Neosporno je da su povijesno progresivne opcije predvodile borbu za ženska prava. Tim više je zanimljiv pojam “reakcionarnog feminizma” koji je skovala Mary Harrington, kolumnistica britanskog medija UnHerd. Pitanje transrodnosti podijelilo je “mainstream” feminizam u najmanje dva tabora – feministice koje podržavaju ideju transrodnosti, tvrdeći da biološki muškarac koji se izjašnjava kao žena zapravo i jest žena te tzv. TERF (trans-isključive radikalne feministkinje) koje smatraju da je transrodna ideologija eminentno antifeministički fenomen koji omogućava muškarcima da preotmu ženama ono što im pripada. Tako primjerice najbolji ženski sportaši, pa čak i “žene godine”, mogu biti biološki muškarci. No, feministice raznih boja velikom većinom prihvaćaju ideju progresa. Harrington u svojim kolumnama i nedavno objavljenoj knjizi “Feminism against Progress” (Feminizam protiv progresa) upravo takav pristup podvrgava kritici. S Harrington smo razgovarali o pojmu reakcionarnog feminizma, odnosu transhumanizmu i transrodnosti, nacionalnoj državi, ženskim pravima i brojnim drugim temama.
Kako definirate reakcionarni feminizam?
Reakcionarni feminizam moj je odgovor na pitanje koje sam si dugo postavljala – možeš li biti feministica ako ne vjeruješ u progres? Povremeno me ljudi opisuju kao konzervativku, a ja se zapravo ne doživljavam tako jer jednostavno ne mislim da je ostalo dovoljno toga za očuvati kako bi to bio koristan deskriptor. Također, držim da je problem s konzervativizmom to što konzervativci na kraju konzerviraju liberalizam. Naposljetku oni pokušavaju očuvati ono što je liberalizam bio prije 20 godina. To je sažeto u poznatom memu na internetu: odbacite moderno i napredak = nova zastava duginih boja; prigrlite tradiciju = obična zastava duginih boja. To je uvelike konzervativizam danas. Od kolumbijskog reakcionara Nicolasa Gomeza Davile posudila sam aforizam koji mi je ostao urezan u pamćenje, a stoji u mojoj knjizi kao epigraf: “Pravi reakcionar nije tragač za ukinutom prošlošću, već lovac svetih nijansi na vječnim brežuljcima”. To je lijep način razmišljanja o onome što pokušavam učiniti.
Ne zanima me samo očuvanje liberalizma od prije 20 godina i ne mislim da je korisno to pokušati činiti. No, reakcionarni feminizam je pravovremeni projekt, posebno za žene koje će doista izvući deblji kraj iz transhumanističke revolucije. I to na više načina, posebno žene i djeca, možda još više žene nego djeca. Svakoga tko je na određeni način ranjiv ili ima određene potrebe doista ugrožava biolibertarijanizam. Ako uopće namjeravamo pokušati postaviti bilo kakvo koherentno protivljenje takvog načinu gledanja na stvari, moramo loviti svete nijanse na vječnim brežuljcima. Moramo razmišljati o tome što je oduvijek bila istina za ljude i pokušati se založiti za nju te se pokušati orijentirati ne prema prije 20 godina ranije, već prema tome, što god to bilo. Mogli bismo raspravljati o tome što je to, ali to je ono što pokušavam učiniti. Hoću feminizam koji traga za svetim nijansama po vječnim brdima.
Poigravali ste se i pojmom “postliberalni feminizam”. Pravite li razliku između reakcionara i postliberala?
Ne vjerujem u progres, ali posljedično ne vjerujem ni u nazadovanje. Nema smisla govoriti da je u prošlosti bilo bolje i da se trebamo vratiti. Stvari su jednostavno drugačije. Očito je da je prema nekim pokazateljima život sada mnogo bolji nego što je bio. Također mi je jasno da smo i po nekim metrikama vrlo mnogo izgubili. Kako vagati te stvari – to je, naposljetku, metafizičko pitanje. Ako je to duhovna stvar, onda u potpunosti ovisi o vašem moralu, vjerojatno i o vašoj religiji. Postliberalizam i reakcionarnost ne vidim kao dva vida nečega što nije konzervativizam. Mislim da je sada sva politika postliberalna i da je takva već neko vrijeme, ali je to postalo vrlo vidljivo s Covidom. Onaj tko još uvijek misli da živimo u liberalizmu jednostavno nije obraćao pažnju. Liberalizam je zapravo umro 2007. s pojavom pametnog telefona.
Liberalizam je u osnovi neka vrst kršćanske – u širem smislu – kulture tiska. Mi smo iz godine u godinu sve više postkršćanski, u smislu naših institucionalnih struktura i moralnih načela, a također smo iz godine u godinu sve više u eri post-tiska. Kako to blijedi, liberalizam se također raspada, ili se barem neki od moralnih predznaka koje smo naslijedili od liberalizma prevode u nove medije i s novim političkim strukturama. U svim tim domenama, pomak od liberalizma prema postliberalizmu karakterizira to da prestajemo zamišljati da je moguće odvojiti moralna i politička pitanja. Liberalizam je bio dijelom postreformacijske političke nagodbe. Protestanti su uspješno uvjereni da prestanu međusobno ratovati i na kraju da prestanu ratovati protiv katolika, i to tako da možete biti kršćanin na svoje različite načine i na raznim mjestima, možete slijediti vlastitu savjest u svojim domovima i crkvama, dok su politička pitanja odvojena od toga. To je, općenito govoreći, liberalna nagodba prema kojoj sve dok možemo držati moral izvan javne sfere, stvar će uglavnom funkcionirati i zaustavit ćemo sukobe.
Funkcioniralo je sve dok smo bili samo kultura tiska i dok smo djelovali na temelju prihvaćenog kršćanskog konsenzusa. Oba ta faktora su nestala ili su u procesu odlaska. Kršćani koji uistinu vjeruju, tj. prakticiraju kršćanstvo, svakako su manjina. Ne trebam objašnjavati da se to još više odnosi na tisak – trenutno razgovaramo jedni s drugima udaljeni više stotina kilometara preko ovih čarobnih kutija…
Rekli ste da ne vjerujete u nazadovanje, ali ono što ste opisali kao smrt liberalizma zvuči kao neka vrsta nazadovanja, barem u moralnom smislu.
Odrasla sam u 1990-ima, kada je postojao osjećaj da se ništa uzbudljivo više neće dogoditi i bilo je nečeg prilično utješnog u tome, ali istovremeno nečeg prilično nesretnog. Sada živimo u zanimljivim vremenima, kao u kineskoj kletvi. Iako je život definitivno uzbudljiviji, ima i neke nedostatke. Odgovor na pitanje ovisi o vašem temeljnom stajalištu. Ako vaša opredjeljenja, estetika itd. uglavnom proizlaze iz liberalne tiskovne modernosti, onda je on potvrdan, odnosno pretpostavljam da u tom slučaju govorimo o nazadovanju. No, imali smo civilizacije prije tiska i štošta je izgubljeno u liberalnoj modernosti, a moglo bi biti zanimljivo kada bi se vratilo. Zanimljive u užasnom, a možda i u prekrasnom smislu riječi.
Jedna od najizraženijih značajki postliberalizma jest odnos moralnog i političkog. Liberalizam ih je barem pokušao odvojiti ili se pretvarao da to čini. Nitko se više ne pretvara. Svi poručuju – organizirat ćemo javnu sferu u skladu s našim proizvoljnim moralom i udarati te dok se ne složiš s nama. Glavna je tu politička moć. Dovoljno je samo pogledati kako Raytheon prodaje čarape u duginim bojama za “Mjesec ponosa” da biste vidjeli kako je gotovo s odvojenošću crkve i države, i to kod jedinog svjetskog hegemona. Možete se ne slagati ili ne slagati u tome koliko vam se vjera sviđa, ali vrlo je teško osporiti činjenicu da sada postoji uspostavljena vjera u Sjedinjenim Američkim Državama, koju se promiče potpuno drugačije – to je karakteristično obilježje postliberalizma. James Poulos puno teoretizira o tim stvarima i ima jednu sjajnu frazu – digitalno vraća srednjovjekovno.
To je heuristika koja prilično dobro funkcionira. Čini se da prijelaz na digitalnu kulturu može ponovno očarati svijet, ponekad na prilično čudne načine. Pseudoreligije i bizarne subkulture magijskog razmišljanja teško su se pojavljivale u tiskovnoj kulturi u čijoj su osnovi bili racionalnost, modernost, dokazivost, uočljivost. Upoznala sam stvarne ravnozemljaše koji imaju 22 godine. Oni su stvarni, postoje. Neki su ironični, a neki nisu. To vrijedi i za puno drugih stvari, poput teorija da ptice nisu stvarne i razne druge ludosti…
Rod i spol. Znamo da postoje samo dva…
O, da, da.
Ravnozemljaši i teoretičari transrodnosti zapravo su dvije strane iste medalje – ne samo postkršćanske, nego i postprosvjetiteljske…
Da, apsolutno, postprosvjetiteljski u smislu povratka magijskog načina razmišljanja. Što bi spol trebao značiti da biste mislili, istinski vjerovali da je istina da netko može promijeniti spol? Tada očito mislite o spolu koji nije materijalno utjelovljen i fiziološki, zar ne? O kakvoj ezoteričnoj osnovi ovdje govorimo? Ili su svi samo zabludjeli idioti ili su iskreno uvjereni da je to istina, a mi samo pogrešno gledamo na to. Riječ je o fundamentalno postliberalnoj transformaciji – ‘ovo je istina, a vi na to krivo gledate’. Te nepremostive razlike o nekoj vrsti osnovne vrste strukturne stvarnosti ne mogu se razriješiti kroz ideju tržišta. Zaboravite na to, na kraju ćemo završiti s tehnološkim ratom dok jedna strana ne pobijedi. Ne sviđa mi se ta perspektiva, ali ona je realna.
Je li postliberalizam logična posljedica uspjeha liberalizma, kako tvrde neki konzervativci, ili postoji temeljna razlika između klasičnog liberalizma i današnje vladajuće ideologije?
Ako proučite povijest ideja, stvari na neki način s vremenom postaju svoja suprotnost. Date li ideji dovoljno dugačak luk, ona se vremenom preokrene. Pokušavam se sjetiti primjera…
Novi ljevičari su novi kapitalisti. Marširaju zajedno u ime svoje verzije kraja povijesti…
Da, to bi bio jedan primjer. Možete povući pravocrtnu genealošku liniju do postliberalnog trenutka iz prosvjetiteljstva. Ne vidim to kao raskid s klasičnim liberalizmom, već kao kontinuitet. Jednostavno prolazite kroz zrcalo. Kada izmislite tehnologiju koja cjelokupnu materijalnu osnovu za vašu prethodnu paradigmu čini zastarjelom i onda ne prođu svi kroz zrcalo u istoj točki, dobijete velike kulturne ratove dok ne stignemo tamo ili dok netko ne isključi internet – što god se prije dogodi!
Govorili ste o slabljenju kršćanstva kao preduvjetu za liberalni poredak. No postoji još jedna stvar koja je u opadanju – nacionalni sentiment u gotovo svakoj zapadnoj zemlji. Održali ste govor na nedavnoj konferenciji National Conservatism u Londonu. U kakvom je odnosu reakcionarni feminizam s nacionalnim državama?
Nacionalne države kao takve uglavnom su proizvod liberalnog poretka, vrlo ih je teško odvojiti od moderne i industrijske civilizacije. Sve je to na neki način učinak modernosti, zar ne? Tu vrstu etnogeneze i ideju javnosti kao takve, a svakako i ideju demokratske javnosti dobivate tek u modernosti kada imate borbu za vlast između zemljoposjednika i trgovačkih elita. Svi su oni pokušavali mobilizirati različite dijelove masa – bilo da se radilo o kmetovima, industrijskim proleterima ili bilo čemu drugome. Postojala je ta vrsta kompliciranog, višedimenzionalnog natjecanja između različitih društvenih klasa. To istinski nastaje tek u industrijskoj modernosti, dok su danas veliki dijelovi Europe postindustrijski, a većina ili mnogo stvari se proizvodi u Kini, Indoneziji ili drugdje. Ima li onda više smisla imati tako organizirane nacionalne države?
Ne znam, no ono što mi je jasno je da za elite koje zapravo posjeduju moć jednostavno više nema konsenzusa u korist nacionalne države. Jednostavno je nestao, što mi je postalo bjelodano nakon Brexita. Uglavnom su radnici htjeli vratiti suverenitet naciji, željeli su se vratiti liberalnoj nacionalnoj političkoj strukturi. Kristalno mi je jasno da za to ne postoji podrška elita – imat ćemo ugovore koji prenose suverenitet drugim zemljama. Čak i ljudi koji hvale Brexit, čak i konzervativci koji su željeli Brexit, pristajat će uz tu paradigmu jer tako stvari funkcioniraju.
Kako se u to uklapa reakcionarni feminizam? Iako mislim da su izgledi nacija klimavi, ako ideja nacije još uvijek ima značenje ona bi trebala biti voljna braniti biopolitičke prioritete kulture, a ne outsourceati ih međunarodnim tijelima koja nemaju obzira prema interesima i senzibilitetima ljudi na određenom mjestu. Primjerice, pogledajte Europsku uniju koja daje sve od sebe kako bi poništila lokalne kulturne uvjete u Mađarskoj. Prilično je jasno da bi velik broj ljudi preferirao Orbánovu konzervativniju legislativu o biopolitici od ideja Europske unije o tome što bi se trebalo odvijati u Mađarskoj.
Očigledno je da postoji svojevrsni NGO industrijski kompleks koji ima jasno posložene prioritete. Oni su transhumanistički na duboko antifeministički način. Transhumanizam je istinski protiv žena jer je protiv utjelovljenja, a nije moguće braniti interese žena ako niste voljni braniti ljude kao utjelovljene integrirane organizme – duša i tijelo zajedno, ugrubo rečeno. Nacionalne države su možda osuđene na propast, ali sada nisu potpuno bespomoćne i mislim da bismo ih trebali koristiti, gdje je to prikladno, u obrani lokalnih uvjeta i osjetljivosti različitih naroda kako bi se oduprli internacionalističkom zahtjevu za transhumanističkom modernošću.
Koje karakteristike dijele transhumanizam i transrodnost ?
To je ista stvar. Ne trebate mi vjerovati na riječ, nego čitajte Martine A. Rothblatt, transrodnu osobu s milijardama iz farmaceutskog biznisa koja se identificira kao muškarac. Rothblatt ima knjigu, koja se izvorno zvala The Apartheid of Sex (Spolni aparthejd). Novije izdanje izašlo je 2011. s promijenjenim naslovom From Transgender to Transhuman: A Manifesto on the Freedom of Form (Od transrodnog do transhumanističkog: Manifest o slobodi oblika). Rothblatt vidi preoblikovanje tijela zbog rodno-teorijskih razloga kao preteču preoblikovanja tijela iz bilo kojeg razloga. Na kraju krajeva, ako to možeš učiniti jer se osjećaš nelagodno zbog spola po rođenju, zašto to ne bi učinio iz beskonačnog broja drugih razloga? Ako ste otišli toliko daleko u ratu protiv ideje ljudske normalnosti, zašto ne biste? Nebo je granica.
U Feminizmu protiv progresa pokušala sam povući liniju od kontracepcijske pilule, koju vidim kao prvu transhumanističku tehnologiju jer je to prva medicinska tehnologija koja nije namjeravala popraviti nešto radi povratka u normalu, već razbiti nešto što je funkcioniralo normalno zbog osobne slobode. Riječ je o potpunoj promjeni paradigme u onome što mislimo da medicina može i treba učiniti. To je jedno od pitanja za koje mislim da povlači puno toga i pred kojim se zaustavljaju mainstream konzervativci. Naime, jednom kada počnete povlačiti teme o promjeni spola maloljetnika, prilično brzo postaje očito da je teško argumentirati protiv toga, a da također ne argumentirate protiv pilule. Jer ako ste zbog navedenoga prihvatili prekidanje normalnog zdravlja u korist slobode, zašto to ne biste na kraju učinili i za sve ostale stvari? Onda završavate s vrlo sterilnim, očajničkim argumentima o pristanku, kapacitetu, dostupnosti… Zapravo se cjenkate oko detalja.
Dakle, vidite transhumanizam i seksualnu revoluciju povezanima?
Ne bismo trebali govoriti o seksualnoj revoluciji, već o transhumanističkoj revoluciji. Transhumanistička era počela je prije 50 godina i u njoj živimo. U suštini, zbog toga se nazivam reakcionarkom, a ne konzervativkom jer ne postoji ništa iz industrijske ere za očuvati. Nestalo je i prije nego što sam rođena.
Postoji i kiborški feminizam Donne Haraway. Taj tip feminizma, koji je dio onoga što za za potrebe ovog razgovora zovemo transhumanizmom, ruši sam koncept na koji se oslanja – ideju žene, ali i muškarca kao nečega trajnog, a ne nečega što se stalno iznova redefinira, tehnologijom nadilazi, pritom se dehumanizirajući. Je li takva vrsta feminizma suicidalna?
Seksualna revolucija je okončala feminizam. Točka. Velika većina onoga što mi smatramo feminizmom drugog vala uopće nije feminizam – to je biolibertarijanizam. Maršira pod feminističkom zastavom, ali to nije feminizam u smislu iz prvog vala. To je jedan od razloga zašto novije feminističke historiografije imaju tendenciju brisati iz sjećanja velik dio onoga što se dogodilo tijekom prvog vala – jednostavno se ne računa unutar biolibertarijanske paradigme koju se sada više ili manje neumitno identificira s feminizmom. Da, reklo bi se da je suicidalan ili, bolje rečeno, ne toliko suicidalan koliko nekromantičan u smislu da je reanimirao leš i nosi kao kožno odijelo.
No, nisam bez nade jer nije da su žene prestale postojati. Sve dok postoje muškarci i žene, morat ćemo pronaći način suživota ili će ljudska vrsta prestati postojati. Morat ćemo pregovarati o našim ponekad ne potpuno identičnim interesima. Muškarci i žene imaju mnogo zajedničkih interesa, ali imamo i neke malo drugačije. Različito smo oblikovani, imamo različite reproduktivne cikluse itd. Ponekad se naši interesi suprotstavljaju, a ponekad usklađuju. Odbijam vjerovati da će nas transhumanisti ikada reinženjeringom pretvoriti u neku vrstu bespolnih, postspolnih ‘Barbie i Ken’ mesnih Lego-kockica. Mislim da to nikada neće postati više od fantazije. I sve dok muškarci i žene postoje, bit će nam potrebna neka vrsta pokreta koji će zagovarati ženske interese.
Dakle, gajim veliku nadu u feminizam. Trenutno je najživlje u posljednjih nekoliko desetljeća, u Britaniji svakako. Feministički pokret je vrlo živ i snažan – samo se bori protiv nečega što sebe naziva feminizmom, ali je vrsta nekro-feminizma koji nosi leš svoje majke poput kožnog odijela i pokušava nas sve uvjeriti da slušamo mamicu.
Rekli ste da se danas više nema što konzervirati, a čini se i da nema artikuliranog svjetonazora ili ideologije koja bi se suprotstavila vladajućoj. Mislite li da će se uskoro pojaviti ili će kritičari današnjeg progresivizma ostati samo na kritici?
Jedna je mogućnost da ne pa smo svi, pretpostavljam, jednostavno osuđeni na propast. Još jedna mogućnost ili ideja koja mi se sviđa jest ta da će ljudi smisliti nove ideje kojima mogu težiti. Kako bi takvo što preživjelo, a da ne bude apsorbirano natrag u stroj, važno je da ne bude na internetu. Nove ideje koje će se pojaviti neće se dijeliti na internetu. U trenutku kada se nešto podijeli na internetu, to je u suštini neutralizirano.
Razgovarali Tomislav Kardum i Matija Štahan,
preveo Tomislav Kardum
