve češće razgovaramo samo s određenom elitom. Sve više pričamo sami sa sobom.“ Aha, tako znači! Dakle, face poput njega točno ZNAJU u čemu je problem. Ali znao je on to i prije, nije se Bezos jučer probudio i skužio ovu istinu, niti mu je Gallup to obznanio. Zašto onda i dalje nastavljaju s istom politikom, ako to znaju? Pa, zato što daje rezultate koji su u interesu male skupine ljudi. Ovo je odgovor na većinu zašto. Sve dok ne prestane davati rezultate, a to se događa upravo zadnjih godina. A onda krene pokajničko preispitivanje „što pogrešno radimo, moramo se vratiti korijenima“ i tako dalje. Znali ste vi cijelo vrijeme što „pogrešno radite“, ali dok je funkcioniralo nije vam smetalo.
Ponekad čovjek prateći medije i odmahujući glavom u nevjerici pomisli da su glavonje na vrhu ludi, glupi, pokvareni, pokondireni, odnarođeni, ukratko zlotvori. Zlotvori sigurno jesu, ali ova ekipa na samom vrhu glupa nije. Šef nekog EU komiteta može bit glup ili jednostavno indoktriniran vlastitom propagandom (na primjer Borell, Šuica, Picula, Bretton, Kallas), ali Bezos nije glup i njegova izjava nešto znači. Znači da i sama oligarhija priznaje problem. Kako će ga riješiti ili pokušati riješiti, pokazat će vrijeme. U EU ga zasad pokušavaju riješiti cenzurom platformi koje nisu pod njihovom direktnom kontrolom ili na platnoj listi, međutim i tu su stvari počele pucati po šavovima, jer je Twitter/X pod Muskovom kontrolom vratio slobodu govora, a i Zuckerberg je objavio da ukida fact-chekere, a nakon toga i tampone u muškim toaletima svoje kompanije, na užas čuvara paradigme.
Podcasti ulijeću na scenu
Međutim, činjenica da su klasični mediji izgubili povjerenje samo znači da kod kritične mase gledatelja i čitatelja postoji ogromna potražnja za sadržajem koji ne kontrolira globalna oligarhija, koja skupa jede, pije i druži se po otocima. A tu se otvorio prostor za podcaste. Njih je teško potpuno kontrolirati, jer su decentralizirani, i to ne samo produkcijski, već su decentralizirane i same platforme za emitiranje. Iako platforme poput YouTubea imaju određene smjernice koje se ne smiju kršiti, ipak se na podcastima govori znatno slobodnije nego na nacionalnim televizijama. Tu se s vremenom razvio i specifičan metajezik kojim se zaobilazi cenzura. A kome je YouTube preuzak, široko mu je polje Spotifyja, Bitchutea, X-a, Localsa, Rumblea… Otvaraju se teme koje na HTV-u ili Novoj TV nepojmljive, zastupaju se stavovi koji su heretični u odnosu na dominantni narativ i zbog kojeg bi novinari gubili posao kad bi ih otvoreno zastupali. Na podcastima možete pogledati goste koji su davno protjerani iz medijskog prostora, a kad ih pogledate čudite se zašto tih ljudi nema na HTV-u.
Nisu podcasti ništa novo, ni u svijetu ni u hrvatskom medijskom prostoru, ali zagađenje klasičnih medija najglupljom i najprimitivnijom propagandom i cenzurom zadnjih godina dodijalo je svima van tog uskog kruga vlasnika medija, novinara, oglašivača, PR-ovaca, redovnih TV pundita, kontrolirane oporbe, „nevladinih“ fundacija i naravno države. I tu su podcasti eksplodirali.
Hrvatski podcasti postali su posljednjih nekoliko godina nezaobilazan dio medijske kulture. Najveći je uspjeh na tržištu postigao Podcast Inkubator, koji je po mnogo čemu postavio standarde na hrvatskoj podcasterskoj sceni, ali tu su i mnogi drugi. Mnoge emisije stekle su veliki broj gledatelja i slušatelja i pridonose obrazovanju, informiranju i zabavi. Osim Inkubatora, među najpoznatijim i najvažnijim hrvatskim podcastima ističu se Velebit, Mrežnica, Tribina… Nezavisne podcaste počeli su kopirati i klasični mediji, pa čak i neke korporacije, pa su i mnogi od njih pokrenuli svoje podcaste i talk showove, ali sa znatno slabijim uspjehom, iz razumljivih razloga. Bizarno je da su i neke fact-checking organizacije pokrenule svoje podcaste. Urednicima tih medija nitko nije rekao da ljudi gledaju podcaste baš zato što ne žele slušati urednika Indexa, Jutarnjeg, Nove TV i ostalih medija koji su premreženi političkim i ekonomskim utjecajima, a pravog vlasnika im nećete saznati nikada.
Scena je bogata i kaotična. Hrvatski podcasti predstavljaju pravo bogatstvo medijskog sadržaja, prilagođenog različitim interesima i potrebama publike. Imate podcaste o pivu, književnosti, glazbi, graditeljstvu, poduzetništvu, društvenim pitanjima, povijesti, religiji, sportu… Tu su i podcasti koji prate regionalnu tematiku, te različiti stručni podcasti. Nude se raznovrsne teme i pristupi koji pokrivaju sve, od aktualnih događanja i društvenih pitanja, do kulturnih i znanstvenih sadržaja, što omogućuje slušateljima i gledateljima da vide i čuju mišljenja i stavove iz ugla koji nedostaje klasičnim medijima. Na taj način podcasti u Hrvatskoj ne samo da zabavljaju, već donose pluralizam i potiču kritičko razmišljanje.
Pa u čemu je onda problem?
To je dobra vijest! Ali ne baš potpuno. U čemu je problem, sigurno se pitate. To što je prednost podcasta kao forme istovremeno i njegova najveća mana. Ako ste pogledali više od jednog hrvatskog podcasta, mogli ste i sami primijetiti paradu svakakvih čudaka i budala koji su u stanju pred kamerama izgovoriti nevjerojatne ludosti, kao da izgovaraju nešto najnormalnije. (Doduše, ovog ima i u znanstvenim emisijama HTV-a.) Ima tako teza o Hitlerovoj tajnoj bazi na Antarktici, 35 tisuća godina starosti bosanskih piramida u Visokom, koje su služile našim precima kao odašiljači poruka u centar galaksije, društvenih mudrijaša i povijesnih revizionista svake vrste, srpskih publicista koji negiraju i hrvatski jezik i naciju…
U istom programu imate red ozbiljnih i kvalitetnih ljudi, a zatim Miroljuba Petrovića ili Gorana Šarića koji izvodi najzakučastije zaključke o našem porijeklu, a sve argumentira sličnošću između dvije riječi. Tu su teorije praautohtonosti, negiranje seobe naroda, poistovjećivanje Ilira i Slavena itd. Ukratko, nema nikakvog kvalitativnog filtera, prolazi sve, od kvalitetnih i istinitih sadržaja, do potpunih budalaština, opskurnosti, poluistina i očiglednih laži. Zašto onda urednici i voditelji podcasta dovode takve goste i daju im prostor? Mnogi od ovih podcasta, u utrci za gledanjem ili samo dobrom zabavom, objavljuju bilo kakav sadržaj, ako će taj sadržaj privući i zadržati publiku. Što ima veze što gost drobi o ravnoj zemlji i reda kvaziargumente koji ne bi izdržali nikakav kritički osvrt, ako će određeni broj ljudi gledati, makar da bi se zabavljali ili podsmjehivali glupostima?
Bilo tko u podcastima može izreći bilo kakvu tvrdnju i ne mora za to imati ni dokaz ni stručne kvalifikacije. To nije problem, dok se priča o temama zabavnog karaktera i dok svi znaju da je riječ o zabavi ili trolanju koje se ne uzima za ozbiljno. Međutim, davanje legitimiteta budalaštinama narušava kredibilitet samom konceptu podcasta kao nezavisnog medija, koji je izborio svoje mjesto pod suncem, nasuprot klasičnim medijima strogo kontroliranim od globalne oligarhije. U cijeloj priči kronično fali zdravog razuma, istog onog kojeg fali i u klasičnim medijima, gdje se s visoka zgražaju nad ravnozemljaštvom, ali vas njihovi znanstveni novinari uvjeravaju da muškarci mogu rađati djecu i još tvrde da je to znanost dokazala. A jedan marginalni postotak ljudi u svakom društvu doista nije u stanju razlikovati stvarnost od fantazija ili špekulacija i razlučiti što je istina, a što očigledna budalaština.
Što učiniti?
Kad se sve zbroji, riječ je o početničkim mukama. Ali neminovno se nameće pitanje kako razlikovati ozbiljan sadržaj od budalaština? Ozbiljan podcast ne mora nužno biti sumoran i dosadan, ali ne bi trebao biti ni mrjestilište opskurnih teorija s onu stranu razuma. Na taj način podcast scena najviše šteti samoj sebi. Nisam siguran koje je rješenje ovog problema, niti da ono postoji, a kamoli da je moguć neki formalni ili neformalni dogovor oko njega. Ali nekakva selekcija sadržaja bi se trebala dogoditi. Podcasti će morati proći svoju katarzu, kakva god ona bila. Da, mnogi će sad reći: „Eto, upravo si položio argumente za uvođenje fact-checkera! Zato nam trebaju fact-checkeri, da bi debunkirali…“ Ne, ne trebaju nam fact-checkeri i njihovo debunkiranje ičega. Rezultat njihovog debunkiranja smo vidjeli zadnjih 5 godina, kad je svijet potonuo u mračno doba tiranije, nasilja, oduzimanja ljudskih prava i sloboda, ideološkog jednoumlja, gušenja slobode govora, a fact-checkeri su sve to podržavali, dok su podcasti ostali jedna od rijetkih oaza slobode i kritičkog mišljenja. Fact-checker koji vas uvjerava da muškarci mogu rađati djecu je ravnozemljaš i ne treba nikome, a kamoli medijskoj sceni. Kakav bismo svijet danas imali da smo zadnjih 5 godina morali gledati samo aktivističke priloge Maje Sever i čitati znanstvene novinare Jutarnjeg i Indexa?
Ali nešto je ipak potrebno. Sami urednici podcasta bi ipak trebali voditi računa o kredibilitetu vlastitog kanala, te znati procijeniti valjanost argumenata svojih sugovornika te im ponekad postaviti i koje neugodno pitanje, ako vide da ovaj trpa očigledne gluposti i laži. Opskurne luđake ne treba zvati u podcaste. Potrebno je malo autorefleksije same podcast scene, pa čak možda i neka vrsta „community notesa“, kao na Muskovom X-u, gdje će gledatelji sami pobiti neistinite tvrdnje, bez ograničavanja dosega. Ključno pitanje je kako naći balans između potrebe za slobodom govora i istine. Treba li izabrati slobodu govora, čak i ako pritom moramo gledati očigledne laži i gluposti? Sloboda govora unatoč svemu jamči raspravu i mogućnost opovrgavanja netočnih činjenica te mogućnost ispravljanja neistina, dok nesloboda govora jamči samo zataškavanje i zatiranje drugačijeg mišljenja i stavova. A znamo kamo to vodi. Ako gost u jednom podcastu izgovori hrpu gluposti i neistina, netko drugi u nekom drugom podcastu može ga i opovrgnuti i iznijeti suprotno mišljenje. I eto javne rasprave. Na publici je da prosudi čiji su argumenti kvalitetniji i tko laže.
Što nam onda slijedi? Bara je mala, a ajkula previše. Interes publike za podcastima će se uslijed obogaćivanja i diverzifikacije medijskog sadržaja na različitim platformama s vremenom smanjiti, pa će se i na taj način filtrirati jedan dio sadržaja. Iako je scena bogata i dinamična, mnogi podcasti su, zbog malog tržišta i jezika, ipak ograničenog dosega i imaju manju publiku, pa se cijela priča vrti oko nekoliko velikih. Budimo realni, u podcastima baš i nema para. Mnogi manji podcasti su se nakon početnog entuzijazma i ugasili. Nadajmo se da će prosječni gledatelj imati dovoljno kritičkog duha da prepozna manipulacije i gluposti i škarta one koji nisu zadovoljili osnovni kriterij, a to je zdrav razum.
