Zvonko Pandžić: O lingvističkoj plačljivosti jugonacionalista

Jurica se Pavičić u Jutarnjemu listu onomad dovezao hrvatskoga jezika, posve u stilu drage mu jugo-larmojancije. Zna da nam je „ranih devedesetih nastao i jezik“, kada je „ideologija“ nove države „reaktivirala arhaizme, uvodila neologizme i proganjala srbizme“. Kako se hrvatski narod nije uspio odhrvati državotvornoj ideologiji, on je navodno inficiran „shizoglosijom“, strahom od uporabe pogrješne riječi. Pojam je nedavno patentirao Mate Kapović, kako za sebe reče, redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u svojoj zbirci eseja, nju reklamira Pavičić u Jutarnjemu listu. Ni Pavičićeva klinička slika Hrvatâ ni Kapovićeva „shizoglosija“ ne odnose se ipak na obične Hrvate, nego na vječno jučerašnje jugonacionaliste, ideološki su zaglavili i još uvijek mentalno žive u Drugopropaloj. Djeca koja su 1990. pošla u školu i učila hrvatski jezik danas su 40-godišnjaci. Ona su učila „novi jezik“ od a, b, c…, njima je hrvatski književni jezik normalnost od početka bez nekih aditiva i surogata. Uče da je „čisti narodni jezik hrvatski“ (V. Jagić) kao normu uveo Marko Marulić, dodao bih prema Danteu (volgare illustre), prije više od pet stoljeća. Naš se jezik mijenja postupno kao i svaki ini živi narodni jezik. Šokantne doživljaje propasti voljene Jugoslavije i stvaranja „novoga jezika“ velika većina Hrvata ni statistički dakle nije mogla imati, a kamo li ideološki, pa zato nije ni inficirana hrvatskim „jezičnim ludilom“ o kojemu pričaju Kapović i Pavičić.

Međutim, jezična „shizofrenija“ doista postoji kod onih Hrvata, Pavičić je jedan od rijetkih takvih, koji su 2017. potpisali tzv. sarajevsku „Deklaraciju o zajedničkom jeziku“, tj. na prostoru „od Vranje do Buje“. Ta deklaracija je trebala pobiti tobožnju hrvatsku jezičnu „segregaciju“ formuliranu u „Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika“ (1967.), točno za 50. obljetnicu nastanka iste. Sarajevska deklaracija niječe poseban identitet i povijesni razvoj hrvatskoga jezika kroz stoljeća odnosno prije 1868., kada djeca u Srbiji prvi put uopće u školi uče pisati srpski narodni jezik. Shizoglosija Kapovića i Pavičića je dakle strah od hrvatskoga narodnoga ujedno i književnoga jezika kao identitetske „kuće bitka“ (Martin Heidegger) hrvatskoga naroda kroz povijest i sadašnjost. Taj jezik je teorijski i praktični temelj naše pismenosti, kulture i umjetnosti općenito, ujedno i pisano svjedočanstvo viševjekovne borbe za državnost. Sarajevsku deklaraciju osudili su – nota bene – mnogi hrvatski pisci i političari, još žešće i više već puta, uobičajene beogradske priče o zajedničkom jeziku i književnosti. Ipak, malobrojne ali utjecajne Hrvate koji podržavaju jugo-saraj-zajedničarsku deklaraciju i jedan jezik s četiri imena „od Vranje do Buje“, prestrašeni hrvatski novinari i političari ne spominju, вони мовчать. Uz Pavičića su supotpisnici Deklaracije iz 2017. njegovi poznati splitski kumpanji iz Jutarnjega lista i Slobodne Dalmacije, premijerka in spe Sandra Benčić i svekoliko njezino društvance nije smjelo faliti, ali, ne lezi vraže, tu su i neki profesori s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, primjerice Neven Jovanović i Tomislav Bogdan.

Upravo ta dvojica su, kud će suza već na oko, ove godine bili na čelu „Odbora za proslavu“ 500. obljetnice smrti Marka Marulića. Moš’ mislit koliko je njima stalo do Marulića, uveo je konačno „hrvatsku jezičnu segregaciju“ još 1489. godine. Proslave zbog toga nije bilo ni u Splitu, organizirina je samo disimulacija iste iza zaključanih vrata. Nije bilo ni glazbe ni Marulovih drama u HNK, sve je bilo skrito od splitskoga puka. Prvi put se to dogodilo nakon 1901. kada se slavila 400. obljetnica pisanja Judite. Za 500. obljetnicu Marulova rođenja 1950. Agitprop je naredio izložbu u Papalićevoj palači u centru Splita, po cijeloj Dalmaciji su skupljani iz samostanâ njegovi libri, skoro 1000 ljudi se okupilo kod njegova spomenika na otvorenju proslave. Dali su toga dana okupljenima, sve u čast narodnoj vlasti, malčice i Marulu, pancete, kruva, sira, srdela, ponetko je ugrabio i komadić pršuta, a popilo se bome i dosta kokte, bilo je i bilega i bevande. Ove 2024. uspjeli su splitski poteštati Marula odvojiti od splitskoga puka, „izmjestili“ su ga iz centra grada i bašćine svoje u daleki podrum Sveučilišne knjižnice. U Zagrebu pak, kako to do danas izgleda, ugledni strašljivci se „ne bi uopće štel mešat“ u posao komesara Jovanovića i njegovih kombatanata. Još 2011. su obustavili izdavanje Sabranih djela Marka Marulića. Do danas nisu izdana integralno, nego tek fragmentalno, ni njegova glavna latinska djela, a kamo li ona brojna hrvatska i latinska koja još u tamnim škrinjama rukopisâ leže, a svjetla žele. Samo naivni mogu zaključiti da se sve to događa slučajno ako to trebaju organizirati rečeni Jovanović, Bogdan e tutti quanti. Marulićevu „kršćansku ideologiju“ detektirali su njih dvojica još 2002., nisu kod njega pronašli ni zrnca „progresivnoga petrarkizma“; ipak, samo zato što ti današnji redovni profesori revolucionarnoga hrvatskoga humanizma na Filozofskom fakuletu u Zagrebu, Petrarku i Dantea, kao i brojne klasike, nisu uopće čitali. Marulić je obojicu prevodio i na hrvatski i na latinski, metafore im prečesto integrirao u hrvatski nacionalni ep Judita i u latinski ep Davidijada.

Ovdje je mogao biti i kraj priče, ali nije. Velikomu Mati Kapoviću, kombatantu Nevena Jovanovića s Filozofskoga fakulteta, prigovorio je u 24sata još veći Miljenko Jergović zbog pite sirnice (u Bosni), odnosno bureka sa sirom, kako to jelo naziva Kapović. To su zapravo lingvističke bizarnosti za dokone, ali je Jergović Kapovića usput uvrstio, bezbeli, „nije da nije“, čak među hrvatske kriptonacionaliste, potiskuje biva izvorni bosanski naziv sirnica, u Hercegovini inače prolaze oba naziva. Valja naglasiti da je agilni Kapović svojedobno osnovao i političku, ne lingvističku stranku, zove se „Radnička fronta“, iako u njoj nema niti jednoga radnika. Trockistička sekta rekli bi drugovi Tito i Staljin 1940., kada su u vrućem Mexico City isprobavali „sekirče“ za mlade tuljane koje je funkcioniralo na Arktiku. Uvrijeđen Jergovićevom invektivom, naš Mate je krenuo u ideološki protunapad, predbacuje mu, s istim polovičnim pravom, mogući „bosanski imperijalizam“.

Ni Jergović ni Kapović ne poznaju povijesnu protežnicu hrvatskoga jezika i književnosti bosansko-hercegovačkih Hrvata kao važne sastavnice današnjega hrvatskoga književnoga jezika. I o tome sam dosta pisao i knjige publicirao, ovdje tek jedna poveznica. Da je Kapović bio u ovoj stvari ozbiljan znanstvenik, u svojem bi jezičnom savjetniku za 21. stoljeće razoputio metode realne „shizoglosije“ jugonacionalista u Zagrebu kasnih osamdesetih 20. st., npr. podrijetlo i uporabu riječi „časnik“. Zbog uporabe „ustaškoga“ pojma „umirovljeni časnik“ umjesto „penzionirani oficir“ dr. Šreter je nakon javne potjernice Gorana Babića bio osuđen na zatvorsku kaznu, a 1991. i pogubljen u Pakracu. Kada bi povijest hrvatskoga jezika bila bolja Kapovićeva grana u lingvistici znao bi da riječ častnik u narodni jezik prvi zapisuje Kulin ban u povelji Dubrovčanima 1189. Ta povelja je postala poznata u 19. st. kada je jedan primjerak, postoje još tri prijepisa, u Dubrovniku ukrao neki Srbin, počasni ruski konzul tu, danas se čuva u St. Petersburgu. Javnost je tada bila upoznata i sa sadržajem, riječ časnik se postupno udomaćila u Trojedinici i u hrvatskoj vojnoj terminologiji. I zbog te činjenice HV u Hrvatskoj i HVO u BiH do danas imaju svoje časnike i dočasnike, a kod Bošnjaka i Srba nalazimo oficire. To o Kulinu banu kod njih se još nije pročulo, samo ga Hrvati do danas posvuda slijede. Pače, novokomponirana mitologija dovodi do cenzure, odnosno „sunećenja“ (sprijeda i straga) i samoga Kulina bana u Bosni, njegovu užem zavičaju. O svemu tome je Kapović mogao pisati prije nego o bureku sa sirom. Tek tako bi se na Filozofskome fakultetu mogao okaniti i fronte i revolucije (u čaši vode), bilo svoje pseudo-radničke, bilo one zajedničke, nepatvorene antifa-antikršćanske, koju je organizirao zajedno s organizacijskim komesarom Jovanovićem na Filozofskome fakultetu 2016.

Za Jergovića sam mislio da je u međuvremenu revidirao neke svoje ranije pogrješne stavove o jeziku BiH Hrvata, Maruliću i sl. U svakom slučaju dijalektičkim zapletom sa sirnicom i burekom skreće pozornost s daleko ozbiljnijih nedostataka Kapovićevih jezičnih savjeta, pisani su ti za shizoglosno zadrte jugonacionaliste i zajedničkojezičarske kombatante „od Vranje do Buje“, a ne za „jezično izluđene Hrvate“. Inače, jugoslavenski nacionalisti imaju i danas svoju barem imaginarnu kulturnu i jezičnu supra-domovinu Jugoslaviju, doduše u nešto reduciranom obliku (otpali su Vardar i Triglav), pa svakoga Hrvata koji kaže da ga ne zanimaju ini jezici „u regionu“, nego samo hrvatski narodni jezik koji kontinuirano njegujemo najkasnije od začinjavca Marka Marulića, optužuju da je nacionalist, šovinist, fašist, jezični segregacionist itd. Ta njihova moralna toljaga je zapravo ideološka Allzweckwaffe, koristi se po potrebi za razne svrhe. Ona im je čak jedna vrsta životnoga osiguranja, kada ne bi bilo hrvatskih i inih nacionalista i fašista, oni sami, logički gledano, ne bi mogli biti ni veliki ni mali „antifašisti“, quod erat demonstrandum. Kongenijalna je to ideološka vratolomija koju su svojedobno uzorito trasirali Staljin, Mao, Tito, Pol Pot itd., a najveći sljednik njihova „izvornoga antifašizma“ danas je i deklarativno Vladimir Putin. Milijun mrtvih ukrajinskih „fašista“, ali i agresora, „ruskih antifašista“, prava je sitnica u odnosu na veličanstvenu pobjedu koja se smiješi pobjedničkoj ideologiji staljinističko-titoističkoga sustava vrijednosti. Ljudski životi su joj i dan danas puki potrošni materijal jedinoga izvornoga, nepatvorenoga „antifašizma“.

Na koncu ipak moram spomenuti, korektnosti radi, da ni Jergović ni Kapović, za razliku od ideološki njima bliskoga jugonacionalista Pavičića, ako sam to dobro provjerio na popisu oko 10 000 potpisnika sarajevske zajedničkojezičarske deklaracije, nisu supotpisnici iste. Tako su, usprkos obostranim optužbama glede bureka i sirnice, barem taj put izbjegli posve urušenu ideološko-lingvističku transverzalu (Split – Sarajevo – Beograd – Vranje) Jurice Pavičića, Ante Tomića, Bore Dežulovića, Tomislava Bogdana, Nevena Jovanovića i inih (neo)autonomaških jugonacionalista.