Postoje najmanje dva tipa imperijalizma. Jedan je ono što Tomislav Kardum naziva imperijalnom solidarnošću: riječ je o prešutnom razumijevanju između svjetskih hegemona u kojemu svatko priznaje granice – službene i neslužbene – onoga drugoga, katkad uz određene trzavice, ali bez dovođenja u pitanje „prava“ kolege hegemona na službenost i neslužbenost granica njegova utjecaja.
Od Amerike do Rusije ili emancipatorni imperijalizam izvana
Američka je desnica – odveć traumatizirana „obojenim“ revolucijama i nacionalnim „proljećima“ koje je od devedesetih do desetih iznjedrila neokonzervativna struja predsjedničkih administracija obiju stranaka – od Donalda Trumpa sada počela očekivati upravo imperijalnu solidarnost: razgovor i dogovor s Vladimirom Putinom o okončanju ruske agresije na Ukrajinu, na štetu Ukrajine (imperijalna solidarnost uvijek se realizira na štetu neimperijalnih čimbenika, poput manjih naroda ili društvenih skupina koje žele razbiti nametnuti im imperijalni okvir). Iz vizure američke desnice, previše je života izgubljeno, resursa protraćeno te nacionalne sramote priskrbljeno na različite američke inozemne ratove od Iraka do Afganistana, i sada je došlo vrijeme da se Amerika povuče iz svijeta, prepusti sukobe zaraćenim stranama ili nekome trećemu, ograničavajući se na zaštitu svojih ekonomskih interesa.
Čini se da Trump kani ispuniti ta očekivanja, nasuprot drugome modelu koji je proteklih desetljeća primjenjivala druga struja američkog imperijalizma (kakogod djelovala, Amerika po prirodi stvari uvijek funkcionira imperijalno), a to je emancipatorni imperijalizam.
On ne podrazumijeva, poput imperijalne solidarnosti, očuvanje vlastita imperija kroz suradnju s drugim imperijem, nego potkopavanje konkurentskoga imperija davanjem podrške onome njegovu dijelu – ponovno: službenom ili neslužbenom, jer ovdje nije riječ o nacionalnim granicama, nego o sferama utjecaja – koji ga najlakše može, ako ne razbiti, a ono ograničiti njegovu moć. Odatle emancipatorna dimenzija ovoga tipa imperijalizma: on je i dalje imperijalizam određenog imperija, u ovom primjeru Amerike, ali za junior partnera, a to je u ovom slučaju Ukrajina, riječ je o nacionalnoj emancipaciji od ruskog agresora. Dobitak je ovdje, za imperij, dvostruk: s jedne strane, to je smanjivanje sfere utjecaja konkurentskog imperija; s druge strane, to je infiltracija vlastitih vrijednosti u svojega imperijalnog štićenika. Za zemlju preko koje se imperijalizmi prelamaju, riječ je o gorko-slatkom fenomenu: ona je na dobitku u smislu nacionalne slobode od jednog imperija, ali je na gubitku jer joj drugi imperij nameće vlastite vrijednosti. Svaka sličnost s položajem Hrvatske u protekla tri desetljeća samo dokazuje ovu tezu.
Kada bi se Trump u odnosu prema Ukrajini opredijelio za emancipatorni tip imperijalizma kakav je njegovao njegov prethodnik, to bi značilo održavanje ili povećavanje (vojne) potpore Ukrajini – ili, ako ne potpore Ukrajini, tada barem sankcija Rusiji – kako bi se pomoću Ukrajine, koja dakako nije dijelom Rusije ali jest dijelom ruske interesne sfere, rusku moć svelo u uže okvire, ali i kako bi se Amerika naplatila, ne više uvozom lijevo-progresivne ideologije ili raznim bajdenovskim dealovima, nego trampističkom eksploatacijom ukrajinskih rudnih bogatstava. Ista logika, u bajdenovskoj verziji, vrijedi i u slučaju američkog odnosa s Kinom, čiji se utjecaj blokira bezrezervnom podrškom Tajvanu, ali i infiltracijom rodne teorije i prakse i inih lijevo-naprednjačkih vrijednosti u tajvanski društveni i politički život. A vrijedi, dakako, i obratno: Kina svoj utjecaj, kao Amerika na Tajvan, nastoji proširiti na Panamu, u čemu je Amerika, ili preciznije Trump – kao i Kina Ameriku na Tajvanu – nastoji spriječiti.
Naravno, odnos prema drugim imperijima nikad nije jednoznačan. Svaki imperij dostojan tog imena – a ovdje, dakako, ne ciljam tek na imperije u doslovnom smislu riječi, već na sve države s (kripto)imperijalnim tendencijama – zapravo igra dvostruku igru, to jest u skladu s vlastitim interesima čas prakticira emancipatorni imperijalizam, a čas imperijalnu solidarnost.
Recimo, Amerika je u doba Obamina predsjednikovanja, s jedne strane, demonstrirajući emancipatorni imperijalizam, Ukrajini nakon Majdana 2014. dopustila distanciranje od Rusije kako bi se približila Zapadu, ali je istodobno, s druge strane, prema Rusiji bila odveć popustljiva, demonstrirajući imperijalnu solidarnost, te joj gotovo istodobno dopustila formiranje tobože neovisnih „oblasti“ na istoku Ukrajine, a koje je Rusija 2023. i službeno pripojila. U doba Trumpova prvog mandata svojevrsna se imperijalna solidarnost na liniji Putin-Trump nastavila, da bi potom Bidenova administracija izravnije krenula s emancipatornim imperijalizmom u Ukrajini. Dvostruka igra, to jest međuigra imperijalne solidarnosti i emancipatornog imperijalizma postoji kako bi imperij u svakom slučaju, kako god se događaji odvili, bio na dobitku, ali se ujedno i prilagođava okolnostima na koje ne može utjecati, kao što je ruska agresivnost koja je uvjetovala intenziviranje američkog emancipatornog imperijalizma prema Ukrajini od 2022. godine.
Dobra paralela ona je sa zadnjim trzajima komunističke Jugoslavije; kada su sukobi tek počeli tinjati, „međunarodna zajednica“ (čitaj: Amerika) bila je na strani održavanja Jugoslavije (imperijalna solidarnost s Beogradom); kada su sukobi eskalirali u punokrvni rat, stali su na stranu Slovenije, Hrvatske i, kasnije, Bosne i Hercegovine te, na kraju, Kosova (emancipatorni imperijalizam). Apropos dvostruke igre, Putin je jednako tako računao na imperijalnu solidarnost u svojemu odnosu s Trumpom, kao i na vlastitu verziju emancipatorna imperijalizma spram „ugrožene“ ruske manjine u Ukrajini kao izlike za narušavanje ukrajinskog suvereniteta, teritorijalne cjelovitosti i posljedični vlastiti velikodržavni ekspanzionizam, za vladavine Obame i Bidena.
Od Ukrajine do Palestine ili emancipatorni imperijalizam iznutra
Osim suvremenih, nominalno liberalno-demokratskih (a u stvarnosti neliberalno-demokratskih i liberalno-nedemokratskih) režima, emancipatorni imperijalizam prakticirale su i druge političke ideologije modernosti.
Komunizam je eksploatirao nacionalnu neslobodu za stjecanje pučke popularnosti koju bi onda svojom apatridnom naravi običavao zatrti. Za ljevičare koji su danas obično na strani slabijih u globalnim sukobima neugodna je istina da su ukrajinski (Stepan Bandera) i palestinsko-arapski (muftija al-Husseini) nacionalisti imperij koji će im omogućiti emancipaciju tražili u Trećemu Reichu, premda je i taj odnos bio slojevit, budući da je u Hitlerovoj Njemačkoj istodobno postojala dimenzija imperijalne solidarnosti sa Sovjetskim Savezom (pakt Ribbentrop-Molotov, 1939.) a Ukrajini nije bilo dopušteno proglasiti nacionalnu neovisnost, baš kao što je postojao i fenomen nacističkog cionizma, koji je u odlasku Židova u Izrael vidio povoljan razvoj događaja za Njemačku. No zašto su Ukrajinci i Arapi nadu položili u Treći Reich? Činjenica da je jedan dio Ukrajinaca i Arapa bio antisemitske orijentacije – što je, uostalom, vrijedilo za znatan dio populacije svake zemlje neovisno o tome na kojoj je strani Drugoga svjetskog rata završila – sama po sebi nije dovoljna za takvo što. Primarni je razlog što su i Ukrajinci i palestinski Arapi bili žrtvama Versajskog poretka, kao opredmećenja imperijalne solidarnosti par excellence, zbog čega su se rušitelji Versaillesa okupili oko najmoćnijega među sobom, a to je bila Njemačka.
Podsjetimo se geopolitičkog konteksta nastaloga u vrtlogu Prvoga svjetskog rata i nakon njega: Ukrajina je podijeljena između Poljske i Sovjetskog Saveza, dok je Palestina iz osmanskih ruku pala u naručje Britanskom, tada još funkcionalnom Carstvu. Britanci su još za trajanja rata donijeli Balfourovu deklaraciju (1917.), koja je omogućila utemeljenje „nacionalnog doma“ za Židove u Palestini, a što je vrhunac doseglo formalnim osnivanjem Izraela 1948. godine. Ukrajinski nacionalisti nezadovoljni su položajem Ukrajine, podijeljene između Sovjetskog Saveza i Poljske, a nezadovoljstvo se produbljuje gladomorom iz prve polovice 1930-ih za koji odgovornost snosi Staljin. Palestinski Arapi – i muslimani i kršćani – u međuratnom razdoblju svjedoče sve većemu priljevu Židova koji omogućuju britanske kolonijalne vlasti. Nezadovoljstvo raste, no kako se suprotstaviti imperiju; bilo britanskom, bilo onome sovjetskom? Jedino prigrljivanjem vanjskog čimbenika koji će iz temelja preoblikovati međunarodne odnose, a cilj mu je srušiti Versajski poredak. U igru ovdje ulazi Hitlerova Njemačka, uz čiju pomoć ukrajinski i arapski nacionalisti žele dokončati rusko-sovjetski i britansko-židovski kolonijalni utjecaj u svojim domovinama. Znači li to da su ukrajinski i arapski nacionalisti vrijednosno istovjetni nacistima? Ne nužno; premda ima i takvih, njihov odnos prema nacističkom ideologijskom koktelu ovdje je drugorazredan; primarno je „državno pravo“ koje si Ukrajinci i palestinski Arapi pripisuju. (Odatle dolazi i Putinov sadašnji kvaziargument o „denacifikaciji“ Ukrajine, no ovdje supstancijalno nije riječ o nacizmu kao takvome, nego o borbi za nacionalnu slobodu koju kremaljska propagandistička mašinerija manipulativno i za vlastitu unutarpolitičku i vanjskopolitičku korist tumači kao nacizam.)
Na ovom mjestu dolazi do bizarnog spoja: imperiji, kako Treći Reich tako i SAD, premda međusobno različiti, u ovim slučajevima djeluju po modelu emancipatornog imperijalizma, a današnja ljevica – trajno posvećena raznoraznim povijesnim žrtvama, nakon što je uglavnom iscrpila one seksualne i rasne – iz emancipatornih razloga staje na stranu ukrajinskog i palestinskog nacionalizma, zbog čega ispada da je ljevica sada sve otvorenije (a uvelike nesvjesno) na strani nasljednika nekadašnjih nacističkih saveznika, donedavno proskribiranih zbog kobnoga biljega savezništva s Hitlerom. Budući da se ljevica u Hrvatskoj gotovo jednoznačno svrstala na stranu ukrajinskog i palestinsko-arapskog nacionalizma, za nju se ovdje otvara još jedno neugodno pitanje, a to je: kako se postaviti prema ostalim nacionalizmima koji iskorištavaju povlastice emancipatornog imperijalizma u u prvoj polovici 20. stoljeća, kao što su, recimo, Slovačka (protiv Češke) ili Hrvatska (protiv Srbije, to jest Jugoslavije)? Jer, ustaški pokret utemeljen je na istoj logici kao i ukrajinski ili palestinsko-arapski nacionalizam, a glasi: kako bismo se oslobodili srpskoga imperijalizma koji je u povlaštenom položaju zbog ishoda Prvoga svjetskog rata i Versajskog poretka, priklonimo se silama, Njemačkoj i Italiji, koje dekonstruiraju odnose moći u Europi, uslijed čega se rađa mogućnost i za hrvatskom emancipacijom od Jugoslavije i Srbije.
Kao što je svaki od navedenih nacionalizama bio utemeljen na toj logici uoči i za vrijeme Drugoga svjetskog rata, na njoj se zapravo temelje i svi ovi nacionalizmi nakon Hladnoga rata, uz varijacije glede zločina (u ukrajinskom i hrvatskom slučaju više ih je bilo ranije a manje kasnije, dok je palestinska borba trajnije opterećena terorizmom) i promjenu saveznika, to jest imperija za čijom se pomoći žudi. Jer – eto provokativne teze – iz nacionalističke perspektive, argumentacija za priklanjanje imperiju koji im može omogućiti nacionalnu slobodu ista je u Drugom svjetskom ratu, Domovinskom ratu, trajnom arapsko-izraelskom i današnjem rusko-ukrajinskom ratu, a glasi: ideologijski sadržaj imperija čiju pomoć želimo za nas je od sekundarne važnosti, načelno ćemo prihvatiti i hitlerovsku rasnu teoriju i klintonovski kraj povijesti i bajdenovsku rodnu praksu, a od primarne nam je važnosti jedino da nas dotični imperij pomogne osloboditi od drugoga imperija koji u ovom trenutku smatramo većom prijetnjom. Drugim riječima, u središtu nam je nacionalna sloboda. U pojedinim slučajevima vrijedi i zrcalni odraz ovog načela: ruskim imperijalistima danas nije bitno pozivaju li se na tradiciju carske Rusije ili Crvene armije, bitno im je tek pozivati se na tradiciju koja znači Ukrajinu pod Moskvom – pa se stoga pozivaju i na carsku Rusiju i na Sovjetski Savez.
U Hrvatskoj, naravno, oko svega ovog vlada političko-ideološki „disocijativni poremećaj identiteta” pa je prosječni proukrajinski i propalestinski ljevičar strastveno predan „državnim pravima“ drugih država, ali toliko nesklon vlastitoj tradiciji da nacionalnu borbu Hrvata kroz povijest podvrgava kritici koju je drugima – primjerice, palestinskom terorizmu – spreman u treptaj oka oprostiti. To se ne odnosi samo na savezništvo s Njemačkom u Drugom svjetskom ratu, nego primjerice i na lakoću s kojom se, recimo, Zvonka Bušića naziva teroristom i istodobnu teškoću s kojom se priznaje da je Hamas teroristička skupina. Paralela „Slava Ukraini“ – „Za dom spremni“ već je i odveć dobro poznata, a pokušaji koji među njih nastoje uvesti bilo kakvu značajnu distinkciju bili su i ostali neuspješni. Znači li to da bi suvremeni ljevičari sada trebali postati apologetima NDH? Ne nužno, ali bilo bi dobro kada bi ovakvi prividni paradoksi pomogli razotkriti suvišnost svih olako dodijeljenih političkih etiketa (vječno pozivanje na „vječni fašizam“), kao i slojevitost svakoga povijesnog fenomena, zbog čega se u njima može odvojiti ono inherentno – po mojemu mišljenju, to je borba za nacionalnu slobodu – od kontingentnog – kao što je savezništvo s ideologijski nespojivima nacizmom ranije i liberalizmom kasnije – kao i ono pozitivno – ponovno, borba za nacionalnu slobodu – od negativnog, poput zločina počinjenih u borbi za nacionalnu slobodu, što opet ne znači da zločini proizlaze jedino iz tih savezništava, a nisu autentični i samonikli i među borcima za nacionalnu slobodu.
Drugim riječima: ako je neki nacionalni pokret bio u savezu s nacizmom, to ne znači da ga se može svesti na nacizam ili da je suverenistički impuls koji je ležao u njegovu temelju samim time loš; s druge strane, ako je neki nacionalni pokret i djelovao protuimperijalno ili antikolonijalno, to ne znači da je ujedno i moralno besprijekoran te čist od bilo kakvih zločina. Dnevnopolitičke etikete sve ovo ne mogu objasniti, ali pojmovi poput emancipatornog imperijalizma mogu biti dobar početak razumijevanja tih procesa i fenomena, kao i njihovih osnovnih zakonitosti, kako nekoć i danas, tako i izvana (Njemačka, Amerika) i iznutra (Ukrajina, Palestina, Hrvatska). Opet, nije sve ni u teoriji, jer između ovih slučajeva postoje i endemske razlike: najočitija od svih jest što SAD nije na strani palestinskih Arapa, nego Izraelaca, kao i Britanija prije stotinu godina, ali ovakvi teorijski modeli, osim što pomažu dokučiti povijesne uzroke bolje od nekih uvriježenih, srednjostrujaških koncepata, mogu poslužiti i za preciznije predviđanje budućega raspleta događaja.
Papa, Trump i Moskva
Naposljetku, imperijalizam je fluidan pojam. On ne karakterizira samo vojne sile, nego i mini-države nezadržive duhovne snage kao što je Vatikan. Jer, ako Vatikan i jest ponajprije duhovnom prijestolnicom svih katolika primarno usredotočenom na vjerska pitanja, on ima i gotovo sve klasične državne atribute, a jedan od njih je i vanjska politika, zbog čega se i može pratiti povijesni vatikanski cik-cak, recimo u odnosu prema komunizmu. Tako je, primjerice, Pio XII. bio toliko suprotstavljen komunističkom bloku da su Sovjeti svojom propagandističkom mašinerijom proizveli „crnu legendu“ o navodnoj mu bliskosti s nacizmom, dok je, primjerice, pontifikat Pavla VI. obilježila posve drukčija istočna politika, koja je označila i obnavljanje veza s titoističkom Jugoslavijom, da bi zatim Ivan Pavao II. bio jednom od ključnih figura rušenja komunizma, s Poljskom u epicentru. Suprotnost njemu je pak papa Franjo, čija Ostpolitik se može opisati upravo sintagmom imperijalna solidarnost.
To se vidi od makrorazine – poput popustljivog odnosa prema Kini, s kojom je Vatikan sklopio tajni sporazum koji mu, kako pokazuje praksa, ne osigurava niti autonomiju u proglašavanju biskupa, koje umjesto Pape može „blagosloviti“ i Komunistička partija – pa do mikrorazine za koju ima mnogo primjera, a ponajbolje se odražava u slučaju Papina tretmana kauze o svetosti blaženog Alojzija Stepinca. Odlučivši presedanski pripustiti u proces odlučivanja predstavnike druge, Srpske pravoslavne crkve, Papa se želio, preko navedene crkve, iz ekumenskih pobuda i pokušaja obnove kršćanskog jedinstva, približiti Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Osim što je taj pokušaj približavanja neslavno propao, kako srpsko-pravoslavnim potkopavanjem svetačke kauze spasitelja njihova vlastita naroda u Drugom svjetskom ratu, tako i rusko-pravoslavnim podržavanjem Putinova nekršćanskog djelovanja koje patrijarh Kiril uzdiže na razinu metafizičkog boja protiv Zapada kao kolektivnog antikrista, on je u osnovi isti onome što sada radi Donald Trump, približavajući se jačemu – opet Rusiji – na štetu slabijega, to jest Ukrajine, u nadi ostvarenja navodnoga svjetskoga mira, a koji bi se u slučaju ruske pobjede ispostavio jednako utopijskim poput nadilaženja kršćanske podjele iz 1054. godine preko kolateralnih žrtava među kojima se nalazi i jedan neproglašeni svetac.
Tako je imperijalna solidarnost paradoksalno spojila dvojicu političko-ideoloških neistomišljenika u Rimu i Washingtonu, s podilaženjem Moskvi kao zajedničkim nazivnikom.
