„Kažem vam: kaos se mora još u sebi imati da bi se moglo poroditi jednu zvijezdu što pleše. Kažem vam: vi još imate kaosa u sebi. Ajme! Dolazi vrijeme kad čovjek više neće porađati nikakvu zvijezdu. Ajme! Dolazi vrijeme najprezrenijeg čovjeka, koji ni sebe samog neće više moći prezirati. Gledajte! Pokazujem vam zadnjeg čovjeka.“ „ … ‘Zemlja je tad malenom postala i po njoj skakuće zadnji čovjek, koji sve čini malenim. Njegov je rod neiskorjenjiv, poput buha; zadnji čovjek živi najduže. Nitko više ne biva ni siromašan ni bogat: oboje je prenaporno. Tko još hoće vladati? Tko još pokoravati se? Oboje je prenaporno. Nema pastira, a jedno jedino stado! Svatko hoće jednako, svatko je jednak: tko drukčije ćuti, ide dobrovoljno u ludnicu. ‘Nekoć je sav svijet bio u zabludi’ – kažu najtankoćutniji i trepću. Razboriti su i znaju sve što se dogodilo: tako nema kraja sprdanju. Još se prepiru, ali mire se ubrzo – inače se kvari želudac. Imaju svoju željicu za dan i svoju željicu za noć: ali štuju zdravlje. ‘Mi smo pronašli sreću’ – kažu zadnji ljudi i trepću.“ (Tako je govorio Zaratustra, Večernji posebni proizvodi, 2009.,, dalje: TGZ, Predgovor, 5)
____________________________
I.
U Kopićevom se prijevodu der letzte Mensch prevodi kao zadnji čovjek. Ovdje ćemo rabiti pridjev posljednji (čovjek) iz dva razloga; prvog – jer u hrvatskome jeziku zadnji označava „mjesto“ (n.pr. „zadnji [čovjek] u redu“, „zadnji red u učionici“) dok posljednji označava „vrijeme“ (n.pr. „stigao u posljednjem trenutku“ ili „posljednji čavao u lijesu“), odnosno ono(ga) što/koji slijedi nakon sviju. Matematički sročeno: možemo utvrditi zadnju decimalu broja π, primjerice prilikom praktičnih izračuna, ali ne i posljednju.
Drugi razlog uporište pronalazi u uobičajenom značenju pridjeva letzte u njemačkom jeziku: „in einer Reihe oder Folge auf dem einzigen Platz ohne Nachfolger sich befinden“, odnosno nalaziti se na mjestu/u vremenu, pravnim rječnikom izraženo, bez sljednika. O takvome će čovjeku ovdje biti riječi, naime – posljednjem – i čini se da na upravo to značenje smjera Nietzsche.
Na (be)značaj posljednjega čovjeka u njegovoj filozofiji upućuje činjenica da, izuzev nekoliko redaka iz Zaratustrinog predgovora, izraz „posljednji čovjek“ Nietzsche ne koristi u svojem objavljenom opusu, što je za ovog doktora filologije i majstora, ne pjevača nego semantičara atipično, budući njegove spise prožima oštra, ponavljajuća kritika onodobnog (današnjeg?) čovječanstva, suvremene mu znanosti, filozofije, politike, umjetnosti i religije napose.
Posljednji je čovjek i nakon više od stoljeća izrazito suvremen, da ne kažemo bolno „aktualan“, što nije etički, nego estetički sud, a povrh toga sadrži i jedan eshatološki aspekt, dakle čovjeka nakon kojeg slijedi Ništa, što prilično disonantno odzvanja suvremenim dobro ugođenim ušima. Krenemo li od pretpostavke da je ovaj tekst napisao posljednji čovjek, da ga upravo čita posljednji čovjek, i da je svaki čovjek na ovome svijetu posljednji u Nietzscheovom smislu, kojeg ovdje nastojimo izložiti, doći ćemo do neugodne spoznaje; naime, da je naše vrijeme – vrijeme posljednjega čovjeka – prorečeno.
Ako zaista jesmo posljednji ljudi, odnosno ako o suvremenom čovjeku možemo (ili moramo?!) govoriti kao o posljednjem čovjeku kako ga je opisao Nietzsche prije skoro 150 godina, onda smo mu (do)pustili da postane prorokom našega doba, što je, uzevši u obzir većinu kritičkih osvrta na njegovu filozofiju – potpuno neprihvatljivo.
II.
U tvrdnjama o proročkoj naravi Nietszcheovih spisa, a napose opisu odnosno slici posljednjega čovjeka nismo usamljeni. U eseju Nietzsche, the Crisis, and the War (prvi put objavljen u Journal of Politics 6 (1944.), Eric Vögelin (1901.-1985,) tumači filozofa Nietzschea kao navjestitelja moralne i duhovne krize (nihilizma) koja će zahvatiti čovječanstvo, a napose očitovati se u strahotama Prvoga i Drugoga svjetskog rata. Vögelin nadalje potkrjepljuje (str. 129. i dalje) ovo shvaćanje Nietzscheovim citatima iz kasnijih djela, Volje za moć i Ecce homo, u kojima se predviđaju ratovi „kakvih još nije bilo na Zemlji“ i politika koja će se „uzdići do rata duhova“, „potrese, grč od zemljotresa, premještanje brda i dolina o kakvima se nikad nije sanjalo“ (Sumrak idola, Ecce Homo, Dionizovi ditirambi, Demetra, Filosofska biblioteka Dimitrija Savića, 2004., dalje: SU, str. 172.-173.). Oslanja se i na uvodne dijelove Volje za moć pisane odvažnošću i odrješitošću kao da se piše o prošlosti, a ne o budućnosti – o „povijesti dvaju idućih stoljeća“, gdje Nietzsche ustvrđuje: „Opisujem ono što dolazi, što više ne može drugačije: uspon nihilizma.“ (Volja za moć, Ljevak, 2006., dalje: VZM, Predgovor).
Vögelin daje svoje viđenje nihilizma kojeg vidi u pustoši Drugog svjetskog rata, u tjeskobnom naziranju savršeno opisanim u Kiklopovom završetku „… i probudit ću se u rukama ljudoždera…“, u tom raščovječenju čovjeka, za što niti nemamo drugi opis nego – nihilizam; ništavilo; ništa. On će Nietsczheovom predviđanju, „proroštvu“ pripisati empirijski značaj: „Ovo se predviđanje treba shvatiti ne kao hiperbola, već kao tvrdnja na razini empirijskog opisa.“ (The Collected Works of Eric Voegelin, Volume 10: Published Essays, 1940-1952, University of Missouri Press, 2000., dalje: PE, str. 129.)
Kako se očituje taj nastup nihilizma, odnosno kakav je to posljednji čovjek, Vögelin zaključuje Zaratustrinom rečenicom: „Led je u njihovu smijehu“ ustvrdivši da je time Nietszche točno dijagnosticirao „shizofrenu notu čovjeka koji je posljednji jer je izgubljen duhovno. (PE, str. 128.).
III.
Nietszchea ne brine toliko pojava posljednjega čovjeka kao takvoga, već došašće njegova vremena (u izvorniku Zaratustra na više mjesta upozorava: „Wehe! Es kommt die Zeit…“):
„Vrijeme je da čovjek odredi sebi svoj cilj. Vrijeme je da posadi klicu svoje najviše nade.
Još je njegovo tlo dovoljno bogato za to. No jednom će biti oskudno i škrto i nikakvo više stablo neće moći izrasti iz njega.“
Što konkretno Nietszchea brine dostatno sažima Brian Leiter (1963.) u svojoj iscrpnoj studiji Nietzscheova spisa „Uz genealogiju morala“ – Nietzsche on Morality (2002., Routledge, dalje: NoM), te navodi:
„Ova osnovna briga – o mogućnostima ljudske veličine – prožima sva njegova djela, čak i neka od najranijih. U 1870-ima već je govorio o ‘cilju kulture’ kao ‘proizvodnji genija’ (U III: 6), iako se u to vrijeme manje brinuo o utjecaju morala na genija nego o ‘najgrubljim i najgorim silama, egoizmu bogataša i vojnih despota’ (U III: 4). Glavno djelo s početka 1880-ih, Tako je govorio Zaratustra, započinje Zaratustrinom slikom svijeta u kojem je sva ljudska izvrsnost i kreativnost nestala, u kojem će ostati samo ‘posljednji čovjek’.“ (NoM, str. 27.)
Nietzscheovu filozofiju prožima snažan individualizam, stoga on odnos pojedinac-društvo shvaća izrazito antagonistički, štoviše, otvoreno neprijateljski. Za Nietzschea je moralno opravdana propast čitavih zajednica i naroda, u krajnju ruku – čitava čovječanstva, ako bi ta propast proizvela snažnog i moćnog pojedinca – nadčovjeka. Radi se o kopernikanskom obratu bogočovjeka Isusa Krista koji je umro radi (otkupa grijeha) sviju ljudi, a Nietzsche (ili Antikrist) zahtijeva smrt odnosno propast sviju ljudi radi jednoga „čovjeka“ – nadčovjeka. Fiat homo, pereat humanitas.
On ide toliko daleko da dosadašnji moral, kršćanski moral naziva moralom stada te tvorce tog morala optužuje za veliki zločin prema pojedincima, tvrdeći da je upravo taj i takav moral kočio razvoj čovjeka:
„Dakle, iako je ‘moral’, po Nietzscheovom mišljenju, dobro prilagođen velikom ‘stadu’ čovječanstva, on je zapravo opasnost za ona potencijalno viša ljudska bića koja obilježavaju svaku veliku povijesnu ili kulturnu epohu. Nietzscheov pravi cilj je, dakle, osloboditi te novonastale više tipove od njihove ‘lažne savjesti’, tj. njihovog lažnog uvjerenja da je dominantni moral zapravo dobar za njih.“ (NoM., str. 28).
Kritika morala je u Nietzschea uvijek uperena protiv dobrobiti većine zato ne čudi da u svom kapitalnom djelu, Volja za moć, „posthumno rođenom“, nedvosmisleno piše: „Učim: da ima viših i nižih ljudi, te da u danim okolnostima jedan jedini može opravdati egzistenciju čitavim tisućljećima – to znači potpun, bogat, velik cjelovit čovjek s obzirom na bezbrojne nepotpune ulomke ljudi.“ (VZM, str. 469.)
On društvo (zajednicu, državu, kulturu, odnosno civilizaciju) promatra izrazito biološki, kao svojevrsni organizam/mehanizam čija je jedina svrha i zadaća „proizvesti“ genija, odnosno „slobodnog duha“ poput Napoleona, Goethea, Cezara it.d. „Općenito je svaka stvar vrijedna koliko se za nju platilo. To doduše ne vrijedi uzme li se individuum izolirano; velike pojedinčeve sposobnosti izvan su svakog omjera prema onome što je on sam učinio, žrtvovao, pretrpio za to. Razvidi li se međutim pretpovijest njegova roda, otkrit će se tu povijest silne uštednje i sabranog kapitala snage putem svakovrsnih odricanja, hrvanja, rada, samoprobijanja. Velikan je postao velik zato jer je toliko stajao, a ne zato jer tu stoji kao neko čudo, kad dar neba i ‘slučaja’. ‘Naslijeđe kriv pojam’. Za ono što netko jest troškove su platili njegovi preci.“ (VZM, str. 461.)
Nietzsche, dakle, čovječanstvo shvaća skoro pa organski; kauzalizam, kojeg inače kritizira kao metafizičku zabludu, postavlja tamo gdje ga apologeti slobodne volje niječu – u pojedinčevu genealogiju. Ako nismo posljedica svojih predaka, minulog rada i njihove žrtve, odricanja, štednje i uštede – sabiranja – čega smo posljedica? Boga kojeg smo izmislili kako bismo sebi dali božanski značaj ili nasumičnosti nekakvog materijalizma?
IV.
U tom bi smislu valjalo iščitati bojazan da čovjek, ne samo da ne će moći roditi „zvijezdu što pleše“ nego ide dalje i kaže: „Jao! Dolazi vrijeme kad čovjek više neće porađati nikakvu zvijezdu.“ Ovdje je Nietzsche izrazito blizak Kristovoj prispodobi o pšeničnom zrnu koje samo ako propadne rodi čitav rod (Iv, 24-26). Naime, nastupi li vrijeme posljednjega čovjeka, ne će biti moguće ostvariti „smisao zemlje“, odnosno nadčovjeka, točnije, više no čovjeka jer „Cilj nije ‘čovječanstvo’, nego više no čovjek!“ (VZM, str. 470.)
Dakle, posljednji je čovjek ostatak ostataka u jednom svijetu u kojem nema više ljudske (iz)vrsnosti i kreativnosti (stvaralaštva); to je svijet bez „pastira, a jedno jedino stado“; to je svijet u kojem je dobrobiti pojedinca (singulara) pretpostavljena dobrobit zajednice (plurala), u najširem mogućem smislu, a napose moralnom. To je svijet u kojem je svaki ekstrem („vladati i pokoravati se“) prenaporan, to je svijet po kojem „skakuće zadnji čovjek, koji sve čini malenim.“ Najzad, to je svijet koji je besplodan, jalov, bez budućnosti, odnosno to je stanje evolucijskog maksimuma, a to znači kraj ili krah razvitka čovjeka prvenstveno kao duhovnoga bića, „još neutvrđene životinje“. (M. Heidegger, Što se zove mišljenje, Breza, 2008., dalje: ŠZM, str. 34.)
Ideju nadčovjeka odnosno više-no-čovjeka Nietzsche nudi kao jedino rješenje za „ono što dolazi, što više ne može drugačije: uspon nihilizma“, što je posljedica „smrti Boga“, te zapravo povijesna, evolucijsko-kulturna nužnost. „Čovjek je uže napeto između životinje i nadčovjeka – uže nad bezdanom… Što je veliko na čovjeku jest to što je on most, a ne svrha…“, Zaratustrini su postulati. Paradoksalan zahtjev za prevladavanjem sebe nadgradnja je drevnog zahtjeva za spoznavanjem sebe: prevladati znači uhvatiti se u koštac (sa samim sobom) te postati više no što se jest; naposljetku – htjeti biti više, biti istovremeno nategnuta tetiva luka i strijela koja se odapinje.
Tako mnije i Heidegger navodeći da: „To ime (posljednjega čovjeka, op. a.) ne znači da bi s tako nazvanim čovjekom bit čovjeka uopće prestala. Posljednji čovjek je štoviše onaj koji više nije u stanju gledati ponad samoga sebe i uspeti se preko samoga sebe uopće u okrug svoje zadaće (preuzimanja vladavine nad zemljom, op. a.), te je preuzeti sukladno njenoj biti. Dosadašnji čovjek to ne može, jer sam još nije ušao u svoju vlastitu, punu bit.“ (loc. cit.).
„Čovjek“, sviju dosadašnjih razdoblja i epoha, dakle posljednji čovjek, „je čovjek utoliko što se nije u stanju, a to znači da se ne želi podvesti pod sebe i prezreti ono što je u njegovoj dosadašnjoj vrsti bilo vrijedno prezira. Stoga se za dosadašnjeg čovjeka mora tražiti prijelaz preko sebe samog, stoga se mora pronaći most prema onoj biti kao koje dosadašnji čovjek može biti prevladavatelj svoje dosadašnje i posljednje biti.“ (ŠZM, str. 35.)
V.
Vrijeme posljednjeg čovjeka vrijeme je u kojemu ne će biti „zvijezda što plešu“. To znači, slažu se sva tri citirana autora, da ne će biti (niti će moći biti) svega onoga što je na čovjeku iznimno; njegovih vrlina, ali tako i njegovih mana. Čovjek je uprosječen, sveden na razlomak, na broj (pa i osobni identifikacijski, ako baš hoćete), postao je bez-svojstven, bezličan, nezamjetljiv, mlitav i gnjeckav poput gline, ovisno o potrebi, čovjek za svaku prigodu, čovjek za sve i svakoga – čovjek ni za što i ni za koga. Dosadašnji je čovjek, iz perspektive estetičara, postao dosadan, predvidljiv i izlizan; karikatura svoje (na)vlastitosti. Posljednji je čovjek bezbudućnosan; njegovo je vrijeme stanje prividnog ravnovjesja, za sva vremena izračunljivog i predvidivog čovjeka, tako da „svi ljudi na jednak način budu postavljeni u jednako stanje jednake sreće i da bude osigurana jednakost boljitka sviju.“ (ŠZM, str. 41.)
Sablazan posljednjega čovjeka jest u tomu što on nema budućnost, što se taj i takav čovjek ne će sabirati, gomilati, žrtvovati i štedjeti; on će jednostavno biti, jednostavno bivati, recimo to jasnije – jer je njegova budućnost već tu, usud čovječanstva koje ne može poroditi, proizvesti iznimnog pojedinca, odnosno „zvijezdu što pleše“: „Veliki muževi su, kao i velika vremena, eksplozivna materija u kojoj je nagomilana ogromna energija; njihova pretpostavka je uvijek, historijski i fiziološki, to da im je prethodilo dugotrajno sabiranje, nagomilavanje, štednja i čuvanje – da odavno nije bilo eksplozije. Ako napetost u masi postane prevelika, dovoljan je najslučajniji podražaj da prizove u svijet ‘genija’, ‘čin’, veliki udes. Što tad stoji do okoline, do epohe, do ‘duha vremena’, do ‘javnog mnijenja’!“ (SU, str. 71.-72.)
U svim su dobima, odnosno razdobljima i epohama (posljednji) ljudi smatrali da je „smisao zemlje“ dosegnut upravo u njima i da (se) nema kamo nakon njih, što mi, zadnji ljudi u nizu, znamo da nije točno. Međutim, uvijek se našao neki pojedinac koji bi učinio radikalan iskorak; radikalan znači protivan općem mnijenju, shvaćanju i prihvaćanju, govorili mi o teološkom, znanstvenom, umjetničkom ili političkom smislu. Za Nietzschea je ta radikalnost individuuma pokretač povijesti i njezin smisao, istupanje onog ja suprotiva okolini predstavlja najveći oblik samopotvrđivanja jedinke (pojedinca), a time i predstavlja najveću apologiju samoga života.
Čovjek je jedino biće koje je opterećeno vlastitom smrtnošću. Štogod radio i kako god radio, zna kako će završiti, samo mu je čas nepoznat. Suočen s takvim mislima, s egzistencijalnim besmislom kojega je na ovaj ili onaj način svjestan svaki čovjek (osim posljednjega), Nietzsche nudi „spasonosnu misao“: učenje o nadčovjeku i „vječnom vraćanju istoga“ (u nekim prijevodima: „vječnom ponovnom došašću“), utemeljenu u bitno kršćanskoj, gore spomenutoj Kristovoj prispodobi o pšeničnom zrnu.
U svojem autobiografskom oproštaju od samoga sebe, Ecce homo, Nietzsche piše: „Moja formula za veličinu u čovjeku jest a m o r f a t i: da se ne želi išta drukčije, ni ubuduće, ni unatrag, ni u svu vječnost. Ono nužno ne samo podnositi, još manje zatajiti – sav idealizam je lažljivost pred onim nužnim -, nego ga l j u b i t i.“ (SU, str. 120.)
Ljubiti nužnost, ljubiti neminovnost, a to dvoje uvijek, vazda i svagda znači ljubiti vlastitu smrtnost, a ona pak, biti svjestan omeđenosti života i ne mariti za to, već unatoč i uprkos tomu htjeti biti više, učiniti samu uzaludnost uzaludnom, sam besmisao besmislenim – tako bi glasio Nietzscheov paradoksalan zahtjev.
Pa ipak, njegova nas netom iznesena formula dovodi u još jedan apsurd. Ako je „uspon nihilizma“ neminovan, kako to obrazlaže u Volji za moć, onda je analogno tomu neminovno i došašće vremena posljednjeg čovjeka, što bismo kao Nietzscheova (ili Zaratustrina?) „pastva“ trebali čak i ljubiti. Nietszsche je, kako rekosmo, individualist, stoga je svoj predgovor Ecce homo zaključio sljedećim Zaratustrinim stihom: „Vi još niste potražili sebe: a našli ste mene. Tako rade svi vjernici; stoga tako mala korist od sveg vjerovanja. Sad vas pozivam da izgubite mene i nađete sebe; i tek kad me se svi odreknete, vratit ću vam se…“ (SU, str. 92.)
VI.
Je li, dakle, nastupilo vrijeme posljednjeg čovjeka, odnosno je li Nietzsche prorekao naše vrijeme?
Značajno je povećan broj posljednjih ljudi, no to je posljedica povećanja broja ljudi uopće. Postoje li tendencije da se broj posljednjih ljudi povećava na, takoreći, umjetan način? Itekako, no to ništa ne mijenja jer broj nije mjerilo ni mjera čovjeka. Davno je Protagora ustvrdio da je čovjek mjera svih stvari, koje jesu da jesu, a koje nisu da nisu. Mi danas jednostavno imamo situaciju u kojoj je svaki čovjek mjera svake stvari, koja jest da jest i kakva jest, a koja nije da nije i kakva nije. Ili kako je to Heidegger negirao: „… da svatko nije pogodan i ne može postavljati zahtjev na sve, da ne može svatko nad svačime uspostaviti svoj sud svatkovića.“ (ŠZM, str. 77.)
To može biti tek odlika vremena. S druge strane, može biti početak kraja ili kraj jednog početka. Nietzsche nas, onda, nije prorekao? Njegov je opis suvremenog mu čovjeka nakon više od stoljeća živopisan jednako kao u trenutku njegova sricanja. Jesmo li time na bilo koji način izgubili na vrijednosti? Nismo, samo smo pokazali da ne posežemo za relevantnom literaturom.
S jedne strane, Nietzscheova filozofija, učenje o nadčovjeku, odnosno upozoravanje na vrijeme posljednjeg čovjeka jest bezvremeno, svevremeno i izvanpovijesno. Samog je Nietzschea, najzad, napustila bojazan o nastupu vremena posljednjeg čovjeka; uvidjevši da je ono nužna točka povijesnog, takoreći evolucijskog hoda čovjeka po ovoj zemlji, štoviše, prihvatio je i nastojao ubrzati proces:
„Sve veće umanjivanje čovjeka upravo je pokretna snaga da se misli na uzgoj kakve jače rase: kojoj bi pretičak bio baš u onome u čemu bi umanjena species bivala slaba i sve slabija (volja, odgovornost, samoizvjesnost, moći sebi postavljati ciljeve)… Izjednačavanje europskog čovjeka veliki je proces, i ne treba ga priječiti: trebalo bi ga još i ubrzavati.“ (VZM, str. 435.)
Od nas Nietzsche ne očekuje ništa drugo do li da propadnemo, bilo kao roditelji, kao odgajatelji ili stvaratelji, pod uvjetom da smo sve učinili radi onih koji tek imaju doći, da smo žrtvovali našu sadašnjost na oltaru njihove budućnosti. Kao jednu od zaključnih misli IV. knjige Volje za moć, Nietzsche iznosi: „Osnovna misao: za sva naša vrednovanja kao mjerodavnu moramo uzeti budućnost – a ne zakone našega djelovanja tražiti iza nas!“ (VZM, str. 470.)
S druge strane, nikad se ljudima nije lakše vladalo, upravljalo odnosno oblikovalo; nikad globalni procesi nisu bili predvidiviji; nikad volja manjine nije bila oprečnija, štoviše – pretpostavljenija volji većine. Ta manjina, ti gospodari zemlje, do u slovo sprovode u praksu Nietzscheovu filozofiju, prije svega pokazujući da znaju što je relevantna literatura.
„… Ne bi li – pita se Nietzsche – što se sad više po Europi razvija tip ‘stadne životinje’, bilo vrijeme da se napravi pokus s načelnim umjetnim i svjesnim uzgojem nasuprotnog tipa i njegovih vrlina? I ne bi li tek za sam demokratski pokret bila neka vrst cilja, otkupljenja i opravdanja kad bi došao netko tko bi se njime poslužio – i to tako da uz njegovu novu i sublimnu oblikovanost ropstva ( – to na kraju mora biti europska demokracija) izumi konačno još i ona viša vrst vladalačkih i cezarskih duhova, koja bi se postavila na nj, njega bi se držala, njime se uzdigla?“ (VZM, str. 455.)
Heidegger ovaj uzgoj stadne životinje naziva pustošenjem koje „može ići ukorak s postizanjem najvišeg ljudskog životnog standarda kao i s organizacijom jednoličnog stanja sreće svih ljudi.“ (ŠZM, str. 22.) Dakle, mi propadamo, odnosno bivamo sve (o)pustošeniji, a nikad nam nije bilo bolje, velimo: nekoć je sav svijet bio u zabludi; imamo svoju željicu za dan i svoju željicu za noć; svatko hoće jednako, svatko je jednak; štujemo zdravlje i naposljetku velimo: mi smo pronašli sreću. I trepćemo.
Zaista, nama se gospodári, posljednjim se ljudima gospodári, međutim, cui bono? Ovo pitanje, primjećujemo, nije prikladno vremenu posljednjeg čovjeka; ono je takoreći neukusno, neprimjereno pa čak i nepristojno. Ta, ne želimo valjda dobrovoljno u ludnicu?!
VII.
Problematiku smo posljednjega čovjeka iznijeli raščlanjujući razmatranja pojedinih autora te ističući pojedine stavove samoga Nietzschea, za koje smatramo da su relevantna prilikom razjašnjenja ovog i ovakvog čovjeka. Zaključak je dvojak, ali i dvojben, ovisno o očištu kojeg zauzmemo.
Strogo individualistični pristup razumijevanju posljednjega čovjeka podrazumijeva neovisnost o drugom čovjeku, odnosno o ljudima uopće; sukladno Zaratustrinom zaključku da više ne će govoriti mrtvacu, individuum se okreće svojevrsnoj samokontemplaciji i solipsizmu, nastojeći postati „više no čovjek“ u vlastitoj osami i izoliranosti. Ovaj je Nietzscheov aspekt u duhu aristotelovske tvrdnje da je samoća namijenjena samo zvijerima ili bogovima, te predstavlja svojevrstan asketizam.
Neovisan od obitelji, prijatelja, države, naroda, kulture, povijesti ili civilizacije, Nietzscheov je „nadčovjek“ samodostatan te „porađa plešuću zvijezdu“ u tišini svoje samoće, neopterećen tegobama pa i društveno-političkim previranjima malih, posljednjih ljudi, trepćuće svjetine. To je tip filozofa, odnosno umjetnika koji nastoji postati više no što (se) jest, baveći se onim božanskim u čovjeku – a to znači stvaranjem – bilo filozofskoga bilo umjetničkoga samosvrhovitoga djela koje egzistenciju opravdava (i može jedino opravdati) kao estetski fenomen. Ovdje se radi o stavu kojeg Nietzsche nikad nije sasma napustio, unatoč pokušaju samokritike (usp. Predgovor Rođenju tragedije).
Suprotan pristup t.j. kolektivistički svodi se na gore opisanu diferencijaciju posljednjega čovjeka i vremena posljednjeg čovjeka. Ponovimo: svako je vrijeme imalo posljednjega čovjeka, no njegovo vrijeme karakterizira posvemašnji uzgoj tog tipa ili te vrst čovjeka s kojom se nitko ne želi poistovjetiti. Uviđajući da je čovjek ipak društveno, političko biće, zoon politikon, karakterizacija nekog čovjeka kao posljednjeg, ili nekog vremena kao njegovog, nužno je i vrijednosni sud te „priprava terena“ za gospodare zemlje.
Međutim, vrijednosni je sud vazda opasan jer pretpostavlja da je netko vrjedniji (ili jednakiji) od drugoga i jer se time nužno rangira, a priznajući to već znači dobrovoljni odlazak u ludnicu. Činjenica je da uzgoj posljednjega čovjeka, odnosno proizvodnja i nastup njegova vremena znači da netko uzgaja i to netko tko hoće vladati. Nietzsche o rangu piše: „Strašna konzekvencija ‘jednakosti’ – na kraju svako tko vjeruje da ima pravo na svaki problem. Izgubilo se svako rangiranje.“ (VZM, str. 418.) Nadalje, gdje postoji rangiranje, tu je neminovan sukob rangiranih, ovakav ili onakav, što, kako Leiter opaža, dovodi Nietzschea u Marxovu blizinu:
„Poput Marxa, Nietzsche shvaća određene sustave vrijednosti kao ‘interese’ određenih klasa ili tipova ljudi. (Za razliku od Marxa, on u to vjeruje jer smatra da su fundamentalno prirodne, a ne socioekonomske činjenice, te koje određuju nečije interese.)“ (NoM, str. 28.)
Slijedom navedenoga, Nietzsche dalje piše u Volji za moć: „Objava rata masi od strane viših ljudi neophodna je! Odasvud se skuplja sve srednje ne bi li zavladalo! Sve što omekšava, razblažuje, odaje važnost ‘narodu’ ili ‘ženstvu’, djeluje u korist suffrage universel tj. vladavine nižih ljudi.“ (ibid, str. 418.) I potom odmah okreće u sljedeće: „Vrijednost slabih poviše su zato jer su ih jaki preuzeli da bi tako vodili…“ (ibid. str. 419.)
Ako bismo, ipak, priznali da je Nietzsche naše vrijeme prorekao, da zaista živimo u vremenu posljednjeg čovjeka, onda moramo priznati i da smo se sami doveli u položaj u kojem se naša, zapadna kultura (svjesni pleonazam!) trenutno nalazi. Svakomu prema zaslugama, ili u Nietzscheovom smislu, prema rangu. „Nitko više ne biva ni siromašan ni bogat: oboje je prenaporno. Tko još hoće vladati? Tko još pokoravati se? Oboje je prenaporno.“
Ima onih koji hoće vladati, a ima i onih koji hoće pokoravati se; naime, jedni druge trebaju kao što je antiteza potrebna tezi. Sredinu, međutim, nitko ne treba, odnosno da završimo u ponešto postmodernističkoj maniri, sredinu potrebuju oni koji od nje imaju najviše koristi, a njojzi samim time stubokom ne pripadaju.
Svoj predgovor Genealogiji morala Nietzsche zaključuje ponešto duhovitom opaskom: „Doduše, da bi se na taj način čitanje vježbalo kao umijeće, potrebno je prije svega jedno, ono od čega se danas gotovo posve odučilo – i zato ima još vremena do ‘čitljivosti’ mojih spisa – za što se mora biti gotovo kravom, a u svakom slučaju ne ‘modernim čovjekom’: preživanje…“ (Uz genealogiju morala, AGM, 2004., str. 17.)
Proreknuto nam je tko nas je udario, tko nas udara i tko će nas udarati. (usp. Mt 26:68). Sve se to moglo izbjeći da smo pažljivije čitali; da smo svladali umijeće preživanja, umjesto preživljavanja, no to je na čitatelju da sam prosudi, jesmo li bili dovoljno krave?
Možda je najbolju opasku o posljednjem čovjeku Vögelin dao ciničnim komentarom Nietszcheova stiha: „’Što je zvijezda?’ – tako pita zadnji čovjek i trepće“, ustvrdivši: „A Nietzsche još nije bio upoznat sa značenjem koje je riječ zvijezda stekla u naše vrijeme kao društvena kategorija.“ (PE, str. 128.).
Možemo zaključiti: naše vrijeme možda nema čovjeka koji može poroditi „jednu zvijezdu što pleše“, ali zato ima Ples sa zvijezdama…[1]
____________________________
[1] Puni odlomak na početku citiranoga teksta glasi:
„Vrijeme je da čovjek odredi sebi svoj cilj. Vrijeme je da posadi klicu svoje najviše nade. Još je njegovo tlo dovoljno bogato za to. No jednom će biti oskudno i škrto i nikakvo više stablo neće moći izrasti iz njega. Ajme! Dolazi vrijeme kad čovjek više neće bacati strelicu svoje čežnje preko i iznad čovjeka, a tetiva će se njegova luka odlučiti zujati! Kažem vam: kaos se mora još u sebi imati da bi se moglo poroditi jednu zvijezdu što pleše. Kažem vam: vi još imate kaosa u sebi. Ajme! Dolazi vrijeme kad čovjek više neće porađati nikakvu zvijezdu. Ajme! Dolazi vrijeme najprezrenijeg čovjeka, koji ni sebe samog neće više moći prezirati. Gledajte! Pokazujem vam zadnjeg čovjeka.“ „’Što je ljubav? Što je stvaranje? Što je čežnja? Što je zvijezda?’ – tako pita zadnji čovjek i trepće. Zemlja je tad malenom postala i po njoj skakuće zadnji čovjek, koji sve čini malenim. Njegov je rod neiskorjenjiv, poput buha; zadnji čovjek živi najduže. ‘Mi smo pronašli sreću’ – kažu zadnji ljudi i trepću. Napustili su predjele gdje je bilo trpko živjeti: jer potrebna im je toplina. Ljube još susjeda i trljaju se o njega: jer potrebna im je toplina. Razboljeti se i gojiti nepovjerenje slovi im kao grijeh: hodaju pozorno. Budala je tko se još spotiče o kamenje ili ljude! Malo otrova tu i tamo: to stvara ugodne snove. I naposljetku puno otrova, za ugodno umiranje. Još rade, jer rad je zabava. No brinu se o tome da im zabava ne naudi. Nitko više ne biva ni siromašan ni bogat: oboje je prenaporno. Tko još hoće vladati? Tko još pokoravati se? Oboje je prenaporno. Nema pastira, a jedno jedino stado! Svatko hoće jednako, svatko je jednak: tko drukčije ćuti, ide dobrovoljno u ludnicu. ‘Nekoć je sav svijet bio u zabludi’ – kažu najtankoćutniji i trepću. Razboriti su i znaju sve što se dogodilo: tako nema kraja sprdanju. Još se prepiru, ali mire se ubrzo – inače se kvari želudac. Imaju svoju željicu za dan i svoju željicu za noć: ali štuju zdravlje. ‘Mi smo pronašli sreću’ – kažu zadnji ljudi i trepću.“
