Antej Jelenić: “Teleportacija Michela Houellebecqa u prostor groupie djevojaka”, digitalni kolaž, 2008., detalj
Iznenadio sam se kada sam u jednoj knjizi Bele Hamvasa pročitao da u modernom društvu prevladava ženski princip. Do tada sam slušao poznate priče o dominaciji muškaraca koje sam prihvatio jer ništa drugačije nije došlo do mene. Hamvas je tu pojavu prepoznao u velikoj zainteresiranosti suvremenog svijeta za prirodne znanosti, za materiju, za detalj – za atom. Nemam knjigu pri ruci, ali mi je osjećaj onoga što sam pročitao i dalje živ. Njegov je stav, budući da je potpuno različit od gotovo svih mišljenja o današnjem svijetu, privukao veliki dio moje pažnje i dugo ga zadržao u živom dijalogu. Ideja mi je bila tim privlačnija što se o takvim stvarima ne smije pričati, pogotovo ne u krugovima obrazovanijih ljudi. Posljedično, ne smije se pričati niti o razlikama između muškog i ženskog principa. Prešutno se poštuje činjenica da smo različiti, ali ozbiljan dijalog o takvim stvarima nije moguć – kaže se da je riječ o srednjovjekovnim temama, potpuno neprimjerenim našem znanstvenom dobu. S druge strane, sasvim su prihvatljive teze pojedinih feminističkih teoretičarki i teoretičara da nema suštinske razlike među spolovima. Takav stav „olakšava“ život. Naročito ga vole ljudi zabave jer ih oslobađa od napornih promišljanja i otvara više prostora za razbibrigu.
Ali u svakodnevnom životu možemo primijetiti bitne razlike među spolovima: muškarci imaju bolji osjećaj za cjelinu (za veliko), a žene za detalj (za malo). Već takva misao izaziva zlu krv jer se, po dominantom ključu zaključivanja, smatra da je „malo“ manje vrijedno od „velikog“. Ovakav zaista benigan stav feminizam smatra uvredom. Međutim, treba izdržati napade i ići dalje.
Naime, starije predaje posjedovale su znanje o ovim principima. U živom odnosu između yina i yanga nastajao je život. Pri tome, da bi suradnja bila moguća, yin je morao imati u sebi fragment yanga i obratno. Današnji čovjek ne može izdržati filigranski rad na ovim ravnotežama te ih želi do kraja zamiješati. Crno i bijelo pretvoriti u sivo. Naravno da se aktiviraju ljudi tradicije pokušavajući nas vratiti na prethodni stadij u kojem je odnos među principima bio donekle funkcionalan i „uređen“. Ljudi tradicije će se primiriti tek kada se principi ponovno povežu na novoj visoravni.
Ako smo riskantno zaključili da je muški princip okrenut prema velikom, općenitom, prema „duhu cjeline“, dok ženski brine o tome da iz te cjeline ne bude nepravedno ispušteno nešto najmanje, a možda upravo presudno za cjelinu, onda možemo donijeti i sljedeći zaključak. Muški princip, potpuno lišen osjećaja za detalj, pretvara se u bezosjećajnost i surovost. Ženski pak, oslobođen od šireg pogleda, čitav počinje živjeti u detalju, postaje hipersenzibilan i podjednako opasan – pasivno agresivan. Različite su vrste nasilja, ali ono je prisutno u oba slučaja. Odličan su primjer pojave dviju suprotstavljenih ideologija: fašizma i komunizma. Fašizam je muški princip koji je ostao bez točke ženstvenosti. On promatra ljude u velikim brojkama, ne mari više za sitnice i to je ono što je mnogima bilo privlačno. Poziva se na „ideal“ i pretvara u stroj za ubijanje „suvišnog“, sve to čineći vrlo otvoreno. S druge strane, komunizam je – kao ideologija koja u vidu ima najmanjeg pojedinca u društvu, bori se za siromašne, slabe i nemoćne, koja je potpuno potonula u materiju (dijalektički materijalizam) – dominantno određen ženskim principom. Izaziva snažan ressentiment, osjećaj nepravde, ali u svom bijesu ostaje bez osjećaja za cjelinu. Ako je fašizam otvoreno bezosjećajan, komunizam je ogrnut plaštem dobrote, ali je, statistički gledano, izazvao podjednak razdor i smrt. Zapravo, ako ćemo biti dosljedni, izazvao je smrt u mnogo većim razmjerima jer je njegova taktika bila impregnirana „dobrim namjerama“. Mogao je duže ostati neopažen. Tu se krije zamka – namjera i rezultat mogu biti dijametralno suprotni. Komunizam se kasnije lako povezao s kapitalizmom jer imaju srodna načela. Najbolji primjer je Kina koja je savršen kiborg sastavljen od probranih elemenata spomenutih ideologija.
Prisjetimo se još jednog ključnog elementa funkcioniranja komunizma. Njegov čitav pravni sistem bio je utemeljen na „ogovaranju“. Koliko god privlačno to izgledalo, ne možemo otpisati ogovaranje, kao što je to pokušao učiniti Heidegger, počasni gost u Hitlerovoj loži. Ogovaranje predstavlja razmjenu informacija i minerala na kapilarnoj razini organizma. Kapitalizam je samo unaprijedio i globalizirao tehnologije ogovaranja. Prikupljanje podataka, klikova, lajkova, komentara, mailova itd. danas je najbrže rastuće tržište. Podatak, najmanji fragment, postao je važniji od cjeline. Bavimo se mrvicama.
Možda će ta činjenica nekima teško ući u glavu, ali u današnjem svijetu zaista prevladava ženski princip. On se ostavio „mudrosti“ i čitav zaronio u neposredni doživljaj, u dobre namjere, u znanost, u ekonomiju, u velike planove proizašle iz uskog gledišta. Proizašle iz „javnog mnijenja“ koje je tek površan zbroj svih ogovaranja. Svoje agresivne strane i zločine skriva od sebe jarkim bojama „tolerancije“. Licemjeran je. Bolest traži isključivo pod mikroskopom, a ne vidi je kao posljedicu dominantnog načina života. Štoviše, budući da je hipersenzibiliziran, vidi samo ono najslabije, posvuda vidi neku dijagnozu, u svemu nalazi prijetnju koju pokušava preduhitriti sve većim brojem lijekova i „sigurnih kuća“, sve gušćim zakonima. Zavladala je panika.
Današnji svijet postao je ženski jer je prethodni bio okoštao u svojoj „muškosti“. Pokušao je „zamrznuti“ poziciju žene religijskom dogmom. Općenitim narativom koji je izgubio osjećaj za detalj i dodir sa zemljom, s materijom. U kinetičkom simbolu yina i yanga na jednostavan način prikazana je izmjena tih dvaju načela, njihova vrtnja oko zajedničkog središta, ciklička izmjena dana i noći. Danas o ovim stvarima možemo samo mucati. Jezik kojim bismo o njima govorili je onemoćao. Zbog toga je još važnije o tome govoriti, bez obzira na rizik potpune marginalizacije.
Susan Sontag kaže da umjetnost danas preuzima ulogu duhovnosti. Joseph Kosuth kaže pak da umjetnost preuzima ulogu filozofije. Umjetnost bi svakako morala odigrati važnu ulogu u ponovnom povezivanju muškog i ženskog principa jer ima dovoljno „ženstvenosti“ da primijeti nešto što znanosti promiče, te dovoljno „muževnosti“ da postavi taj detalj u kontekst cjeline (umjetničkog djela). Međutim pojavljuje se ključan problem – kulturna sfera, zajedno s umjetnošću, u vlasti je ljevice. Ono što bi danas trebalo biti spasonosno rastopljeno je „nježnošću“, čitavo je horizontalno bez naznake uspravljanja. Uživa u tom sveprožimajućem stanju svojstvenom alkemijskom pojmu „materia prima“ – primordijalne materije u kojoj su svi potencijali pomiješani. U kulturnoj sferi vlada iluzija potpune slobode i slatkog pretapanja u pluralizmu izričaja. Na svaki pokušaj vertikalnog ulaska u tu sferu, uspostavljanja nekog oblika „hijerarhije“ vrijednosti, uređenja odnosa i podjele uloga ona odgovara bjesnilom. U pravedničkoj borbi protiv pomahnitalog muškog principa u obliku fašizma, ljevici se omrznuo i sam pojam moći. Umjetnici se danas plaše i samog spomena moći. Moć, suprotno od svih asocijacija koje im padaju na pamet, znači „nešto moći“.
Mnogi se čude što u kulturi više uopće nema kritike. Ali kako bi je i moglo biti kada je ona nešto što hijerarhizira, vrednuje, dijeli, uređuje. Tamo gdje je protjerano muško načelo, ne može biti kritike. Iznimka koja potvrđuje pravilo je Igor Mandić koji dirigiranom bezosjećajnošću pokušava oživjeti to ustajalo stanje, ali njegova se zraka ne može probiti. Deformirala se pred veličinom zadatka. Previše je različita od onoga čemu se obraća. Nema onog nužnog dijela ženstvenosti. On tek označava mjesto gdje treba gađati.
Umjetnost je važna jer može vršiti istraživanja bez skupocjene laboratorijske opreme. Ona koristi tijelo kao najsofisticiraniji detektor. Brža je od „znanosti“. Ona je „Scientia sacra“ (naslov Hamvaseve knjige s početka). Može, naposljetku, govoriti o duhovnosti. Smiješno je da suvremena ljevica želi gurnuti duhovnost natrag u crkvu. Potpuno je izbaciti iz škole. Umjesto da je shvati kao važan prostor istraživanja i spoznaje. Umjesto da je zainteresirana za fenomen njezine globalne prisutnosti, za točku od koje suvremeni svijet broji godine.
Upravo nam je umjetnost važna da bismo iz starije predaje, okoštale u formi religije, mogli izvući znanje o muško ženskim principima te njihovoj harmonizaciji. Znanost ne može reći ništa važno o simboličkom potencijalu križa ili Davidove zvijezde. Ni ljevica ni liberali ne mogu pred njima stajati uspravno jer u njima vide tek sredstva opresije. Desnica ih vidi jako mutno – potrebni su joj interpretatori u haljinama. Mi, naprotiv, oslobođeni imperativa „dokaza“, možemo ponovno aktivirati te starije tehnologije i iskoristiti ih da osvijetlimo ono što je danas u mraku.
I Davidova zvijezda i križ i yin-yang znakovi su za poseban odnos među dvama principima, odnos koji je danas raskliman. U Davidovoj se zvijezdi prožimaju dva trokuta, jedan usmjeren gore, alkemijski znak za vatru i muški princip, drugi usmjeren dolje, znak za vodu i ženski princip. Isto je i s križem. Okomica je muška, horizontala je ženska. Horizontala je priroda, vertikala je zraka sunca koja pogađa ocean i oplođuje ga. Jedno bez drugoga su ništa. Voda je puna svake potencije, ali neplodna. Zraka luta svemirom dezorijentirana. Ne zna više gdje je dolje, a gdje lijevo.
Čudesno je zapravo da se život u tolikom kozmičkom prostoru uopće dogodio. Da je zraka pronašla odgovarajući planet. Da je planet pronašao dovoljno mirnu zraku – Sunce na pristojnoj udaljenosti da ga zagrije, a ne spali. Prava rijetkost za koju je Giordano Bruno govorio da zapravo i nije rijetkost te da postoje i mnogi drugi svjetovi, zbog čega je spaljen na lomači. Neke stvari nikada nećemo moći dokazati. Teško ćemo točno prebrojati svjetove o kojima je govorio pjesnik Giordano, ali mi, svejedno, možemo govoriti o tim stvarima. Štoviše, nužno je o njima govoriti jer ono što o njima kažemo nikada ne može biti finalno. Možemo tek osluškivati kakav učinak takvo mišljenje ima na naš unutarnji planetarij. Možemo pitati tijelo što misli o tome, a ono će odgovoriti zdravljem ili bolešću. Ali ne privatnim zdravljem, već zdravljem cjeline.