Jedni su to odmah proglasili povratkom “samopoštovanja građanskom Splitu”, drugi su požurili povikati “izdaja!”. Kip splitskog pisca i novinara Miljenka Smoje na Matejuški, postavljen povodom njegova 100. rođendana, nije propustio da uzburka duhove, onako kako je to ovaj splitski i dalmatinski kroničar činio i za života.
Ljevičari, desničari, agresori i branitelji, općenito borci i revolucionari svih fela uvijek su vrlo revni i revnosni ljudi. Nikad nitko od njih ne propusti da odradi svoj dio posla. Svi oni uvijek spremno i predvidivo otpjevaju svoju ulogu koja im je u operetnoj partituri namijenjena.
Dokaz je to da se ni ovaj spomenik zapravo se ne podiže onome koga predstavlja, nego ga suvremenici podižu sami sebi. Smoje za njih nikad ne može biti samo Smoje. On mora biti Smoje građanin Splita, Smoje antifašist, Smoje Jugoslaven, Smoje komunjara, Smoje orjunaš, Smoje kurbar, Smoje režimlija, Smoje lažni ili pravi anarhist. Svi oni biraju za sebe više ili manje ugodnu etiketu kojom će ga označiti. Nije prošao dan, a Smoje je na svojem brončanom odljevu osjetio da spomenici ne služe za drugo nego da provociraju, da ih se zapišava, zalijeva bojom, išarava grafitima, naposljetku i ruši. Netaknuti ostaju samo oni koji nas trajno ostavljaju ravnodušnima. Neki splitski podbadači su odmah po otkrivanju skulpture prokomentirali da je brončani Smoje isti Tuđman. Čudna koincidencija. Svojevremeno oskvrnuće Tuđmanova spomenika u Zagrebu i Smojina spomenika u Splitu su zapravo iz istog izvora. Mentalnog, ne ideološkog. Ali sve ideje su ionako iste. Doduše, prednost oca suvremene Hrvatske pred legendarnim novinarskim perom je što ovaj prvi stoji na pijedestalu, pa i najagilniji pišonja teško može do njega dobaciti. Na sjedećeg Smoju se pak vrlo lako popišati, i doslovno i verbalno.
No da bude jasno da se radi o zabavnoj splitskoj opereti, a ne o šekspirijanskoj tragediji pobrinuo se upravo pišač, koji je na sudu izjavio da je Smoju “blagoslovio” kako bi iznervirao svoju djevojku koja da naprosto obožava autora Malog i Velog mista. I sam Smoje bi guštao u ovakvom zapletu, ili raspletu.
Svak se ljuti kad mu unerede njegov spomenik. Uprljati nekome dragi spomenik je isto kao onečistiti nečiju iluziju. Spomenici se i podižu zato da se jedan san okameni, pokuša zaustaviti u vremenu. A to je uvijek uzaludno. Svaki spomenik u početku uvijek nešto govori, komunicira. Reagira u prostoru i vremenu, i dobiva povratnu reakciju, pa makar i od onih koji se ne znaju izraziti drukčije nego kroz vlastite fiziološke potrebe. No svaki spomenik s vremenom zašuti i ostane ono što i je, kamena i nečujna skulptura, memento izgubljenom vremenu. Ostane samo njegova (ne)estetska dimenzija. Eventualno pred neko buduće rušenje taj isti spomenik dobije pravo na neke posljednje riječi.
No spomenik nikad nije (bio) istina. Staru Heraklitovu da “ne možeš nikad dvaput zakoračiti u istu rijeku”, trebalo bi još radikalizirati: Ne može se niti jednom zakoračiti u istu rijeku. Kada se čita Smoju jasno je da on nije imao neki stalni identitet. Da je živio kao “beštija koja piše”, kako glasi njegova definicija čovjeka. Reagirao je na podražaje iz okoline. I ispisao toj okolini, za koju sad kažu da ju je prezirao, veći spomenik od bilo kojeg samoproklamera. Ako je Smoje bio narodni neprijatelj, pored takvih neprijatelja prijatelji nam ne trebaju. Ali, da ne budemo baš do kraja naivni, jasno je da je u svako i svačije pisanje od početka ugrađena svojevrsna tvornička greška. Jer pisanje nije nego samo posljedica, nusprodukt mišljenja, a misao uvijek pretjeruje (Hannah Arendt), neizbježno vodi u konflikt, razgraničava nas od drugih. Tako ni Smoje nije izbjegao svoju dozu iluzija. No čije su to zapravo bile iluzije?
Bilo je u Hrvatskoj krajem 1980-ih, pa i početkom ’90-ih, bar dvoje ljudi koji su još uvijek vjerovali u opstanak kakve-takve Jugoslavije (makar konfederativne), dva čovjeka koja se nisu do kraja odricala ni Tita, ni marksizma-komunizma, koji su vjerovali u povijesni dogovor sa Srbima, i sa samim Miloševićem, koji su još uvijek koliko-toliko vjerovali i Jugoslavenskoj narodnoj armiji i generalu Kadijeviću. Jedan od njih se zvao Miljenko Smoje. A drugi – Franjo Tuđman. Samo što su i jedan i drugi ostali vjerni svojim vokacijama. Tuđman general i ratnik, a Smoje kroničar koji se te 1991. povukao na Brač (a ne u Prag kako neki sad pišu) i tamo pisao svoju Ratnu kroniku Maloga mista (objavljenu tek 2018. u izdanju Hena com, a koju bi i pljuvači i pišači trebali pročitati). Smojin grijeh u očima jednog svijeta je dakle bio grijeh propusta. Na kraju i on sam je u posljednjim razgovorima bez zadrške rekao: “Zajeba san se.” No njegovi protivnici i dalje, (ne)svjesno, napadaju te njegove mrtve iluzije svojim, također mrtvim, ali i prepariranim iluzijama. Hoće li i oni jednom imati snage izgovoriti: “Zajebali smo se”?
Naslovna slika: Televizija Jadran
SMOJE JE PODRŽAVA SLOBU I JNA
Smoje je otvoreno podržavao Slobu Miloševića te pozivao JNA da uništi “ustaštvo” u Hrvatskoj. Teroristička JNA krenula je u okupaciju Hrvatske, a tisuće branitelja i civila u smrt. Splitski novinari Josip Jović i Joško Čelan mogu napisati “sabrana djela” o liku komunističkog anarhiste Miljenka Smoje.
Joško Čelan i danas ima rješenje prekršajnog suda iz kojeg je vidljiva kolaboracija Smoje i UDB-e kao i Smojino cinkarenje splitskog taksiste. Zato je spomenik Smoji spomenik splitskoj orjuni i njenom uzoru.
“U mladosti je bio makro i kockar. U prvom braku bio je četiri dana dok ga nisu izbacili iz kuće. Njegov tobožnji anarhizam bio je trajni komunistički, jugo nacionalistički fanatizam. On se smjenjivao s običnim režimskim oportunizmom i potpunom političkom amoralnošću”, navodi Joško Čelan pa dodaje: “Neprijatelji su mu Isus Krist, njegova majka Kraljica Hrvata i oni seljački momci preko brda koji pjevaju ‘dištonantno’, Hrvati iz Dalmatinske Zagore koje Smoje i njegovi zovu Vlajima…”.
Smoje ih zove “hrvatske horde” koje su se spustile s druge strane brda u fini i jugoslavenski Split.
Povodom sukoba na utakmici Hajduk-Crvena Zvezda 26. listopada 1985. godine stari orjunaš je napisao: “Kleronacionalisti, još bolje reći fašisti, spremaju se na akcije, ali nisu to Splićani, ti Torcidaši su opaki, opasni, zadojeni mržnjom… a još i tuku pitomce.”
Nije li to bio otvoreni poziv tadašnjoj miliciji “da dejstvuje”? I na kraju, ne treba zaboraviti da je bio najžešći protivnik skidanja crvene zvijezde s Hajdukova grba. Zakleo se da neće nikada na utakmicu dok je hrvatski grb na prsima Hajdukovaca.
To je gruba istina o Smoji, Hajduku, Slobodnoj Dalmaciji, Kulušiću, Krniću, Gali, Ivaniševiću, Bori Dežuloviću, Anti Tomiću, Jurici Pavičiću i brojnoj žilavoj orjuni koja caruje u Splitu i ostalim dijelovima Hrvatske od 1921. godine. Ni legendarna Četvrta splitska nije utjecala na promjenu njenog mentalnog sklopa. Ako, ne-daj Bože, jednog dana, nastane “Armagedon”, onda nema spasa ni orjuni. Međutim, slaba je to utjeha za Hrvatsku. Utješno je tek spoznaja da kad zagusti, orjuna zašuti i pritaji se.
„CRVENI“ SPLITE SRAMI SE
ŠTO JE TO ŠTO SVI ZNAJU A „CRVENI“ SPLIT
I NJEGOV GRADNAČELNIK IVICA PULJAK NE ZNAJU ?
Hrvatski povjesničar dr. Franjo Tuđman, inače partizan Titovog boljševičkog smjera, u svom OSOBNOM DNEVNIKU od 1973 do 1989, Knjiga III. od 1984 do 1989 godine izdanom u Zagrebu, 2011. godine na stranici broj 15. zapisao je;
„A taj Smoje, jest orjunaškog podrijetla, a za vrijeme okupacije bio je u Splitu pripadnik fašističke mladeži – nosio je crnu odoru fašističku. To je svima poznato.“
Da gospodine Tuđmanu, to mi potomci hrvatskih partizana svi znamo, jer su naši najbliži i najmiliji stradali od takovih talijansko-fašističkih agenata i doušnika.
Takovi talijansko-fašistički agenti i doušnici kada su vidjeli, ili naslutili, da fašizam propada prešli su raznim kanalima u redove Titovih boljševika, u redove Titovih partizana i koji nikada nisu odgovarali za svoje zločine ,već su poslije 1945. godine obavljali visoke partijske i državničke funkcije na rukovodećim mjestima. Njihovi potomci danas su veliki Hrvati, predvodnici HDZ-a i hrvatski poduzetnici. Oni su dr. Franji Tuđmanu bili od velike koristi 1993. godine kada se obračunavao s hrvatskim partizanima koje je predvodio hrvatski partizan Josip Manolić.
Žalosno je da to ne zna ni „crveni“ Split, ni splitski gradonačelnik Ivica Puljak dr. fizike koji je odobrio postavljanje spomenika fašisti Miljenku Smoji u „crvenom“ Splitu.
Također jednog će dana biti zanimljivo znati, kako je stradao hrvatski komunist Ivan Marić iz Splita, koji je na Petoj zemaljskoj konferenciji SKJ-u održanoj 1940. godine u zagrebačkoj Dubravi, u kući Dušana Džamonje, trebao biti izabran za generalnog sekretara KPJ-u. No, boljševičkim manipulacijama izabran je Josip Broz. Od tada je Marić, kada je doživio što su boljševici, mirno i povučeno živio u Splitu. No, kada je Broz osnovao Goli otok Marić je pod raznim krivotvorenim optužbama uhapšen i odveden na Goli otok, gdje je i ubijen.
Na 148. stranici svoga dnevnika dr. Tuđman piše kako je Miljenko Smoje vidio božićni incident u crvenom Splitu;
„ – „božićni incident“, povodom sukoba na utakmici Hajduk-Crvena Zvezda 26. listopada 1985. godine, u „crvenom“ Splitu koji je u nekim beogradskim listovima (NIN, Politika), i izjavama (M. Smoje) poprimio dimenzije „bacanje molotovskih bombi“ na kasarne; (a ako je tako u „crvenom „ Splitu, kako je tek u „crno –žutom“ Zagrebu…)“
Dakle, sada ne fašist nego Titov boljševički partizan, sada ne talijansko-fašistički agent i doušnik nego UDB-in suradnik i doušnik, Miljenko Smoje u četvrtak, 7. ožujka 1985. godine vidio je napad na Titove kasarne u Splitu. Možemo zaključiti kako je bio dalekovidan čovjek koji zna na vrijeme vidjeti bitne političke smjerove i na vrijeme promijeniti politički smjer. Tako je veoma dobro osjetio na vrijeme kako treba politički nepismenom puku ugoditi, pišući zabavno komične igrokaze, i steći besmrtnu popularnost kod politički nepismenog puka.
SMOJI JE SMETA SPLIT
KAO NAJHRVATSKIJI GRAD U JUGOSLAVIJI
Prema službenim statistikama, objavljenim 1988. godine., postotak Hrvata u Splitu je iznosio 83,1 posto, u Zagrebu 79,9 posto a u Rijeci koju je kasnije Vojislav Šešelj proglasio “najvećom srpskom, lukom” 67,3 posto. Dakle, prema službenom popisu stanovništva Split je bio najhrvatskiji grad u Jugoslaviji. Da je najhrvatskiji grad u Jugoslaviji to je Split dokazao dvije godine kasnije, 1990. godine u raspadu Jugoslavije, velikim demonstracijama hrvatskih domoljuba pred Komandom Vojnopomorske oblasti JNA.
Miljenku Smoji strašno je smetalo da je Split najhrvatskiji grad u Jugoslaviji. To je dokazao u svom tekstu u “Slobodnoj Dalmaciji” pod naslovom “O najhrvatskijem Splitu” objavljenom 1988. godine. U tom članku ustao je u obranu “crvenog” i “jugoslavenskog” Splita, ali mu je rabota bila uzalud. Kao što je njemu bilo uzalud biti će uzalud svim današnjim i budućim pristašama nove Orjune.