Poznato je kako je Georges Bataille rekao, ako me „sjećanje“ služi (Nietzsche je rekao kako će najduže živjeti oni koji imaju izrazito dobru memoriju), „kako bi Njemačka trebala otplatiti odštetu mrtvom Nietzscheu zbog svega onoga što je njegova nacionalsocijalizmom prožeta sestra učinila njegovim djelima“ i shodno krivotvorenju tekstova svojeg brata napravila iz njega nacionalsocijalističkog, rasističkog filozofa i velikog zlikovca. Pritom se u pomodnoj i gotovo propagandnoj obrani Nietzschea često vole dodavati brojna svjedočanstva i pisma gdje taj „filozof“ izražava nevjerojatno gađenje spram antisemitizma, pangermanizma, pa čak i same Njemačke itd… Ispada da je Nietzsche zapao u poziciju žrtve koju nitko nije shvatio ili nije želio shvatiti kako valja, pa je stoga kasnije doživio svoje pravedno intelektualno uskrsnuće, čak postao i nježna maskota ljubitelja životinja shodno njegovom „legendarnom“ zagrljaju konja.
Odakle početi? Prvi problem jest taj što su krivotvorine njegove sestre, kako se pouzdano tvrdi, nastale početkom ’30-ih godina shodno rastu Hitlerove partije. Eh sad, do 30-ih godina 20. stoljeća Nietzsche je napravio dovoljno štete sa svojim konceptima ostvarivši nepobitan utjecaj na mnoge „njuške“ poput Wagnera, Strindberga, Weiningera, Lanza von Liebenfelsa, Guida von Lista, Karla Marie Williguta, Arthura Trebitscha, Crowleya, Austina O. Sparea, Juliusa Evole, Bataillea i mnoge druge. Svima njima upravo jest više ili manje zajedničko to što su bili svojevrsni anarhisti, aristokrati „visokih ideja“ ili su si to uobražavali, bili su izrazito protukršćanski nastrojeni ili pak morbidni interpretatori kršćanstva, antisemiti ili samomrzeći Židovi, više ili manje mrzitelji žena, rasisti, agresivni neopogani, ili pak mistici, okultisti i sotonisti. O klaunu LaVeyu i čitavom nizu kasnijih poslijeratnih pop-karikatura sličnih sklonosti nije potrebno trošiti riječi.
Postavlja se pitanje što je to navelo gore spomenute da, ako Nietzsche nije duboko problematičan i izrazito štetan, onda, ispada, ti isti iz Niče(g)a iznađu toliki elan za duboko destruktivne „filozofske“ koncepte? Prvo, ideja „volje“ koju Nietzsche stavlja na pijedestal svih ljudskih kvaliteta i koja se toliko pogrešno i pojednostavljeno, gotovo bordelski reklamira kao njegova umna invencija jest nešto što je još davno uz Machiavellija tumačio i Cornelius Agrippa u jednom tomu Okultne filozofije napominjući kako postoje ljudi koje pokreće „ljubav“ i one koje pokreće „volja“, pri čemu je ta podjela ujedno i podjela na dobre i zle ljude, odnosno „ljubav“ je „božja volja“ dok je „volja“ sama po sebi bez konstruktivne pozadine, a čovjek kao smrtan i prolazan, koliko god to sebi nijekao u bradu, primoran je osloniti se na „nešto“, pa mu, ako zanemari Boga, s druge strane preostaje još jedino đavao, njemu itekako srodno „ništa“ ili, pak, nekakav njemu blizak entitet poput Nietzscheu dragog Dioniza koji zacijelo nije neka perspektivna metafizička pozadina, već jedan promašen život – kako bi Branko Despot rekao za tragediju (dramsku formu, kao što svi znamo, prokleto usko vezanu uz Dioniza), a filozofija bi Despotovim riječima trebala biti upravo pokušaj da se život ne promaši -.
Potaknut uvelike Nietzscheovim bijesnim slavljenjem ljudske volje, Crowley je lansirao svoju poznatu maksimu „Ljubav je Zakon, Ljubav pod Voljom“ i proglasio kako božansku ljubav čovjek valja podčiniti pod vlastitu volju i time postati prosvijetljeni dijaboličan pojedinac spreman za „nadljudske podvige“. Nije naodmet spomenuti kako se britanski „džentlmen“ Crowley, kojega se mnogi pametni slobodni zidari uglavnom opravdano srame, nudio nacionalsocijalistima za „okultnu suradnju“, no oni su, pak, imali vjerojatno kvalitetnije i pouzdanije „čarobnjake“. Njegov prijatelj, Austin Osman Spare, rodonačelnik onoga što se danas u new-age krugovima, sljedbenicima „Puta Lijeve Ruke“ i sektama popularno zove „magijom kaosa“ mnogo je elegantnije i literarno-likovno kvalitetnije također plasirao koncept čovjeka koji budi u sebi ono demonsko i „uzvišeno“, prelazi granicu ljudskog i postaje duhovno bogatiji, onaj koji se „dionizijski preobražava“, kao i onaj koji je iznad ostalih.
Julius Evola je također sličan, u biti klinički slučaj koji je dotjerao ničeanske razorne koncepte do krvožednog maksimuma. Smatram da je uzaludno trošiti riječ o razvidnosti koliko su ideje volje, dinamizma i nadčovjeka utjecali i na ostale spomenute. Što se tiče antisemitizma, tu se, priznajem, nalazim na skliskom terenu oko argumentacije kako je njemačko-poljski plemić i „mislilac“ doista bio antisemit, no pokušat ću sporednim putem barem ukazati kako je mogao potaknuti takve tendencije. Naime, poznato je kako je Nietzsche imao izrazite simpatije prema Istoku, mnogoboštvu, pa tako i posebice prema konceptu društva koje je bilo podijeljeno na kaste, dakle na one koji vrijede više, koji vrijede manje pa sve dolje do šudre. Koncept kasti bio je u suštini koncept Trećeg Reicha.
Pritom valja spomenuti kako je Nietzsche koristio termin „tschandala“ koji je srodan ili još niži od „šudre“, ovdje mi oprostite na nepreciznosti, a kojim je opisivao ono što je slabo, servilno, mlitavo, beživotno. Taj termin objeručke su prihvatili proto-nacistički okultisti, takozvani „ariozofi“ koji su djelovali i pisali mnogo prije pojave samog nacionalsocijalizma i Partije. „Tschandala“ je za Nietzschea bilo kršćanstvo, kao i za mnoge njegove sljedbenike, a i ako ne u društveno-političkom, onda svakako u ideološkom pogledu za same kasnije nacionalsocijaliste. Odjek ideje podjele na kaste, ili one koje više ili manje vrijede, bio je izvrstan šlagvort mnogima od gore spomenutih da taj krajnje diskriminatorni i kruti koncept shodno osobnoj i društvenoj patologiji podrede na rase, spolove, narode, kulture itd. Otuda nas ne treba čuditi zašto su mnogi od gore spomenutih upravo u „onodobnim“ napetim povijesnim i kulturološkim prilikama zamrzili ponajviše Židove i žene, svatko prema svojoj zlobi i frustraciji.Usput, Nietzscheovo prečesto pljuvanje po njemačkom nacionalnom osjećaju i nijekanje vlastita identiteta upravo je razlog da se mnogi nacionalisti ograde od njega.
Što se tiče kršćanstva, uz to što je Nietzsche bio mrzitelj (mudrosti), a ne mislilac, koji je gotovo sav svoj bijesni intelekt podredio tome da vrlo loše i primitivno kritizira kršćanstvo koje nije htio ili nije mogao shvatiti pa je pritom izjavio kako je, primjerice, Sebastian Bach bio „seljačina“ što je po pitanju ukusa problematično, dapače duboko kriminalno, jedan svojevrsni samoubilački udar na muzičku milost, talentiranom Wagneru (za kojega se Žižek opravdano zapitao „je li vrijedan spašavanja“) zvjerski je zamjerio to što tematizira kršćanske motive i junake, optužio Hegela i Schellinga kako su bili „potajni teolozi“, Pascala je po njegovom sudu „misaono uništila“ vjera itd… zanimljivo jest kako Nietzsche nije istinski mario za povijesne činjenice vezane za kršćanstvo, bile one teološke, institucijske ili kulturološke naravi. Naime, neporecivo jest to kako je kršćanstvo udarilo temelj dinamike i razvoju Europe u periodu velikog meteža i doista nevjerojatnim čudom i trudom ujedinilo mnoga poganska barbarska plemena i dala im nedvojbenu vitalnost, nadu, duhovnu stabilnost i plemenit životni smisao, stvorilo viteške herojske ideale koji su itekako bliski hrabrosti, snazi, časti, individualnosti, ponosu i neustrašivosti upravo kakve Nietzsche zagovara u „svojem“ pojedincu.
Je li uopće potrebno govoriti o duhovnim, intelektualnim i umjetničkim dosezima kako katolicizma, tako i protestantizma? Također, ako je kršćanstvo religija slabih, ne znam je li ga netko ikada upitao jesu li križarski redovi, svi oni brojni vjerski ratovi tijekom povijesti i razni sukobi, nevezano bili oni opravdano obrambene ili kakve druge naravi i nevezano za vrijednosne i moralne sudove (ipak, nalazimo se onkraj dobra i zla, nije li?), zapravo pokazatelj kako je kršćanstvo nešto što daje doista nevjerojatan elan za borbu i potvrdu „vlastite volje“ i „vlastite istine“. Tu bi bilo poučno podsjetiti se na krajnje začudan ishod bitke kod Beograda iz 1456. zbog koje i dan danas crkvena zvona zvone u dvanaest sati, a značaj te bitke u ovom kontekstu jest upravo taj što je nevjerojatna pobjeda kršćanske strane navela izrazito racionalne i pragmatične onodobne vojne „teoretičare/stratege“ na to da ozbiljno promisle je li za pobjedu presudna bojna snaga i naoružanje ili, pak, vjera sama po sebi. Tu bi mi netko, doduše, mogao prigovoriti s obzirom na za tu bitku prevažnog sveca Ivana Kapistrana koji je u, pojedinim aspektima, nedvojbeno kontroverzan, no usuđujem se reći kako su njegova beskompromisnost, oštrina, tvrdokornost i borbena fanatičnost, pa i paradoksalnost, na izvjestan način, zapravo podosta ničeanske.
Naposljetku, ono što me možda osobno najviše zabrinjava jest to kako Nietzsche koji je Krista (za njega prvog i posljednjeg kršćanina) doživljavao i kao „simpatičnog idiotskog dobricu“ nije upravo u tom liku vidio najvećeg i najizvornijeg nadčovjeka koji, usput rečeno, nije nimalo bio blag prema svima i „prepun nekakve šarene sreće i sveopćeg naivnog razumijevanja“, već jedan povijesni i duhovni revolucionar koji je pokazao volju i odraz kako vjere u Oca, tako i potpunu vjeru i pobjedničku snagu u samoga sebe s jednim nevjerojatnim planetarnim ciljem? Također, u jednoj od sedam crkava iz Otkrivenja stoji jedna u biti potpuno borbena vitalistička ničeanska rečenica „Tko izdrži do kraja dobit će vijenac – život“, a o samom Otkrivenju i tamošnjoj brutalnoj odmazdi nad smrtnim neprijateljem koju Nietzsche tako voli zagovarati ne treba trošiti previše riječi… No dobro, očito je opterećen problemima s vidom vrlo teško čitao Bibliju pa mu je Bog sućutno darovao mogućnost da svugdje uočava samo poniznost, milost, slabost i neprestani oprost. Uostalom, svakome se daruje prema njegovim mogućnostima.
Usput, ovaj tekst je nastao/nastaje na dan Svih svetih, pri čemu sam se razmišljajući o mrtvima prisjetio odavno otrcanog, ali uvijek vječno duhovitog natpisa:
Bog je mrtav.
Nietzsche.
Nietzsche je mrtav.
Bog.
Osvrnuo bih se sada na još dvije stvari gdje je Nietzsche, bojim se, također posrnuo. Prvo, odnos „apolonskog/skladnog“ i „dionizijskog/neskladnog“ u grčkom teatru jest nešto što nije uopće njegov koncept koji mu se tako slavno pripisuje, prije Nietzschea njime se bavio njemu izrazito drag Hölderlin, a prije tog istinskog nesretnog genija renesansni intelektualci. Ovdje valja spomenuti kako je cijeli taj koncept „dionizijsko/apolonsko“ u suštini jedna fikcija jer shodno izvorno grčkom mitološkom sustavu i samim mitovima Apolon i Dioniz i nisu baš toliko povezani, ako me sjećanje služi u samim grčkim dramama Apolon, osim što se baš i ne pojavljuje toliko često, i nije neki pretjerani predstavnik sklada kojeg narušava doista raskalašeni Dioniz, kao što valja reći i to kako Apolon u najizvornijem obliku nije uopće bio nekakav „uređeni ljepotan“ već bijesni demon kuge kojeg su se Grci užasno bojali, pa su ga stoga postupno uljepšavali, pa čak ga i „krivotvorili“ (u tome je „sudjelovao“ i Platon u relativističkom dijalogu Kratil), ne bi li im vjerojatno bio podnošljiviji i prema njima daleko milosrdniji.
No ono što je tu zanimljivo jest to da ako za „filozofa“ „Dobro“ i „Zlo“ u suštini ne postoje kako to da onda postoji tako vraški srodan koncept „Sklada“ i „Nesklada“?
Je li to promašeno i danas već otrcano i zastarjelo tumačenje tada rezervirano posebice za grčku dramu, grčku kulturu, umjetničku kreativnost i ama baš ništa, ali ništa drugo na cijelom ovom svijetu? Moramo se i zapitati oko pitanja „Dobra“ i „Zla“ sljedeće… Dakle, što je to točno „onkraj dobra i zla“? Zbog sličnog problema također je „dionizijski“, ali i, kako je napisao, „pogođen Apolonom“ obolio i već spomenuti Hölderlin, između ostalog, i s obzirom na odnos „posrednog“ i „neposrednog“ te propao u, vlastitim riječima, „blaženi kaos“.
No dobro, „onkraj dobra i zla“ stoji apsolutni besmisao, biografije iste ove dvojice poučno ukazuju na neizlječivo i teško ludilo, najveće zlo, „istodobno da i ne“, Hölderlinov očajni krik „Pallaksch, Pallaksch!“, užasan poremećaj, nered, neartikuliranost i relativizam koji je danas društveno tako prisutan i stvaran koji je doveo do dekadencije protiv koje se paradoksalno žustro bune mnogi zbunjeni i ljuti neo-konzervativni neo-pogani produhovljeni upravo Nietzscheom, istim štetnim tipom koji im je „davnih dana“ stvorio baš to da se danas u njegovo ime bore protiv društveno-kulturno-duhovne-političke kaljuže popločane njegovim pljuvačkama i pljuvačkama raznih cijenjenih umjetničkih i filozofskih „dekonstruktora“.
Govoreći u tom kontekstu, trebamo se samo još jednom prisjetiti nedavno održanih Olimpijskih igara gdje se pojavljuje upravo idiotski plavi astralni new-age, uz Istok mitološki vezani Dioniz na kaotičnoj sprdnji kršćanskog prizora Posljednje večere. Ovdje se možemo vrlo lijepo osvrnuti ponovno na Hölderlina i njegovo spajanje nespojivog, Dioniza i Krista, samu po sebi problematičnu sintezu koja se na Olimpijskim igrama blještavo, retardirano i vulgarno „ukazala“, kao što je i sam Hölderlin u svojoj mladosti bio, a prema mnogima kasnije i ostao uvelike oslijepljen Francuskom revolucijom koja je, eto ti vraga, isto tako bila inscenirana na Olimpijskim igrama i jasno ukazala na slavljenje tadašnjeg i danas aktualnog rušenja tradicije i poretka. Dakle, da zaključimo, Europa je na Olimpijskim igrama dobila (pljesniv) kruh i (vrlo loše, jeftino, pokvareno) vino da se još više razboli!
Naposljetku, dopustit ću si (još) malo bezobrazluka. Naime, poradi velike časti i ugleda ovog „filozofa“ gotovo se sustavno prešućuje činjenica kako je, posve poludjevši, postao izjelica vlastitog izmeta, ili kulturnije rečeno, „koprofag“. Eh, sad, ako je taj naš nadljudski i prkosni Nietzsche govorio i o „vječnom povratku“, je li onda to njegovo jedenje vlastitog dreka bio barem nekakav pokušaj „vječnog povratka“? Ili je to bila možda njemu primjerena servirana „Posljednja večera“? Ali dobro, neka to ipak ostane jedna duboka filozofska, teološka i gastronomska tajna… Možemo ovdje još samo spomenuti i suvremen rastući trend tzv. „scat partyja“ gdje „uzvanici“ jedu izmet o kojemu rijetko tko, koliko znam, u javnosti otvoreno govori.
Napominjem kako sam ovdje iz istinskog poštovanja ciljano izostavio Émila Ciorana. Osim što je bio daleko talentiraniji stilist od Nietzschea, bitno je za naglasiti kako se unatoč užasnom nihilizmu suprotstavio Nietzscheu rekavši, uz ostalo, i to kako je upravo Bachova glazba jedini mogući dokaz postojanja Boga, kao što se i duboko pokajao za svoju fašistoidnu mladost.
AVOID THE VOID i GOTT MIT UNS!
