Feljtonistika obuhvaća nemali dio cjelokupnog opusa Pavla Pavličića. I dobro je što je tomu tako. Jer Pavličić se uvijek sjeti napisati, odnosno opisati ono čega se nitko ne sjeti (barem ne napisati). On nas vrlo preciznim analizama svakodnevice vodi do spoznaja o društvenoj i kulturnoj antropologiji i etnografiji. Svakodnevnica odražava našu narav i otkriva nam mnogo o nama samima. O tom važnom kozmosu koji čine ljudske emocije, ponašanje, odnosi, običaji, tradicija i kultura, Pavličić analitički progovara u nekoliko knjiga (Leksikon uzaludnih znanja, Ulica me odgojila, Svoj svome, Prolazna soba, Ljetno kino…). Osim o fenomenologiji svakodnevice i memoara (Kruh i mast, Šapudl, Dunav, Vukovarski spomenar, Narodno veselje…), u svojim knjigama feljtona Pavličić govori i o uporabnim predmetima kojih više nema (Ropotarnica, Inventura). U taj se opus feljtona može svrstati i „ciklus pohvala“ koji čine knjige Pohvala starosti, Pohvala tijelu i Glas naroda.
Dok u Pohvali starosti i Pohvali tijelu opisuje radosti i muke treće dobi te pripovijeda o različitim dijelovima tijela koje uzimamo „zdravo za gotovo“, u Glasu naroda Pavličić elaborira jednakovrijednu, a poprilično zanemarenu pojavu – pučku pjesmu. Knjiga Glas naroda koju je u siječnju 2020. izdala izdavačka kuća Mozaik knjiga tako čini treću u nizu „pohvala“. Naslov knjige trebao je glasiti Pohvala pučkoj pjesmi, no to zvuči odviše „esejistički“, stoga je izmijenjen u Glas naroda, naslov u kojem se i sastoji suština ove knjige, s obzirom na to da govori o pjevačkim te – itekako umjetničkim – dosezima jednoga naroda. Glas naroda, dakle, čine sve pučke veselice i tužaljke od kojih je Pavličić prema vlastitom sjećanju, odnosno „slučajnim odabirom“ (uzevši u obzir da ih može otpjevati), odabrao njih četrdeset i četiri.
Te kratke eseje Pavličić piše svojim uobičajenim, jednostavnim i dosjetljivim stilom koji čitatelju održava pažnju dok u pučkim pjesmama uviđa odraz mentaliteta hrvatskoga naroda. Polazeći iz pozicije prosječnog konzumenta pučkih pjesama, Pavličić emotivnom doživljaju pjesme dodaje važnu, ali najčešće zanemarivanu i olako shvaćenu sastavnicu – značenje teksta pjesme. Analizirajući društveni kontekst, običaje, tradiciju, kulturu i vrijeme u kojem je pjesma nastala, Pavličić pokušava oblikovati „podlogu“ na kojoj su pjesme nastale i na taj način iščitati katkad i višestruko značenje pjesme o kojem nam progovara njezina „fabula“. Ta „fabula“ često ostaje zanemarena jer i nije važna. Važno je da pjesma budi emocije i potiče na veselje ili omogućuje svojim recipijentima da u njoj za vrijeme tugovanja pronađu utjehu. No, Pavličić pokazuje da „ima nešto“ i u samom tekstu.
Kao što sam autor svjedoči, neki „ozbiljniji“ kriteriji za odabir pjesama nisu postojali, a u obzir se nisu uzimale ni zemljopisne odrednice. U knjizi je, naime, obuhvaćen širok i šarolik krajolik – od južnog „Merjana“ i Mostara, preko Letovanića, Varaždina i zelenog Zagorja na sjeveru, sve do „kićenog“ Srijema na istoku. Ako samo nabrzo pročitamo popis uvrštenih pjesama, uočit ćemo uobičajena i „kultna“ hrvatska ženska imena i nadimke poput Marice, Kate i Mare. Ako već govorimo o popularnoj i pučkoj kulturi, možemo reći da se stih Mare i Kate, di su da se vrate, iz legendarne numere Mare i Kate, nipošto ne može odnositi na ovu knjigu jer ta su imena u njoj itekako zastupljena. Pavličić je (možda i bez namjere) uspio uvrstiti ove kultne hrvatske nadimke (ili imena), koji su, što drugo, nego očitovanje pulsa hrvatskog narodnog pjesničkog stvaralaštva koji se u znatnoj mjeri sastoji od opisa svakodnevnih situacija i zavrzlama koje posebice „pogađaju“ ženski rod. To je, rekla bih, svojevrsna potvrda kako je Pavličić uspio u svojoj namjeri da prikaže reprezentativne težnje pučkog pjesničkog stvaralaštva. Prilog tvrdnji da hrvatsko narodno pjesničko stvaralaštvo ima tendenciju progovarati o onome što tišti žensku svakodnevicu (ili o ženi – Mari/Kati kao uzroku čijeg tištanja), spomen je tih imena u brojnim suvremenim popularnim pjesmama. Osim već spomenute Mare i Kate, spomenimo još neke: Igraj Mare, prašina se diže (Mate Bulić), Mare (Crvena jabuka), Moja Mare (Mladen Grdović), Adio Mare, Čiribilibela Mare moja, Nemoj Kate, Vozila se Mare Kata…
Pavličić navodi kako je ova knjiga njegov „pokušaj da vrati jedan stari dug“. Taj dug nije samo njegov, već on „pritišće cijelu zajednicu“. „Kao potpuni laik, ne mogu učiniti ništa drugo, nego poći od vlastitog iskustva, pa progovoriti s pozicije slušatelja, da ne kažem potrošača popularne pjesme“. Iako navodi kako je laik i polazi iz vlastitog iskustva, Pavličić se ne može lišiti svog znanstvenog i književnog identiteta i to ne skriva, ali i ne naglašava. Ova se knjiga tako sastoji od 44 kratka eseja kojima Pavličić na jednostavan, no ipak stručan način, sa znanjima znanstvenika i književnika analizira popularne popijevke za koje bismo se mnogi od nas na prvi pogled složili da nemaju osobitu umjetničku vrijednost. Tezu koju brani u čitavoj knjizi Pavličić izlaže već u analizi prve pjesme Škripi đeram, tko je na bunaru. U analizi te pjesme odlučno je i argumentirano opovrgnuta teza da umjetnička književnost ne može utjecati na narodnu. U skladu s time spominje pojam „potonulo kulturno dobro“ koji se odnosi na „teme, motive, stilove i svjetonazore koji su najprije stvoreni u umjetničkoj književnosti, da bi potom bili prihvaćeni u i pučkoj, pa čak i usmenoj“. Taj je odnos danas prihvaćen, no slabo istražen, stoga se može reći da je istraživanje tog odnosa jedan od glavnih doprinosa ove knjige. I ne samo to, brojne pučke popijevke vrlo su kvalitetni umjetnički ostvaraji. Kako bi se ta teza mogla braniti, važno je da njezinu tumačenju pristupa netko sa znanjem o razvoju umjetničke i pučke poezije. Pavličić očigledno posjeduje to znanje i poznaje tendencije koje određuju razvojni put umjetničke i narodne poezije.
Tendencije unutar umjetničke i narodne poezije umnogome su se razlikovale, pa nije teško otkriti pripadnost pojedine pjesme jednoj od tih dviju tradicija. Za usmenu je poeziju karakterističan deseterac (4+6) ili trinaesterac (8+5) te ih po tome možemo prepoznati. Kako bi potvrdio narodno porijeklo pjesama, Pavličić je u analizi polazio upravo od stiha (npr. Letovanić, Gdje si da si, moj golube). Da se konvencije stiha i rime ne poštuju u svim pučkim pjesmama, jasno je vidljivo u pjesmi Lepe ti je Zagorje zelene s rimom „abab“ koja je u „izvornoj usmenoj pjesmi praktički nepoznata“. Za svoju tezu o prodiranju umjetničke poezije u narodnu i njezinom uspjehu u umjetničkom ostvaraju, Pavličić nudi brojne argumente koji se odnose na strukturu pjesme. Isto vrijedi i za broj stihova. Uvriježeno je mišljenje da jedino učen autor može sastaviti pjesmu od samo jednog, dva ili tri stiha tako da ona bude kvalitetna, dok narodni autor to ne može. Međutim, u knjizi je zorno prikazano kako pjesma Ju te san se zajubija opovrgava ovu predrasudu. Osim strukture, u razmatranje su uzeti i motivi koji se pojavljuju u pjesmama. Da oni u pučkoj pjesmi ne moraju biti jednostavni i za pučku pjesmu karakteristični, već da se i u njima mogu pronaći motivi koji su karakteristični za umjetničku poeziju, oprimjereno je pjesmom Sinoć kad je pao mrak. U njoj se pojavljuje motiv raja koji svjedoči o dodirivanju ruralne i urbane sredine te, neminovno, o utjecaju umjetničke poezije na narodnu. Pavličić me svojom erudicijom i pomnom analizom dao uvjeriti, odnosno, možda je bolje kazati – pružio mi je priliku za spoznati – kako pučka pjesma može imati značajnu umjetničku vrijednost.
Druga teza koju je Pavličić uspio potvrditi jest: pučke pjesme dočaravaju „složenost prostornih, društvenih i psiholoških odnosa“. To je izvrsno prikazao u pjesmama Promiče momče kroz selo i Ajde Kato, ajde zlato. U pjesmi Promiče momče kroz selo vidimo očitu pjesnikovu namjeru prikazivanja onoga što se smatra kršenjem općeprihvaćenih moralnih konvencija, no narod se ne buni, već pjevuši ovu pjesmu u veselim prigodama, ne usredotočujući se na njezino značenje. I to je stavka na koju Pavličić u mnogim pjesmama iznova upozorava – nikoga nije briga za značenje pjesme! Ono ne samo da je zanemareno, već je ponekad toliko zamršeno i nedohvatljivo te stoga podložno sasvim različitim interpretacijama. U skladu s time, ona pruža mogućnosti „uživljavanja“ u trenucima u kojima se osoba nalazi u različitim, pa i posve suprotnim emocionalnim stanjima. Pavličić na duhovit i zanimljiv način naglašava iznimnu umješnost pučkih pjesama u tome da i veće i manje tragedije života ublažavaju humorom i veselom melodijom.
Pavličić u proslovu navodi kako je jedna od namjena ove knjige da njezini čitatelji odu na internet i poslušaju pjesme o kojima su upravo čitali. On nikad ne propušta na originalan način komunicirati s čitateljima te se može primijetiti njegovo dobro pretpostavljanje čitateljevog (ne)znanja i tijeka misli. Čitajući pjesmu Sinoć kad je pao mrak pitala sam se zašto bi djevojka sjela na sokak. Pavličić me nije zaboravio podsjetiti na te moje misli, pa navodi: „neupućen čitatelj mogao bi se upitati kako je i zašto cura sjela na sokak“. Doista, ja jesam neupućen čitatelj, stoga mi je ova knjiga otkrila jedan novi, a ipak stari svijet hrvatske kulture, običaja, tradicije i narodnog pjesništva. Moram priznati da sam prije čitanja poznavala samo 7 od 44 pjesama te je ono potrajalo duže nego što sam očekivala. Tome je doprinijelo istovremeno čitanje teksta pjesme i slušanje njezine izvedbe. Velika pokretljivost moje pažnje na koncu je uzrokovala lutanje u bespućima interneta koji mi je tako znalački nudio na izbor brojne verzije izvedbi pojedine pjesme. Očigledno je, dakle, da je Pavličić u jednoj od svojih namjera, barem što se mene tiče, uspio.
Glas naroda suptilno dočarava svojevrsnu koheziju hrvatskog naroda na temelju zajedničkog emocionalnog iskustva što ga je proživio pjevušeći ove i brojne druge popijevke, od kojih su brojne odlikovane umjetničkom vrijednošću. Dočaravanjem te umjetničke vrijednosti i emocija vezanih uz pojedinu pjesmu, iskazana je počast ne samo pučkim pjesmama, već i velikom dijelu nematerijalne hrvatske kulturne baštine. Pavličić je ovom knjigom iznimno doprinio hrvatskoj književnosti, a neminovno i folkloristici i etnografiji, odnosno kulturnoj antropologiji. Pučke pjesme napokon su dobile zasluženo priznanje iz kojeg proizlazi duboka zahvalnost za desetljeća uljepšavanja (i opisivanja) svakodnevice. Ako bismo sintagmi „pučke pjesme“ (u skladu s prethodno opisanom podudarnošću), dodijelili metaforički izraz „Mare i Kate“, slobodno možemo kazati da je Pavličić ovom knjigom uspio „vratiti“ „Maru i Katu“ na pozornicu hrvatske javnosti, odnosno one su ponovno (pučke pjesme), barem među čitateljskom publikom, uspjele biti popularne. Budući da sve više nestaju iz javnog prostora i njihov spomen prepušta se memoriji već skoro minulih generacija, velik je značaj, kako za autorov opus, tako i za hrvatsku kulturu ovaj, u hrvatskoj književnosti jedinstven, orden hrvatskome narodnom pjesništvu. Smatram da je to dovoljno dobar razlog za pročitati knjigu, a preporučam je baš svima. Starijima kako bi se prisjetili zaboravljenih vremena, a mlađima kako bi se bolje upoznali s čuvenim dijelom riznice hrvatske tradicije i kulture. Na čitanje posebice potičem mlade zato što je upoznavanje s vlastitom tradicijom, kulturom i identitetom također obuhvaćeno u uvijek važećoj maksimi „nosce te ipsum“, koja svoje nutarnje oživotvorenje ostvaruje i ovom knjigom.
