Ni u tom pogledu nismo iznimka: i u drugim zemljama svaku raspravu o odnosu pojedine države s Europskom unijom karakterizira s jedne strane obilje ispraznih fraza i doskočica koje ne skrivaju ambiciju svojih autora da (za razliku od profanog puka koji, eto, ništa ne razumije, pa zaslužuje samo to da bude do lopate zahvalan „vođama“ i „elitama“ što su se unizile dotle da ga na uzici vode do modernih lonaca misirskih) ostave dojam učenih i upućenih (malne posvećenih); a s druge strane – posvemašnji izostanak emocija.
To samo po sebi valja smatrati opasno sumnjivim, budući da izostanak emocija nije samo pitanje duha i estetike – jer ravnodušnima nas ne ostavlja ni rugoba, kamoli ono što je lijepo i privlačno – već je i u sadržajnom smislu puno važnije nego što se na prvi pogled čini. Jer, ako ima istine u onome davnašnjem Renanovu aforizmu da je nacija društvena zajednica koja se definira i potvrđuje svakodnevnim plebiscitom – a taj aforizam ne bi valjalo olako odbaciti jer je i tijekom posljednjih stotinu i pedeset godina popraćen i posvjedočen čitavim morem dramatičnih korolara, fascinantnih osobnih primjera i dojmljivih kolektivnih žrtava – onda taj izostanak emocija u našem suočavanju s Europskom unijom ne govori samo o upitnosti njezina formalnog, nego i o nedostatku njezina supstancijalnog legitimiteta, te istodobno ilustrira široko rasprostranjenu predodžbu o njezinoj privremenosti.
Ta predodžba je jednim dijelom plod spoznaje i iskustva – jer za naša razmišljanja o budućnosti nikad nije bilo pouzdanijeg vodiča od spoznaje i shvaćanja prošlosti – pa se smije držati kako i među našim školnicima ima određen broj onih koji znaju da je povijest tzv. udruživanja na Starome kontinentu – koju i nije tako lako razlikovati od povijesti imperijalizma njegovih najbrojnijih naroda – puno starija od Jeana Monneta ili njegovih možda i poznatijih suvremenika koji su u hladnoratovskom ozračju nastojali još svježe tragove gusjenica američkih tenkova zasaditi biljem što ga otad prepoznajemo pod demokršćanskim imenom, pa mu kojekakvi ponavljači fraza satelitski tepaju, kao da ono nema svoje izvornije i nenatrunjenije preteče u kršćansko-socijalnim pokretima i strankama koje su pred kraj 19. i početkom 20. stoljeća nastale diljem srednje Europe, kao politička rezultanta ili izdanak katoličkoga socijalnog nauka i crkvene reakcije na raznorodne sekularizacijske poticaje i procese toga doba.
I tadašnji poticaji i procesi koji su iz njih nastali, baš kao i oni što su im bili suprotstavljeni, propovijedali su različite nadnacionalne modele, najčešće u obliku regionalnih konfederacija ili federacija, pozivajući se – da ne idemo u razglabanje o povijesti staroga Rima i Bizanta, i da ne raspravljamo o prvim stoljećima povijesti kršćanstva – na uzore iz doba koje je prethodilo Karlu Velikome, preko ambicija raznih europskih dinastija (pod krunom jedne od njih nalazile su se ne tako davno, prvi i jedini put u povijesti, i sve hrvatske zemlje!), sve do Napoleona Prvog i Saint-Simona odnosno do Roberta Birkhilla, Richarda von Coudenhove-Kalergija ili Aristidea Brianda (i mnoštva drugih koji su uz tu temu urezali svoje manje ili više vidljive fusnote).
Bilo bi nepotpuno ako bismo iz tog niza ispustili nacional-socijalističke ideologe, jer u svoje su doba i oni, gle čuda, na tragu onih umiljatih fraza o Ligi naroda i halabuke o „europskom udruživanju“ koja je u godinama nakon Prvoga svjetskog rata zaglušivala uši naših predaka, među ostalim i zbog toga (ili na prvome mjestu zbog toga) da se „sanitarnim kordonima“, „unijama“ i „konfederacijama“ prikriju kojekakve imperijalističke ambicije i maštarije o obnovi srednjovjekovnih i uspostavi novovjekih carstava, također propovijedali svoju, nacional-socijalističku viziju „nove“ odnosno „udružene Europe“, pa je njezino ime bilo istaknuto na naizgled zajedničkom barjaku; u njezino se ime ratovalo protiv „plutokracije“, „židomarksizma“, „azijatskog boljševizma“ i još koječega; u njezino su ime osnivana nova međunarodna udruženja, Europsko društvo književnika, i Međunarodna pravna komora, Europski poštanski savez, Međunarodno agrikulturno društvo i slične himere koje su imale prikriti nacional-socijalistički imperijalizam.
Taj imperijalizam, zaodjeven u uvijek iste europske fraze, bio je toliko očit da se i s hrvatske strane – uza sve načelne pristanke i svečane pozdravne brzojavke novom „oblikovanju Europe“ – isticalo, kako je pred kraj 1942. tumačio jedan od vodećih naših ustavnopravnih pisaca, Eugen Sladović – da se „svrha novog europskog poredka sastoji u tome, da iz zajednice sudbine za vrieme rata stvori zajednica života za mir i da osigura nacionalni i gospodarski prostor za sve velike i male narode“, pri čemu „osnove pravednog novoga europskoga medjunarodnog poredka moraju uključivati načelo poštivanja stranog nacionaliteta i vlastitog narodnog životnog razvitka“, jer „mora se primjenjivati spoznaja, da novi europski kontinentalni poredak mora biti poredak činidaba, odgovornosti i životne pravednosti, a zabacivati svaki imperializam.“
Isti je oprez mladi Milivoj Karamarko klasičnom argumentacijom izražavao u kontekstu osnutka Saveza europske mladeži: „Ne samo da Europa po poviestnoj sudbini tvori političko-vojničko zajedničtvo kontinenta protiv izvanjskih sila zatora, nego osobito Europa tvori jedno kulturno, duhovno i duševno zajedničtvo. Europska kultura osnovana na ideji čovjekove osobnosti i vriednosti, čovjekove stvaralačke sposobnosti, na ideji religije, ideji nacije, ideji socijalnosti, ideji slobode, pravde i mira pojedincu i narodima, tvori dublje i intimnije jedinstvo od svakog gomilanja po političkim i mehaničkim silama. To znači, da je veće, značajnije i neusporedivo efektnije, kad pojedini narodi Europe osjećaju duhovnu povezanost i srodnost, nego kad bi bili obavezno ugurani u oklop neke paneuropske države i kakvog vještačkog sustava. (…) Najdublje je prožeta Europa duhom kršćanstva. Ono je europske narode opitomilo, kultiviralo i predodredilo za velike zadatke u sudbini čovječanstva. Ne samo, da je po toj ideji Europa postala nosilac novog naziranja i novog morala, da je unijela užeženu luč svjetla medju primitivne narode drugih kontinenata, ne samo, da je po njoj postala duhovnim vodičem i učiteljem svega čovječanstva, nego je takodjer osjećajno i misaono stopila europske narode u drugarstvu i bratstvu. Kultura Europe je kršćanska kultura…“
Reklo bi se da otprilike isti refren („Europa nije tek geografski pojam ili kulturna ideja već jedna životna, materijalna, tvarna i gospodarska stvarnost. Svi su njeni narodi medjusobno upućeni u izmjeni dobara, u medjusobnoj suradnji i samopomoći. Kao gospodarska jedinica ona je kadra još čvršće priljubiti svoje narode…“, koji je Karamarko u ime hrvatske mladeži ponavljao istom zgodom 1942.), slušamo i danas, a to dugotrajno ili kontinuirano postojanje zamisli o „europskom udruživanju“ – praćeno oprezom od gušenja malih i gubljenja njihova identiteta – netko bi mogao prozvati dokazom prirodnosti i neizbježnosti te zamisli. Povijest nas, međutim, uči da bi takvo zaključivanje moglo biti i brzopleto i pogrješno, jer: svi propovjednici te zamisli, skupa sa svojim ambicioznim planovima o ovakvom ili onakvom „europskom udruživanju“ – a zapravo o načinu da se uz minimalne ustupke održi postojeći, prethodno nametnuti poredak – urušili su se kao kule od pijeska, ne izazivajući opće žalopojke ni potoke suza među europskim narodima koji su u njima uvijek prepoznavali manje ili više otvorene pokušaje ostvarenja nečije dominacije na Starome kontinentu, koju je vazda bilo lakše ostvariti pod umiljatim, naizgled čovjekoljubivim krilaticama, nego otvorenim isticanjem vlastitih imperijalističkih ciljeva.
No, predodžba o prolaznosti i privremenosti današnje Europske unije nije svojstvena samo intelektualcima – navlastito onima koji drže da to svojstvo nema veze sa sveučilišnom diplomom, nego sa spremnošću pojedinca da „gradi svoje gradove na Vezuvu“ (Nietzsche), tj. da propitkuju sve, a pogotovo ono što se smatra dogmom i brani kao dogma – nego ju instinktivno dijele i oni drugi, kako pokazuju baš svi raspiti javnog mnijenja u europskim državama. To znači da, pored intelektualne spoznaje i povijesnog iskustva, korijene uvjerenja o privremenosti i današnjeg oblika europskog udruživanja, onoga koji i neke hrvatske političke kabale već desetljećima nekritički proglašavaju smislom naše povijesti, očito valja tražiti dublje, u ljudskoj naravi i naslagama povijesti koja, među drugim zakonitostima, nedvosmisleno pokazuje i onu da se čovjek poistovjećuje s onim što osjeća sebi bliskim, svojim, a ne s onim što mu je strano.
Zato nije slučajno da je riječ gost, koja se u sličnom obliku pojavljuje u mnogim europskim jezicima (guest, Gast, гостья) etimološki povezana s latinskom riječi hospes odnosno hostis koja označuje tuđina, stranca odnosno – neprijatelja; odatle engleski pridjev hostile znači doslovno: neprijateljski. Istini za volju, napredak tehnike, intenziviranje gospodarske razmjene i prometno povezivanje odnosno jačanje komunikacijskih veza doveli su do promjene u poimanju onoga što nam je danas strano i nepoznato, pa i zbog toga (i zbog političke korektnosti koja prihvatljivim smatra masovna ubojstva umotana u svjetlucavi celofan, ali zazire od načelnog opreza prema strancima, pa taj oprez proglašava zasukanošću, ksenofobijom, čak i izrazom duhovne zaostalosti), skoro jednoglasno priznajemo kako u strancu više ne vidimo nužno neprijatelja, da on nije manje vrijedan, i da, štoviše, može biti i prijatelj, premda nas svakodnevno zapljuskuje retorika koja pojedine narode, skupine naroda, pa i religije, čak i „rase“ proglašava manje vrijednima, nepoćudnima, čak i opasnima.
No, ni ta retorika, koja bi prema očekivanom obrascu trebala dovesti do zbijanja vlastitih, europskih redova – na što ćemo se vratiti u nastavku ovog teksta – očito ne dovodi do emocionalnog povezivanja s današnjim oblikom europskog udruživanja. Nema te emocionalne povezanosti ni u redovima onih koje bismo, uz dužnu mjeru opreza i susretljivosti, mogli nazvati čuvarima figurativnoga europskoga svetoga grala odnosno nekritičnim apologetima onoga što kolokvijalno nazivamo Bruxellesom, jer – ako se samo trun pomnije prouči argumentacijski herbarij za kojim stalno posežu ti pasdarani Europske unije, lako je vidjeti da i oni o njoj govore s manje emocionalne zauzetosti od one kojom prosječan obrtnik razgovara o kakvoći i naplati svojih usluga: on ih hvali i cijeni dok ih ne uzmogne naplatiti, nakon toga mu znače samo onoliko koliko mu vrijede kao reklama. Zato se bez velika pretjerivanja može kazati da je umjetna inteligencija već danas na takvom stupnju razvoja da o svim aspektima udruživanja u Europsku uniju može govoriti s više znanja i s ne manje emocija od najvrsnijega briselskog birokrata ili najmarljivijeg predavača na ubrzanim tečajevima eurounijskih znanja i vještina na kojima se izdašno dijele šarene svjedodžbe i zvučne titule, koje ne služe ničemu osim legitimiranju spremnosti da se misli tuđom glavom.
Nasuprot toj ravnodušnosti prema Europskoj uniji, prosječan državljanin neke od njezinih članica o svojoj domovini i vlastitom narodu, o njegovoj državi, njegovoj povijesti i njegovoj budućnosti, o nacionalnom znakovlju ili o vlastitoj nogometnoj reprezentaciji razmišlja s nezatomljivom strašću, prezirući ili barem žaleći one koji se tog identiteta i te strasti odriču, očito smatrajući da mitološki Antejev lik nije slučaj nego nužnost, i da je sasvim naravna i ispravna ona Hugoova misao iz njegova legendarnog romana Čovjeka koji se smije (L’homme qui rit), u kojem je jedan od likova okarakteriziran jednostavnim, ali posve jasnom, nedvosmislenom formulom: „Bio je Irac koje se odrekao svoje domovine, dakle – loš čovjek!“
Ocjena da je onaj koji se odriče vlastitih korijena i vlastita zavičaja, onaj kojemu domovina nije ona matoševska „veza s Bogom i čovječanstvom“, samim time loš čovjek, ima, dakako, veze s našim poimanjem morala, na čemu ništa ne mijenja okolnost da zacijelo ima i onih koji to mišljenje ne dijele. Bez obzira na to, nemoguće je previdjeti zanimljiv paradoks da i svećenici briselskoga kulta redovito ističu koristi koju od toga kulta crpi domovina njihova podrijetla (ostajući slijepi za štete koje iz toga možda za nju proizlaze); da će i oni svoju privrženost Bruxellesu objašnjavati svojom zauzetošću za narod u kojem su se rodili i državu koju je taj narod stvorio (što možda znači kako zapravo osjećaju ispravnost lapidarne Hugoove ocjene, pa se barem jednim dijelom svojega bića protive tomu da ih se, skupa s njegovim odnarođenim Ircem, već zbog toga svrsta među loše ljude); da će i oni svoje europejstvo dokazivati svojim pseudonacionalizmom.
No, od onih koji nas i usprkos tome žele uvjeriti da je 1. srpnja 2013. hrvatski suverenitet čarobnim štapićem u ruci Jadranke Kosor, znamenite skupljačice autografa poznate čeljadi, doista proširen od portugalskih obala do estonskih šuma – što, nemojmo zaboraviti, za naličje ima onu ljetošnju ljupku tezu ministra vanjskih i europskih poslova da Jadransko more „nije samo hrvatsko, ono je i njemačko i europsko“ – svakako bi se smjelo očekivati da, recimo, u slučaju ugrožavanja teritorijalne cjelovitosti Rumunjske ili Estonije, i bez mobilizacijskog poziva uzmu pušku u ruke te zalegnu u prvi rov u rumunjskim ili estonskim šumama, spremni položiti život za obranu „suvereniteta Europske unije“ kao sudbinskog oblika tobože proširenoga hrvatskog suvereniteta (zbog kojega su, valjda, i u hrvatskome političkom sustavu „europski poslovi“ svrstani u resor „vanjskih“, a ne unutarnjih poslova).
Njima uz bok jamačno će se svrstati oni koji se samodopadno nazivaju suverenistima – što ne valja poistovjetiti sa strankom koja tu imenicu ima u svojem nazivu – koji u svjetlu ruske agresije na Ukrajinu, američko-izraelskih vojnih operacija na Bliskome i Srednjem Istoku te Trumpova izrugivanja Sjevernoatlantskom savezu, bistroumno i halapljivo poput mekousne pastrve zagrizaju udicu nazvanu združenim europskim oružanim snagama, „europskom vojskom“ i sličnim koještarijama, potpuno smećući s uma da jedna vojska pretpostavlja jedno zapovjedništvo i jednu političku volju. Kod toliko očevidnih razrožnosti unutar EU, posve je jasno da tu jedinstvenu političku volju nije moguće postići, da ona – kad bi je i bilo – ni u kojem slučaju ne bi bila hrvatska volja, da zapovijedanje tim snagama nikad ne bi bilo hrvatsko, i da najnoviji sigurnosni izazovi zapravo služe kao sjajna izlika za daljnji proces pretvaranja EU u naddržavu, počevši sa zajednicom „dviju (ili čak više) brzina“ odnosno – za daljnje podgrizanje načela odlučivanja konsenzusom na području vanjske i sigurnosne politike.
Svjedočimo, uostalom, da hrvatski državni predstavnici i ne sudjeluju u baš svim važnim razgovorima o politici i sudbini Europske unije (pa predsjednik hrvatske vlade ni na skupnim fotografijama nije na rubu i u pozadini samo zbog svojega stasa). Zato samo sasvim naivne može impresionirati papagajsko ponavljanje posve neoriginalne poštapalice, da je ipak najbolje biti za tim skupnim stolom. Bili smo mi, naime, za stolom i u Požunu i u Pešti i u Beču, pa se ne možemo domisliti koristima koje smo iz toga izvukli. Bili smo za stolom i u Beogradu – gdje nam je svim jugoslavenskim komunističkim ustavima bila jamčena ravnopravnost, a onim iz 1974. imali smo zajamčena i nemala konfederativna ovlaštenja – pa je stvarnost bila drugačija (jer se stvarnost uvijek razlikuje od ustavnih i zakonskih paragrafa), i svoju smo slobodu izvojevali oružjem, a ne možda posjedovnom tužbom protiv kninskih pobunjenika 1990. niti patetičnim apelom saveznome Ustavnom sudu 1991. godine.
U tom kontekstu valja promatrati frazu, da su hrvatski branitelji u Domovinskom ratu ginuli kako bi Hrvatska postala članicom Europske zajednice (unije). To je, dakako, najobičnija neukusna ispraznica koja vrijeđa naša osobna iskustva i našu kolektivnu memoriju. Ne poznajem iz onog doba nikoga, niti sam pročitao uspomene bilo kojega sudionika Domovinskog rata – a pročitao sam ih priličan broj, i kao suvremenik i kao urednik odnosno član uredništva više časopisa – u kojima bi se tvrdilo da je članstvo u EZ-u motiviralo bilo koga. I demokratski poredak, svakako vrijednost viša od EZ-a, bio je tek instrument, nipošto svrha, jer: svi koji su ratovali, ratovali su za vlastitu i nacionalnu slobodu odnosno za slobodnu i neovisnu hrvatsku državu. Baš nitko nije u borbu krenuo s briselskim frazama i krilaticama niti pod zastavom Europske zajednice – ne mogu se sjetiti da sam bilo kada bilo gdje vidio makar jedan grafit u tom smislu – a za zastavu te zajednice nitko ne bi dao ni pišljiva boba, jer svatko je o njoj i o njezinu odnosu prema Hrvatskoj govorio s prijezirom i gađenjem, a njezini su emisari, od Giannija de Michelisa preko Hansa van den Broeka do Carla Bildta, u hrvatskim očima vodili bespoštednu bitku za titulu najomraženijeg stvorenja na svijetu.
I upravo zbog toga je Republika Hrvatska mogla u Europsku uniju ući samo nakon što joj je slomljena kralješnica – jer proces tzv. detuđmanizacije nije bio ništa drugo, ponajmanje obračun s već mrtvim Franjom Tuđmanom kojemu su prije nego što se ohladio leđa počeli okretati mnogi od onih besprizornika koji su mu do jučer podilazili – pa i onda na temelju referenduma koji će nesumnjivo ostati zabilježen kao jedna od najsramotnijih stranica hrvatske pravne povijesti: ustavnim izmjenama iz 2010. drastično su izmijenjeni sami temelji i načela referendumskog zakonodavstva, a prema službenim rezultatima Državnoga izbornog povjerenstva, na referendum je izišlo svega 43,51 % hrvatskih birača, od čega je za ulazak u Europsku uniju glasovalo njih 66,27 %. U apsolutnim brojkama to znači da je od 4.504.765 upisanih hrvatskih birača, na referendum izišlo njih 1.960.208, dok je za pristup Hrvatske Europskoj uniji glasovalo njih svega 1.298.992.
Kad pojam „birački popis“ u Hrvatskoj ne bi bio rastezljiv i mjerljiv jedino „kuščevićima“, mogli bismo kazati kako matematika egzaktno pokazuje da su o sudbini jednog naroda i jedne države dugoročno odlučili jedna sramotna i protudemokratski intonirana novela referendumskog zakonodavstva i jedva jedna trećina biračkog tijela. Iz te brojke, dakako, ne mora proizlaziti ocjena da je samo glasovanje bilo nedemokratično – jer je ono bilo načelno omogućeno svima koji su imali pravo glasa – ali oni koji pamte medijsku kampanju koja je tom referendumu prethodila, samo će se uz cijenu vlastitog sramoćenja odvažiti na tvrdnju da su suprotstavljene strane imale ravnopravan položaj u medijima (kao što su ga, primjerice, u jesen 1992. imale sučeljene strane uoči sličnoga švicarskog referenduma).
To je, uostalom, bio razlog da sam, uz dlaku zaglušujućoj državnoj propagandi, 2008. objavio knjigu pod naslovom Hrvatski nacionalizam i europske integracije (Naklada Trpimir, Zagreb). Na prvi pogled obrana onoga što nazivamo euroskepticizmom, ta knjiga je u stvarnosti bila krik jednoga potpunog autsajdera protiv upornog i sustavnog klevetanja hrvatskog nacionalizma, dakle – ne samo pitanje obrane nacionalnih interesa, nego i pitanje časti.
Vrijedi prisjetiti se tih vremena i tog ozračja, jer je ono uvelike živo i danas. Metode i ciljevi ostali su isti, dijelom su se promijenili tek akteri: hrvatski nacionalizam stigmatiziran je kao primitivna, zasukana i natražna ideologija; ondašnji predsjednik vlade – nešto kasnije bit će sudskim pravorijekom utvrđen kao poštenjačina, baš kao što je svojim bahatim ponašanjem i nagovješćivao – svoje je sluganstvo demonstrirao u Oxfordu u kojem je slavodobitno klicao da je taj nacionalizam skršen i zauvijek leži u prašini; na Hrvatsku se je kamenom mogla nabaciti svaka šuša i svaki haški i briselski činovnik, a ovdašnji duhovni i tvarni baštinici jugoslavenskoga komunističkog totalitarizma – čeljad što nas je prethodnih desetljeća svezane u lance vodila kojekakvim stazama i bogazima od Moskovije do Ugande i od Sjeverne Koreje do Kube, prekidajući bodljikavom žicom i metkom u zatiljak naše tisućljetne srednjoeuropsko-sredozemne veze – uzjahala je na Hrvatsku klikćući tobože prozapadne, proeuropske i demokratske fraze.
Toj odvratnoj i bezočnoj kontrabandi trebalo je „pljunuti v oko kak se šika bandi“ (Krležin A. Starčević), pa podsjetiti da je upravo hrvatski nacionalizam „na ovim prostorima“, unutar nepravilnog četverokuta kojemu su vrhovi u Bačkoj i na zapadnoj obali Istre, u Boki kotorskoj i na Muri, bio glavni lučonoša onoga što smo sve do jučer nazivali europskim vrijednostima (naivno smatrajući da je ta sintagma jasna po sebi) – od nacionalne slobode i neovisnosti do prava pojedinca, i od slobode tiska do neovisnosti i depolitizacije pravosuđa – pa da oni koji baštine Starčevića i Kvaternika, Antu Kovačića i Eugena Kumičića, koji su se odgajali na Josipu Franku, Kranjčeviću i Matošu, nemaju razloga sramiti se svoje hrvatske i europske prošlosti niti osjećati kompleks manje vrijednosti, pa zato smiju i moraju upozoravati da Europska unija nije isto što i Europa – kako nam se podmuklo podmeće sve do današnjih dana – i da se o pristupu Europskoj uniji može razgovarati samo u svjetlu dviju kategorija: u svjetlu njezine privremenosti i u svjetlu možebitne privremene koristi za našu domovinu.
Zato što tih koristi ipak ima, isticalo se je: najprije Europa („europske vrijednosti“), potom (i možda) Europska unija. Prvo kao nužnost, drugo kao mogućnost. A premda sam i tad bio oprezan prema mnogočemu što se pod tim serviralo, ipak sam u tom trenutku bio dovoljno naivan da ne pomislim kako će se pojam „europskih vrijednosti“ izokrenuti u kojekakve istanbulske konvencije, woke-ideologije i kulturu otkazivanja, da će se pretvoriti u negaciju onoga na što smo mislili kad smo mislili o Europi. I nju je, uostalom kao i Hrvatsku, lakše voljeti iz daljine. A taj oprez – nažalost nedostatan – ujedno je značio da ne valja nasjedati na standardne rekvizite briselske apologije, u koje spada, primjerice, i uporno, praznoglavo kokodakanje koje praznim glavama odjekuje do danas: da je Europska unija omogućila Starom kontinentu pola stoljeća (ili čak osam desetljeća!) bez rata.
Kao i druge, i ta ispraznica računa na neupućenost i površnost slušača. Svatko pristojan – jer za to se ne traži osobito znanje, nego tek pristojnost – vrlo dobro znade da je prividan izostanak europskih ratova više posljedica teškoga njemačkog poraza 1945. i hladnoratovske podjele svijeta, nego što je plod Schumanove deklaracije i njezinih prirepaka. Analogno tomu, katastrofalan francuski poraz kod Sedana 1870. značio je ne samo ujedinjenje Njemačke pod žezlom Hohenzollerna i kancelarskom palicom Otta von Bismarcka, nego i mir u Europi tijekom skoro pola stoljeća, sve do izbijanja Prvoga svjetskog rata. Bilo je, doduše, na periferiji Europe čarkanja, čak i vrlo krvavih, poput onoga rusko-turskoga, a u procesu raspadanja osmanskog carstva bolno su pucali i neki drugi čirevi – pa je Austro-Ugarska oružjem 1878. zauzela Bosnu i Hercegovinu, nakratko su ratovali Srbi i Bugari, još kraće je trebalo Grčkoj da bude poražena 1897., a 1912./13. izbila su dva također kratkotrajna balkanska rata – ali zar iza Drugoga svjetskog rata a prije krvoprolića 1991. izazvanih velikosrpskim imperijalizmom, europske zemlje – koje su, nakon premještanja težišta Zapada na američki kontinent, u bipolarnom svijetu dobile drugorazrednu ulogu i u političkome i u gospodarskom, pa i u kulturnom smislu – doista nisu ratovale (u Grčkoj, Indokini i Indiji, na Bliskome i Srednjem istoku, u Alžiru, Maroku, na Cipru i drugdje), i zar bi itko upućen i ozbiljan te ratove doista promatrao kao neeuropske ratove, ratove bez europskih korijena i suprotnosti te bez sasvim neposrednih utjecaja na preslagivanje snaga i oblikovanje duhova na Starome kontinentu? Nisu li i raspad Jugoslavije i oružani otpor velikosrpskom imperijalizmu također bili dio sasvim europskog preslagivanja, i nije li Njemačka u prosincu 1991. baš na hrvatskoj sudbini demonstrirala da je prošlo vrijeme kad ju se je moglo promatrati kao političkog patuljka (što vrijednost i važnost Domovinskog rata nipošto ne umanjuje, ali ga itekako kontekstualizira)?
Iz spomenute se knjige vidi – skrušeno priznajem i sada! – da je među ključne razloge mog otpora toj satelitskoj i sluganskoj, dozlaboga neukusnoj i brutalno pristranoj režimskoj kampanji za ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju, bilo već spomenuto sramotno slamanje kralješnice jednomu netom oslobođenu narodu i njegovoj tek priznatoj državi, u obliku kaznenog progona i izručenja visokih časnika Međunarodnome kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju, s popratnom neselektivnim, nepotrebnom i nezakonitom predajom najosjetljivije vojno-političke dokumentacije – čime je, kao što iz plodova vidimo, doista temeljito i djelotvorno identificiran, lociran, uhićen i transferiran jedan od stožernih elemenata našega modernog identiteta i suvereniteta – a još više bojazan da će se tim pristupom koji su predvodile tzv. elite koje su uvijek bile ravnodušne prema sudbini naroda iz kojeg su potekle (i koje su baš zato promaknute u položaj elite, pa u tom položaju bile i ostale štićene svim sredstvima), dodatno ocijediti hrvatska demografska supstanca u Bosni i Hercegovini, i da će pretpostavljenim, sasvim izglednim uspostavljanjem šengenske granice između dviju grana istoga narodnog stabla biti postavljena teško premostiva prepreka koja bi u konačnici mogla dovesti do iseljeničkog vala iz susjedne, također hrvatske države, pa možda i do stvaranja novog identiteta barem u odnosu na dio tog naroda (kao što se je, uostalom, mutatis mutandis dogodilo u austrijskom, moldavskom ili makedonskom slučaju).
Psihološka priprema za eutanaziju hrvatskog elementa u Bosni i Hercegovini – stvaranjem novog identiteta ili njegovim iseljavanjem, demografskom amputacijom – obavljana je desetljećima: jugoslavenski je komunistički režim cijelo vrijeme svojeg postojanja radio na kidanju veza između Hrvata u tzv. avnojskoj Hrvatskoj i njihovih sunarodnjaka u Bosni i Hercegovini – pamtim to još iz doba odrastanja i školovanja u Imotskoj krajini, pedalj od „najneprirodnije granice na svijetu“, a objavio sam i neke dokumente o tome – dok je nakon proglašenja i diplomatskog priznanja neovisne Hrvatske stvarana predodžba o „bosanskim Hrvatima“ i „bosansko-hrvatskom jeziku“, koji je svenazočni Windows počeo prepoznavati kao „Bosnian Croatian“, i za koji se je i u nekim renomiranim katoličkim (!) sarajevskim publikacijama tvrdilo da mu je najveća prijetnja „jezični unitarizam iz Zagreba“; potom je u tobožnji otpor prema Tuđmanovim ljudskim slabostima i njegovim autokratskim sklonostima zaodijevana propaganda o „bjeločarapašima“ kao ontološkim protagonistima korupcije i kriminala, prljavim i manje vrijednim dotepencima, „bosančerosima“ i „hercegovačkim švercerima“, pa sam u jednom tekstu prije tri desetljeća (1996.!) tu pojavu problematizirao na primjeru grafita „Hercegovna marš u Janjevo!“ koji je godinama (ne jedan dan ili tjedan, nego godinama!) stajao na jednom od najprometnijih zagrebačkih križanja, nadomak „Vjesnikovu“ neboderu. Milijuni očiju su ga vidjeli, tisuće novinarskih nadničara u obližnjem neboderu i stotine tzv. boraca za ljudska prava svakodnevno je prolazilo pokraj njega, ali – nisu se mogli čuti glasovi zgražanja i gađenja, kamoli prosvjedi kojekakvih naših čovjekoljubaca i pseudodemokrata: progon „hercegovana“ kao dio strategije rastakanja jednog naroda, bio je i ostao zaštitni znak tzv. urbane jugokulture.
Drugim riječima, moje mračno predviđanje – neki bi ga valjda prozvali paranojom (koju je William Burroughs smatrao tek dobrom obaviještenošću) – da ubrzani pristup Hrvatske Europskoj uniji može imati teške demografske i političke posljedice, nažalost se nije pokazalo previše promašenim, premda iz BiH iseljavaju i Srbi i Bošnjaci-Muslimani, pa uzroke toj pojavi – za koju još ne znamo zasigurno koliko je trajna – ipak ne valja pojednostavljeno svoditi samo na članstvo Hrvatske u Europskoj uniji. Pritom je posve očito da sam 2008. uvelike podcijenio opasnost od iseljeničkog vala iz same Republike Hrvatske, kao i činjenicu da hrvatska „europska putovnica“ može poslužiti – eto jedne od mogućih koristi! – privlačenju naših iseljenika ponajprije iz Južne Amerike. I onda kad im ta putovnica olakšava odlazak u Njemačku ili Irsku te rad u tim zemljama, potomci naših iseljenika bit će bliže Hrvatskoj nego da su ostali u Čileu ili Urugvaju.
Ako ostavimo otvorenim pitanje, pruža li nam članstvo u Europskoj uniji dovoljno čvrsto uporište za otpor različitim „regionalnim“, „balkanskim“ i sličnim projektima – premda naše „elite“ iznova satelitski blebeću o „zapadnom Balkanu“ – rasplet bosansko-hercegovačkog čvora i položaj naših sunarodnjaka u BiH ostaje, prema mojemu mišljenju, ključna točka hrvatskoga nacionalnog pitanja. Danas smo tamo gdje jesmo, i usprkos tomu što ne želimo nasjedati na šuplje fraze o tome da se Britanci ljuto kaju zbog Brexita – ispitivanja javnog mnijenja ne pokazuju da Reform UK slabi, nego upravo obrnuto! – moramo pokušati iskoristiti ono što možda možemo iskoristiti. Ako za rješenje toga našeg životnog pitanja u današnjim dramatičnim međunarodnim odnosima možemo iskoristiti Europsku uniju, to jest, ako se uz pomoć Unije mogu u istome državnopravnom okviru naći Republika Hrvatska i BiH, onda tu mogućnost rebus sic stantibus valja iskoristiti. Čini se da tomu u prilog ide i raspoloženje tamošnjih Hrvata koji s hrvatskom putovnicom ionako mogu putovati i raditi diljem svijeta, pa je, rekao bih, dosta jasno da ih članstvo BiH u Europskoj uniji također ponajviše privlači kao instrument zbližavanja s Hrvatskom.
Usporedno s tim nastojanjem da se postignu temeljni nacionalni ciljevi, treba ustrajati u otporu svakom pokušaju centralizacije Unije i težnjama da se napusti načelo konsenzusa koje je ionako ograničeno na samo neka važna područja; također valja graditi što čvršći zid prema ideološkoj kontrabandi koja nas u ime „Europe“ zapljuskuje, premda ona ne dolazi samo iz Europske unije i premda poljski i mađarski primjeri pokazuju da je njoj moguće suprotstavljati se i unutar Europske unije.
Ne treba, dakle, negirati da Europska unija donosi i određene prednosti i koristi – tko ne vidi prednost od slobodnijeg kretanja, i koji pravni praktičar nije svjestan da naša jurisprudencija, nažalost, uvelike zaostaje za europskom (dakako i za praksom Suda EU) – pa zato ne treba zatvarati oči pred činjenicom da nemali dio zala koje, prema onoj da „svi sve znaju“ i da je „svima sve jasno“, pomalo mehanički pripisujemo Europskoj uniji, zapravo izvire iz naših ljudskih, političkih i psiholoških slabosti. Naše su tzv. „elite“ po svojem ishodištu i po svom odgoju u pretežnoj mjeri satelitske, sluganske i jugoslavenske – pa bi cinik kazao kako je bolje da kleče u Bruxellesu nego u Beogradu – zbog čega uvijek treba ustrajati na tome da Hrvatska mora uvijek biti na prvom mjestu, upravo po onoj formuli Vlade Gotovca, da se ona „mora postaviti kao mjerilo u svakom trenutku, u svakom pothvatu. Ne može se učiniti ništa vrijedno za druge, što bi istodobno bilo protiv nje. Svaka zamisao kojoj Hrvatska smeta mora podrazumijevati nasilje!“
To znači da se hrvatskom sudbinom i hrvatskim pitanjem moramo baviti u Europskoj uniji i izvan nje, baš svagdje i u svakom kontekstu. Da bismo to mogli, treba zadržati osjećaj dostojanstva i kritičnosti – jedno je ionako neodvojivo od drugoga – pa se ne treba previše obazirati na jeftine doskočice koje nas hoće opsjeniti tobožnjim omjerom novca koji smo izravno uplatili u „europsku“ blagajnu i onoga koji smo iz nje dobili (a što je u tom kontekstu, recimo, s carinama, i kako bi u odnosu na taj državni prihod izgledao omjer naših primitaka i izdataka da smo ostali izvan Unije; i što je s demografskim i gospodarskim plodovima nemogućnosti vođenja protekcionističke politike samo na području poljoprivredne proizvodnje; kakve su političke, gospodarske i sigurnosne posljedice našega pokoravanja vanjskopolitičkoj orijentaciji Bruxellesa itd?).
Još manje se treba obazirati na smiješno posezanje za tzv. europskim karijerama naših činovnika kao argumentom u prilog članstva u Uniji. Jer, što za hrvatsku povijest znači tzv. europska karijera Nevena Mimice – sjeća li se itko da je taj čovjek postojao, premda je tijekom svojih šest godinica na položaju tzv. povjerenika EU za međunarodnu suradnju i razvoj (kako to gordo zvuči!) – jamačno ponovio milijun zvučnih fraza i pritom u vlastiti torbak pohranio obilna, krvavo zarađena briselska beriva? Što smo kao narod i država dobili od visokih činovničkih položaja Marije Pejčinović Burić ili Dubravke Šuice? Može li itko prstom uprijeti u koristi koje je Hrvatska od njih imala? Prate li njihova imena narodne pohvale ili ih ipak prati pučki podsmijeh? Jer, doista, po čemu su njihove zasluge za Hrvatsku veće od zasluga tolikih desetaka austrijskih generala hrvatskog podrijetla? I zar od karijera Marka Primorca ili Borisa Vujčića treba očekivati više od onoga što smo kao narod dobili od toga da je Ivan Šimonović bio pomoćnik glavnog tajnika Ujedinjenih naroda?
Ništice ostaju ništice, a tuđi činovnici – tuđi činovnici i onda kad su hrvatskog podrijetla. Tako je bilo do danas, tako će biti i ubuduće, a nama puno više od europskih činovnika trebaju hrvatski političari i hrvatski državnici.
