O transhumanizmu se počelo ozbiljnije pisati nakon članka Transhumanizam – najopasnija ideja na svijetu iz 2004. godine američkog politologa Francisa Fukuyame. Njegova kritika na račun transhumanizma može se sažeti u rečenicu da ideolozi ovoga pokreta uopće nisu svjesni društvenih posljedica koje bi ostvarenje transhumanističkih ciljeva donijelo suvremenom društvu. Fukuyamin stav potaknut je konkretnom teorijskom transhumanističkom pozicijom u javnom prostoru. Bill Joy, američki računalni inženjer, nekoliko je godina prije Fukuyame napisao članak Zašto nas budućnost ne treba upozoravajući, kao čovjek iz tehno-znanosti, na opasnosti u pogledu postojećih mogućnosti i daljnjeg smjera razvoja biotehnologije i nanotehnologije. Oba su ova autora svaki sa svoje strane već početkom stoljeća upozorili na moguće kobne posljedice transhumanističkih ideja, ali i smjera razvoja suvremene tehno-znanosti po čovjeka, društvo i svijet.
Međutim, niti jedan od njih nije rekao ništa od istine o naravi tehnike, a što već nisu govorili i uviđali filozofi s početka 20. stoljeća. Ipak njihov je krik presudan, jer je početkom našeg stoljeća tehnika dosegnula svoj vrhunac u smislu svojih izvršnih mogućnosti, tako da se gotovo sve što čovjek može zamisliti s tehnikom može i postići. To nije bio slučaj početkom prošlog stoljeća. Taj pak uvid čovjeka dovodi do raspoloženja u kojemu iz vida gubi svijest o svome mjestu u kozmosu. Pada u nepriliku da počne o sebi misliti kao o svemogućem stvaratelju ili preoblikovatelju postojećega.
Taj pomak u svijesti o kojemu svjedočimo na svakom koraku znakovit je pred stotom godišnjicom čuvenog pitanja Maxa Schelera o položaju čovjeka u kozmosu iz njegove istoimene knjige. Pitanje o čovjeku u naše doba je temeljno ili iz temelja pomaknuto pitanje. Odgovor pak na to pitanje – a on je neizostavan za svako misleće biće – postao je presudan ali i presuđujuć upravo za samoga čovjeka, a posljedično i za sve ono za što bi čovjek imao biti odgovoran.
Kada smo kod pitanja o položaju čovjeka u kozmosu, tada treba reći da transhumanizam ne priznaje nikakav poseban položaj, a još manje kozmos kao sustav u kojemu sve ima svoj položaj. Međutim, transhumanizam se ipak na svoj način bavi čovjekom. Kod Schelera je to još čovjek – premda biološki odrediv i određen – koji je u svojoj biti neodgovoreno pitanje, dok je u transhumanizmu čovjek doveden u pitanje i to pod geslom koje možemo uobličiti ili parafrazirati preko teze da je bilo dosta filozofskoga tumačenja svijeta, da ga se treba mijenjati.
Upravo to što se želi s čovjekom, koji je doveden u pitanje izaziva stanoviti strah i zebnju, pa se tako danas u svemu vidi transhumanizam. No što je transhumanizam zapravo?
Transhumanizam možemo promatrati dvojako: u užem i širem smislu. U užem se smislu transhumanizam odnosi na program što ga je 1998. sastavilo dvadeset dvoje autora, među kojima su bili umjetnici, inženjeri, znanstvenici različitih struka. Program i ideje sažeti u programu, objavljene su pod nazivom Transhumanistička deklaracija. Deklaracija je nekoliko puta od tada dorađivana, ali u bitnome je ostala nepromijenjena do danas. Sastoji se od osam točaka u kojima se navode temeljna teorijska polazišta te smjer djelovanja na društvenoj, kulturnoj i političkoj ravni. U dokumentu ne nalazimo jasno određenje pokreta, tek njegove glavne smjernice i vrlo općenitu odrednicu. U tom smislu uzimamo određenje sa službene stranice pokreta, gdje je transhumanizam definiran kao način mišljenja o budućnosti, koji evolucionistički smatra da čovjek predstavlja, u svom trenutnom načinu postojanja homo sapiens, tek jedno rano razdoblje u razvoju bića nazivanog homo. Ta razina postojanja prema Deklaraciji ima biti nadvladana uz pomoć tehnike, odnosno raznih novih tehnologija. Transhumanist Nick Bostrom reći će kako smatra da se sadašnja ljudska narav može nadograditi uz pomoć tehno-znanosti i raznih racionalnih metoda koje mogu omogućiti produljenje ljudskoga zdravlja, proširiti intelektualne i fizičke sposobnosti i dati veći nadzor nad ljudskim duševnim stanjima i raspoloženjima.
U širem smislu možemo nazvati transhumanizmom sve one pokušaje u tehno-znanosti koji posredno ili neposredno sudjeluju u razvoju transhumanističkih ciljeva. Primjer za to je kineski biofizičar He Jiankui i njegove nepodopštine iz 2018. ili jedan od znanstvenika koji je nosio projekt post mortem oživljenja temeljnih moždanih funkcija kod praščića. Potonji je nakon rezultata koji su 2019. objavljeni u časopisu Nature javno izjavio da su poticaji za njegovo bavljenje znanošću upravo ideje transhumanizma. Dakle, ako bismo transhumanizam u užem smislu odredili kao pokret koji se temelji na konkretnom programu, u širem smislu bismo ga mogli odrediti – doista – kao način mišljenja, ali u smislu formae mentis. Pritom je potonji širi smisao tek učinak onoga prvoga. Taj oblik duha ili način razmišljanja stvara se i nastaje neizravno i potiho (implicitno) – stvaranjem uzduha tj. društvene atmosfere u kojoj se različite transhumanističke ideje predstavljaju poželjnima i prihvatljivima. Pored toga, čini se da se povrh stvorene atmosfere u korist transhumanizma sam pokret služi prozelitističkim metodama, što ga čini vrlo bliskim ideološkim ili religijskim pokretima.
U čemu je novost ovoga novoga oblika mišljenja? Teško je reći ima li u transhumanizmu zamisli koje bi do sada bile nepoznate ili pak ima li uopće u transhumanizmu mišljenja. Možda su ovo preteške riječi, međutim već opisna odredba poslanja transhumanizma izgleda kao nacrtak za neki dobar futuristički roman. Na tom tragu, slovenski filozof Branko Klun piše: „Transhumanizam ne osjeća potrebu ni volju dublje razmišljati o svojim ontološkim pretpostavkama. On svoje tumačenje čovjeka uzima zdravo za gotovo, ili smatra da takvo mišljenje ima sasvim opću valjanost – zbog prihvaćenosti znanosti i tehnologije u društvu.“
Međutim, potencijal transhumanizma da izvrši društveni, humanistički i znanstveni prevrat na području formae mentis ne treba zbog toga podcjenjivati.
Iako se ne služi dubokim znanstvenim argumentima, transhumanizam ima vrhunski marketinški ključ koji otključava mehanizme svih religijskih pokreta, a to je pitanje smrti. Ponudu da se smrt pobijedi – ili, na ovom stupnju razvoja, barem odgodi – savršen je trik koji transhumanizam stavlja u službu svog prozelitističkog djelovanja. U transhumanizmu nalazimo ideju egzistencijalne ugroze (rizika), koja je u svojoj osnovi apokaliptička. Međutim, ne u potpunosti. Ako čovjek prihvati – u ovom trenutku svoje povijesti – transhumanističke ciljeve i radi na njihovu ostvarenju – on može usmjeriti tijek povijesti i izbjeći globalnu katastrofu ili pak može sebe uz pomoć tehnike na takav rasplet razvoja pripremiti. Ta zamisao ne samo što je apokaliptička, nego je i fatalistička. Dakle, pred čovjekom nema puno izbora: stvari su crno-bijele.
Transhumanizam, premda nastao kao plod postmodernoga stanja svijesti, ne nudi tek još jedan narativ. Naprotiv, transhumanizam je uspio stvoriti meta-narativ. U tom smislu je njegova misija sveobuhvatna i sveopća. Ali opet uvjetno, jer uzeto strogo u transhumanističkom scenariju „transhumanizirat“ će se samo oni koji obiluju resursima. Drugim riječima, u ovom imaginariju nema prostora za uboge i siromahe, osim ako netko za njih ne plati. Tako je mehanizam novca temeljni evolucijski mehanizam transhumanizma kada ga primijenimo na društvo. Nasuprot kršćanskom pogledu da će ubogi i siromasi baštiniti kraljevstvo nebesko, u ovom nad-humanizmu nema ni traga brige za njih. Ovo vrijedi napomenuti tek uzgred, jer postoje pokušaji koji vide moguće suglasje između transhumanizma i kršćanstva.
Transhumanizam kao pojam je vrlo zanimljiv. Pojam je izvedenica iz latinskog prijedloga trans, koji prevodimo s „preko“ ili „kroz“, i latinskog priloga humanitas, odnosno pridjeva humanus, odnosno imenice homo, koji znači „čovječno, ljudski, na način čovjeka“, odnosno „čovjek“. Prijedlog trans uobičajeno ide s akuzativom, koji ukazuje na gibanje, trajanje, događanje nekog procesa. Tako transhumanizam možemo prevesti kao događanje ili trajanje prelaska s ljudske osnove na neljudsku osnovu ili jednostavno post-humanu osnovu. Iz samog se pojma može iščitati njegova ontološka odredba i njegov program.
Transhumanistička agenda u užem smislu voli ovaj pojam usidriti u prošlosti pa tako tragove svoga mišljenja vide već u prvim poznatim mitološkim pripovijestima, želeći pritom ukazati na univerzalnost i samorazumljivost svojih ciljeva. Sam pojam pak nalaze kod Dantea Alighierija, T. S. Eliota ili Juliana Huxleya. Međutim, previđaju ili namjerno zaobilaze činjenicu da jedino kod Huxleya ovaj pojam ima transhumanistički smisao. Naime, ovodobni transhumanisti potpuno oživljuju Huxlejeve ideje. Huxley transhumanizam definira kao sveobuhvatni proces koji se odnosi na čovječanstvo, a ne tek na želju ovoga ili onoga pojedinca. Ishod takvog procesa prema Huxleyju je novi način egzistencije. Pritom je vrlo važno naglasiti, a to je ključno za sve temeljne pojmove transhumanizma – Huxley govori o uvjerenju ili vjerovanju u transhumanizam.
Taj pogled je ključ za razumijevanje pojmova poput singularnosti, prenošenja mozga, produljenja života, dizajniranja evolucije, proširene stvarnosti, egzistencijalnoga rizika itd. Ovdje je dakle riječ o novom sustavu uvjerenja u moć tehnike, nikako pak o činjenicama ili znanstvenim uvidima. Opet je zanimljivo da mnogim transhumanističkim pojmovima možemo naći parnjake u kršćanskom nazivlju poput parusije, vječnog života, metanoje, uskrsnuća, mističnog iskustva, grijeha itd.
Upravo u ovoj sličnosti opetuje se uvid da transhumanizam ne misli o sebi kao o nekom izvanpovijesnom pojavku. K tomu, sasvim neočekivano za postmoderno ozračje, transhumanizam pokušava dati svojevrsni „način mišljenja“ nasuprot trenutnoj fragmentiranosti mnoštva „istina“. Dakako, to je jedan u nizu paradoksa, jer s jedne strane transhumanizam želi biti nešto korjenito novo, a opet s druge strane želi biti dio nekog povijesnog kontinuiteta. Perjanica trashumanističkoga pokreta Nick Bostrom u povijesnom presjeku ideja što su prethodile transhumanizmu stavlja naglasak na humanizam te pokušava uspostaviti povijesni kontinuitet, a taj idejni i kulturni presjek temelji se na evolucionističkom shvaćanju razvojne dinamike.
Temeljna opaska ovoj tezi je pitanje može li transhumanizam ponuditi odgovor na to što je polazišna točka promišljanju. Dakako, transhumanizam ne poznaje takve napore, i paradoksalno prihvatljivost svojih teza želi utemeljiti na obećanju da će se transhumanističke projekcije ostvariti u skoroj budućnosti. Doduše, nitko ne zna kada će to biti, ali daju naslutiti da će biti skoro. Transhumanisti polaze od svojih projekcija. Međutim, transhumanizam bi prije svega morao odgovoriti na pitanje što je to čovjek da bi mogao govoriti što bi čovjek mogao biti. Drugim riječima, da bi tvrdio što će čovjek biti ili ne će biti mora raspolagati nekom idejom o tome što je čovjek sada. Imamo razloga sumnjati da transhumanisti žele otvoreno o ovome govoriti.
Čini se kako transhumaniste ne zanima napor da se doista ovim pitanjem pozabave i da ga obrade. Štura etimološka definicija transhumanizma ujedno je i njegova programatska odredba, a ona je čista tautologija: čovjek je ono što se mora nadići uz pomoć tehnike, a istodobno ono što se mora nadići uz pomoć tehnike je čovjek. Tu se pak dade a priori izlučiti ili rasvijetliti predikat koji ide uz ovu tautološku igru, a on je antihumanizam.
Transhumanizam je u osnovi eufemizam za antihumanizam. Pritom sasvim paradoksalno transhumanizam želi pokazati da predstavlja logički slijed humanizma, dočim to ne može biti niti u sadržajnom niti u etimološkom smislu. Pa čak kada bi u pozadini ovog razmišljanja bio dijalektički model, on bi se urušio u svojoj trijadi jer – ciljevi transhumanizma nisu sintetizirajući. Transhumanizam je antihumanizam jer napušta spomen na humani okvir, a to je glavna namjera, zbog čega ovdje i nema sinteze onoga prijašnjeg. Transhumanisti će stoga reći kako čovjek u ovom povijesnom trenutku ima priliku vlastitu razvojnu putanju uzeti u svoje ruke i podići se na viši stupanj, koji više nije trenutni conditio humana. Tako čovjek uz pomoć suvremenih tehnologija, pored osiguranja sljedećeg evolucijskog stupnja, dovršava evoluciju. Taj dovršeni posthumani stupanj nazivaju provolucija.
Ono od čega se sastoji jedan ljudski život i što bitno spada na ljudski život kao njegova određenja svakako su bol, strah, patnja, trpljenje, tuga, neugoda ili pak radost, sreća, ugoda, ljubav itd. O ovim pojavcima, čuvstvima i osjećajima postoji suglasje po kojemu su dio conditio humanae. Svi ovi pojavci idu jedan s drugim pod ruku i nemoguće je zamisliti ljudski život bez njih jednako na duševnoj, duhovnoj ili tjelesnoj razini. Transhumanizam oko ovih sastavnica egzistencije plete svoju teorijsku mrežu. Tako će zagovarati upregnuće znanstvenog znanja u ukidanje boli, patnje i trpljenja, a dobrodošla su farmakološka, medicinska i druga korisna suvremena tehnološka znanja. Tu se ne radi samo o ukidanju patnje na pojedinačnoj razini, nego istodobno na razini zajednice ili društva. Dakako, ako se radi o potonjem potom nastaje etička dimenzija koja kaže da se zbog dobrobiti društva iz kojega se želi istrijebiti suvišna patnja svaki pojedinac treba podvrgnuti predviđenom tretmanu. Isto prešutno pravilo vrijedi za nadgradnju čovjeka u pogledu njegovih tjelesnih i duševnih (kognitivnih) sposobnosti. Tu se pojavljuju slične ideje poput zaustavljanja starenja ili vječne mladosti ili već spomenutog potpunog ukidanja smrti.
U tom svjetlu danas svjedočimo primjeni transhumanističkih ideja u vidu proizvoda kompanije Neuralink, koja svoj neurološki usadak već primjenjuje na čovjeku. Namjere su plemenite: ukinuće patnje, boli, trpljenja, tuge i neizbrojivo drugih tjelesnih i duševnih smetnji. Dakako, tu se u javnosti ne ulazi dublje u temeljne antropološke pretpostavke u pozadini ovog proizvoda, koji ima izmjeničnu komunikaciju mozak-računalo-mozak.
Transhumanizmu se mora priznati jedno. Što bismo znali o mogućnostima suvremene tehnike i različitih tehnologija da nisu upogonjene u ovaj ideološki sklop? Opet, sasvim uvjetno govoreći, jer pitanje glasi – je li transhumanizam upogonjen zbog tehno-znanosti ili je tehno-znanost upravo upogonjena zbog transhumanističkih ideja? Kako god bilo, na transhumanizmu se još jednom pokazuju točnima riječi teologa Romana Guardinija o opasnosti od tehnologije, prema kojima nema jamstva da će ljudska sloboda ispravno odlučiti i koristiti tehnologiju, a što konačno može dovesti do nezamislivih razaranja. Prema Guardiniju, rješenja su etička i prvenstveno na razini odgoja vrlina. Međutim, sluti se da transhumanizam nema ništa s tim.
Ponavljajući uvodne retke, možemo se složiti da je transhumanizam opasan. Međutim ne zbog toga što će doista stvoriti besmrtno društvo, pobijediti starost ili tehnički nadograditi čovjeka, nego stoga što bi mogao uvjeriti dobar broj ljudi da je to moguće.
Takvim pristupom i naporima transhumanizam posredno usmjerava znanstveno-istraživačke djelatnosti od kojih normalan čovjek ima malo koristi, bilo duhovno-misaonih bilo pak u materijalno-praktičkom smislu. Takvi pokušaji obezglavljuju budućnost ove civilizacije i razrješuju je od smisla. Puno je strašnije što transhumanizam, kao što to slični pokreti već rade, može vrlo brzo stvoriti sustave naplate svojih ideja u vidu raznih klinika, medikamenata, terapija i drugih proizvoda. Tu se radi o nesagledivim posljedicama za pojedince i društvo, koje transhumanisti potpuno zanemaruju ili ne žele vidjeti. Razlog za to osim na ideološkoj odnosno metafizičko-mitološkoj razini, možda treba pravovremeno tražiti i na ekonomskoj razini. Konačno, transhumanisti žele mijenjati ono što do kraja ne razumiju. Tako svjesno ulaze u rizik, a pored toga improviziraju i eksperimentiraju s nedokazanim biološkim i ontološkim pretpostavkama.
Možda bi transhumanizam trebalo nazvati, ne samo najopasnijom idejom, nego u prvom redu najglupljom idejom na svijetu. Pritom mislimo na esej njemačkoga teologa Dietricha Bonhoeffera O gluposti iz 1943. godine. Bonhoeffer piše da je „glupost opasniji neprijatelj dobra nego što je to zlobnost.“ Nadalje piše da smo pred glupošću bespomoćni, jer glupost ne prihvaća razloge koji proturječe stvorenom ideariju. Pored toga, promicatelji gluposti prelaze vrlo lako iz suzdržanosti u napad. Ipak glupost nije urođena kvarnost, nego se ljudi u određenim okolnostima daju zaglupiti. Bonhoeffer drži da je glupost sociološki problem i vidi u njoj određeni socio-psihološku zakonitost. Naime, kod „snažnoga očitovanja moći, bilo političke bilo religijske, glupost pogađa veliki broj ljudi.“ I to tako jer „moć jednoga traži glupost drugoga.“ Dakle, glupost djeluje uz očaranost ili opčinjenost moći, a širi se preko parola i ispraznica. U parolama i sloganima dolazi do instrumentalizacije čovjeka koji potom ne može razlikovati dobro od zla. Tu treba isključiti bilo kakvo poistovjećivanje gluposti s nečijom razinom inteligencije i razumske prodornosti.
Transhumanizam je upravo kao pokret očaran moći koju donosi tehno-znanost. Bonhoeffer smatra da izlazak iz takvog stanja nije moguć kroz pouku ili uvjeravanje, već samo kroz unutarnje oslobođenje čovjeka u odgovoran život pred Bogom. Kako glupost nije pitanje intelektualne kvarnosti, nego pitanje manjka čovještva – možemo ovaj pokret istodobno nazvati trivijalnim i banalnim. Riječ trivijalno dolazi od lat. trivium, a odnosi se na prvi dio ranosrednjovjekovnog obrazovnog modela septem artes liberales, koji je bio uvjet za quadrivium. Trivijalan bi značio nedovršen. Naziv „banalno“ u dobro poznatom filozofskom sloganu „banalnost zla“ možemo za ovu priliku interpretirati kao bazanje u kolotečini i pristajanje na prevladavajući narativ bez zauzimanja odmaka, koji je preduvjet odgovornoga postupanja. Osim toga, u stanju banalnosti refleksija je nemoguća.
Dakle, transhumanizam je najopasnija ideja jer je najgluplja ideja na svijetu i to tako što je, između ostaloga, nedovršena i društveno neodgovorna. Međutim, činjenica da je transhumanizam glup, trivijalan i banalan – a pritom ove pojmove ne razumijemo tek kolokvijalno – ne čini transhumanizam manje, nego više opasnim.
Ogled je izvorno objavljen u emisiji Diagnosis na Trećemu programu Hrvatskoga radija