Kada govorimo o odnosu prema prošlosti koji je u Hrvatskoj naizgled nepovratno opterećen međusobno suprotstavljenim političko-ideološkim tradicijama i obiteljskim baštinama – a posebno kada taj govor o prošlosti dovedemo u vezu s temom ovog okruglog stola, naime pitanjem o slobodi govora i neformalno zabranjenim temama u Hrvatskoj – tada nam se nameće nekoliko točaka koje je u javnosti potrebno artikulirati.
Prvo, zašto govorimo o prošlosti? Drugo, o kojoj prošlosti govorimo? Treće, tko nam to onemogućava i zašto? Četvrto, što ćemo o prošlosti otkriti i – peto – kakve će to imati posljedice za hrvatsko društvo i hrvatsku državu?
Pa krenimo otpočetka. Prvo, o prošlosti govorimo jer nije razriješena; što nije razriješeno to i dalje traje. Nedavni pokop Jean-Michela Nicoliera o tome najbolje svjedoči – čak i ako je prošlost mrtva, ona ne prolazi dok je ne sahranimo, a preduvjet za to otkrivanje je povijesne istine. Jean-Michelova majka mir je pronašla tek kada je tijelo njezina sina otkriveno i pokopano; tisuće drugih Jean-Michela – i Ivana, i Mihaela – tek čekaju da im posmrtni ostaci budu otkriveni. Dotad, nema povijesne istine ni mira, kako u njihovim obiteljima, tako ni u hrvatskome društvu. Tereta bremenite prošlosti nije se moguće riješiti drukčije negoli istinom, i ta bremenita prošlost utjecat će na sadašnjost kroz mnoge društvene i političke patologije i devijacije sve dok se o njoj ne kaže cjelovita istina.
Drugo, prošlost o kojoj govorimo, nasuprot pojedinim neriješenim slučajevima iz Domovinskog rata, u većoj je mjeri ona davnija prošlost koja se tiče Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj, a tek u manjoj mjeri povijest Domovinskog rata. Razloga je više: Drugi svjetski rat za Hrvate je bio građanski rat, što znači da se nisu, kao u Domovinskom ratu, zajednički oduprli agresoru nego da su ratovali – i ubijali se – međusobno, a takva vrsta sukoba ostavlja najdugoročnije teško razrješive društvene probleme (podsjetimo se činjenice da Amerikanci i dandanas raspravljaju o statusu spomenika južnjačkog generala Roberta E. Leeja, dakle o posljedicama Građanskog rata iz 19. stoljeća). Također, rasplet Drugog svjetskog rata uspostavio je arhitekturu moći koja, uz iznimku korekcija nastalih krahom globalnog komunizma, i danas definira međunarodne odnose. Zbog toga i živimo svojevrsni paradoks da Drugi svjetski rat za nas danas djeluje kao vječna sadašnjost, a Domovinski rat već kao davna prošlost, uz iznimku dva-tri komemorativna nadnevka godišnje. Od neizmjerne važnosti za trajnu aktualnost Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj jest što velik dio hrvatskih društvenih, a napose političkih elita svoje korijene vuče upravo iz komunističke nomenklature koja je u Hrvatskoj 1945. godine prigrabila svu društvenu moć, zbog čega te elite danas u politici, medijima, ekonomiji, obrazovanju i kulturi čine skupinu koja, premda fluidna i decentralizirana, zajednički interes ima u onemogućavanju otkrivanja pune povijesne istine o zločinačkoj naravi režima koji im je osigurao privilegirani društveni položaj.
Na pitanje, dakle, tko nam onemogućava slobodno govoriti o povijesnim temama i Drugom svjetskom ratu odgovor se sȃm nameće – onaj čija moć izvire iz nasljeđa tog rata. U Hrvatskoj se politički establišment po svojoj genezi sastoji od dva sloja: značajan dio proizišao je iz komunističke revolucije 1945. godine, a manji dio i iz demokratskih mijena te Domovinskog rata 1990-ih, zbog čega danas živimo u dva narativa o dvije ratne pobjede i bivanju na „pravoj strani“ i 1945. i 1991. godine. Taj je narativ problematičan na više razina. Općenito, u etičkom smislu, borba protiv Hitlera, ali za Staljina tek je borba dviju glava iste totalitarne nemani. No spustimo li se s te univerzalne razine na onu konkretnu, nacionalnu, problematično je „pravom stranom“ smatrati onu koja je Hrvatsku ponovno uvela u Jugoslaviju, a Jugoslaviju modelirala po uzoru na Sovjetski Savez, ostavljajući za sobom desetke tisuća žrtava. Taj narativ je, uostalom, i unutar sebe protuslovan: Jugoslavenska armija 1945. godine nije se borila za isto za što se Hrvatska vojska borila u Domovinskom ratu – da jest, Domovinski rat uopće ne bi ni bio potreban.
Znatan dio političkog i medijskog establišmenta stoga onemogućava otkrivanje punine istine u kojoj je mjeri komunistički dolazak na vlast bio zločinački, a progoni i ubojstva koje simboliziraju Bleiburg i Križni put daleko od tobožnje spontane osvete u koju bi nas neki i danas željeli uvjeriti, izbjegavajući činjenicu da je bila riječ o planskom čišćenju svih potencijalnih političko-ideoloških neprijatelja i suparnika, a koja se po svojim razmjerima – prema Martini Grahek Ravančić s Hrvatskog instituta za povijest – približava brojci od 100 000 žrtava, i to u samo nekoliko tjedana proljeća 1945. godine, čime je komunistička ubilačka praksa, usporedbe radi, nadmašila sve četiri ratne godine djelovanja Jasenovca čak i prema njegovim službenim brojkama od nešto više od 80 000 žrtava, a čiju se vjerodostojnost također može dovesti u pitanje, ponajprije zahvaljujući empirijskim istraživanjima Nikole Banića koja, ukazujući na ponavljanje i izmišljanje imena kao i na pripisivanje jasenovačkim žrtvama mnogih pojedinaca koji su umrli na drugim mjestima ili čak preživjeli rat, dokazuju nevjerodostojnost tisuća imena s tog službenog popisa. (Uzgred rečeno, to ne znači da zločina nije bilo – samo da aktualni popis nije u cijelosti vjerodostojan.)
Što ćemo, dakle, o prošlosti otkriti posvetimo li joj se bez predrasuda, izbjegavajući uske okvire ideologizirane jugoslavensko-komunističke pseudohistoriografije? Prije svega, uočit ćemo da se svaku kritiku koja se u javnosti može čuti o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ako smo logički i etički dosljedni, može primijeniti i na Jugoslaviju. Oba režima u Drugom svjetskom ratu i neposredno nakon njega legitimirali su strani centri moći – Berlin s jedne, Moskva s druge strane. Oba režima po svojem su ustroju bila jednopartijske diktature. Oba režima odgovorna su za nebrojene masovne zločine. Oba su, ako hoćete, radi viših interesa žrtvovala dio hrvatskog etničkog i povijesnog teritorija. Ukazivati na nacionalnu motivaciju zločina za koje je odgovoran ustaški režim i tu pokušati uspostaviti razliku u odnosu na onaj titoistički također je, u povijesnom smislu, netočno, budući da su i komunisti činili nacionalno motivirane zločine, primjerice nad lokalnim Talijanima i Nijemcima, a ne treba zanemariti niti protuhrvatsku dimenziju zločina počinjenih na Bleiburgu i Križnome putu.
U tom kontekstu, ona izlizana fraza o dva totalitarizma ima smisla (iako, radi politološke preciznosti, bolje bi bilo slijediti Hannu Arendt pa reći da su oba ova „domaća“ režima bila diktature kojima su legitimitet udijelile totalitarna Hitlerova i totalitarna Staljinova vlast). Međutim, fraza o dva totalitarizma nema smisla kada je se rabi za suvremeni hrvatski politički i društveni život, budući da u njegovu središtu, institucionalno i politički, postoji nasljeđe jugoslavensko-komunističke diktature, dok je nasljeđe one ustaške uglavnom ograničeno na supkulturne i popkulturne fenomene od stadiona do hipodroma, dakle na ono što je u odnosu na politički establišment ipak društvena margina (koju nerijetko, umjesto pomno izgrađenih političko-ideoloških identiteta, karakterizira, ponajprije, intuitivno antiestablišmentski mladenački prkos). Zdrav odnos prema prošlosti, dakle, danas podrazumijeva demitologizaciju komunističke pseudohistoriografije, a svi fenomeni zbog kojih se ovih dana širi panika o neoustaštvu, zakrabuljenim crnokošuljašima i „kristalnim noćima“ između ostalog su proizvod upravo te nerazriješene prošlosti i njihovih posljedica u hrvatskome političkom i stranačkom životu.
Revizija povijesti je, dakle, u znanstvenome smislu poželjna. Ona, međutim, ne bi trebala biti instrumentalizirana u dnevnopolitičke svrhe, jer se onda ne bi razlikovala od propagandističke historiografije koja joj je prethodila. Na primjer, ne bi trebala služiti glorifikaciji ili autoviktimizaciji Hrvata – jer, s jedne strane, Jasenovac nije jedini logor u kojem su za trajanja Nezavisne Države Hrvatske počinjeni brojni zločini; sve i da se u historiografiji postigne konsenzus kako je pravi broj smrti u Jasenovcu manji od onoga koji se sada smatra službenim, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je postojalo i mnogo drugih logora gdje su također izvršeni mnogobrojni zločini, poput, primjerice, Jadovna. Onda, s druge strane: čak i da ustanovimo kako su Hrvati žrtve Bleiburga u većem broju negoli smo ranije mislili, velik broj komunističkih zločinaca odgovornih za masovne ratne i poratne zločine, od Teznog do Hude jame, i sami su bili Hrvati. Hrvatstvo, dakle, nije mjerilo moralne čistoće, ali kao Hrvati imamo pravo doznati istinu o vlastitoj povijesti, bilo onda kada služi Hrvatima na čast, bilo onda kada to nije slučaj.
Uostalom, vrijeme je da naučimo povijesne događaje promatrati u njihovoj cjelovitosti, kao višedimenzionalne, ponekad i moralno ambivalentne fenomene. Kao što je Franjo Tuđman ispravno ustanovio za Nezavisnu Državu Hrvatsku, ona je u isto vrijeme bila „kvislinška tvorba i fašistički zločin“ te „izraz (…) političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom“. Jasenovac je poprište zločina koje je i Alojzije Stepinac nazvao „najvećom ljagom (…) za Nezavisnu Državu Hrvatsku“ i, istodobno, logor koji je sustavnim preuveličavanjem broja žrtava pretvoren u protuhrvatski mit. Kao što se broj žrtava ustaškog režima u lažnoj povijesti sustavno uvećavao, tako se broj žrtava jugoslavensko-komunističkog režima, isprva, posve prikrivao da bi se nakon 1990-ih raznim institucionalnim opstrukcijama onemogućavalo istraživanja koja bi razotkrila prave razmjere komunističkih zločina. Istina je, za pretpostaviti je, da je u odnosu na javnu, medijsku i političku percepciju ustaških zločina manje nego što se mislilo a komunističkih više, ali to ne znači da onih ustaških nema ili da nisu moralno neprihvatljivi. Neodgovornim pristupom povijesti, međutim – kao i gušenjem javne rasprave o pravim razmjerima zločina i jednih i drugih, medijskim napadima na one koji se o tome usuđuju govoriti i znanstvenim tabuiziranjem problematiziranih tema u hrvatskoj historiografiji – politička elita u određenim društvenim skupinama proizvodi upravo onaj pogrešan zaključak na koji sam aludirao, i za sva je zastranjenja u hrvatskom društvu utoliko i suodgovorna. Ne zato što, kako misli ljevica, popuštaju „neoustašama“, nego zato što zbog preopterećenosti jugoslavensko-komunističkim nasljeđem onemogućuju da istina iziđe na vidjelo u svojoj punini.
Zadnje pitanje koje nam ostaje jest kakve će sve ovo imati posljedice na hrvatsko društvo i državu. Budućnost povijesnog revizionizma – u najboljem smislu te riječi – u Hrvatskoj se čini svijetlom. Novi naraštaji povjesničara i intelektualaca nisu opterećeni komunističkom mitologijom kao starije generacije i propitivat će Drugi svjetski rat i Drugo svjetsko poraće izvan okvira jugoslavenske dogmatike. Što se tiče reakcija drugih zemalja na nadolazeće promjene u hrvatskoj historiografiji, neke od njih će ih, naravno, nastojati iskoristiti protiv Hrvatske, kao dokaz neumrlog ustaštva, fašizma, nacizma i tome sličnog. Međutim, oni će tako djelovati što god mi u Hrvatskoj činili ili propustili činiti – naša pasivnost jednako kao i naša aktivnost bit će im dokaz za jedno te isto i povod za daljnju stigmatizaciju Hrvatske. I ustrajanje na starim zaključcima i kreiranje novih teza o hrvatskoj prošlosti oni će jednako iskorištavati za svoje unutarpolitičke potrebe pa se na njih stoga ne treba obazirati, nego jednostavno nastojati doseći povijesnu istinu.
Naposljetku, u trenutku u kojem utjecaj Drugog svjetskog rata na međunarodne odnose, kako se čini, nepovratno blijedi – u poznatim nam konstelacijama koje podrazumijevaju Rusiju i Ukrajinu, Trumpa, Ameriku i Kinu te trajnu nestabilnost bliskoga hrvatskog susjedstva – vidimo koliko se povijest može zloupotrebljavati za različite „denacifikacije“ i nove geopolitičke konfiguracije. Ne nasjedajmo, stoga, na okvire koje su nam nametnuli oni koji nam ne žele dobro, nego – otkrivajući istinu o svim dobrim i lošim stranama naše prošlosti – izgradimo samosvijest na temelju te istine, koja nas jedina može održati kao političku zajednicu za budućnost.
Tekst je pročitan kao izlaganje na okruglom stolu Sloboda govora – postoje li zabranjene teme? održanom u Hrvatskome saboru 26. studenog 2025.
