Jedan od oglednih primjera uma prosječnog zapadnjaka mišljenje je „Elvisa filozofije“i „najopasnijeg filozofa Zapada“, Slavoja Žižeka. Žižek je bitan, a time i popularan ne zbog toga što donosi radikalno nove filozofske ideje, već upravo zbog toga što odlično reflektira aktualno stanje duha. U njegovom tekstu objavljenom na stranicama Guardiana 21. lipnja, naslova „Pacifizam je pogrešan odgovor na rat u Ukrajini“, Žižek na samom početku iz bizarne pozicije kritizira Putinov govor na Ekonomskom forumu u St. Petersburgu.
Na Putinovu izjavu kako danas postoje suverene i pokorene države (ne može biti međudržave) te da svaka država i svaka etnička skupina mora biti suverena, Žižek odgovara da je to glupost jer u situaciji kada nam prijeti globalno zagrijavanje moramo uspostaviti najširu kooperaciju – nitko ne može biti suveren. U situaciji kada nas sve progone iste katastrofe svi smo mi „međudržave“, govori Žižek. Nadalje, Žižek priznaje da je rat u Ukrajini proxy rat između Amerike i Rusije, ali da je najmanje što možemo učiniti ponuditi bezuvjetnu podršku ukrajinskom otporu. Pacifizam nije rješenje, tvrdi on. Baš u ukrajinskom odbijanju pragmatizma, odnosno činjenice da su im šanse za obranu nikakve, treba prepoznati strast koju treba podržati, pa dodaje kako nam za to treba snažniji NATO. Nije teško primijetiti na koliko je razina dezorijentiran javni stav Zapada po pitanju Ukrajine, a najvažnije je u tome što, doslovno prevedeno – treba podržati otpor Ukrajine iako je uzaludan. Već u sljedećem trenutku pojavljuje se pitanje globalnog zatopljenja, koje spomenuto u kontekstu ukrajinske krize zvuči degutantno te služi kao dimna zavjesa za neznanje i kukavičluk. Red romantičnog otpora snažnijem neprijatelju, red klimatske agende. Činjenice se vješto izbjegavaju.
Jedna od važnih činjenica vezana za rat u Ukrajini jest ta da je, kako je bivši ukrajinski predsjednik Petro Porošenko nedavno izjavio, sporazum u Minsku bio prevara. Ukrajina ga nikada nije namjeravala poštovati. Njime je samo kupovala vrijeme da se vojno i ekonomski reorganizira te ponovno osvoji Krim i Donbas. Sporazum u Minsku pokazao se kao jedna od većih diplomatskih prevara Zapada jer je za čitavo vrijeme njegova trajanja, a između ostalog je bilo potpisano da strane vojske neće biti na teritoriju Ukrajine, Britanija obučavala pet bataljuna godišnje po najvišim NATO standardima. Hipokrizija Zapada još se više očituje u činjenici da je isti taj Porošenko na nacionalnoj televiziji, u postizbornom zanosu, govorio kako će Ukrajinci dobivati penzije, a „oni“ neće, kako će ukrajinska djeca ići u školu, a „njihova“ će biti u podrumima, naši će imati poslove, a „njihovi“ neće, za naše će postojati socijalno osiguranje, a za „njihove“ neće. Zapadni partneri ignorirali su rastuće proturusko raspoloženje koje je udarilo svoj pečat spaljivanjem Doma Sindikata u Odesi u kojem je prethodno bilo zatvoreno 150 Rusa. Barem pedeset ih je tom prigodom preminulo.
Sve je to Zapad prešutno podržavao jer je glavni cilj Amerike bio pod svaku cijenu oslabiti Rusiju. Niti višegodišnje granatiranje regije Donbas u kojem je od 2014. preminulo oko 15 tisuća civila, niti pronacističke skupine poput Azova, nisu bile problem za Ameriku. U tom kontekstu, optužbe da se Rusija miješala u američke izbore i da je „platila 120 000 dolara Facebook oglasa“ izgledaju, u najmanju ruku, bizarno. Jer nakon raspada SSSR-a upravo je Amerika instalirala pijanca Borisa Jeljcina, a 1996. je u časopisu Time čak bilo objavljeno kako je Amerika poslala svoje stručnjake za kampanju i financirala čitave tadašnje izbore da se Jeljcin održi na vlasti. Ne zvuče li optužbe SAD-a još bizarnije u svjetlu nedavne Bidenove izjave da „Putin mora otići“? Nije li to izravno miješanje u politiku druge zemlje? I još nešto, 2011. Biden kao viši dužnosnik leti u Rusiju i sastaje se s opozicijom te radi na tome da se skine Putina s vlasti. U usporedbi sa svime time, a posebno s posljednjim, optužbe SAD-a da se Rusija miješala u njihove predizborne procese zvuči smiješno.
Najbitnija stvar oko rata u Ukrajini je činjenica da su ipak svi na Zapadu, u većoj ili manjoj mjeri, svjesni da se radi o direktnom uplitanju i krivnji SAD-a, Britanije i ostalih„partnera“ za trenutnu situaciju. Svi znaju sve. Tako da informatičko doba u kojem živimo otkriva nešto drugo, a ne informatički kaos. To možemo primijetiti po tome što svaki razgovor o Ukrajini, prije ili kasnije, završi na pitanju uređenja života u Rusiji. „Bi li ti radije živio u Rusiji ili na Zapadu?“ finalno je pitanje koje otkriva mnogo. Radi se o sukobu dvaju pogleda na stvari. Izlazi na vidjelo onaj tip čovjeka koji napokon u liberalnoj demokraciji „dolazi na svoje“, odnosno može uživati svoju egoističnu verziju slobode, a spreman je zanemariti sve zločine i podvale koji se koriste u ime te „slobode“. Njegova sloboda malog je radijusa, ali zato postoji „pojačivač okusa“ – reći će: mi uživamo najvišu razinu ljudskih prava, mi se brinemo o manjinama, svuda detektiramo žrtve i spašavamo ih, uzdižemo ih štoviše na razne tronove od šećera. Feminizam, LGBT prava, borba protiv rasizma i slično, umjetna su bojila za život koji je očišćen od svih opasnijih boja. Taj model života sada treba preslikati na ostatak svijeta. Sredstva kojima se to postiže manje su važna.
Jasno je da su ono što prosječan zapadnjak smatra za krunske vrijednosti ustvari samo prikrivena oružja kolonizacije – ponuditi svim „potlačenim“ ljudima svijeta jedan šareni i kaotični život, sličan estetici gay parade, gdje svatko napokon radi što ga je volja. Ako ta oružja nisu dovoljno privlačna, na nove teritorije koje treba „spasiti“ primjenjuju se uplitanja u izborne procese, pučevi i razne vojne varijante. Opsceno je to što većina građana Zapada – dakle EU i SAD prvenstveno, što je tek manji dio svijeta – prešutno podržavaju sve ove mehanizme kolonizacije područja o kojima nemaju nikakvog znanja. Život u Rusiji nije na niskim granama samo njihovom vlastitom krivnjom već, prije svega, zbog višegodišnjeg iživljavanja SAD-a nad njom nakon što se raspao SSSR. Od devedesetih naovamo SAD je uživao ulogu vladara svijeta. Sada se ipak stvari mijenjaju. Putin je na Ekonomskom forumu rekao da se stari svjetski poredak mijenja i da će se SAD morati naviknuti na činjenicu da više ne može diktirati s povlaštene pozicije. Međutim, to će izgleda biti nešto duži i bolniji proces. Zapad Putina i dalje oslovljava imenom „diktatora“, „krvnika“ i slično. Vođu jedne države o kojoj ovisi mnogo toga.
Prije nekoliko dana Rusija je rekla da mora smanjiti opskrbu plinom kroz Sjeverni tok 1 jer joj nedostaju dijelovi koje joj treba isporučiti Siemens (a zbog sankcija ne može). Također su nedavno zbog „održavanja sustava“ privremeno zatvorili Turkstream koji opskrbljuje Bugarsku, Tursku i još neke. Oba primjera su tek pokazne vježbe Zapadu da će se morati opametiti, ako žele da njihova ekonomija održi glavu iznad vode.
Čini se da uz tzv. liberalne vrijednosti neizbježno dolazi i infantilna komponenta jer se vođe i mediji i dalje prave da sankcije imaju smisla, a Ukrajina ima nekakvu šansu (iako istovremeno, poput Žižeka, priznaju da nema). Na terenu je situacija drugačija. Vodi se artiljerijski rat u kojem na ukrajinskih 6000 raketa Rusija dnevno ispali 60 000. Gubici ukrajinske vojske su nesagledivi, a mnogi se i prešućuju, odnosno bilježe kao „nestali u akciji“, da bi se izbjeglo plaćanje naknade obiteljima. Oko tisuću vojnika dnevno biva onemogućeno, od kojih je dvjestotinjak mrtvih, a ostalo ranjeni. Naravno da postoje gubici i na ruskoj strani, ali činjenica jest da Rusija polako melje ukrajinsku vojsku.
Na Ekonomskom forumu u Sankt Petersburgu, vođa DPR-a Denis Pušilin rekao je, sigurno ne bez prethodnih konzultacija s Rusima, da će specijalna vojna operacija trajati do kraja godine i da se neće zaustaviti dok ne ukloni svaku prijetnju, što znači da će u uništavanju ukrajinske vojske ići do kraja. Jedan od bitnijih razloga za to je i taj što Zapad kontinuirano šalje nove pošiljke oružja. Ustav ostataka Ukrajine bit će temeljito izmijenjen, nacističke i ekstremno desne organizacije zabranjene kao i priključenje NATO-u, a Zelenski vrlo vjerojatno uhićen i priveden sudu zbog ratnih zločina. Prvenstveno zbog upornog nasumičnog bombardiranja Donbasa. Moguće i osuđen na smrt.
Zapad se mora hitno osloboditi mesijanskog kompleksa jer je on prva i glavna prepreka bilo kakvom obliku dijaloga. Dok god se drugu stranu smatra žrtvom koju treba spasiti od „krvoločnog diktatora“, iako je Putinova popularnost u Rusiji narasla na 83%, neće biti moguć nikakav ravnopravan dogovor niti postizanje primirja. Zbog bizarne mesijanske navade, ljudi poput Žižeka danas, paradoksalno, daju legitimitet daljnjem ratu i ubijanju. Tisuće mladih Ukrajinaca, što prisilno mobiliziranih, što indoktriniranih neutemeljenim i često lažnim pričama, svakoga dana ginu, a ishod je svima jasan. Minsk je bio prevara, kao što smo vidjeli, a pokazuje se da je čitava diplomatska politika SAD-a također prevara.
Bivši američki ambasador u Rusiji Michael Anthony McFaul je 20. svibnja u debati s profesorom međunarodnih odnosa Stephenom Waltom izjavio kako je Amerika lagala Ukrajini oko ulaska u NATO. „U 2021. nastavili smo uvjeravati Ukrajinu da će biti primljena u NATO. Iznova i iznova smo to ponavljali.“, rekao je profesor Walt. Ambasador ga je na to upitao: „Jeste li stvarno u to povjerovali? Naši diplomati su lagali kada su nudili Ukrajini članstvo u NATO-u“, na što je dodao „Da! Da! Takav je stvaran svijet!“. O ovim beskrupuloznim potezima američke diplomacije nema mnogo riječi u bitnijim medijima. A upravo se tu radi o krupnim i poražavajućim činjenicama. Ukrajina nikada ne bi vodila tako antagonističku politiku prema Rusiji niti bi se spremala za ponovno osvajanje teritorija s ruskim stanovništvom koji je, podsjetimo se, sporazumom u Minsku trebao dobiti djelomičnu autonomiju, da nije vjerovala kako će ubrzo ući u NATO. Takva šibicarska diplomacija SAD-a dovela je do toga da Rusija vrlo vjerojatno neće više pristati na nikakav dogovor niti sporazum. Sav kredibilitet je prokockan. Time i Žižekovi snovi o jakom NATO-u padaju u vodu. Nakon Afganistana, Ukrajina je novi znak propasti NATO-a.
Ako ne rezultira nuklearnim ratom, trenutačna svjetska situacija označava početak nove epohe multipolarnog svijeta koja bi mogla stvoriti uvjete i za drugačiju paradigmu mišljenja. Posljednja tri desetljeća, pa i duže, Amerika je bila glavni svjetski policajac koji jednostrano dirigira svjetsku politiku, a to se odrazilo i u načinu mišljenja građana SAD-a i Europe, kao njezinog vazala. Nevjerojatna samouvjerenost da se upravo na Zapadu nalazi najbolji od svih svjetova rezultirala jetime da se sve ostale tretira kao građane trećeg svijeta. Na krilima te dogme lansirani su krvnički pohodi na Afganistan, Irak, Libiju, Siriju. Milijuni su poginuli, a Zapad je nastavio živjeti u svom dvorcu od šećera. Mi i dalje živimo najbolje, i dalje misle mnogi. Ali ti mnogi nisu svjesni da politički establišment pod čijim protektoratom žive vodi direktno u katastrofu. Ta katastrofa nije samo u Ukrajini, kako se čini na prvi pogled. Posljednje trzavice između Kine i SAD-a oko Tajvana puno prije bi mogle eskalirati nuklearnim ratom. Kineski ambasador u SAD-u je prije nekoliko mjeseci otvoreno rekao da će Kina ući u rat s SAD-om ako nastave svoju politiku vezano za Tajvan.
Živjeti u slatkom uvjerenju da smo „na pravoj strani povijesti“ je lijepo. Baviti se dekoracijom interijera i finesama u razgovoru sa jednim od rastućeg broja spolova je dirljivo, ali radi se o zabavi za dokone. Raznim mehanizmima uspavljivanja i dirigiranog financiranja kritičko mišljenje na Zapadu je raspršeno, razvodnjeno i dovedeno na razinu hobija. Jedna od glavnih tekovina europske civilizacije je (ponekad) bila sloboda govora i mišljenja. U korona krizi, a sada i s Ukrajinom, pokazalo se da upravo ta sloboda govora ometa miran san građanina Zapada. Ona se zatire na svakom koraku. Ipak, čini se da slijedi drastična promjena. Možda se u svijetu više dimenzija podigne i razina pažnje kod prosječnog građanina. Možda mu se izoštre osjetila. Možda ubrzaniji rad srca ispere sedative iz krvi. Druga mogućnost je da svi zajedno spakiramo kupaće, sjednemo na američki razarač i odemo u lijepi Tajvan. Kinezi nas tamo čekaju raširenih ruku. Naoružani do zuba čekaju osloboditelje.
