Elita vlada svijetom. Mala skupina ljudi – moćna i bogata, znana, ali i neznana – nalazi se na vrhu piramide zvane društvo iliti civilizacija. Po nekima društvo nije nalik piramidi, već više podsjeća na (živi) organizam. Može i tako, elita je u toj metafori mozak. Promatramo li društvo kao matričnu organizaciju, elita je projektni menadžer. Koju god formu društva uzmemo, uvijek će u njoj postojati gremij koji ima nesrazmjerno velik utjecaj na društvo. Na strateškim mjestima njihovi su ljudi. Upravljaju procesima u znanosti, ekonomiji, politici, zabavnoj industriji… U ovih nekoliko rečenica, neistrenirano oko vidjet će sumanutog teoretičara zavjere. QAnonovca, koji ne da guta, već neselektivno proždire sav sadržaj društvenih mreža te ostalih informacijskih kanala kao Mr. Creosote francuske specijalitete u Smislu života Montyja Pythona.
Tome ipak nije tako. Grupiranje moći u rukama male skupine ljudi nešto je intuitivno i poznato odvajkada (npr., dva trijumvirata u doba Rimske Republike). Ovo je tek pojednostavljena sociološka i politološka teorija, teorija elita. Njezini glavni proponenti starije generacije Pareto, Mosca i Michels istraživali su moć, odnosno njezinu raspodjelu u organizacijama i društvu. Pareto je istraživao raspodjelu dohodaka i bogatstva došavši do načela kojeg je imenovao i popularizirao tzv. guru kvalitete Joseph M. Juran (Paretovo načelo, 80/20 načelo, law of the vital few and trivial many). Prema njemu, 80 posto svih posljedica leži u 20 posto uzroka, a pokazalo se univerzalno primjenjivim – u ekonomiji, IT znanostima, sportu… Primjerice, 1992. godine, prema jednom izvješću UN-a, 20 posto najbogatijih na planetu imalo je 80 posto ukupno ostvarenog prihoda. Prirodno, Paretova ekonomska razmatranja prelila su se i na sociološka, u kojima je postavio teoriju o „klasi onih koji imaju najviše oznake u grani u kojoj razvijaju svoje djelovanje“ (juranovskih vital few), nazvavši je elitom.
Mosca je pak govorio o društvu kao piramidi na čijem je uskom vrhu skupina koja vlada. Ni demokracija nije ništa drugačija, samo što je taj vrh nešto otvoreniji i protočniji, ali vladavina naroda će u praksi završiti malom skupinom vladajućih. Michels je proučavao organizacije te skovao željezni zakon oligarhije u kojem se tvrdi da će se u svim vrstama organizacija bez obzira na njihovu demokratičnost iskristalizirati oligarhija, odnosno manja skupina ljudi, koja će upravljati. Michelsovim riječima: „Tko kaže organizacija, kaže oligarhija“. Uostalom, neće li prosječan predstavnik establishmenta, sjedio on u birokratskim strukturama EU parlamenta, redakciji kakvog srednjestrujaškog medija ili u nekoj drugoj instituciji, bez obzira na svoju proklamiranu demokratičnost i antiautoritarnost, ponavljati fraze poput one da im nedostaju „lider“ ili „vodstvo“? Slično se katkad može čuti kada se govori o manjku „prepoznatljivih ljudi“ u „vrhu“ ili „užem vodstvu“ – drugim riječima, slaba je elita te stranke.
Naravno, očiglednu društvenu pojavnost ne treba izjednačiti sa svakom idejom urote koja postoji danas u svijetu. Preferiram izraz „ideja urote“ umjesto izraza „teorija urote“, zbog zaprljanosti i profanacije potonjeg najčešće od samih „urotnika“ koji time difamiraju one koji se usude bilo što dovesti makar u korelaciju, a kamoli u uzročno-posljedičnu vezu s njihovim djelovanjem. Ideja da na nekom skrovitom mjestu skupina ljudi na poziciji moći dogovara i koordinira svoje djelovanje ima taj neodoljivi romantični moment te je privlačnost urote širokom broju ljudi samorazumljiva. Racionalni dio mene rekao bi da je naivno i djetinje misliti u doslovnim kategorijama. Međutim, nema li Little Saint James (privatni otočić donedavno malo poznatog tajkuna Jeffreyja Epsteina), na kojem se okupljala krema poslovnog, političkog, akademskog, znanstvenog i svakog drugog života te se prepuštala raznim karnalnim užicima, oko sebe jednu dr. Noovsku auru? Otočić u karipskom arhipelagu do kojeg se dolazi privatnim avionom ili helikopterom – da se radi o filmu s Jamesom Bondom, bilo bi tu i tajno pristanište za podmornice. Tamo se, dakle privstnim zrakoplovima i helikopterima okupljala elita, moćna gomilica koja je, osim prakticiranja „u se, na se i poda se“, međusobno razgovarala, umrežavala se, razmjenjivala ideje i, budimo konspirativni do kraja, kovala planove.
***
Stvar koja je kod ideja urote intrigantna jesu tzv. zavjerenički tekstovi. Tri su takva teksta na kojima se mogu ocrtati neke zajedničke značajke ideje zavjere: Protokoli sionskih mudraca, Memorandum 2 SANU-a te „procurjeli“ e-mail Odbora za strateško planiranje Kanadske liberalne stranke. Nekoliko je stvari koje vežu sve tekstove i čine ih privlačnima. Prva je misterioznost nastanka (tajnovitost i nepotpuna spoznatljivost važni su elementi zavjere). Protokoli sionskih mudraca spoj su raznih tekstova i inspiracija skupljeni u tekstu koji unificira teoriju zavjere po kojoj Židovi vladaju svijetom. Detaljnije o protokolima i njihovom nastanku čija je priča već zavjera sama za sebe, pisao je i Danilo Kiš u eseju Knjiga kraljeva i budala. Protokoli su objavljeni u jednim petrogradskim dnevnim novinama 1903. godine, a zatim i kao dio knjige ruskog mistika Sergeja Nilusa. U njima ima svačega – od dijelova satire jednog francuskog pisca do ulomaka iz knjige njemačkog antisemitskog autora, a njihovo apokrifno podrijetlo je s Prvog cionističkog kongresa održanog 1897. godine u Baselu. Mistifikaciji je pridonio i Pavel Kruševan, urednik lista u kojem su Protokoli objavljeni, koji je više puta mijenjao priču, a tu je i priča da su protokoli plod agenata Ohrane, tajne policije u carskoj Rusiji, nastali u Francuskoj koncem 19. stoljeća. Ne želim previše duljiti, ali očigledno je već sama priča o genezi protokola plodno tlo za mnoštvo ideja, pa se tako njima Umberto Eco rado vraćao više puta.
U Memorandumu 2 izložen je srpski plan „rata drugim sredstvima“, odnosno nastavka srpske hegemonije na područjima gdje je Srbija ratovala devedesetih. On nikada nije objavljen u potpunosti. Prvi tekst o njemu napisan je u časopisu Slobodna Bosna 2013. godine. Već desetljeće progoni političku desnu scenu u Hrvatskoj, a o njemu se možda još i više priča u Bosni i Hercegovini. Nedavno je objavljena knjiga Protokoli velikosrpske ideologije koja tematizira i taj Memorandum. Međutim, kako je Tomislav Jonjić u svojem osvrtu i zamijetio, to je „urednička rekonstrukcija svojevrsnih (veliko)srpskih punktacija nastalih i formuliranih duboko u 21. stoljeću, u sklopu pokušaja da se poraženo i ošamućeno srpstvo reorganizira i krene u novu borbu za ostvarenje starih ciljeva.“ Drugim riječima, ni tu nema originalnog teksta, a to priznaju i sami autori. Treći je pak već spomenuti mail izašao u listopadu 2020. godine. Tema je COVID naš svagdašnji i (distopijske) mjere koje slijede u Kanadi. Ima formu forvarduše odnosno društvenomrežne okružnice. Nepoznat netko, član Liberalne stranke Kanade, pojedinac kojeg ja zapekla savjest, proslijedio je preko Proton maila nacrt plana u predstojećoj fazi borbe protiv pandemije COVID-a. Problem je što Odbor za strateško planiranje koji je producirao taj dokument ne postoji.
Kada smo ustanovili, najblaže rečeno, dvojbeni, a bolje rečeno (is)fabricirani nastanak tih tekstova dolazimo do središnjeg problema – sadržajnog dijela. Odnosno, poklapanja sadržaja s opazivim svijetom (namjerno izbjegavam riječ istina). Tu se zbiva, nolanovski rečeno, prestige. Tu trik dostiže svoj vrhunac. Događa se magija, a istovremeno i račvanje. Establishment taj sadržaj ignorira, odnosno pravi se da je u potpunosti nemoguć, imaginaran i nepostojeći, a postoji ladica u koju se stavlja svaka fizička ili pravna osoba čije tematiziranje navedenih i srodnih tekstova ne ide niz dlaku prevladavajućem mišljenju. Apriorno se odbacuje te ocjenjuje zavjereničkim ne ulazeći u sam meritum teksta jer nešto falsificirano ili izmišljeno ne može odražavati realnost. Svejedi ideja urote prihvaćaju ga pak kao kanon bez obzira na njegovu moguću kontradiktornost s nekim drugim idejama o nekim drugim urotama. A mi treći ostajemo ni na čijoj zemlji pitajući se kako neke fenomene koje opažamo mogu biti u skladu s očitim krivotvorinama. Je li moguće da su nadahnuti pojedinci ili skupine imali viziju, zapazili neke pojavnosti oko nas, ali su se umjesto autorstva odlučili za borgesovski metanarativ uspjeliji čak i od samoga Borgesa? Argentinac bi unatoč svojoj genijalnosti naposljetku tekst objavio pod svojim imenom te nijedno njegovo djelo ipak nije oživjelo kao samostalno, ne-autorsko. Ne treba ni zanemariti vazda prisutnu kognitivnu pristranost, odnosno njezin najpoznatiji podtip – sklonost potvrđivanju (confirmation bias).
Kod Protokola se među ostalim priča o svežidovskoj uroti vladanja svijetom. S druge pak strane bjelodana činjenica o židovskoj prezastupljenosti, konkretno u američkoj politici, showbusinessu, visokom obrazovanju i financijama zamagljena je i skrivena, ne zbog svežidovske urote nego zbog bojazni da se rasprava o tom socijalnom fenomenu ne pretvori u festival antisemitizma (dobar članak o tome izašao je 2004. godine u akademskom časopisu za judaističke studije The Jewish Quarterly Review). Istovremeno, izbjegavajući tematiku takve vrste stvara se još plodnije tlo za brojne antisemitske zavjere. Balon urote raste zbog pukog ignoriranja te se etiketom antisemita svakoga tko sine ira et studio odvede neku raspravu u tom smjeru stvara psihoza, dovodeći do toga da progovoriti o tome javno graniči sa suicidom. Spirala tu ne staje, već je baš ta omerta pogonsko gorivo raznoraznim urotničarima. A ispuhati se može tek na jedan način, riječima jednog poznatog Židova: „Istina će vas osloboditi.“
Memorandum 2 donosi točke po kojim srpska politika treba djelovati. Neke od njih su: destruktivno djelovanje i odvajanje Republike Srpske; umanjivanje odgovornosti Srbije za sve ratove na području bivše Jugoslavije; korištenje incidenata za dokazivanje nacionalne mržnje; konstantno naglašavanje zločinačkog karaktera Hrvata te vezivanje uz NDH; isticanje ratnih zločina iz Domovinskog rata; ugroženost Srba; naglašeno praćenje komemoracija svih srpskih žrtava itd. Pogledajmo sada što se događa oko nas u kontekstu ne-stvarnog Memoranduma 2. Dodik i Republika Srpska čine sve da bi se približili Republici Srbiji i obesmislili ionako nefunkcionalnu Bosnu i Hercegovinu. Građanski svakodnevni incidenti poput svađe oko parkinga u Rijeci dižu se na razinu prvorazredne nacionalne vijesti, a nevinom čovjeku se nakon medijske hajke oduzima čak i sloboda. „PUPOVAC NAPADNUT USRED ZAGREBA!“ vrište mediji, a kad ono – dobacivanje i eventualno kriška limuna. Incidenti hrvatskih građana srpske nacionalnosti uglavnom se minimiziraju (bacanje bombe na radnike HEP-a, pronalasci mnogobrojnog oružja). N1, Sport klub i Arena sport djeluju regionalno, a već neko vrijeme je u najavi i Una TV, kolokvijalno nazvana Dodikova televizija.
Dokument o Koroni tada je najavljivao nove lockdowne, ustanove za izolaciju, vojsku koja pomaže vlasti u održavanju epidemioloških mjera te uvođenje health passa. Međutim, nalazile su se i tu točke poput uvođenja univerzalnog osnovnog dohotka, brisanja svih dugova, najave velikog ekonomskog kolapsa, a health pass je prema tom dokumentu trebao pružiti neograničenu slobodu (s obzirom na to, iz današnje perspektivne i ova distopijska fabrikacija djeluje kao utopijska) itd. Što se svakodnevne opazivosti tiče, neke od navedenih točaka zaista postoje. Doduše, ne baš u Kanadi. Ustanove za izolaciju, ili, zdravoseljački, logore imamo u Australiji. Tamo pri implementaciji mjera pripomaže i vojska. Lockdown je postao Damoklov mač koji nam stalno visi nad glavom, a periodično nas i zasiječe nevezano o tome jesmo li epidemiološki pravovjerni (poput, primjerice, sada Nizozemske ili Kanade, inače poprilično visoko cijepljenih država). Health pass, odnosno COVID-putovnica nažalost je daleko od univerzalne propusnice.
***
Nakon kratke komparativne skice tri teksta, želio bih se vratiti i na medijski tretman zavjere. Osim u tajnovitosti koja prožima svaku zavjeru u vezi nastanka, zavodljivost leži, kako sam već spomenuo, i u (djelomičnoj) opazivosti sadržaja teksta u svijetu oko nas. Međutim, to sve ne bi bilo dovoljno bez još jednog važnog elementa. To je intelektualno nepošteno i jednoobrazno medijsko izvještavanje zbog kojeg imamo taj refleks misliti kako tu ima „još nečega“. Počnimo od stvaranja jedne nove stvarnosti. Ili, još bolje rečeno, hiperrealnoga svijeta. Onog kojeg stvaraju srednjestrujaški mediji i srednjestrujaške stranke, već spomenuti establishment. Jedna takva stvarnost stvorena je 16. ožujka 2020. kada se Andrej Plenković našao s predstavnicima vodećih hrvatskih medija (zanimljivo, na sastanku nije bilo predstavnika onog najčitanijeg – Indexa) te su dogovoreni, vojnim rječnikom rečeno, načelni pravci djelovanja. Osim nekoliko usamljenih glasova unutar glavnih medijskih kuća, o koronakrizi se istupalo jednoglasno, a beskrajno je malena vjerojatnost da se to neće nastaviti i u budućnosti.
S druge strane, mi ostali, nazovimo se kako hoćemo, osuđeni smo na, matrixovsko-baudrillardovski rečeno, pustinju stvarnosti. Sveprisutna je i svojevrsna aporija: srednjestrujaški mediji, mahom sastavljeni od progresivaca i liberala zazivaju, bolje rečeno nariču nad izgubljenim povjerenjem u tzv. tradicionalne medije. S druge strane, baš ti koji više nisu nekritički konzumenti tog medijskog sadržaja – zavjerenici, antivakseri, fašisti, rulja, desničari (ali uvijek radikalni i/li ekstremni!), religiozni fanatici, mnogo je riječi u leksikonu, ištu spas u novim medijskim oblicima i platformama. Ali u pustinji, kako pravoj tako i u ovoj, postoje fatamorgane, ono što nam se pričinjava, a zapravo je nepostojeće. Izmoždeni i iscrpljeni žegom i kišom, oaza nam se pričinjava nam nadohvat ruke. A oaze su narativi ili ideje koje pojednostavljuju složenost ove civilizacije, nude brza rješenja te najavljuju spektakularne globalne događaje – od uhićenja pape Franje do povratka Donalda Trumpa u Ovalni ured uz asistenciju JFK Jr.-a koji se zapravo skrivao posljednjih dvadesetak godina. Premda uglavnom plod šizofrenijih pojedinaca, treba reći da tu ima dosta onoga što možemo nazvati Internetom – beskonačnim prostorom postmoderne ili, još bolje rečeno, metazajebancije i ruganja u kojem se gotovo ništa ne smije uzeti za ozbiljno.
Ta nova stvarnost provodi se virtualno (ne i manje stvarno), a zatim i na fizičkom planu. U novoj stvarnosti nije cilj pobijediti protivnika koji se ne slaže s vama, izopćiti ga, zatvoriti, pa i ubiti. Cilj je onemogućiti neslaganje uopće. Tako su internetska izdanja Hanza medije polako, ali sigurno ugasila komentare. Na YouTubeu se također dogodio veliki pomak. Ukinuta je opcija dislike ili nesviđanja kod videa, odnosno ta informacija je postala privatna te je mogu vidjeti samo vlasnici računa. Ostao je samo like. Negativni komentar bit će izbrisan, dislike ne postoji kako za sam video tako ni za komentare ispod njega. Tek beskonačno orgazmičko zadovoljstvo progresivnim sadržajem kojem je vox populi uglavnom pokazivao palac dolje baš tim dislikeovima – diktatura sveopćeg odobravanja. Premda 1984. u imaginariju zavjerenika drži visoko mjesto te je dojam da se katkad intelektualno lijeno pozivati na nju, uvijek joj se rado vratim. Pogotovo kada proročanski progovara o nekim današnjim pojavnostima. Sužavanje govora koje zapravo utječe na sužavanje mišljenja te programiranje putem PR fraza („novonormalno“):
Zar ne razumiješ da je cijela svrha Novozbora da suzi opseg mišljenja? Na kraju ćemo misaoni zločin učiniti doslovno nemogućim jer neće biti više riječi kojima bi se izrazio. Svaka ideja koja nam uopće može biti potrebna, moći će se izraziti jednom točno odgovarajućom riječi, sa strogo određenim značenjem, dok će sva njena sporedna značenja biti izbrisana i zaboravljena. Već u jedanaestom izdanju nismo daleko od te točke. Ali proces će se nastaviti i dalje, još dugo nakon tvoje i moje smrti. Svake godine sve manje i manje riječi, a djelokrug svijesti stalno sve uži. Ni sada, razumije se, nema nikakva razloga ni isprike da se počini kakav misaoni zločin. To je naprosto pitanje samodiscipline, reguliranja zbilje. Ali na kraju neće biti potrebe čak ni za to. Revolucija će biti potpuna kad jezik bude savršen. (…) Čak će se i partijska literatura izmijeniti. Čak će se i parole izmijeniti. Kako da postoji parola kao stoje »sloboda je ropstvo« kad ideja slobode bude potpuno ukinuta? Cijela klima mišljenja bit će drukčija. Zapravo i neće biti mišljenja, kako ga mi danas razumijemo. Pravovjerje znači nemišljenje, nedostatak potrebe da se misli. Pravovjerje je nesvijest.
Ako se ne smije dovesti u pitanje, pravovjerje, odnosno isporučena slika stvarnosti, uistinu jest nesvijest. Kao što je rečeno, (ne)počinjenje misaonog zločina pitanje je samodisicipline, koja ne mora uvijek biti vrlina. Kad smo kod te osobine, nisu li Nijemci pruski (samo)disciplinirano dotjerali do kraja nacionalsocijalizam, komunizam, liberalnu demokraciju degeneriranu u globalističku zeleno-progresivnu ideologiju pa i COVID-religiju? Ne bi li tu bilo manje tragedije da je bilo više fortisovske morlakovštine? Ali tada Nijemci ne bi bili to što jesu, kako ih je pronicljivo opisao Steve Bannon: „The most rational people, until they are not“. Nasuprot nesvijesti postoji svijest, nasuprot pravovjerju, naravno, krivovjerje. Postoji ideja zavjere od koje nikada ne treba odustati. Je li svaka zavjera tek apofenija? Je li svaka zavjera tek korak prema posvemašnjem ludilu? Odgovor na to imao je već Paracelsus: Sve stvari su otrovne i ništa nije bez otrova; samo je doza ono što čini da neka stvar nije otrov.
