Prema utjecajnoj etnosimbolističkoj teoriji Anthonyja D. Smitha moderne nacije ne nastaju ex nihilo, već imaju etnički temelj u prošlosti te se tradicija ne „izmišlja“, već se nacija na nekom temelju „rekonstruira“. No, ono što se koristi kao dokaz etničkog temelja često značajno varira i podložno je okolnostima koje odgovaraju stremljenjima nacije i/ili nacionalnih ideologa.
Zato su hrvatski nacionalni ideolozi od Hrvatskog narodnog preporoda nadalje upotrebljavali različite faktore – dakako, ovisno i o strujanjima u tadašnjoj europskoj intelektualnoj sferi. Političari i nacionalni ideolozi aktivno su sudjelovali u konstrukciji onoga što bi prema njima trebala biti hrvatska nacija jer, kako je pokazao Miroslav Hroch, nacija se razvija u tri etape. Prva je faza razdoblje „znanstvene propagande nacionalnog razvoja“, kada se istražuju jezik, kultura i povijest nacije (Hrvatski narodni preporod), dok je druga faza razdoblje nacionalne agitacije, da bi tek u trećoj fazi nastao masovni nacionalni pokret koji u Hrvatskoj, prema Mirjani Gross, nastaje tek u između dvaju svjetskih ratova.
Prvo razdoblje razvoja moderne hrvatske nacije poklapa se s „pobjedom“ romantičarskih ideja u srednjoistočnoj Europi. Konkretno, utjecajni romantičarski filozof Johann Gottfried Herder držao je da svaki narod ima duh (Volksgeist), a taj duh se najbolje izražava kroz jezik zajednice kao isključivi kriterij za naciju. Za Herdera je, kako to sažima izraelski povjesničar Zeev Sternhell, „nacija totalitet, živući organizam, a taj totalitet pronalazi svoju najsavršeniju ekspresiju u jeziku“. Posljedično, romantičarski su nacionalisti tragali za „pravim govorom naroda“ koji su nastojali promicati u književni standard, što su primjerice činila braća Grimm ili Vuk Karadžić.
Na osnovu sličnosti južnoslavenskih jezika i u svrhu obrane od mađarskog imperijalizma, prvaci Hrvatskog narodnog preporoda tvrdili su da postoji jedinstvena ilirska nacija, ali pritom nisu odustajali od ideje hrvatskog državnog prava. U tom bi kontekstu hrvatska državnopravna tradicija i povijest služili kao ljepilo za „ilirsku“ ekspanziju. Jedan od prvaka Hrvatskog narodnog preporoda Ljudevit Vukotinović u tekstu Ilirizam i Kroatizam iz 1842. iznosi takav stav, prema kojemu su stanovnici Trojedine Kraljevine po narodnosti Iliri, ali politički Hrvati, što će kao koncept koristiti kasniji pristaše Narodne stranke:
„Mi smo u rodoslovnom smislu grana velikoga stabla slavenskoga, koji se Iliri zovu. (…) Kroatisam s druge strane je život naš politički. Kroatisam je zaštita, pod kojom mi radimo. U smislu konštitucionalnom svi smo Horvati. To smo od negda bili, i to ćemo ostati. Zato velimo: da Bog poživi konštituciu ugarsku i horvatsku, – i narodnost našu ilirsku! Nismo li mi svimi našimi čini pokazali, da smo kralju verni? Nismo li uvek govorili i pisali, da su zakoni naš vodja? Nismo li govorili i pisali, da smo za konštituciu našu? Nismo li branili municipalnosti naše? Tko može protugovoriti? Mi zato sve one, koji kažu, da su Horvati, za našu pravu i milu bratju spoznajemo, i kao takvu pozdravljamo. On neka govori horvatski, kako mu volja, on je zato ipak u genetičkom smislu Ilir, i jezik horvatski je podnarečje jezika ilirskoga. Mi se s takovim čovekom sasvim slažemo. Mi kad u spravište ili u sabor naših kraljevinah dojdemo, tada smo svi Horvati, premda smo svi onoga istog plemena, kog su Bošnj., Granič., Erceg., Sarb. itd., koji se svi ukupno pod imenom Ilirah razumevaju. Zar Saksonci ili Virtembergianci nisu Nemci? U konštitucionalnom smislu su Virtembergianci i Saksonci, u rodoslovnom su Nemci. Tako smo i mi Horvati u prvom, u drugom pako slučaju Iliri.“
Drugi „objektivni“ (kulturni, civilizacijski, religijski) elementi za naciju nisu u tom trenutku mogli poslužiti svrsi. Tada, za razliku od jezika, većinom katolička vjerska pripadnost Hrvata, nije mogla biti korištena kao distinktivni element nasuprot Mađara i Nijemaca koji su pretežito katolici ili nasuprot isključivo katoličkih Talijana.
No, istovremeno se razvija i druga struja u hrvatskom političkom životu koja ne formira hrvatski identitet na jezičnom temelju. Suosnivač Stranke prava i kasnije njezin dugogodišnji vođa Ante Starčević bio je učenik prosvjetiteljstva i Francuske revolucije. Zbog tih utjecaja, nije čudno da je bio pobornik građanskog nacionalizma, kakav je bio u Francuskoj. Uklopivši u tzv. hrvatsko državno pravo ideju da su na teritoriju svih krajeva koji su povijesno bili hrvatski Hrvati jedini politički subjekt i jedina nacija jednakih građana, Starčević se vodio francuskim uzorom po kojemu u Francuskoj žive Francuzi, a ne postoji, primjerice, bretonska nacionalna manjina. Taj povijesno hrvatski teritorij za Starčevića se prostire „od Soče do Marice“. U članstvu Bi li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu? iz 1867. Starčević se obračunava s etnolingvističkim poimanjem nacije koje su zagovarali Ilirski pokret i Narodna stranka. „Pitate me, tko su Rusi, Poljaci itd. ako nisu Slavjani? Ja vam odgovaram, da su Rusi Rusi, Poljaci Poljaci, Hervati Hervati“. Tekst je strukturiran kao razgovor između „prostodušnika“ i „stekliša“ (to jest Starčevića), a kada prostodušnik kaže da „jedinstvo krvi i jezika“ podrazumijevaju i jedinstvo narodnosti, stekliš mu odgovara:
„Starinom, u Italiji, biaše uz Rimljane na desetke, možda na stotine drugih različnih narodah. Tako onda biaše i u Francezkoj, i u Španjolskoj. Selenjem narodah, naterpa se u one zemlje na desetke, možda stotine novih različnih narodah. Današnji stanovnici onih zemaljah, deca su onih velikih smesah. Sada – učenjake da propustimo –, mislite li, da se ima barem dekla francezka, talianska ili španjolska, koja bi rekla da je n. p. Cimber, Got, Frank itd. itd. brat ili rodjak po Samnićanu, Marsu, Volsku, Mauru, Vandalu itd. itd.; mislite li da se ima dekla, koja bi rekla, da oni narodi nekada jedan narod biahu?“
Dakle, jezik nije determinirajući faktor za određivanje nacije, već „državno pravo“. Za razliku od Narodne stranke, Starčević ne negira da netko može etnički biti nehrvatskog podrijetla, a da ujedno bude pripadnik hrvatske nacije, pa povlači analogiju s Gaskonjcima i Bretoncima u Francuskoj:
„Narodnost je kako i sol ili kvas, pametno, naravno upotrebljena: ona obuzme svu hranu, pak itako njih samih, čistih, neima u hrani. Narodnost hervatska, gospodivšega naroda, nadahnula je celo pučanstvo naše domovine, premda ove narodnosti čiste danas nigde neima. Za ono nadahnuće htelo se je vremena, ja se ne bi bojao reći da npr. još u VII. veku, nebiaše u pučanstvu Hervatske, ni petina pravih po jeziku Hervatah. A danas, osim novih pojedinih došlacah, neima u našoj domovini, po jeziku, po narodnosti, naroda osim naroda hervatskoga. Pogledajte kako je u tomu pogledu drugde. Tko pita, da li je npr. Gaskonac, Bretonac itd. Francez; tko pita jeli npr. Jules Simon Rimljanin, ili Got, ili Gal, ili Frank itd.? Takovih ludoriah neima osim u slavskih glavah. Drugde bo svatko zna da je npr. i Gaskonac i Bretonac itd. Francez; da je i Jules Simon Francez; a za kerstni list ili za pašuš njegovih prašukunbabah, za doznati jezik njihova rodna mesta, nitko nepita.“
Uz ta dva temeljna kraka hrvatske politike u drugoj polovici 19. stoljeća, početkom 20. stoljeća nastaje Hrvatska pučka seljačka stranka braće Radić, koja će kasnije igrati ključnu ulogu u hrvatskoj povijesti. Iako su se i Stjepan i Antun Radić napajali panslavenskim idejama te su zagovarali ideju slavenske uzajamnosti, a jedno vrijeme i narodno jedinstvo Hrvata i Srba, u njihovim je tekstovima i prije stvaranja Kraljevine SHS jasno da smatraju kako srodan jezik ne može biti argument u prilog istovjetnosti naroda. U tom smislu oni stoje „između“ spomenuta dva kraka hrvatske politike. S jedne strane, samo pristajanje uz panslavenstvo podrazumijeva da je jezična srodnost važna, ali s druge strane već 1900. u listu Dom Antun Radić piše da lingvistički faktori ne mogu biti presudni za nacionalnu svijest. Antun Radić zapravo afirmira ideju francuskog teoretičara Ernesta Renana o naciji kao svakodnevnom plebiscitu po kojoj je za postojanje nacije ključan subjektivni element, odnosno svijest članova da su iz raznih razloga pripadnici određene zajednice. Antun Radić piše:
„Srbi su i Hrvati od jednoga plemena i jezika. Ali sam vam razložio, kad smo razgovarali o hrvatskoj narodnoj misli, da nije dosta jedan jezik i jedno pleme: treba još i jedna misao. A Hrvati i Srbi nemaju jedne misli, svaki hoće svoj posebni dom. A dalje je istina i ovo: medju Hrvate došlo je mnogo tudjega svieta, na primjer Niemaca, pa se je to naučilo hrvatski, i danas su to Hrvati. A medju Srbe je došlo mnogo Grka, Arbanasa, Rumuna, Cincara, Šćipetara, pa i Cigana, pa je to sve naučilo i dobro, a i pokvareno naš govor, koji se tamo na iztoku zove srpski, i to su vam sada sve Srbi ili Srblji. K tomu još dolazi i to, što su Srbi grčkoga zakona, pa ih malo i njihovi popovi vuku na drugu stranu“.
U svom poznatom govoru pred stvaranje prve jugoslavenske države Stjepan Radić navodi da Hrvati, Slovenci i Srbi govore jedan jezik, ali napominje: „I vi mislite da je dosta govoriti da smo mi Hrvati, Srbi i Slovenci jedan narod zato što govorimo jedan jezik, pa da zato moramo imati i jedinstvenu centralističku državu“. Radić odbacuje ilirski argument prema kojem se po jeziku identificira nacija. Različita društvena uređenja i svijest imaju veliku ulogu u onome što se smatra nacijom, a Srbe, čija je vojska tada ušla u Hrvatsku, povezuje s militarizmom i birokratizmom:
„Gospodo! Ne ostanite samo kod praznih riječi o narodnom jedinstvu. Nemojte govoriti i pisati da je naš zajednički jezik dosta jaka i dovoljna veza za naš narod. Dajte već jednom shvatite da je narodnost nešto mnogo dublje i šire nego što je sam narodni govor. Dajte pojmite da narodnost vrijedi (…) koliko brani i razvija čovječnost, to jest samo toliko koliko s pomoću narodnosti ljudi više privređuju i ljepše se slažu. Dajte već jednom pojmite da je zauvijek nestalo stare gospodske vlasti militarizma, kapitalizma, birokratizma i klerikalizma. Osobito o militarizmu i birokratizmu – o činovničkoj sili i samovolji – neće naš narod ni da čuje. Sav naš narod, osobito naš narod hrvatski, hoće, želi, traži i zahtijeva da novu slobodu i novu pravicu osjeti svaki na sebi, u svom domu, u svom selu, u svojoj općini u svome kraju.“
Različita je povijest također bitna i za različitu narodnu svijest, pa će Radić reći: „Hrvatski narod neće da bude takov luđak i neće da zaboravi svoju prošlost, to manje što nema za to nikakvoga razloga“. Radić ističe da pravo na samoodređenje pripada svima trima narodima, jer „Mi smo tri brata, Hrvat, Slovenac, Srbin, a nismo jedan“. Sličan će stav, malo razrađenije, izraziti u članku iz 1917. u kojemu će napisati da su sa „znanstvenoga etnografskoga gledišta“, svi Slaveni, dakle ne samo Jugoslaveni, jedan narod, ali da „različiti poviesni razvoj i zemljopisna cjelina, pa i rascjepkanost, a nadasve prerazlični i preoprečni kulturni (…) uplivi učiniše da imademo šest do devet slavenskih naroda“.
Antun i Stjepan Radić uz lingvističke su elemente uveli kulturne, religijske i geografske te element narodne samosvijesti, odnosno pristajanje uz ideju hrvatske države. Te će elemente, uz marginalizaciju lingvističkih kako bi se potkopala ideja jugoslavenstva i narodnog jedinstva sa Srbima, do kraja razviti hrvatski političari i intelektualci u dvadesetim i tridesetim godinama 20. stoljeća. Kako navodi Stipe Kljaić, „bit hrvatskoga nacionalizma“ bit će „protujugoslavenstvo, protusrpstvo i protukomunizam“. Hrvatski povjesničar, albanolog i član Hrvatske stranke prava Milan Šufflay upotrijebit će rasne, civilizacijske i geografske argumente za afirmaciju hrvatskog nacionalizma, koji su izravno suprotstavljeni jugoslavenstvu. Prema Šufflayu:
„Glavni unutarnji faktori za stvaranje ovakove kolektivne ćelije višeg reda jesu srodna krv, plastika tla, zajedničko pamćenje kolektivnih boli i radosti kroz dugi niz generacija, dakle rasni, geografski, kulturni i historički momenti. Zajednički jezik sam po sebi nipošto ne stvara naciju. Kroz dugi niz vjekova jezik čak razbija nekad jedinstvena plemena, kako to uči glotologija uopće, a indoevropska komparativna filologija napose. Golemo područje engleskog jezika smjesta bi se raspalo barem na tri zasebna jezika, kad bi nestalo literarne tradicije i kad bi se napustila etimologija u pisanju. Svaka nacija imade svoj vlastiti penši, svoje zasebne biološke odlike i mane, a prema tomu postoji i penši njihova saobraćajnog organa, jezika.“
Za dugogodišnjeg predsjednika Matice hrvatske, geografa Filipa Lukasa koji je u tridesetima bio vjerojatno najznačajniji teoretičar hrvatskog nacionalizma naciju čine tri elementa: onaj biološki, onaj kulturni i zajednička povijest. Među kulturne elemente Lukas ubraja i jezik, odnosno stavlja ga čak na „prvo mjesto“, jer se „samo po jeziku mogu članovi naroda sporazumijevati i izgrađivati zajedničku socijalnu skupinu. (…) Ali i s istim jezikom može biti više naroda, ako se članovi odvajaju drugim značajkama, kao vjerom, državnom organizacijom i kulturom. Ovaj drugi, kulturni momenat važan je za izgrađivanje naroda isto tako kao i prvi, a čini se pače i važniji“, zaključuje Lukas.
Sličnog je mišljenja bio i politički nositelj hrvatskih nacionalnih težnji u istom razdoblju. Iako Vladko Maček u svom eseju Bit hrvatskog seljačkog pokreta ističe da hrvatska seljačka kultura i hrvatski jezik sačinjavaju „bitnost narodnosti“, u jednom intervjuu iz 1935. naglašava kako ga je „život naučio, da za narodno jedinstvo ne dostaje samo jedinstvo jezično“. „Vidimo to i u svijetu. Englezi i Amerikanci imadu isti književni jezik. Danci i Norvežani također. A ipak nikome ne padne na pamet da tvrdi, da su jedan narod. Kriterijem naroda je narodna svijest. Osjećamo, svijesni smo si – ukratko: cogito, ergo sum (spoznajem sebe, dakle jesam). Švicarci imadu tri jezika, ali smatraju se i osjećaju se kao jedan narod – pa i jesu jedan narod“, zaključuje Maček.
Za HSS-ova teoretičara Ivu Šarinića nacija je proširena obitelj – sličnu ideju zastupa i suvremeni izraelski politolog Yoram Hazony – u kojoj je zajednički jezik samo jedan od faktora. „Nacionalizam je manifestacija prirode, koja je s temelja obiteljskoga razvoja stvorila rase, plemena i narode, povezane mjestom boravka rasnim karakteristikama, jezikom, životom i običajima, duhom i kulturom, stvorivši tako i posebni socijalni tip društvenoga uređenja i pravne odnose razvite iz zajedničkih potreba, dužnosti i odgovornosti. Narodi nijesu ništa drugo, već velike obitelji. Narodni život nije ništa drugo, već život velike jedne obitelji“, smatra Šarinić.
Istodobno dolazi u hrvatskom javnom prostoru i do potkopavanja dotada prevladavajućih teorija o narodnom jedinstvu Slavena. Ukratko, teorijama o ne-slavenskom vladajućem sloju doseljenih Hrvata u ranom srednjem vijeku, želi se pokazati da Slaveni u etnografskom smislu – čije je postojanje prihvaćao i afirmirao Stjepan Radić – ne postoje, već da je samo riječ o lingvističkoj skupini kojoj pripadaju kulturno, civilizacijski i rasno često prilično udaljeni narodi. Između ostalih, povjesničari Ljudmil Hauptmann i Stjepan Krizin Sakač afirmiraju teoriju o iranskom podrijetlu vladajućeg sloja kod Hrvata, dok Kerubin Šegvić zagovara teoriju o gotskom podrijetlu tog vladajućeg sloja naslanjajući se na radove sociologa Ludwiga Gumplowicza. Milan Šufflay je pak zagovarao teoriju o snažnom avarskom uplivu u hrvatsku etnogenezu. Te će teorije preuzeti i autori koji su primarno bili političari poput Mladena Lorkovića u knjizi Narod i zemlja Hrvata. Lorković u toj knjizi zagovara iransku teoriju, a Dragutin Gjurić u prikazu te knjige u Hrvatskoj reviji eksplicitno objašnjava da je ona važna za hrvatski nacionalizam jer podrazumijeva razvoj hrvatskog naroda odvojen od velikog slavenskog stabla:
„Po tim tezama podrijetlo i pradomovinu Hrvata valja tražiti u krajevima oko Kavkaza, odakle su Hrvati kao iransko-kavkaska etnička jedinica, povučeni seobom naroda, došli u predjele naseljene slavenskim masama, u glavnom u današnjoj Maloj Poljskoj, primili slavenski jezik, ali svojom ratničkom snagom i organizatornim smislom narinuli tim masama državnu organizaciju pod imenom Bijele ili Velike Hrvatske. (…) Značenje ove teorije – dokumentirane vrelima i potvrđene povijesnim činjenicama – veliko je i zamašno. Ona znači samostalan put hrvatstva u povijesti, osamostaljenje narodne životne staze i uklanjanje okvira u kojemu se hrvatski narod imao kretati prema prvo spomenutoj teoriji. Otkriva se iskonski, nezavisni hod hrvatske nacije, nevezan bilo kakvim umjetno stvorenim sponama. Ova koncepcija kida sve te spone i vraća hrvatstvo samo sebi i svojim životnim izvorima“.
Kako se vidi iz iznesenoga, značaj jezika za hrvatski nacionalizam isticao se u onoj mjeri u kojoj je bio u opreci spram „drugog“ u odnosu na kojega se politički identitet gradio i od kojega je dolazila politička prijetnja prema Hrvatima kao političkom subjektu. Naravno, u političkoj borbi, vodi se i identitetska borba u kojoj se nastoji protivnika prikazati što više drugačijim od sebe. Za predvodnike „ilirskog pokreta“, Josipa Jurja Strossmayera pa i Antu Starčevića „drugi“ je bio u Beču i Budimpešti, a kod Starčevića i iznutra (Slavoserbi). S druge pak strane, kod Milana Šufflaya, a u manjoj mjeri i Stjepana Radića, nacionalni se identitet gradio u suprotnosti spram Srba i Jugoslavena te su stoga lingvistički argumenti imali manji značaj.
Identitet je dobrim dijelom relacijski i situacijski te ovisi o pozicioniranju, odnosno o tome u odnosu na koga se formira. Faktori koji se ne uklapaju u prevladavajuću ideološku shemu brišu se ili im se daje manji značaj. Danas, kada za hrvatsku naciju i hrvatski nacionalizam primarna ugroza nisu suprotstavljeni nacionalizmi ili imperijalizmi, već monolitna globalna kultura koja teži niveliranju nacionalnih posebnosti, možemo očekivati da će hrvatski jezik ponovno postati možda i ključan faktor hrvatskog nacionalizma za obranu od globalizma nošenog na krilima engleskog jezika. Tim više što u takvoj borbi jezik služi kao vezivno tkivo svih u tekstu spomenutih pogleda na hrvatski nacionalni identitet. S jedne strane jača hrvatsku državnost, a s druge strane osnažuje argumente koje su isticali Šufflay i njegovi suvremenici jer hrvatski jezik nikada neće imati transcivilizacijsku i transkulturnu moć asimilacije kao veliki svjetski jezici.
Slika: Pieter Bruegel st. – Babilonska kula
Ogled je izvorno objavljen u emisiji Diagnosis na Trećemu programu Hrvatskoga radija
