U 2020. i 2021. godini objavljene su dvije monografije na engleskom jeziku koje se bave temom hrvatske političke emigracije tijekom hladnog rata. Prvo je 2020. izašla studija Croatian Radical Separatism and Diaspora Terrorism During the Cold War autora Mate Nikole Tokića, gostujućeg profesora na Central European Universityju. Potom je 2021. objavljena knjiga Yugoslavia and Political Assassinations: The History and Legacy of Tito’s Campaign against the Émigrés koju je napisao Christian Axboe Nielsen, izvanredni profesor na Sveučilištu Aarhus. Potonja knjiga je 2022. objavljena na hrvatskom jeziku pod naslovom Jugoslavija i politička ubojstva: povijest i naslijeđe Titova djelovanja protiv emigranata.
Knjiga danskog povjesničara Axboea Nielsena nastala je na podlozi njegova stručnog izvještaja koji je pripremio za Visoki zemaljski sud u Münchenu u postupku suđenja bivšim dužnosnicima jugoslavenske tajne policije Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću optuženima za sudjelovanje u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. U uvodnom dijelu autor ističe da njegova knjiga nije pravna analiza niti komentar suđenja Mustaču i Perkoviću te naglašava da ne zauzima nikakav stav o njihovoj pravnoj krivnji niti o nekom drugom aspektu suđenja u Münchenu. Kao iskusni sudski ekspert i povjesničar, Axboe Nielsen se prvenstveno fokusira na analizu djelovanja jugoslavenske Službe državne bezbednosti (SDB), odnosno Udbe.
Knjiga Axboea Nielsena sastoji se od uvoda, pet poglavlja te zaključka s epilogom. U uvodnom dijelu knjige autor napominje da se krajem 70-ih i početkom 80-ih godina 20. stoljeća stjecao dojam da se u Zapadnoj Europi, a napose u Zapadnoj Njemačkoj, svakih nekoliko mjeseci događa ubojstvo nekog hrvatskog emigranta. Velikoj većini pojedinaca koji su sudjelovali u planiranju i provođenju ciljanih ubojstava stvarnih i navodnih protivnika jugoslavenskog komunističkog režima nikad nije suđeno. Autor ističe da Mustač, Perković te Udbin doušnik Krunoslav Prates do današnjeg dana ostaju jedine osobe koje su osuđene za sudjelovanje u ubijanju emigranata iz Jugoslavije od kojih su većina bili Hrvati. Kako dalje navodi autor, opći izostanak suđenja i kazni za ubojstva političkih emigranata još je alarmantniji ako se uzme u obzir da je tijekom 46 godina postojanja komunističke Jugoslavije vodstvo te države nadziralo kampanju ciljanih atentata koja je zasjenila sve slične akcije bilo koje druge komunističke države. Komunistička Jugoslavija, a ne neka od zemalja Istočnog bloka, najagresivnije se upuštala u ciljana ubojstva političkih emigranata kao način zaštite partijske države i službene ideologije. Axboe Nielsen podsjeća da nitko od ubijenih u Udbinim atentatima nije bio osuđen na nekome sudu, no provedena smrtna kazna zbog toga što je bila neslužbena nije bila ništa manje kobna.
S obzirom da je jugoslavensko državno vodstvo smatralo hrvatsku političku emigraciju najopasnijom emigrantskom prijetnjom, najveći dio knjige Axboea Nielsena se bavi Udbinim djelovanjem prema Hrvatima u egzilu. To djelovanje autor ponekad naziva i „sukobom“ implicirajući određenu razinu oružanog suprotstavljanja hrvatskih političkih emigranata jugoslavenskim državnim strukturama. Premda su pojedinci i skupine Hrvata u egzilu posezali za oružanim djelovanjem protiv komunističke Jugoslavije, takve sporadične aktivnosti se teško mogu opisati kao intenzivno oružano sučeljavanje hrvatskih emigranata s jugoslavenskim sigurnosnim snagama.
Prvo poglavlje donosi prikaz razvoja i strukture jugoslavenske Službe državne bezbednosti te njezinog odnosa s ostalim jugoslavenskim obavještajnim i sigurnosnim službama čija je brojnost ponekad zbunjivala i jugoslavenske čelnike (autor navodi primjer Stane Dolanca koji je u ožujku 1971. pogrešno utvrdio postojanje 13 jugoslavenskih obavještajnih i protuobavještajnih službi koje su djelovale izvan Jugoslavije – točan broj je ipak bio 12). Prikazujući razvoj i ulogu Službe državne bezbednosti autor jasno pokazuje da je njezina temeljna funkcija bila održavanje političkog monopola Komunističke partije. Predstavljajući jugoslavensku Službu državne bezbednosti, autor ističe da ništa u vezi s njezinim postojanjem nije bilo inherentno kriminalno, zlobno i jezovito. Autor naglašava da je postojanje državne sigurnosne službe razmjerno važna, ako ne i ključna karakteristika modernih država. To je svakako točno, ali jugoslavensku Udbu se ne može izjednačavati sa sigurnosnim službama liberalno-demokratskih država, čije postojanje doista nije inherentno zločinačko. Jugoslavenska Udba bila je inherentno zločinačka jer je služila komunističkom režimu koji se legitimirao nasilnom revolucijom čije trajanje, kako ističe filozof Neven Sesardić, nije bilo vremenski ograničeno, ali je podrazumijevao ogroman broj ljudskih žrtava. Suštinsku razliku između sigurnosnih službi u demokratskim društvima i jugoslavenske Udbe priznaje i sam Axboe Nielsen kada kaže da je jugoslavenska Služba državne bezbednosti postojala radi zaštite jednopartijske države i upravo je zbog te funkcije zaštitnice diktature imala izrazito represivnu ulogu.
U nastavku prvog poglavlja autor prikazuje organizacijsku strukturu ogranka Službe državne bezbednosti u SR Hrvatskoj (Služba državne sigurnosti) te njezin odnos s republičkim političkim institucijama. Iscrpno su prikazani interni dokumenti SDB-a koji su uređivali operativno djelovanje Službe u inozemstvu. Pravilnicima SDB-a je bilo jasno naznačeno da Služba djeluje u inozemstvu radi borbe protiv neprijateljskih emigrantskih organizacija, kao i da svako djelovanje Službe u inozemstvu treba dobiti odobrenje saveznog SDB-a. Prikazani pravilnici pokazuju sustavnost u djelovanju SDB-a prema percipiranim neprijateljima komunističkog režima. Pravilnik o operativnoj obradi iz 1974. propisivao je pet mogućnosti za realizaciju operativne akcije, od čega je jedna mogućnost bila „fizičko uništenje lica – objekta obrade“. Kako ističe autor, za trajanja operacije, glavni operativac bio je odgovoran za osmišljavanje pisanog prijedloga za odgovarajuću realizaciju operacije, a odobrenje je davao odgovarajući nadređeni službenik SDB-a. No u slučaju realizacije operativne akcije atentatom, bilo je potrebno odobrenje najviših razina jugoslavenske partijske države.
Raščlanjujući propisani okvir djelovanja SDB-a u inozemstvu, Axboe Nielsen navodi da su planovi operativnog djelovanja predviđali i infiltraciju Udbinih agenata i suradnika u skupine i organizacije koje su se navodno bavile protujugoslavenskim aktivnostima. Autor ističe da je jedan od važnih elemenata postjugoslavenskih nacionalističkih narativa o SDB-u i emigrantima upravo optužba današnjih nacionalista o tome da su sve terorističke aktivnosti koje se pripisuju emigrantima zapravo inicirane i provedene po nalogu SDB-a. On to osporava navodeći odredbe Udbinog pravilnika o operativnoj obradi kojima je bilo propisano da suradnik „ne smije biti inicijator, ni organizator neprijateljske aktivnosti“ te „ne smije samostalno poduzimati ilegalne aktivnosti, niti uvjeravati druge u to da ih provedu“. Autorov zaključak previše se oslanja na doslovno iščitavanje Udbinog pravilnika i najbolje ga opovrgava slučaj tzv. „Hrvatske šestorke“ u Australiji, o čemu piše Mate Nikola Tokić u već spomenutoj knjizi koju preporučuje i Axboe Nielsen.
Početkom 1979., australska policija uhitila je šestoricu Hrvata zbog optužbe da su pokušali podmetnuti 50 kilograma eksploziva na šest lokacija u Sydneyu. Policiji je to dojavio navodni sedmi član skupine Vico Virkez, koji je bio i ključni svjedok na suđenju. Kako ističe Tokić, nakon nekoliko godina otkrilo se da je Virkez ustvari bio Srbin iz Bosne i Hercegovine, imenom Vitomir Misimović, i Udbin operativac. Njegov zadatak bio je izazvati reakciju australskih vlasti prema hrvatskim nacionalistima u Australiji kako bi se neutraliziralo njihovo djelovanje, u čemu je i uspio. Šestorica uhićenih Hrvata bila su osuđena na 15 godina zatvora zbog planiranja terorističkih napada, unatoč jasnim indicijama da su dokazi protiv njih bili izmišljeni. Vrhovni sud australske savezne države Novi Južni Wales nedavno je otvorio sudsku istragu o presudama tzv. Hrvatskoj šestorki. Kako je izvijestio Sydney Morning Herald 30. kolovoza 2022., sudac Robertson Wright kazao je kako postoji stvarna mogućnost da je jugoslavenska obavještajna služba koristila Virkeza (odnosno Misimovića) kao agenta provokatora ili doušnika kako bi policija Novog Južnog Walesa, a moguće i ASIO (australska sigurnosna služba) dobili lažnu informaciju o bombaškoj zavjeri šestorice Hrvata, a sve u cilju diskreditiranja Hrvata u Australiji.
Drugo poglavlje ocrtava djelovanje Hrvata u egzilu koje je jugoslavenski komunistički režim svrstavao u dvije kategorije – „fašističku emigraciju“ i „ekstremnu emigraciju“. Držeći se naracije o sukobu hrvatskih političkih emigranata i jugoslavenske Službe državne bezbednosti, Axboe Nielsen fokusira se na radikalni dio Hrvata u egzilu koji se u borbi protiv komunističke Jugoslavije koristio nasilnim sredstvima. Citira Matu Nikolu Tokića, koji tvrdi da su u razdoblju od 1962. do 1983. protujugoslavenski orijentirani Hrvati u prosjeku činili po jedan teroristički čin svakih pet tjedana. Tokić u svojoj knjizi navodi i izvještaj zapadnonjemačke vlade iz 1972. u kojem se jezgrovito ističe da se ogromna većina Hrvata u Zapadnoj Njemačkoj pridržava zakona i da je problem terorizma pitanje sitne i virulentne manjine. Axboe Nielsen ne spominje tu ocjenu, kao ni stajalište australskog premijera Gougha Whitlama, koji je u pismu 1973. kazao da je samo mala manjina hrvatskih useljenika u Australiji uključena u djela političkog terorizma u toj zemlji. Mate Nikola Tokić navodi da je terorizam nedvojbeno bio produkt i obilježje hladnoratovske ere hrvatske politike u egzilu, ali smatra da se to dvoje ne smije poistovjećivati. Oni koji su se bavili političkim nasiljem predstavljali su samo sitnu manjinu Hrvata uključenih u širu borbu za nezavisnost Hrvatske od komunističke Jugoslavije i još manji postotak ukupne hrvatske emigrantske populacije. Axboe Nielsen zanemaruje ove činjenicu, nastojeći održati naraciju o spirali nasilja između hrvatskih političkih emigranata i jugoslavenske Udbe.
Treće poglavlje knjige bavi se pravilima i uputama prema kojima su provođene Udbine operacije u inozemstvu. Prikazuje se i financijska strana inozemnih operacija jugoslavenske Službe državne bezbednosti. Kao i drugi aspekti, i financiranje operacija bilo je precizno uređeno. Autor se bavi Udbinim otmicama emigranata na primjerima Slobodana „Bate“ Todorovića i Vladimira – Ladislava Šopreka. Todorović je bio srpski poslovnjak koji je 1965. napustio Jugoslaviju, a prije toga je među ostalim radio i za Službu državne bezbednosti. Nakon odlaska iz Jugoslavije našao se u fokusu Udbe zbog navodne potpore Aleksandru Rankoviću nakon njegova pada, a usto je bio sumnjičen za gospodarski kriminal. Todorovića, koji je živio u Münchenu, Udba je 1975. u pomno planiranoj operaciji otela i prebacila u improvizirani ilegalni zatvor u Ljubljani, u kojem je mjesecima bio podvrgnut intenzivnom ispitivanju u vezi s aktivnostima i vezama. Nakon nezakonitog zatočeništva uslijedio je postupak „legalizacije“, odnosno uhićenje, suđenje i osuda. Autor se podrobno bavi Todorovićevim slučajem, smatrajući da je Stjepana Đurekovića možda očekivala ista sudbina, što je naravno nemoguće potvrditi.
Autor se bavi i složenim odnosom jugoslavenske Službe državne bezbednosti i zapadnih obavještajnih službi. Naročito je zanimljiv njegov pogled na nedovoljno istražen odnos Udbe i zapadnonjemačkih vlasti, na čijem se teritoriju provodila većina Udbinih inozemnih operacija. Axboe Nielsen ističe kako su postojali veći izgledi da njemački socijaldemokrati toleriraju operacije jugoslavenske Udbe nego demokršćani. Autor smatra da je s uspostavom velike koalicije socijaldemokrata i demokršćana 1966. počela velika promjena u odnosu zapadnonjemačkih vlasti prema Udbinim operacijama, a s pojavom Ostpolitik socijaldemokratskog kancelara Willya Brandta 1969., Jugoslaviji je prepušteno još više slobodnog prostora jer je služila kao važan posrednik između Istoka i Zapada.
Popustljiviji odnos zapadnonjemačkih vlasti prema Udbinim operacijama bio je jedan od preduvjeta za početak agresivnije faze Udbinog djelovanja prema hrvatskim političkim emigrantima, čime se autor bavi u četvrtom poglavlju knjige. Axboe Nielsen smatra da je prelazak Udbe u ofenzivnu fazu djelovanja bio uvjetovan upadom devetnaesteročlane skupine hrvatskih emigranata koji su 1972. pokušali pokrenuti oružani ustanak protiv jugoslavenskog komunističkog režima. Taj naivni i neuspješni oružani upad male skupine hrvatskih emigranata (poznatih pod imenom Bugojanska skupina), iznenadio je i preplašio jugoslavensko komunističko vodstvo. Kao što pokazuje autor, Tito je nakon upada Bugojanske skupine bio uvjeren da se Jugoslavija nalazi u egzistencijalnoj opasnosti. Titova percepcija o specijalnom ratu koji se vodi protiv Jugoslavije i potrebi njezine obrane od unutarnjih neprijatelja i političke emigracije, dovest će do intenziviranja Udbinog djelovanja prema političkim emigrantima, a naročito Hrvatima u egzilu. No upad Bugojanske skupine ne može se smatrati događajem koji je stubokom promijenio odnos komunističke Jugoslavije prema političkim emigrantima. I prije tog događaja Udba je intenzivno izvodila ciljana ubojstva hrvatskih emigranata, a strah i donekle sramota zbog smjelog upada Bugojanske skupine samo će pojačati intenzitet Udbinih likvidacija u inozemstvu.
Peto i posljednje poglavlje knjige analizira Udbin atentat na Stjepana Đurekovića u Wolfrathausenu pored Münchena u srpnju 1983. Na temelju dostupne dokumentacije, autor prikazuje okolnosti Đurekovićeva odlaska iz Jugoslavije, njegove aktivnosti u egzilu te Udbino djelovanje usmjereno na Đurekovića koje je rezultiralo njegovom likvidacijom. Autorova analiza pokazuje iznimnu zainteresiranost komunističkog vodstva Jugoslavije i SR Hrvatske za Đurekovićeve aktivnosti prije i poslije odlaska u egzil. Ta velika zainteresiranost bila je pretočena u intenzivno Udbino djelovanje prema Đurekoviću koje je uključivalo i provođenje operacije „Pismo“, kojom se Đurekovića nastojalo diskreditirati među Hrvatima u egzilu. Kao što ističe autor, Đureković je, barem teoretski, imao potencijal okupljanja inače rascjepkane hrvatske političke emigracije, što je predstavljalo dodatnu opasnost za Jugoslaviju. Narušavanjem njegova ugleda među Hrvatima u egzilu, Udba se nadala da će posijati sjeme nove nesloge unutar te zajednice, pa je i ciljano Đurekovićevo ubojstvo moglo biti objašnjeno kao rezultat unutarnjih obračuna hrvatskih emigranata, što je bio omiljeni Udbin način objašnjavanja likvidacija hrvatskih emigranata. Kao što autor pokazuje, nakon Đurekovićeve likvidacije, Služba državne sigurnosti SR Hrvatske pokrenula je dezinformacijsku kampanju kojom se njegovo ubojstvo nastojalo prikazati kao rezultat unutarnjih obračuna hrvatskih emigranata.
U zaključku i epilogu autor utvrđuje kako dostupna dokumentacija višekratno i nedvosmisleno pokazuje da je jugoslavenska Služba državne bezbednosti bila spremna ulagati silan trud kako bi onemogućila djelovanje radikalnih pripadnika političke emigracije iz Jugoslavije. Kako dalje navodi, uopće nema sumnje u to da su agenti jugoslavenske države više puta izvodili atentate te da to nisu činili kao kakvi odmetnuti elementi, nego kao agenti države. Premda u Udbinoj dokumentaciji koju je proučio Axboe Nielsen ne postoji eksplicitna odluka o ubojstvu nekog emigranta (prema iskazima svjedoka na suđenju Mustaču i Perkoviću odluke o atentatima na emigrante su se prenosile verbalno i nisu zabilježene u dokumentaciji), dostupno gradivo ipak pokazuje povezanost jugoslavenske države s ubojstvima. Axboe Nielsen navodi primjer likvidacije Nikice Martinovića, koji je bio vodeća figura u Počasnom bleiburškom vodu. U godišnjem planu djelovanje slovenske Udbe za razdoblje od studenoga 1974. do prosinca 1975. predviđale su se pripreme za „paraliziranje“ Martinovića i njegovih kolega, pri čemu je svibanj 1975. naveden kao krajnji rok za dovršenje tih priprema. Martinović je naposljetku ubijen u veljači 1975.
Unatoč nepostojanju pristupa najosjetljivijim jugoslavenskim arhivima (naročito arhivu savezne Udbe) i izostanku pisanih tragova za odluke o ubojstvima, Axboe Nielsen smatra da je moguće doći do određenih provizornih, ali izrazito vjerojatnih zaključaka o Udbinim atentatima u inozemstvu. Kao prvo, dok je Tito bio živ, jednostavno je bilo nezamislivo da se bez njegova izričitog dopuštenja provela bilo koja odluka o atentatu izvan Jugoslavije. Kao drugo, nakon Titove smrti, vrlo je vjerojatno da se o odlukama takve vrste razgovaralo i da su se donosile na saveznom Savjetu za zaštitu ustavnog poretka koji je bio podređen saveznom Predsjedništvu. Kako ističe autor, po svoj prilici te su se odluke povjerljivo prenosile vrlo malenom broju relevantnih dužnosnika u saveznoj Službi državne bezbednosti i relevantnim republičkim i pokrajinskim službama sigurnosti odgovornima za provedbu i operacionalizaciju odluka.
Autor u završnom dijelu knjige razmatra i učinkovitost Udbinih likvidacija u inozemstvu. Dosadašnja istraživanja hrvatske političke emigracije uglavnom zanemaruju pitanje učinkovitosti, kako političkog djelovanja Hrvata u egzilu, tako i Udbinog djelovanja prema Hrvatima u egzilu. Autor smatra da je krajnji cilj Udbinog djelovanja bio suzbiti neprijateljski nastrojene emigrante u tolikoj mjeri da postanu „pasivizirani“ i da trajno odustanu od pokušaja poticanja pobune ili nekog drugog djelovanja protiv komunističke Jugoslavije. Gledano iz te perspektive, autor s pravom zaključuje da su mnogi emigranti tijekom godina odustali od političkog aktivizma i potencijalnog sudjelovanja u terorističkim aktivnostima bojeći se da bi mogli pasti kao sljedeće žrtve Udbe.
Autor, s druge strane, zaključuje kako su nasilne i vrlo zvučne smrti istaknutih hrvatskih emigranata funkcionirale i kao snažan motivator, odnosno kao sila radikaliziranja postojećih i do tada možda umjerenih emigranata. To radikaliziranje političkih emigranata autor ubraja u neželjene posljedice Udbinih atentata, što je svakako neutemeljen zaključak. Kao što ističe i Tokić, Udbini agenti bili su infiltrirani u veliku većinu hrvatskih emigrantskih organizacija u Australiji, Zapadnoj Njemačkoj, SAD-u i drugdje u svijetu, koristeći se agentima provokatorima za potkopavanje njihovih aktivnosti. No cilj tog infiltriranja nije bilo uništenje hrvatskog emigrantskog pokreta, već njegova daljnja radikalizacija. Radikaliziranje dijela hrvatskih emigranata uslijed Udbinih likvidacija nije bila neželjena posljedica već željeni učinak djelovanja Službe državne bezbednosti.
Na samom kraju knjige autor se upušta u analizu navodnog pomirenja određenih segmenata Udbe i najekstremnijih hrvatskih emigranata tijekom raspada Jugoslavije i stvaranja samostalne Hrvatske. Autor navodi da su pojedini hrvatski pripadnici Udbe (u prvom redu tadašnji šef Službe državne sigurnosti Josip Perković) odigrali ključnu ulogu u omogućavanju povratka ekstremnih hrvatskih emigranata u Hrvatsku uoči stjecanja neovisnosti. Kako ističe Axboe Nielsen, prisegnuvši na odanost Hrvatskoj i njezinu nacionalističkom predsjedniku i nekadašnjem disidentu Franji Tuđmanu, te izrazivši spremnost na borbu protiv Jugoslavije i srpske manjine u Hrvatskoj, istaknuti članovi Udbe sebi su de facto osigurali amnestiju. Pritisak velikosrpske politike na Hrvatsku početkom ’90-ih godina doista je doveo do suradnje između demokratski izabrane hrvatske vlasti i dijela Službe državne sigurnosti bivšeg komunističkog režima. Autor ispravno zapaža da HDZ predvođen Franjom Tuđmanom nije imao vremena, sredstava i osoblja da od nule počne graditi državni aparat, pa tako i službu državne sigurnosti, a nije si mogao ni priuštiti ni frontalni sukob s ljudima poput Josipa Perkovića i njemu podčinjenih.
S druge strane, hrvatski kadrovi Službe državne sigurnosti također su bili ugroženi agresivnom velikosrpskom politikom, zbog čega su se otvarali suradnji s novom hrvatskom vlašću. Jamstvo te suradnje bilo je postavljanje Josipa Boljkovca za ministra unutarnjih poslova u hrvatskoj Vladi izabranoj u svibnju 1990. Svoj odnos prema djelovanju Udbe, Boljkovac je izrazio u intervju za Glasnik HDZ-a uoči izbora za ministra unutarnjih poslova. Odgovarajući na pitanje o postojanju kompleksa Udbe među hrvatskim iseljenicima zbog ubojstava istaknutih emigranata poput Brune Bušića i Stjepana Đurekovića, Boljkovac je, među ostalim, kazao: „Mi ćemo se truditi da mnoge stvari raščistimo. Ne bi bilo dobro da generalno kvalificiramo Udbu kao antinarodnu organizaciju, jer je u njoj bilo i dosta časnih ljudi“. Ovo amnestiranje Udbe i uključivanje dijela njezinih kadrova u hrvatski državni aparat uz istodobnu osudu Udbinih likvidacija hrvatskih emigranata i uključivanje pojedinih emigranata u novu vlast, učinilo je hrvatsku demokratsku tranziciju kompleksnom i bremenitom.
Knjiga Christiana Axboea Nielsena predstavlja hvalevrijedan prilog razumijevanju strukture, uloge i djelovanja jugoslavenske Službe državne bezbednosti. Koristeći se relevantnom povijesnom građom, autor je rasvijetlio brojne nepoznate aspekte zločinačkog djelovanja Službe državne bezbednosti prema Hrvatima koji su djelovali u egzilu. Na kraju knjige autor opaža da su neproduktivne i zapjenjene polemike o takozvanom ratu između emigranata i jugoslavenske Udbe vrlo prikladan i praktičan izgovor za neriješavanje temeljnih problema u hrvatskom društvu. No autor previđa da je gotovo opći izostanak kazni za Udbine likvidacije hrvatskih emigranata kao dio općenitog nesuočavanja sa zločinima jugoslavenskog komunističkog režima, sȃm po sebi jedan od temeljnih problema u hrvatskom društvu.
Dr. sc. Jakov Žižić poslijedoktorand je na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Ogled je izvorno objavljen u emisiji Diagnosis na Trećemu programu Hrvatskoga radija.
