Osam godina je već prošlo od ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a naša država još nije ispunila dva vanjskopolitička cilja na koje se samim ulaskom obvezala. Glavni ciljevi hrvatske politike u narednom razdoblju su ekonomski (uvođenje eura) i sigurnosni (ulazak Hrvatske u Schengen). Sam ulazak u Schengenski prostor ne izaziva pretjerano žučne rasprave u javnosti, a opći dojam je kako postoji konsenzus političke scene i građana za ulaskom u zajednički europski sigurnosni sustav koji bi na granicama trebao pružiti jaču zaštitu od sve snažnijih valova ilegalnih migracija, ali i omogućiti jednostavnija putovanja prema zapadnoeuropskim državama.
S druge strane, potencijalni ulazak u eurozonu u velikom dijelu javnosti izaziva burne reakcije, a za očekivati je kako će rasprave u idućih nekoliko godina biti sve izraženije. Glavni fokus u raspravi oko uvođenja eura je, jasno – ekonomski. Rasprave se vode o tome hoće li doći do poskupljenja proizvoda i usluga, hoće li rasti plaće, o valutnim rizicima, štednji, troškovima konverzije itd. Govori se, naravno, i o monetarnoj suverenosti, ulozi HNB-a u budućnosti i sličnom, no postoji još jedan aspekt cijele priče koji je jednako važan, ali je „ostao u sjeni” javne rasprave.
Važno pitanje završetka formalnog postupka primanja Hrvatske u eurozonu jest i – treba li se jedna suverena država odreći vlastite nacionalne valute bez da se njeni građani očituju na referendumu?
Zagovornici eura među političkim, ali i medijskim mainstreamom gotovo unisono tvrde kako je uvođenje eura kao nove valute obveza Republike Hrvatske te da su građani na referendumu već amenovali takvu odluku. „Kada je Hrvatski sabor potvrđivao ulazak Hrvatske u Europsku uniju, tada je i prihvatio naše članstvo u europodručju, a to je ujedno, samim time, bila i tema o kojoj se odlučivalo na referendumu o ulasku u Europsku uniju”, odgovorio je premijer Andrej Plenković na kritike dijela oporbe i javnosti zbog neraspisivanja referenduma.
Sličnog stava su i u HNB-u. Na službenim stranicama pojašnjavaju kako su građani već odabrali euro kao službenu valutu. „Hrvatska je, kao i sve države članice koje su pristupile EU-u nakon 1992., kada je potpisan Ugovor o Europskoj uniji (Ugovor iz Maastrichta), obvezna uvesti euro kao službenu valutu u jednom trenutku u budućnosti. Naime, potpisivanjem ugovora o pristupanju Europskoj uniji Hrvatska je preuzela cjelokupnu pravnu stečevinu EU-a, koja, među ostalim, propisuje da su sve države članice osim Danske dužne uvesti euro nakon što zadovolje potrebne uvjete. Odluku o pokretanju postupka uvođenja eura donose nacionalne vlasti države članice, na temelju ocjene ekonomskih koristi i troškova uvođenja eura za konkretno gospodarstvo, ali uzimajući u obzir i druge relevantne činitelje“, tvrde iz Hrvatske narodne banke.
No, primjetno je kako se radi o vrlo labavim i nejakim argumentima za neodržavanje referenduma o pitanju izrazito bitnom za svaku državu, a to je pitanje nacionalne valute i monetarne suverenosti.
Hrvatska je doista prema Ugovoru iz Maastrichta obvezna u neodređenoj budućnosti uvesti euro kao svoju valutu – naravno, pod uvjetom da ispuni sve potrebne kriterije – ali sama praksa u europskim državama pokazuje kako države članice imaju prilično veliku autonomiju pri odlučivanju o trenutku ulaska u eurozonu. Šveđani su tako održali referendum o pristupanju, Danci su za sebe izborili određene izuzetke, Poljaci, Česi i Mađari još se „nećkaju”, a Britancima ideja o napuštanju funte nikada ozbiljno nije ni padala napamet… Dakle, praksa pokazuje kako su izuzeci mogući te kako zapravo niti ne postoji pravni ili bilo kakav drugi mehanizam koji bi prisilio jednu državu članicu na ulazak u europsku monetarnu uniju.
Sporna je također i tvrdnja kako su na referendumu o ulasku Hrvatske u Europsku uniju građani izabrali i euro kao sredstvo plaćanja. Kao što znamo, građani su se na referendumu izjasnili samo o jednom konkretnom pitanju, a to je bilo pitanje samog ulaska u EU. Sva ostala proizvoljna i arbitrarna tumačenja rezultata referenduma mogla bi dovesti i do drugih dalekosežnih posljedica, pa nas ne bi trebalo čuditi i ako se uskoro bude tumačilo kako su građani na referendumu također izabrali i politiku „više Europe”, poput stvaranja zajedničke europske vojske, centraliziranja institucija, stvaranja europske „nad-vlade” itd. Prihvaćanje takve teze predstavljalo bi uvod u vrlo rastezljiva i opasna tumačenja volje građana, čime bi se obesmislio i sam referendum kao način izjašnjavanja i davanja demokratskog legitimiteta državnim odlukama.
Sporan je još jedan argument vladajućih, naime onaj kako je politika pristupanja eurozoni konstanta hrvatske politike još od ’90-ih te da je ta činjenica još jedan dokaz kako referendum nije potreban. Europske integracije doista jesu bile u fokusu hrvatske politike još od prvih višestranačkih izbora, ali pitanje monetarne unije je na europskoj razini „došlo na red” tek kasnije. Jedan od temeljnih postulata na kojem se gradila gotovo cijela hrvatska borba za samostalnost u to vrijeme bio je da je Republika Hrvatska suverena država te da samo hrvatski građani na referendumu smiju odabrati u kakvoj će državi živjeti i kako će ta država biti uređena (samostalna Hrvatska, konfederalna Jugoslavija ili centralizirana federalna Jugoslavija).
Među najvažnijim nadležnostima i spornim točkama koje su se spominjale u sukobima sa središnjim jugoslavenskim vlastima bila je i monetarna suverenost. Konfederalno rješenje koje je predlagala Hrvatska u ranih ’90-ih obuhvaćalo je i suvereno pravo svake republike na izbor valute koja će biti sredstvo plaćanja, pa je teško vjerovati kako bi tadašnje vlasti u novim okolnostima zagovarale neodržavanje referenduma o euru u današnjim vremenima.
Na kraju, bitan je i povijesni aspekt održavanja hrvatske državnosti kroz stoljeća i simbolika koja nacionalna valuta ima za svaki narod. Upravo „službena“ ili, bolje rečeno, dominantna historiografija u Hrvatskoj tvrdi kako je pravo na kovanje vlastitog novca koje su hrvatski hercezi i banovi imali u vrijeme personalne unije s Ugarskom bio jedan od glavnih dokaza hrvatske državnosti i samostalnosti kroz povijest. Svako jačanje moći hrvatskih plemića i banske vlasti bilo je neodvojivo povezano i s pravom tih istih plemića na kovanje novca, pa se u tome kontekstu često spominju i frizatici hercega Andrije, rudnici obitelji Zrinski, ali i ban Josip Jelačić koji je u 19. stoljeću nakratko izborio i pravo kovanja banovca.
Naravno da se različita razdoblja ne mogu uspoređivati, ali pomalo bi apsurdno bilo djecu u školama učiti u kako je, s jedne strane, kovanje vlastita novca bio izraz hrvatske samostalnosti u prošlosti, a s druge strane se odreći nacionalne valute u sadašnjosti, a da tu odluku ne potvrde sami građani.
