Prije više od tri godine, 23. lipnja 2016. Ujedinjeno Kraljevstvo je konačno doživjelo dugoočekivani referendum o izlasku iz Europske Unije, popularni poznat pod nadimkom Brexit . Od nešto više od 46 milijuna potencijalnih birača, njih 72,2% izašlo je na referendum i izrazilo svoju „građansku dužnost“. Neizvjesnost koja je vladala u političko-društvenoj atmosferi diljem Otoka, Europe – ali i svijeta – odrazila se i na rezultate; za izlazak iz Europske unije je glasalo 51.9% glasača, dok se za ostanak opredijelilo njih 48.1%. Ovakva mala razlika između ta dva postotka izazvala je reakciju onih na gubitničkoj strani koja je usporediva sa utrkom na 100 metara; kad se utrkujete sa, primjerice, Usainom Boltom, te pored vas projuri bez problema odreći vas za 10-15 metara, ponizno ćete prihvatiti rezultate utrke znajući da su takvi kakvi jesu, no kada vas netko prestigne za korak, korak i pol – tražit ćete ponovljenu snimku zbog sumnje da nešto nije kako treba ili ćete otići još dalje pa tražiti i ponavljenje utrke. Identičan mentalitet zavladao je u opozicijskim, laburističkim redovima. Nezadovoljni što je utrka bila toliko tijesna i što je izgubljena za korak, maksimalno korak i pol, otišli su čak i korak dalje od traženja ponovljene snimke, te su zatražili ponavljanje same utrke, odnosno „drugi referendum“ u nadi da će ovog puta rezultati prevagnuti u njihovu korist.
U tri-i-pol godišnjem međuvremenu ispunjenom raznim debatiranjima, nadanjima i isčekivanjima, drugi referendum se već i dogodio, samo ne u obliku službenog referenduma o Brexitu, već u obliku parlamentarnih izbora održanih 12. prosinca prošle godine. Konzervativci Borisa Johnsona ostvarili su iznenađujuće uspješan rezultat te nadmašili čak i očekivanja svojih najoptimističnijih članova. Po prvi puta nakon „željeznog“ rezultata „Željezne lady“ 1987. godine – u kojoj je Margaret Thatcher uspjela priskrbiti ni manje ni više nego čak 397 mjesta u parlamentu za svoje konzervativce – Boris Johnson donio je najveću pobjedu svojoj stranci, osvojivši 365 mjesta, pritom nanijevši laburistima najveći poraz još od daleke 1935. godine. Laburisti, koji su izgubili 60 mandata i pali sa brojke od 262 na 200 parlamentarnih fotelja od zadnjih izbora, izgubili su pored svih mandata i jedno pravo; pravo za „ponavljanjem utrke“, odnosno za trećim referendumom. U drugom referendumu su upravo i sudjelovali, samo što je poprimio formu parlamentarnih izbora, a britanska je nacija izrazila nezadovoljstvo idejom da se demokracija svodi na bacanje kocke u kojoj neće biti po njihovom ako dobiju brojku između 1 i 5, ali će imati priliku bacati ponovno ako dobiju 6, te se kolektivna mentalna srdžba Otočana manifestirala kroz ogromnu potporu Borisu Jonhsonu, koji nije legitimiran samo s najvećim brojem mandata od 1987., već i s mandatom da obavi Brexit i da Ujedinjeno Kraljevstvo konačno izvuče iz birokratskog zagrljaja Europske Unije.
Međutim, unatoč tome što su laburisti pretrpjeli povijesan gubitak, u njihovim su se redovima našli i oni koji odbijaju prihvatiti rezultate navedenih parlamentarnih izbora. Nezadovoljstvo koje je bilo izražavano uglavnom pozivima na drugi referendum o Brexitu sad je preraslo u nezadovoljstvo koje se izražava anti-rasističkim prosvjedima; na tisuće je razjarenih Britanaca počelo prosvjedovati odmah dan nakon izbora pod transparentima na temelju kojih bi prosječan laik mogao iščitati da prosvjeduju Židovi protiv novoimenovanog kancelara 1933. godine, Adolfa Hitlera, a ne Britanci protiv premijera koji je unatoč pripadnosti konzervativnoj stranci, i više nego progresivan u mnogim stajalištima.
Tako čovjeka poput Borisa Johnsona, koji se tokom obnašanja funkcije gradonačelnika Londona zalagao za imigraciju i koji je u prvom premijerskom govoru pohvalio parlament okarakterizirajući njegov sastav kao „najbolji ikad“ jer se u njemu danas nalazi najveći broj žena i etničkih manjina, odjednom našao na meti prosvjednika postavši žrtvom ustaljenih etiketa kojima je današnja ekstremnija ljevica spremna opisati svakog tko je imalo desniji od Karla Marxa, pa je tako na transparentima Boris Johnson opisan kao „fašist“, „rasist“, „ksenofob“ i sličnim uvredama, što je jasno vidljivo iz snimaka prosvjeda.
Tako čovjeka poput Borisa Johnsona, koji se tokom obnašanja funkcije gradonačelnika Londona zalagao za imigraciju i koji je u prvom premijerskom govoru pohvalio parlament okarakterizirajući njegov sastav kao „najbolji ikad“ jer se u njemu danas nalazi najveći broj žena i etničkih manjina, odjednom našao na meti prosvjednika postavši žrtvom ustaljenih etiketa kojima je današnja ekstremnija ljevica spremna opisati svakog tko je imalo desniji od Karla Marxa, pa je tako na transparentima Boris Johnson opisan kao „fašist“, „rasist“, „ksenofob“ i sličnim uvredama, što je jasno vidljivo iz snimaka prosvjeda
Takve uvrede, naravno, nemaju apsolutno nikakvog smisla; ovo je suviše komplicirana tema isprepletena kompleksim političko-povijesnim kontekstima da bi se mogla svesti na apriorni ideološki sukob nemoralnih konzervativaca koji su uvijek u krivu i imaju zle namjere te moralnih progresivaca koji su uvijek u pravu i imaju dobre namjere.
Ujedinjeno Kraljevstvo spada u Europu samo nominalno; po svim mogućim karakteristikama, UK nije europska zemlja osim teoretski, u onom geografskom smislu kakav je definiran udžbeničkim definicijama teritorijalnog razgraničenja. UK je država koja ima višestoljetnu tradiciju demokratskog parlamentarizma i temeljena je na anglosaksonskom pravu za razliku od ostatka europskih zemalja koje imaju višestoljetne tradicije apsolutnog/ograničenog monarhizma te su iskusile horore fašističkih/komunističkih režima i krnju demokraciju koja dolazi nakon njih, uz to što su sve europske države osim UK temeljene na europskom kontinentalnom pravu.
Samim time, UK su faktično i praktično europske Sjedinjene Američke Države – SAD je upravo i proizvod individualističkog anglosaksonskog prava jer je nastao zbog ideje da “no taxation without representation” (odbijamo poreze ako nemamo predstavništvo u parlamentu); američki revolucionari su ustvari bili Britanci koji su stvorili samo još radikalniji oblik Ujedinjenog Kraljevstva na sjevernoameričkom tlu, i upravo zbog toga, konzervativizam nema isti sadržaj niti značenje u UK (i SAD-u, dakako) kao i u ostatku Europe. Biti konzervativan u UK-u znači podržavati upravo onu višestoljetnu tradiciju parlamentarne demokracije te inzistirati na određenim načelima zbog koje i anglosaksonsko pravo postoji, kao što su slobodno tržište, individualizam, suverenost i sl. (pojam suverenosti je također drugačiji u zemljama anglosaksonskog i kontinentalnog prava; za prosječnog Hrvata biti suveren znači imati etnički očišćenu zemlju, dok za prosječnog Britanca biti suveren znači imati državu u kojoj postoji što prisnija veza između birača i izabranih). Desničari, domoljubi, borci za obitelj, nacionalisti, kakogod; sve su to nazivi za KONZERVATIVCE, a konzervativizam je ideologija očuvanja – pitanje je samo čega. Dok se kod nas primjerice pokušavaju pod idejom konzervativizma očuvati principi ideologije „krvi i tla“ pod zvucima Thompsonove ratno-huškačke muzike, u Americi se “konzerviraju” ideje koje su im zacrtane u ustavu, kao što su prirodna prava (pravo na život, slobodu i potragu za srećom), trodioba vlasti, individualizam, slobodno-tržišni kapitalizam, vladavina prava, 10 amandmana povelje o pravima, a slična je stvar i u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ljevica je, međutim, svugdje ista jer u suštini teži uspostaviti globalnu “diktaturu proletarijata”, no desnica je različita od zemlje do zemlje i civiliziranost neke zemlje/naroda se može odrediti upravo po idejama koje su objekti konzervativizma; dovoljno je usporediti Margaret Thatcher i Tomislava Karamarka da bi se shvatila razlika. Samim time, UK je – baš kao i SAD – jedna od rijetkih država u kojima su se stvari poklopile baš onako kako treba; prosvijećene filozofske ideje, pretečene u tradiciju kroz dugotrajnu praksu, su stvorile državne oblike kojima internacionalni savezi ne samo da nisu potrebni, već bi predstavljali i nacionalnu ugrozu (što je i razlog zašto je Tesla u svojoj autobiografiji napisao da se SAD treba kloniti bilo kakvih savezništva, a isto vrijedi i za UK) Primjer „Željezne lady“ objašnjava razliku između konzervativizma na anglosaksonski način (britanski i američki) i na europski način i dovoljan je da se iz njega može iščitati razlika između europskog mentaliteta koji je stoljećima formiran pod utjecajem kontinentalnog prava i britanskog mentaliteta koji je stoljećima formiran pod utjecajem anglosaksonskog prava; Thatcherica je 1967. u parlamentu glasala za dekriminalizaciju homoseksualizma i bila je žestoki neoliberal poznat po privatizaciji velikog broja državnih firmi. Da imamo takvog konzervativca u Hrvatskoj, bio bi smatran izdajnikom, kao što bi bio smatran izdajnikom i u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji.
Taj političko-povijesni kontekst nije shvatljiv britanskim ekstremnijim ljevičarima koji su se odlučili na demokraciju s kojom se ne slažu odgovoriti paranoičnim prosvjedima; iz marksističke perspektive, svaki je nacionalizam isti jer je prepreka ka ostvarenju globalne diktature proletarijata i komunističkog društva potpune jednakosti, pa je tako svaki oblik nacionalizma – odnosno, konzervativizma – jednako štetan, što nije točno. Britanski konzervativci – a kamoli jedan od njih poput Borisa Johnsona – sa nasilnim kolektivističkim ideologijama poput fašizma, nacizma ili rasizma imaju jednak broj poveznica koliko i naši konzervativci sa sadržajem za kojeg se zalažu britanski konzervativci, pa je izražaj kolektivnog neznanja britanskih ekstremnijih ljevičara manifestiran kroz prosvjede protiv demona koji u Ujedinjenom Kraljevstvu ne postoji. To, dakako, ne znači da protiv predstavnika nasilnih kolektivističkih ideologija ne valja prosvjedovati, već to znači da je potrebno puno više preciznosti prilikom identificiranja onih koji se za njih zalažu.
Boris Johnson i njegovi konzervativci ostvarili su pobjedu na drugom, neslužbenom referendumu, na kojem su Britanci ovlastili izabrane predstavnike s rijetko viđenom količinom povjerenja da se povrate onim vrijednostima zbog kojih je Ujedinjeno Kraljevstvo i postala država kakva su danas, a tih će se vrijednosti najkvalitetnije pridržavati sami (baš kao što je Tesla smatrao isto i za zemlju koja je nastala od UK-a, SAD). Također, tvrdnja kako UK nije sposobna biti uspješna država bez članstva u Europskoj Uniji je motivirana zaboravom da se radi o državi koja je uspjela stvoriti carstvo na kojem „Sunce nikad ne zalazi“ i to davno prije nastanka EU. Neovisno o tome što mislili o kolonizaciji jer se radi o temi prikladnoj za neke druge analize, tvrditi da je državi koja je uspjela samostalno kolonizirati pola svijeta sada potreban internacionalni savez da uspješno organizira samu sebe može se opisati kao naivnost koja proizlazi iz nepoznavanja povijesti. Drugi referendum je obavljen, UK je izašla iz EU, a samo će budućnost pokazati hoće li opstati kao politički samostalna sila. Budućnost je nepredvidljiva, no povijest nije, a povijest nam kaže da hoće.
