Kada govorimo o tri godine koje je u manjoj mjeri obilježio koronavirus, a u većoj političko-medicinske mjere protiv koronavirusa, zapravo govorimo o tri godine velikog razotkrivanja.
Podzemni mehanizmi po kojima politički svijet i inače funkcionira u ove su tri godine izišli na vidjelo, a metode njihova djelovanja mogao je spoznati svatko tko, biblijski rečeno, „ima oči“. Zato je u kontekstu promišljanja kako o posljedicama, tako i o poukama koronavirusa moguće pozvati se na ono što je Max Weber nazvao „raščaravanjem“ svijeta. I dok je Weber, kao sociolog s prijelaza 19. u 20. stoljeće, pod raščaravanjem mislio na postupno slabljenje simboličke i društvene moći nadnaravnog u korist prosvjetiteljskog, empirijskog pogleda na svijet zbog čega su duhovni argumenti opstali tek u religijskoj, ali više ne i u općedruštvenoj domeni, tako se i danas može govoriti o raščaravanju nekih koncepata koji su za liberalno-demokratski Zapad donedavno imali status neformalne dogme, kao glavna počela i politike i društva – a djelovali su, paradoksalno, iako nerazdvojivi od sekularizacijske tradicije prosvjetiteljstva, kao ex cathedra iznesene religijske, pa i mitske istine.
Pojednostavljeno, naše znanstvene i političke kategorije, čiji su proponenti bili i ostali nedorasli ovom povijesnom trenutku, počele su doživljavati eroziju društvenog utjecaja usporedivu s erozijom religijskog utjecaja u osvit modernosti. Taj gubitak iluzija o nekim konceptima koji su za suvremene liberalno-demokratske sustave od središnje važnosti najbolje sažimaju neki od pojmova koje su njihovi zagovornici kroz protekle tri godine ponajviše kompromitirali.
Prvi od njih su „znanost“ i „struka“, a magijska formula koja ih je slijedila glasila je: „Slušajte struku“. Pojam „struka“ u doba tzv. koronakrize imao je više svrha. Glavna od njih bila je ograničiti raspravu isključivo na pripadnike struke, kao jedine koji mogu ponuditi relevantan pogled na problematiku, što je poslužilo i kao zgodno sredstvo isključivanja svih ostalih iz društvene rasprave o koronavirusu. Međutim, budući da problematika koronavirusa nije samo usko specijalističko pitanje, nego povod za temeljitu preobrazbu naših društava, kao i izlika za uvođenje maločas dokinutog izvanrednog stanja, modaliteti borbe s koronavirusom ne tiču se samo stručnjaka, nego svih članova društva, a posebno onih koji, opravdano ili ne, imaju status intelektualaca. U isto vrijeme, neki relevantni stručnjaci neskloni srednjostrujaškom narativu – John Ioannidis, Luc Montagnier, Robert Malone – u znanstvenoj su zajednici podvrgnuti ostracizmu te osuđeni na medijske margine.
Pokušati navesti sva protuslovlja i besmislice koje su predstavnici struke, nerijetko članovi Stožera civilne zaštite, u protekle tri godine izgovorili u ovoj minutaži nije niti moguće, ali glavne čvorišne točke zabluda stručnjaka vjerojatno se mogu locirati u proglašavanje lockdowna, proklamiranu potrebu za sveopćim cijepljenjem svekolikog pučanstva i uvođenje Covid-potvrda, svake od njih na svoj način štetne. Struka je, uostalom, kompromitirana ako je dokazano kako, primjerice, Pfizer – a isto vrijedi i za ostale farmaceutske divove – ilegalnim djelovanjem osigurava nametanje vlastitih pripravaka tamo gdje oni nisu potrebni, za što postoji plejada dokaza u, primjerice, američkom pravosuđu, kao i javno dostupnih naznaka da koruptivno djelovanje farmaceutskih divova u Hrvatskoj ne postoji od jučer, nego najmanje već čitavo desetljeće. Pojam „struka“ i magijska formula „slušajte struku“ sada su raščarani, prestali su vrijediti, a njihovo mjesto zauzela je spoznaja o ispraznosti ugleda značajnog broja stručnjaka, u određenom broju slučajeva zacijelo i o njihovoj plaćeničkoj naravi, a u gotovo svim slučajevima o njihovu nekritičkom oponašanju tuđih modela. Jednom riječju, o nestručnosti stručnjaka za sve probleme koje je koronavirus otvorio.
Drugi od raščaranih pojmova glasi „teorija zavjere“. Iako je navedena sintagma uglavnom služila kao etiketa srednjostrujaških medija i visoke politike za eliminaciju neistomišljenika iz rasprave, fenomenologija teorija zavjera znatno je dublja, a proširiti je se može i na one koji su širili paniku o teorijama zavjere, a sami djeluju po, strukturalno, istim obrascima. Primjerice, dok glavne teorije zavjere drže kako događajima upravljaju političke elite u čijoj su službi mediji, dotle mediji i visoka politika govore o zavjeri teoretičara zavjere protiv – koga? – pa medija i visoke politike. Dakle, vjerujete li da postoji mala skupina moćnika koji u sjeni određuju sudbinu svijeta, možda jeste naivni – ali vjerujete li da zavjera kao, rječničkom definicijom, tajni dogovor dviju ili više osoba o zajedničkomu cilju nije pokretačka sila povijesti i sadašnjosti, tada ste još naivniji. Osim toga, postoji trenutak u kojemu djelovanje središta moći, domino-efektom slijepog oponašanja, postane toliko koordinirano da u praksi više nema nikakve razlike između pretpostavljenog zavjereničkog i stvarnog, nezavjereničkog ali nekritički preuzetog destruktivnog djelovanja.
No pored činjenice što se stvarnost sama uvelike bazira na kojekakvim zavjerama i što je teorija zavjere nosivi stup svakog svjetonazora, ono što je za našu današnju temu značajno jest što se visok postotak tobožnjih teorija zavjere o koronavirusu vrlo brzo ispostavio plauzibilnim. Primjerice, teorija o laboratorijskom postanku virusa, ili ona o štetnim nuspojavama cjepiva i bespotrebnosti cijepljenja mladih i sredovječnih zdravih ljudi, ili pak samorazumljive istine kako su tijekom pandemije u igri bili i interesi mnogih „filantropa“, poduzetnika i političara, zbog čega su mnogi od njih iz partikularnih interesa zloupotrijebili svoj utjecaj – reći to u javnosti bilo je neformalno proskribirano. U odnosu prema koronavirusu otpočetka je prevladavao dogmatski pristup, u kojemu se svako odstupanje od nametnutog normativa percipira herezom. Zbog toga, teorije zavjere su kao pojam raščarane, jer su one, premda opterećene mitološkom metaforikom i prepojednostavljenim rješenjima, problematiku koronavirusa – paradoksalno – opisale činjenično točnije od službenih provjeravatelja činjenica.
Sljedeći raščarani pojmovi glase – „liberalna demokracija“ i „suverenitet“. Prije svega, iskustvo ove tri godine otvara pitanje: koliko je liberalnog, a koliko demokratskog ostalo u liberalnoj demokraciji? Iako su mnogobrojni politolozi i filozofi s dobrim argumentima liberalnu demokraciju dovodili u pitanje i znatno ranije, ove tri godine poslužile su kao savršeno oprimjerenje njihovih teza. Protivno liberalno-demokratskom aksiomu slobode pojedinca s jedne i volje većine s druge strane, u protekle tri godine svjedočili smo paralelnom jednoumnom i autoritarnom djelovanju u hrvatskoj i u globalnoj politici. Hrvatska vlast demonstrirala je svemoć prema unutra, ali nemoć prema vani – jedina dobra strana koju uistinu treba istaknuti jest što smo imali, u odnosu na druge zapadne zemlje od Austrije do Australije, komparativno blaže mjere. Onkraj toga, hrvatski suverenitet sveden je na minimum.
Uostalom, tko je nositelj suvereniteta? Prema Carlu Schmittu, onaj tko ima moć proglasiti i održavati izvanredno stanje. U praksi, to znači da nositeljem hrvatskoga suvereniteta nije bio Sabor, nego Stožer civilne zaštite, a de facto Svjetska zdravstvena organizacija. Je li normalno da hrvatski suverenitet ne čuva Hrvatski sabor, nego ga zloupotrebljava parainstitucija poput Stožera? Koliko je demokratsko društvo bez slobode tiska i medijskog pluralizma, u kojemu predsjednik Vlade pri početku pandemijskog razdoblja na tajnom sastanku okuplja predstavnike najpraćenijih medija i nalaže im poslušništvo pri praćenju koronavirusa i popratne problematike? Koliko je demokratsko društvo u kojemu Ustavni sud Covid-potvrde smatra ustavnima, a referendumsku inicijativu koja Covid-potvrde dovodi u pitanje neustavnom?
Što se globalne politike tiče, čak i zanemarimo li restriktivne i autoritarne protuvirusne mjere te opću medijsku i političku histeriju koju se najkraće može opisati kao dehumanizaciju neistomišljenika (nerijetko, u praksi, necijepljenih), otrežnjavajuća a nedovoljno poznata istina jest da su se modeli borbe protiv koronavirusa zapravo svodili na kopiju kineske digitalne diktature, što se najbolje vidi na primjeru Covid-potvrde kao zapadne verzije kineskog sustava socijalnog kredita, koji na temelju stupnja političko-ideološke pravovjernosti građanima, baš poput Covid-potvrde, omogućuje i uskraćuje slobodu kretanja. Time je liberalna demokracija, zapravo, poražena – i, naravno, raščarana – a posljedice toga u političkom su smislu dalekosežne i zasad još nesagledive.
Zaključno, svi navedeni koncepti, od „struke“ do „liberalne demokracije“, nedvojbeno su tijekom ove tri godine dovedeni u pitanje te su u značajnoj mjeri izgubili smisao. Je li to dobro ili loše? Oboje – dobro je što su navedeni koncepti raščarani jer ih se rabilo kao sjene onoga što bi trebali značiti, ali ujedno je i loše jer su neki od njih, od znanosti do slobode izbora koji liberalno-demokratska ideja nominalno podrazumijeva, od temeljne društvene važnosti. Što nakon ovog raščaravanja? Jedna od pretpostavki bila bi da je ovaj politički eksperiment bio tek predokus autoritarnog društva budućnosti, koje svoj nadzor nad pučanstvom i uvjetovanje njihova ponašanja osigurava posredstvom novih tehnologija. No srcima onih članova Stožera koji su ovdje bili pozvani i pristali su doći, ali sada ipak nisu među nama, možda će biti bliža opasnost ponavljanja klasične Ezopove priče o dječaku koji je lagao kako vuk dolazi u selo. Ako vuk jednom stvarno dođe, seljani vam više neće povjerovati.
Tekst je blago uređena inačica izlaganja pročitanog na okruglom stolu Posljedice COVID pandemije i pouke za budućnost održanog u Hrvatskome saboru 16. svibnja 2023.
