Boris Kvaternik: Sedam smrtnih grijeha današnjeg hrvatskog pjesništva

U članku naslovljenom “O poetskim nepotistima i privatizaciji književne scene” objavljenom u Vijencu 2024. godine, pisao sam o temi karijerizma, ideološke podobnosti i korištenja poznanstava kao karijernih ljestava unutar gnojnog prišta trenutne domaće književne produkcije, kao i o ubitačnom učinku ovakvih vrijednosnih kriterija na kvalitetu suvremene poezije te na zainteresiranost mlade čitalačke publike za pjesništvo kao sredstvo izražavanja.

Međutim, u tom se članku nisam imao prilike pozabaviti pitanjem – što je to što današnju poeziju stilistički čini toliko odbojnom, jednoličnom, impotentnom i nedemokratskom? U ovom ću članku stoga načeti upravo ovu tematiku, secirajući opća stilistička mjesta suvremene hrvatske poezije koja odaju sav jad, bijedu i ideološki smrad naše nagrađivane lirske produkcije. Svoje zaključke svrstao sam u nekoliko takozvanih “smrtnih stilističkih grijeha” današnjih nagrađivanih i promoviranih autora.

Svoje sam zaključke o u nas trenutno stilistički pomodnim poetskim trendovima potkrijepio brojnim citatima. Uza svaki citat navedeni su precizni podaci o izdanju i broju stranice na kojem se izneseni stihovi nalaze. Odlučio sam se za ovakav pristup problematici kako nitko ne bi mogao pokušati opravdati ovdje kritizirane stihove obrambenim tvrdnjama o njihovom izvlačenju iz prvotnog im konteksta. Ovome želim pružiti svakome skeptiku mogućnost da i osobno provjeri zvuče li mu ovdje citirani stihovi bolje na stranicama otisnute knjige.

P.S. O poetskim ukusima, dakako, nije primjereno raspravljati, OSIM kad neukus postane prisilno nametnuta norma, scena do krajnosti privatizirana, a pjesnička publika praktički nepostojeća. Tada možemo biti sigurni da nešto doista nije kako valja.

Prvi grijeh – predstavljanje neoriginalnoga originalnim

Na početku je potrebno odmah primijetiti kako sam u naslovu ovog članka pod svaku cijenu želio izbjeći pridjevak “moderno” pjesništvo. To je zato što je današnje pjesništvo, koje je naša trenutna tema, sve samo ne moderno – radi se o prežvakavanju stila probranih domaćih autora u rasponu od zadnjih šezdesetak godina (npr. u radovima mnogih od ovdje zastupljenih autora može se vrlo jasno dokazati “posuđivanje” (pleonazam) stilskih karakteristika autora poput Maroevića, Dragojevića, Severa, Maleša, Žagarice, Brnardićke, Jagićke te tzv. Krugovaša i Razlogovaca općenito. Stoga, iako generacija autora o čijem pjesništvu u ovom članku govorim nastoji same sebe prikazati kao nove i svježe poetske glasove s originalnim poetikama, to je vrlo, vrlo daleko od istine.

Štoviše, kao prvi “smrtni stilistički grijeh” današnjeg hrvatskog pjesništva moglo bi se istaknuti upravo izniman nedostatak originalnosti. Ovi pjesnici ponekad toliko kopiraju svoje uzore, kao što kopiraju i jedni druge, da sam tijekom rada na ovom prikazu u više navrata počeo brkati određene citate, pripisujući ih krivim autorima, budući da nije bilo načina da putem čiste stilistike prepoznam koji je citat karakterističan za čiji poetski stil.

Jasno je da u današnje vrijeme više nije moguće napisati ništa doista i u potpunosti originalno. Međutim, originalnosti treba stremiti kao nedostižnom idealu, a ono što svakako ne treba činiti jest na sav glas samoga sebe proglašavati pjesničkim revolucionarom ako si cijeli svoj spisateljski vijek kopirao ideje i stilove drugih, kao i poticao druge da čine to isto.

Tako je Marko Pogačar u jednom od svojih intervjua s nevjerojatnom dozom licemjerja i nesamosvjesti izjavio:

Na tragu odgovora na prethodno pitanje može se promatrati i većina recentne pjesničke proizvodnje na našim prostorima (iz čega, naravno, izuzimam nekoliko zaista uzbudljivih pjesnikinja i pjesnika): ona je najvećim djelom kastrirana konformizmom, oportunizmom, željom da se što mimikričnije uklopi u zadani horizont očekivanja; svjesno ili nesvjesno ona uglavnom reproducira hegemonijske diskurzivne obrasce koji je povratnom spregom kao pjesništvo legitimiraju. Ukratko, riječ je dobrim djelom o pjesništvu lijepih duša, ugniježđenih u tople papuče očeva. To je pjesništvo koje ne riskira. A poezija mora biti bomba u jeziku.
(Popović, Moderna vremena, 2018.)

Njegova poezija, dakako, nije ni blizu nikakvoj “bombi u jeziku”, već tihom prdežu u pustoj šumi. I to prdežu posuđenom iz tuđe guzice.

Međutim, zanimljivog pitanja vrlo sumnjive stilske sličnosti većine suvremenih autora već se dotaknuo i Jakob Filić u svojoj prezentaciji izloženoj na Danima Antuna Šoljana u Rovinju 2025. godine. Stoga se ovdje nije potrebno ponavljati, već prelazimo ravno na ostale i manje istražene “grijehe”.

Drugi grijeh – nekritička uporaba tuđica

Vještina baratanja jezikom kojim se služimo trebala bi biti jedna od osnovnih vještina svih ljudi. Pritom posebice nakazno djeluje prilika pjesnika koji nije u stanju ovladati vlastitim izrazom barem u tolikoj mjeri da se ne mora stalno oslanjati na jezične tuđice i posuđenice. Međutim, u trenutnom je pjesništvu izrazito uočljiva sklonost prema nekritičnoj uporabi tuđica.

Uporaba tuđica ne treba biti izbjegavana pod svaku cijenu, posebice kada ona služi kakvoj poetskoj svrsi. Jezično čistunstvo samo je novi kavez u nizu kaveza svakodnevice. Međutim, kada tuđice u pjesništvu postanu sveprisutne kao posljedica određenog trenda slijeđenja kvaziintelektualnog govora u pjesništvu te kada ih je moguće bez stilističkih posljedica zamijeniti mnogo boljim, skladnijim i dojmljivijim domaćim riječima, tada ovakva nekritičnost i stilistička lijenost postaju neoprostive.

Pritom zastupam mišljenje kako u autora koje ću citirati nije problem u nedovoljnoj ovladanosti materinjim jezikom. Naprotiv, radi se o ciljanom prisvajanju tuđica, u svrhu, čini se, građenja kozmopolitskog intelektualnog imidža pomodnih pjesnika. Jer, pogledajte samo o kojoj se preplavljenosti tuđica u jeziku “intelektualne mladeži” ovdje radi:

[…] svaku večer govorima tijela
agitiramo za njihovu kanonizaciju.
(Lana Derkač, 2006: 30).

—

spustila se iz njih poligamna kiša
koja je, odjednom, latinicom
pisala po homogenom lišću.
(Lana Derkač, 2006: 33).

—

očevo ukočeno tijelo majka je
našla kraj zečinjaka
jednog rujanskog jutra
naslutivši tako aksiom
kojeg smo rijetko svjesni
(Herceg 2018: 72)

—

širim se voluminozno, konveksno i konkavno.
(Tomislav Augustinčić 2020: 46)

—

a mogao sam biti samo nezgrapne, ali
provokativne forme, lak i elegantan
(Tomislav Augustinčić 2020: 18)

—

Ah, te usne ljubavnika
na stageu lica
(Manojlović 2005: 62)

—

na kapku pišem signaturu tušem
i prvi se heksagram
otkriva preslikan
ispod kapaka
(Sever 2021: 45)

—

levitirajući u neonskom svjetlu nestvarno,
[…]
nema finalnih utakmica, tko se rodio, rođen je.
(Pogačar 2017: 21)

—

Otvorio bi zoološki za svoje hidrofobno potomstvo
(Jurčević 2019: 13)

—

Tuđice u ovim inače jezično uzornim stihovima strše kao usamljene bodlje na leđima ćelavih dikobraza. A za promisliti je o tome kakav ovo dojam ostavlja na potencijalne mlade čitatelje još nenavikle na pjesničko izražavanje, koji u pjesništvu možda jednom u životu svojevoljno pokušaju pronaći kakvo zrcaljenje vlastitih duhovnih previranja. Ne znam zašto bi mladež željna jezičnog adrenalina i melema za dušu ikad poželjela slušati sterilan i robotski misaoni proljev usiljenih akademika.

Treći grijeh – sklonost ka nakaradno znanstvenom i birokratskom izrazu u lirici

Ako su primjeri iz prethodnog odjeljka poslužili za dočaravanje na koji način pjesnici svojom intelektualnom lijenošću i sklonošću za oponašanjem neuzornih uzora otuđuju publiku od pjesništva, tada će primjeri iz ovog odjeljka poslužiti u istu svrhu, samo na treću potenciju. Jer, gotovo svi trenutno nagrađivani i medijski predstavljani domaći pjesnici njeguju vrlo odbojnu sklonost ka ubacivanju hladnog, neprirodnog, znanstvenog i birokratskog izraza u liriku, nedvojbeno pretpostavljajući kako zbog toga zvuče “obrazovanije” i “dublje”. Međutim, “velike i teške riječi” ne mogu nikada nadomjestiti malu viziju te zakržljalo čulno iskustvo, kao što se zorno vidi i na primjeru idućih stihova:

moje tijelo čini mi se kao jedna dekorativna laž;
nimalo herojsko, pobjedničko ni revolucionarno,
           ono je više estetska nego epistemološka kategorija
narativna kategorija više nego koncept; dokaz da mogu
           samog sebe klasificirati
(Tomislav Augustinčić 2020: 8)

—

Jednom se pčela zavukla visibabi
u nabreklu os.
(Dejanović 2018: 20)

—

Rodit ću ti, Adame,
algoritam 10/10 Apgara,
tamnu tvar, DNK strukturu,
misiju na Mjesec, kinetičku energiju
(Herceg 2019: 7)

—

trebao mi je čvrst vektor
unatrag
(Sever 2021: 21)

—

[…] i ti su beskrvni stihovi
nalik naftom punjenim pticama, nakratko gorjeli nad rutinom
svijetleći sablasno poput hladnjaka noću, zavodeći
potrebom da masa preskoči u energiju, energija opet u masu,
da se sve slegne u tihi herbarij.
(Pogačar 2017: 17)

—

mi sjednemo jedan do drugog zavijemo se u obli lik i sve stvari stavimo u epicentar neurona jednu na rub drugu na rub treću van njega četvrtu van njega petu nesparenu obješenjaci otklanjaju pola stupnja od sjevera
(Jurčević 2017: 16)

—

Ova je zima donijela u sebi
zeleni sirup u sferičnoj opni
(Jurčević 2019: 47)

—

U nemuštim pjesmama ovih jezično i idejno okljaštrenih pjesnika stručan jezik ponekad toliko metastazira da kao tumor proguta cjelokupno tkivo strofe:

Čitaš: Nemir E 61. Ili prelaziš
vijadukt preko osunčane A 2. Tu nam se
grla pretvaraju u radio doline.
(Derkač 2006: 53)

Četvrti grijeh – neproničan i snobovski akademski jezični stil

Akademizam u poeziji ispoljava se na više različitih načina. Jedan od najizravnijih načina jest onaj pri kojem autor pretrpava tekst aluzijama na određena imena i pojmove iz povijesti umjetnosti, znanosti i pop-kulture, želeći demonstrirati svijetu svoju učenost, pritom ciljano čineći svoju poeziju elitističkom razbibrigom umjesto sredstvom idejnog i duhovnog uzdizanja masa:

dakle, kako se to dogodi: naizgledno
razrješenje koje zapravo ne razrješava ništa
mada razrješava sve: u Euripidovom Orestu
frigijski rob u smrtnom strahu staje izvijestiti nas,
pjevajući; on je jedini pjevajući glasnik
u starogrčkoj tragediji;
baš zato što Euripid tako želi.
(Tomislav Augustinčić 2020: 40)

—

pa evo: Agotu Kristof volim više od Agathe Christie,
draže su mi lirske nego ispovjedne pjesme Anne Sexton
(Pogačar 2017: 7)

—

Od njezina je trbuha prošli tjedan
pozlilo kustosu jednog muzeja
niotkuda ni pjene ni algi
na bauhaus Veneri
(Jurčević 2019: 68-69)

—

Međutim, akademski snobizam i mrtvilo imaju i drugačiji (prikriveniji i podmukliji) izraz u trenutnoj hrvatskoj poeziji. Ovakvi primjeri nastaju kada “pjesnici” počnu graditi temelje svojih pjesama na književnoteorijskim idejama preuzetim iz strukturalizma, dekonstrukcionizma, hermeneutike, semiotike i sl., te od književnih teoretičara poput Derride, Barthesa, de Saussurea i drugih. Evo primjera:

Koristimo vodu
kao što koristimo kuću ili mač.
Čovjek se umori i posegne,
metalna poluga napravi pomak
i na tren si mrtav, malo te nema.
Zatim izađeš lebdeće glave,
tijelo kao da nije živjelo.
(Dejanović 2018: 12)

—

Što je ovdje autorica zapravo željela saopćiti? Stihovi sugeriraju nekakvu “iskustvenu dubinu” koju nije moguće iznijeti demokratskijim rječnikom. Međutim, nije tako. Dubina je privid.

Voda je ovdje očito princip fluidnosti, a kuća i mač simboli su čvrsto uobličene strukture, tvarnosti, korisnosti, materijalizma, vjerojatno i kapitalizma. Drugim riječima, egzistencijalno umoran čovjek, kada želi “omekšati” svoje iskustvo svijeta, zamjenjuje strogo definirane strukture fluidnim konstruktima poput pjesništva, jezika, misli, sjećanja, i sl. To je sve. Ovo je sve što nam ova strofa poručuje.

Međutim, kad se autoričina misao ovako raskrinka, postaje jasno koliko je ona zapravo hladna, neosobna, isforsirano akademska i lišena bilo kakve životne proživljenosti.

Ovo je groblje emocija. Lijes lirike.

Budimo otvoreni. Današnja akademski orijentirana poezija zapravo zvuči kao pokušaj izražavanja ljudskih osjećaja od strane Marsovca ili robota. Jer, akademska poezija jest nužno potpuno nedemokratične prirode, što će reći da je ona “zatvorena” i izrazom nedostupna za “običan, primitivan puk”. Drugim riječima, bez vrlo ciljanog akademskog predznanja nije moguće analizirati i značenjski raščlaniti a time ni razumjeti ove stihove. Ovo je poezija pisana za sveučilišne profesore koji naginju ka književnoj teoriji, a ne za ljubitelje lirike. Ljudi s interesom za ovakvu poeziju oni su isti ljudi čiji je arhetip u filmu Društvo mrtvih pjesnika predstavljen likovima uštogljenih sveučilišnih profesora koji zastupaju mišljenje da se pjesmi ima pristupiti teorijskim a ne iskustvenim putem – preko citata, tablica, grafikona i analitičkog seciranja.

i premda sveden na taj vrat,
s cijepljenim komadima lipove kore umjesto kose,
još se mogu održati. parket čini da istrajavam dok se moj
          dodir mijenja.
ako bez tebe tvarnog, ako i bez te kakvoće tebe,
čak i raskrhan, vratih se sklon,
sklon u odnosu na dan, i toj nježnosti.
(Tomislav Augustinčić 2020: 20)

—

Ovakvi pjesnici, naprežući se iz sve snage ne bi li zvučali svježe i neponovljivo, zapravo zvuče kao senilni, impotentni starci koji si mrmljaju besmislice u bradu dok si zapišavaju gaće na dvorištu staračkog doma za dementne pacijente. Želeći biti više od običnih ljudi, postali su amebe ili polipi.

radi pozornog iskustva neponovljivog, reskim su rezom
udovi odsječeni neposredno ispod ramena,
ispod koljena te taman iznad čela. lamatam misleći da znam
da je to ljubavna priča. duboko su mi
urezana usta. hvatam nekakav dah. možda ću
zaustiti slog. nos je orlovski pooštren. obrve svedene
u rašestaren, prijeki let.
(Tomislav Augustinčić 2020: 36)

—

Primjer poezije bez drugog sadržaja doli jezičnih međuodnosa donose i ovi odbojni stihovi:

Sve što se živo uz zidove stišće,
grane li sunce, ili zazviždi snijeg,
u prozirnom plaštu, kao blesavo jaje,
ljulja se naprijed i nazad,
pod zaštitom zemljine teže,
čubi i mjerka, raste iznutra
Vani je hladno,
vani je vlažna šuplja ptičja kost
(Manojlović 2005: 33)

—

Ovo je, zapravo, cijela pjesma. I uočljivo je kako je njezina jedina tema svojevrstan apstraktan dijalektički proces u svijetu, a koji se u ovoj pjesmi ispoljava kroz navođenje suprotnosti (zidovi tj. kvadar – jaje tj. krug; sunce – snijeg; naprijed – nazad; iznutra – vani; zemljina teža – ptičja kost).

Nepotrebno je i napominjati koliku su štetu ovakva intelektualna iživljavanja u modernoj poeziji uzrokovala po pitanju zanimanja mladih ljudi za književnost i liriku kao takvu. Dovoljno je samo otići na neki javni nastup ovakvih nagrađivanih pjesnika te se uvjeriti o sramotnom no neiznenađujućem odsustvu publike na “elitnim” pjesničkim čitanjima.

ljuštenje lica
prihvatio sam kao madeže
na mjestima koja smijem ljubiti,
no besmisleno je promatrati te
kada se mijenjaš namjerno i neuhvatljivo
(tekst kože ostaje nečitak,
a značenja mi ostaju pod noktima
kao žbuka)
(Sever 2021: 46)

—

Iz ovih pak netom navedenih, suhih i neplodnih stihova možemo tek iskopati pljesniv kostur književne teorije prema kojem je svaka značenjska struktura – pa tako i “tijelo” te osobnost koju tijelo podrazumijeva – samo jezični konstrukt te su stoga strukture značenjski fluidne, a time i nepogodne za omeđivanje strogo određenim tumačenjima.

Pogačar je, međutim, kategorija za sebe. On je povremeno toliko siguran u svoj akademski imidž da misli kako će mu svi, pa i intelektualno najuvredljiviji stihovi (koje je očito ispovraćao na papir bez i trunke estetske samosvijesti), proći kao visoka intelektualna poezija:

S noći naranče postaju kljunovi kosova. kako to misliš – kljunovi?
[…]
kljunovi, baš tako – kljunovi
kljunovi kosova napuhanih kroz anus pumpicama debelih njemica
kojima inače pumpaju luftiće.
(Pogačar 2017: 20)

—

Peti grijeh – orijentiranost na jezičnu motiviku umjesto na emociju

Na prethodni “grijeh” proračunatog trovanja mora poezije odvratnom i sluzavom akademskom kanalizacijom izravno se nadovezuje i očigledno stremljenje ovih pjesnika ka tematiziranju jezika, govora i pisanja kao takvog, budući da metatekstualnost predstavlja ogroman motiv unutar književne teorije na kojoj se ove pjesme, kako je već pokazano – i izgrađuju. Pritom su i opet rezultat stihovi bez i trunke emocije, koji ciljano od sebe odbijaju prosječnog književnog ljubitelja koji nije studirao književnu teoriju.

s pažnjom i nehajem podjednako, ovo
postaje mjesto susreta, mjesto za mogućnost provjere
gramatičkih odnosa: ja – vi – mi
(Tomislav Augustinčić 2020: 13)

—

Dvojnost stvari (tj. objekata) naspram jezika uočljiva je i u ovom hipsterski samodopadnom a od sadržine ispražnjenom stihu:

Tumarati, sudarati se sa stvarima:
sve su riječi ispadale
iz usta nečije nesreće. […]
(Dejanović 2018: 23)

—

Međutim, silovanju jezične tematike zapravo nema kraja, budući da je cjelokupno ljudsko iskustvo “jezik”:

Načinila sam kompas od kose
koja ti je ispala i pamuka
koji je ispao oblacima.
Postavila sam ga kao jezik.
(Dejanović 2018: 24)

—

pretvorba misli u riječi događa se
ovisni io temperaturi zraka
i često se ne razmjenjuje
između dva jezika
ništa osim muka
(Herceg 2018: 29)

—

U izokrenutom oku zvjezdoznanca
stijesnih se i ja
u lirsko, nerazumno Mi!
(Manojlović 2005: 10)

—

jezik je izgubio dvojinu
ali ne i pokaznost
mislim
izabrat ću jedan
žuti kvadrat preko ceste
i u njemu sanjati
onaj par koraka
više
(Sever 2021: 18)

—

Moj jezik je odbjeglo mladunče lava
zato se valja po dinama
kao slovo u početnici
(Jurčević 2019: 6)

Krajnji i najnakazniji oblik poetskog stila baziranog na “jezičnosti” jest bavljenje jezikom radi čistog govorenja, iako pritom više nije važno ni što se ni kako govori. Pritom autori koji upražnjavaju ovakvu retoriku zvuče patetično i sažaljenja vrijedno poput jadnika s govornom manom te se doimaju kao da su potpuno nesposobni izraziti se (kao da se niti ne bave riječima):

znam mnogo riječi no samo četiri, jedino četiri.
četiri dobre riječi.
ne kažem: ruža
ne kažem kajanje žuži užas,
ne kažem
bože
samo dobra i dobra i dobra i dobra riječ
živi & zvižduče.
(Pogačar 2017: 8)

—

Šesti grijeh – gramatičke egzibicije

Jasno, tamo gdje je jezik sam po sebi temom, to se odražava i na neprirodnost jezičnog izraza, budući da se ovi nazovipjesnici svim silama upinju pokazati određenu metajezičnu samosvijest.

Tako su za ovu poeziju prije svega vrlo tipične rečeničke tvorbe u kojima je gramatički međuodnos između predikata i objekta na neki način “pomaknut”. Ova se pomaknutost, recimo, najčešće očitava kroz pridavanje izravnog i neizravnog objekta predikatu koji može biti u svezi samo s jednom vrstom objekta. Najčešće ova struktura izgleda ovako: [subjekt] + [predikat] + [izravni objekt u akuzativu] + [neizravni objekt u lokativu ili instrumentalu].

Tako, primjerice, Augustinčić, Sever i Pogačar bulazne:

nijemosti glagola pred surovošću tijela,
onom što nas pojednostavljuje u izdržljivost,
gipkost.
(Tomislav Augustinčić 2020: 44)

U klasičnom govoru, subjekt se inače ne” pojednostavljuje” u nešto, nego se jednostavno pojednostavljuje.

—

zato me odvedi do fjordova
da ispeglam tugu u Atlantik
(Sever 2021: 57)

Također, stvari obično ne “peglamo” u nešto drugo.

—

sa svakim otkucajem vrijeme je dozrijevalo u pjesmu
(Pogačar 2017: 6)

Isto tako, s gramatičkog gledišta, stvari ne “dozrijevaju” u druge stvari. Za primijetiti je da se u ovim stihovima triju različitih autora tri različita glagola (pojednostavljivati, ispeglati, dozrijevati) zapravo ne koristi u svome dobro uspostavljenom značenju, već u jednom te istom semantički pomaknutom značenju – “preobraziti se”.

 

A kad više različitih autora u više različitih prigoda koristi jednake gramatičko-jezične tvorbe u jednakom značenju – tu ne može biti nikakvog govora o slučajnosti, već o čistom prepisivanju. Ovakav zaključak mogu potkrijepiti zaključcima jednog od naših najuglednijih filologa – Mislava Ježića. On je pak o problematici idejne srodnosti tekstova pisao u vezi s temom preklapanja nekih gramatičkih ustroja i misaonih sadržaja u predajama indijske upanišadske tradicije s određenim grčkim mitološkim predajama. Međutim, njegov se zaključak, iako iz druge filološke oblasti, svakako može ilustrativno primijeniti i ovdje.

Ako […] jezičnih podudarnosti, uz bitne sadržajne podudarnosti, ima dovoljno, onda nemamo pred očima samo dva teksta koja svjedoče o sličnosti mišljenja u dvije kulture, pa čak ni dva teksta u kojih sličnost počiva na utjecaju jedne kulture na drugu, nego – barem dijelom – imamo pred sobom dva teksta koji nose tragove zajedničke predaje mnogo starije od jednoga i od drugoga (Ježić 1999: 264).

To u našem konkretnom slučaju znači kako je opravdano pretpostaviti i da su Augustinčićev, Severičin i Pogačarov ovdje navedeni stih vrlo vjerojatno imali zajednički “praizvor” tj. tekst u koji su se ugledali pišući ovaj određeni redak. Ili to, ili je jedan od njih poslužio kao “praizvor” ostalim dvama autorima. U svakom slučaju se ne radi o originalnim stihovima.

Također, nalazimo i primjere pridavanja objekata inače neprijelaznim glagolima:

Trenutak je granula.
(Lana Derkač, 2006: 31).

—

Povremeno se predikatu jednostavno pridaje semantički neočekivani objekt:

tko će se prije sasuti u leptira
(Herceg 2018: 74)

—

Ovakvih bi se primjera gramatičkog očuđivanja moglo naći još doista neobično mnogo – i u ovih i u drugih srodnih im autora. Međutim, raspon ovog članka ne dopušta mi preveliko zastranjenje u ovu tematiku. U svakom je slučaju odavde važno zapamtiti da se gramatička podudarnost, u kombinaciji sa značenjskom podudarnošću te potvrđena u mnogim primjerima – ne može dogoditi slučajno.

Drugim riječima, ovaj šesti “grijeh” ne podrazumijeva da je prepuštanje gramatičkim neobičnostima stilistički grijeh samo po sebi. Nikako. No, grijeh je pisati svjesno i nekritički kopirajući tuđi jezični stil.

Sedmi grijeh – sklonost ka protkivanju pjesničkog tkiva pomodnim ideološkim tumorima

Sedmi grijeh ovdje proglašavam stilističkim grijehom ne samo zato što on također svjedoči o idejnoj uvjetovanosti i međuzavisnosti ovih autora, već ukazuje i na problematiku podobnosti mišljenja u kulturi, na problem nužnosti ideološkog jednoumlja, kao i na razrješavanje poezije njezinih nadsvjetovnih stremljenja te na uvođenje moralno upitnih narativa u hrvatsku kulturu.

Za primijetiti je da gotovo svi trenutno nagrađivani i promovirani pjesnici imaju istu ideološku pozadinu, te se u svojim biografijama i intervjuima često neprikriveno predstavljaju kao borci za društvenu jednakost, feministi i – svakako – neupitni ljevičari.

Što je u vezi s idejama koje ovakva ideološka pozadina podrazumijeva zapravo u startu pogrešno? Pa, zapravo – ništa. Problem, međutim, nastaje onda kad se ta ideologija u stihovima ovih autora počne koristiti kao sredstvo društvene podjele, kao karijerna štaka, kao politička propaganda, te kao instrument cenzure neistomišljenika i otvorenog plasiranja u javnost vlastitih predrasuda, mržnje i netolerancije prema ideološkim suparnicima ili društveno nepoželjnima.

imala je mršava dječja bedra i prćaste guzičice. volio sam žene s jakim listovima i za glavu više od sebe, ali na nju tako krhku, stalno mi se dizao. kad bi bila ljuta i ne bi mi dala, cvilio sam iza njenih leđa kao pas. mišice i bedra bili su joj modri od mojih stisaka.
(Olja Savičević Ivančević: 2021: 19)

Ovdje nalazimo primjer poetskog inzistiranja na predatorstvu muškog roda u svrhu opsluživanja feminističke retorike. Također, primjetno je i posprdno odnošenje prema muškom lirskom subjektu, i to kako bi se unizilo njegovo dostojanstvo te poentirala nadmoć posjednica ženskog spolovila. Sve je ovo dio već javno dobro poznate i bezbroj puta potvrđene seksističke retorike feminizma, pa se pjesnikinji, osim izraženog seksizma i trovanja pjesničkog polja svojom ideologijom, može pripisati i političko beskičmenjaštvo te i više nego uočljiva intelektualna nesamostalnost i neoriginalnost.

Drugi podjednako ideološki nezreo i retorički bijedan primjer stihova iste autorice govori o njezinom narcizmu, budući da ona lirski subjekt i njezinu ljubavnicu postavlja kao “napredne” duše i gotovo mesijanske likove naspram ostatka svijeta, a sav se ovaj osjećaj superiornosti (očekivano) temelji isključivo na njihovoj ženskosti i seksulanim sklonostima. Pritom je posebno komično što ova autorica, kao i svi slični joj stihoklepci, zapravo ne shvaća da se, gradeći svoj identitet i svoj ponos na stvari koja joj je prirođena, a ne trudom stečena (tj. na spolnim sklonostima) – ona svojim mentalitetom baš nikako ne razlikuje od mrskih joj domoljuba koji sav svoj identitet i ponos također grade na nečemu što nisu stekli trudom već rođenjem (tj. na nacionalnoj pripadnosti).

nekad mi je žao nas. naše snage. […] u ovom malom gradu. u ovom srednjem vijeku. u ovom srednjem svijetu. mi smo ekvilibristice. spašavamo se tijelima. jedemo se. jebemo se.
(Olja Savičević Ivančević: 2021: 63)

Na koji način ova autorica razmišlja vidi se najjasnije kad ona odbaci svoje uobičajene maske zaigranosti i lagane dosade:

Mokar si i uzbuđen, ti si napravio neku važnu stvar. Bacio si kamen na pederčinu. Bacio si kamen na Ciganina. Bacio si kamen na Srbina. Jebo si majku Židovu. Razbio si pičku lezbačama. Pretukao si pretučene, spalio si spaljene […] oni će se opet odnekud pojaviti sa svojim bolesnim pjesmama o ljubavi, sa svojim umobolnim pjesmama o ljepoti, sa svojim nakaznim pjesmama o slobodi.
(Olja Savičević Ivančević: 2021: 216)

Naravno, bilo bi zanimljivo čuti kako se autoričine floskule o ljevičarima prirođenom nagonu ka ljepoti, slobodi i ljubavi uklapaju u trenutnu političku klimu ljevičarskog govora mržnje, cenzorstva i političkog terorizma u svijetu.

Jasno, i mnoge druge autorice pristaju uz feminističku seksističku motiviku u poeziji, pripisujući muškarcima prirođeno predatorstvo:

u našoj je sobi uvijek ona u našoj sobi nas trojica uvijek jedan par očiju za nju jedan par očiju za nju jedan par očiju za nju lijepa je njena koža u kojoj se ogledamo neugodno je presvući se pred napetim zrcalom trbuha sunca na ovaj samotni ten neka potamni grijeh oskvrnuo sam joj bjelinu
(Jurčević 2017: 17)

Dakako, da bi ova seksistička “podjela stanovništva” bila uvjerljivija, potrebno je – na ničemu osim na vlastitim predrasudama – pripisati svim muškarcima i druge nepoželjne osobine poput okrutnosti, materijalizma, hladnoće i proračunatosti, a svim ženama osobine poput suosjećanja i nježnosti, duhovnosti i povezanosti s prirodom, usput obavezno ističući vlastitu poziciju žrtve:

Žene iz Altamire
zaljubljuju se u jelene
Žene oplakuju smrt i liježu s lovcima
pripremajući meso voljenih
Nevoljeni sviraju u njihove rogove
nevoljeni su pećinu pretvorili u rožnatu čeonu kost
[…]
umiru nijeme nikada ne naučivši sintaksu rike
(Jurčević 2019: 55)

A poziciju žrtve neobično voli i Monika Herceg, takozvana “strašna žena”:

Nikome ništa ne znači ljepota ako nije utržena,
tisućljeća od tebe oblikuju barbiku
bez uspravnih pomisli o politici ili umjetnosti
(Herceg 2019: 11)

Vlastitu opasku o beznačajnosti ljepote koja nije utrživa valjda najbolje od svih razumije upravo Hercegica, pošto je učinila sve u svojoj moći da reklamira i proda svoj stihovani proizvod, poput kakvog vrijednog korporativnog mravića gradeći profiterske karijerne prilike na temeljima svoje ideološki populističke poezije.

Da se u slučaju ove autorice ne radi samo o zabrinutosti nad pravima žena nego o ideologiji čiste seksističke mržnje prema muškarcima, najbolje predočava ovaj autoričin stih u kojem ona izražava stav prema kojem se većina muškaraca, pa tako i vlastiti sin “lirskog subjekta”, rađa prirodno zla:

Rodila sam sina i strepila nad njegovim karakterom
[…]
Čuješ li? Moj sin nikada neće zapaliti mačku
[…]
Na koncu, glave okrenute od dječačke prirode,
sve žene u ulici gorjet će kao mačke
Zbunjuješ me kad si nepovjerljiv
Znaš da sam nam rodila sina čvrstog toliko
da se prometne u djevojčicu
kad ne gledaš
(Herceg 2019: 13-14)

—

Njezino rješenje za problem prirođene muške zloćudnosti? Pa, kako bi se spriječilo da vlastiti sin “lirskog subjekta” postane silovatelj, nasilnik i ubojica, potebno ga je preobraziti u djevojčicu!

Govor rijetko kada biva izražen ovako otvoreno, jasno i ponosito. No, to ga ne čini nimalo manje onime što jest – govorom mržnje.

Na koji način ovakvi ideološki stavovi predstavljeni kroz poeziju mogu zaživjeti i posijati konkretnu štetu u stvarnosti i opet ukazuje Hercegičin osobni primjer. Naime, ova autorica neobično je zaokupljena stalnim promoviranjem mladih pjesnikinja, a pritom – barem se tako čini – gotovo u potpunosti odbijajući promovirati mlade muške autore, na taj način kriterij spola postavljajući iznad kriterija izvrsnosti, a usput se praktično rješavajući i dijela konkurencije na pjesničkoj sceni. Na Facebook stranici autoričine platforme za predstavljanje mladih autora po imenu “Poezija petkom” neko je vrijeme, prije više godina, ponosno pisalo kako se na toj platformi ne promoviraju muški već isključivo ženski autori. Taj je navod kroz neko vrijeme uklonjen (nesumnjivo zbog opasnosti po autoričin narativ o sveopćoj društvenoj pravdi i suosjećanju), no ovakvo je postupanje svakako bilo zadržano.

Neki pak drugi autori ispoljavaju svoju ideologiju prvenstveno kroz pljuvanje tradicija i stajališta ljudi s kojima se ne slažu. Tako se primjerice veliki intelektualac Pogačar obračunava s religijom pokušavajući šokirati čitatelja seksualnim sugestijama i bogohuljenjem, baš kao da je intelektualno i svjetonazorski ostao zarobljen na razini nadobudnog metalca iz sedmog razreda osnovne:

vrijeme smo vezivali u sitne čvorove
ne bi li ga na koncu, kad se jednom sve razriješi,
imali više, ne bi li u njemu uživali kao svećenik u dječaku
(Pogačar 2017: 5)

—

Da se radi samo o jednom slučaju ovakvog ideološkog balavurdijstva, moglo bi se to još i pripisati slučaju. Međutim, Pogačar ovo ponavlja na više mjesta unutar jedne jedine zbirke:

Zato U Ovoj Šumi Svaku Riječ Valja Početi Velikim Slovom;
Samo Zato Da Se To Isto Uskrati bogu.
(Pogačar 2017: 11)

—

crkva u plamenu je jedina crkva koja osvjetljava.
(Pogačar 2017: 11)

—

[…] koliko vatre i tinte, koliko
kurca u boguisusu gospama, koliko i kakvih kantata
(Pogačar 2017: 26)

—

Zašto je toliko zajašio na motiv boga, iako za njegovu propisnu obradu i kritiku očito nema volje ili sposobnosti, Pogačar nam (možda nesvjesno?) sam objašnjava u jednoj od pjesama, ideološki se svrstavajući:

i mi prelazimo tek tako preko izdaje kalendara
dekretom naše unutrašnje partije
(Pogačar 2017: 11)

—

Osobno, niti sam vjernik, niti desničar – no ono što ne mogu tolerirati jest ovako otvoreno iskazivana netrpeljivost prema svjetonazorskim neistomišljenicima. U Americi su lijevo orijentirani teroristi u zadnje vrijeme počeli ubijati političke neistomišljenike usred bijela dana, a mi se s ove strane bare i dalje pretvaramo da je u redu iskazivati netoleranciju i govor mržnje samo ako si na “ispravnoj” (tj. lijevoj) strani ideološke vage!

Međutim, posebnu nijansu komike postižu stihovi usmjereni protiv kapitalizma, a pisani iz udobnih vila i ljetovališta, na najmodernijim mobitelima i računalima, i to od strane autorica i autora koji čine sve kako bi svoje pjesništvo pretvorili u karijerno i financijski isplativ pothvat:

Lasica bježi od pogleda stranaca.
Sestru su joj kunu našli, umnožili
čekićem,
sakrili u sitne portrete.
(Dejanović 2018: 46)

—

Mnogi od ovih autora kroza svoje stihove pokazuju nevjerojatnu nesposobnost sagledavanja vlastite pozicije u svijetu u sklopu ideologije koju zastupaju. Tako nam, primjerice, ideološki obojenim ispadima sklona Hercegica u sljedećim stihovima donosi aktivističku tiradu o ekološkoj važnosti očuvanja drveća, pritom potpuno zanemarujući činjenicu da je rušenje drveća nužno potrebna aktivnost za prerađanje njezinih ideoloških splačina u oblik knjige:

rezali su drveće kao svinje
i ponekad se činilo da više krvi isteče
kad hrastu prerežu povezanost s tlom
nego kad svinju objese
da izađe iz nje
ostatak smrti
(Herceg 2018: 19)

—

Jer, bitno je samo pretvatati se da mariš. Lakše je i probitačnije od udruga i ministarstava pokupiti novčane potpore za papirnati aktivizam, umjesto konkretnog aktivizma. Smislenost i pravednost samog programa kojim se u tim prilikama samodopadno maše pred labrnjom javnosti pritom je od potpuno drugorazredne važnosti.

Zaključak

Volio bih reći kako su u ovom članku pobrojani svi kriminalno loši stihovi koje nam besramno serviraju knjige i pjesme iz kojih potječu. Međutim, nije tako – ni blizu. Kod ovih su autora stihovi ovakve “kvalitete” apsolutno pravilo, uz vrlo rijetke iznimke suvislih, iskrenih i/li uspjelih jezičnih tvorevina.

No, u čemu je zapravo problem? Zašto sam ja digao toliku graju oko nekih loših stihova i činjenice da se pjesničke nagrade ne dodjeljuju prema kriteriju izvrsnosti, već prema kriteriju slijeđenja stilističkog i ideološkog predloška spodoba koje su zasjele u prosudbena povjerenstva za dodjelu književnih nagrada?

Koga zapravo BRIGA?

Pa, prestanimo se na trenutak pretvarati da se ovdje radi samo o poeziji. Govorimo otvoreno. Književni natječaji i potpore vrte novac. Nisu to neki vrtoglavi iznosi, no svakako nisu niti mali. U svakom slučaju, na natječajima se ne dijeli kikiriki nego novac. A taj novac od nekuda treba doći.

Novac za objavljivanje stihova koje ste ovdje čitali dolazio je gotovo uvijek, barem jednim dijelom – iz Ministarstva kulture i medija. Praktički sve ovdje spomenute knjige objavljene su uz novčanu potporu Ministarstva, a svi natječaji na kojima su ove knjige plasirane i nagrađene također djeluju uz njegove novčane potpore.

Drugim riječima – to što se na književnim natječajima ne nagrađuje izvrsnost nego poslušnost i ideološka pokornost financira se direktno iz džepova poreznih obveznika. Stotine bezvrijednih knjiga bilo je nagrađeno i promicano na račun svih nas – poreznih obveznika. Zanimanje za samu poeziju kao takvu JEST UNIŠTENO na račun poreznih obveznika!

Ovo nije teorija zavjere. Ovo je činjenica. Isto najizravnije potvrđuju javne medijske tvrdnje pjesnikinje Marije Skočibušić, njegovateljice identične poetike predstavljene u ovom članku, i osvajačice prestižne domaće pjesničke nagrade. Ona je pak posve otvoreno priznala, pišući prikaz za knjigu nekog kolege:

Ova zbirka nije iznimka, nego pravilo pomodnih strujanja koja se već dulje vrijeme gomilaju i neopravdano zauzimaju većinu medijskog prostora, pritom se predstavljajući kao provokativno i hrabro otkrivanje tople vode. Ispod te autentičnosti skriva se samo već pohabana, ofucana šablona, koju sam, između ostaloga, i sama imitirala i tako pobrala pjesničku nagradu (uvijek u trendu). (Skočibušić 2024, Kritika hdp)

Odlično je što je ova autorica javno i besramno potvrdila ono o čemu se već dugo godina navelike šuška. Međutim, u njezinoj mi priči nije jasno to što se čini da ona smatra: onaj tko prizna – pola mu se prašta. No, s obzirom na to da je autorica sama priznala kako je svjesno pisala rukopis za natječaj ne prema kriterijima odličnosti već prema nepisanim pravilima “klike”, to bi u nekom normalnom svijetu njezinom liku i djelu imalo oduzeti svaku daljnju umjetničku uvjerljivost.

Ipak, kome je zapravo u cilju ne objavljivati poeziju prema kriteriju izvrsnosti? Pa, očito pjesnicima koji su zasjeli u razna uredništva i književne odbore za dodjelu nagrada, a svjesni su toga kako sami nisu izvrsni. Neprekidno pumpanje iz štampe isključivo stihova sličnih njihovim jezičnim tumorima garancija im je da će za jedno desetak godina moći javno reći: Eto, vidite koliki je bio utjecaj našeg rada! Vidite koliko smo stilističkih sljedbenika imali!

A dok šačica probranih marioneta trlja dlanove i plasira svoje splačine u javnost, stotine pjesnika vrijednih objavljivanja ne mogu ni pod cijenu života doći do izdavača, a kamo li nadati se kakvoj nagradi ili financijskoj potpori. To je stoga što je poetska scena, čini se, privatizirana od šačice umreženih imena koja koriste jedni druge kao štit i kao podršku iz sjene za stjecanje lovorika, povoljnih književnih osvrta i intervjua u medijima.

Poezija bi trebala biti domena nekih viših vrijednosti. Nematerijalnih vrijednosti. No upravo se ljudi koji na sva usta promiču antikapitalizam ponašaju kao stopostotni kapitalisti privatizirajući scenu i koristeći svaki dekagram svog upitnog utjecaja za grabež financijskih potpora ministarstava i europskih fondova. Zbog toga ljudi koji ostaju vjerni pisanju poezije iz umjetničkih a ne karijernih pobuda ostaju isključeni iz igre, bivajući sustavno iskorjenjivani sa scene. Radi se o svojevrsnom stilskom i svjetonazorskom “holokaustu”.

Svi to znamo i svima nam je to jasno. Samo je pitanje – kada će po tom pitanju netko nešto konačno i učiniti?

U međuvremenu – bojkotirajte književne natječaje. Bojkotirajte pjesnička čitanja u organizaciji “klike”. Ne kupujte i ne posuđujte nagrađivane knjige.

Vrijeme je da netko odgovara za pretvaranje hrvatske umjetničke scene u incestuozni balkanski dernek. Vrijeme je za odstranjivanje mrtvog tkiva iz poezije. Vrijeme je za izvrtanje ovog odvratnog poetskog kokošinjca naglavačke, te za protjerivanje grabežljivih lisica iz njega i za ribanje zasranih podnih dasaka.

Vrijeme je da karijeriste, ideologe, licemjere i plaćenike išutiramo nogom u guzicu s književne scene. A pogotovo je vrijeme da prestanemo pristajati na to da se njihovo iživljavanje i šurovanje financira iz naših džepova!

Vrijeme je da popizdimo. Svi mi – istinski zaljubljenici u pisanu riječ.

Navođeni izvori:

• • • Dejanović, Marija. 2018. Središnji god. Karlovac: Matica hrvatska Karlovac.
    • Derkač, Lana. 2006. Tko je postrojio nebodere. Zagreb: Altagama.
    • Filić, Jakob. 2025. “U potrazi za goranovskom poetikom”. Na: Dani Antuna Šoljana.
    • Herceg, Monika. 2018. Početne koordinate. Zagreb: SKUD “Ivan Goran Kovačić.
    • Herceg, Monika. 2019. Lovostaj. Beograd: Kontrast.
    • Ježić, Mislav. 1999. R̥gvedske upanišadi: Aitareya i Kaušītaki (dodatak: Bāškalamantra-upanišad). Zagreb: Matica hrvatska.
    • Jurčević, Mateja. 2017. Bijela vrata. Zagreb: SKUD “Ivan Goran Kovačić.
    • Jurčević, Mateja. 2019. Žene iz Altamire. Zagreb: Meandar.
    • Kvaternik, Boris. 2024. “O poetskim nepotistima i privatizaciji književne scene”. U: Vijenac, god. XXXII, br. 784.
    • Manojlović, Sonja. 2005. Čovječica. Zagreb: Meandar.
    • Olja Savičević Ivančević. 2021. Standardan život. Zagreb: Fraktura.
    • Pogačar, Marko. Zemlja Zemlja. Zagreb: Fraktura.
    • Popović, Sven. “Marko Pogačar: Poezija mora biti bomba u jeziku”. Na: Moderna vremena. Dostupno na: https://mvinfo.hr/clanak/marko-pogacar-poezija-mora-biti-bomba-u-jeziku. Pristupljeno: 20. 9. 2025.
    • Sever, Vida. 2021. Suho mjesto. Zagreb: SKUD “Ivan Goran Kovačić.
    • Skočibušić, Marija. 2024. “Fali pjesnika”. Na: Kritika HDP. Dostupno na: https://kritika-hdp.hr/fali-pjesnika/. Pristupljeno dana: 20. 9. 2025.

Oznake:Boris Kvaternik Last modified: 9. 11. 2025.