U razgovoru s Fareedom Zakariom na CNN-u, moskovski profesor Aleksandar Geljevič Dugin kratko je objasnio kako on vidi SAD u drugom predsjedničkom mandatu Donalda Trumpa.
Trump, objašnjava on, najveću svjetsku silu skreće s puta globalizacije i nastoji je pretvoriti u nacionalnu državu – moćnu, samodovoljnu, regionalno bez sumnje utjecajnu, no ipak ograničenu; točnije govoreći: “samoograničenu“ svjetsku silu.
Čovjek koji ne zna ništa o Duginu mogao bi steći utisak da on tu daje obol Trumpovoj “revoluciji zdravog razuma” – pokretu pod parolom koja je, zanimljivo, veoma brzo i veoma neprimjetno iskliznula iz medijskog prostora – polazeći od prešutne pretpostavke da je upravo eminentna funkcija razuma postavljanje granice.
Nije li to uostalom upravo ono na što se izrazi poput “tradicije”, “tradicionalnih vrijednosti”, “kršćanskog naslijeđa”, pa konačno i “naroda” i “nacije”, koje Dugin i njegovi brojni poštovatelji na Zapadu vole ponavljati, u konačnici svode?
Odgovor na to pitanje, ako bi ga postavili Aleksandru Geljeviću, bio bi jednoznačno: “Ne”!
Šteta samo što mu ga gotovo nitko ne postavlja.
U nastavku ćemo se uhvatiti toga pothvata, no samo parcijalno – nećemo pitati samog Dugina, koji nam nije dostupan, nego ćemo propitati njegove riječi, zapisane prije mnogo godina; riječi koje su ga u Rusiji, kasnih devedesetih godina prošlog stoljeća, učinile ponajmanje književnom zvijezdom.
Tako, recimo, raspravljajući o ruskom narodu, on na jednom mjestu piše:
“(…) teoretski, na planeti nema tog naroda, te kulture ili tog područja prema čijoj sudbini i putu bi ruska svijest bila ravnodušna. To se izražava u nepokolebljivoj vjeri Rusa u konačnu pobjedu Istine, Duha i Pravde, i to ne samo u okviru ruske države, nego svugdje. Lišiti Ruse te eshatološke vjere isto je što i duhovno ih uškopiti. Rusima je stalo do svega i do svakog, i zato se interesi ruskog naroda na kraju krajeva ne ograničavaju ni ruskim etnosom, ni ruskim carstvom, pa čak ni čitavom Eurazijom. Taj ‘transcendentalni’ vid ruske nacije potrebno je imati u vidu tijekom izrade buduće geopolitičke strategije.“
Ovaj odlomak iz Duginovog kapitalnog djela, „Osnove geopolitike – geopolitička budućnost Rusije“, prvi put objavljenog 1997. godine, dio je odredbe ruskog naroda kao „subjekta geopolitike“.
Subjekt je ono što nosi i oblikuje geopolitiku kao, kako je Dugin ranije u knjizi naziva, „znanost o tome kako vladati“. On je predmet geopolitičkog proučavanja, ali istodobno i nositelj geopolitičkog djelovanja.
U tom smislu, svaki geopolitički plan Ruske Federacije mora uzeti u obzir činjenicu da ruski narod naprosto ne poznaje i ne priznaje granice.
Očigledno, Duginov nazor na zdrav razum, ako se u neku ruku i poklapa s kaotičnom Trumpovom politikom, nipošto nije u skladu s uobičajenim shvaćanjem ovog pojma.
Ta diskrepancija između riječi i onoga što u osnovi riječi stoji, učinila je ovog čovjeka toliko izgubljenim u prijevodu na jezike suvremene zapadne civilizacije, da je sve do danas rijetko kome postalo jasno kako on sasvim eksplicitno tu civilizaciju želi vidjeti uništenom.
„Osnove geopolitike“ su djelo u kojem je ta težnja sustavno oblikovana u programatski priručnik za ruske vladare. Ne, doduše, za one koji su vladali u vrijeme kad je knjiga, kao destilat Duginovih predavanja na Akademiji ruskog generalštaba tijekom ranih devedesetih godina dvadesetog stoljeća nastala, nego za one koji će doći nakon njih.
Doista, „Osnove Geopolitike“ su u Rusiji kasnih devedesetih godina prošlog stoljeća bile neviđen bestseller
O tome novinar Financial Timesa i dobar poznavatelj prilika u Rusiji, Charles Clover piše:
„Utjecaj Osnova bio je dubok ako ćemo ga mjeriti brojem prodanih primjeraka knjige; no pokazuje se još dubljim ako ga se mjeri pravom mjerom pisca – učestalošću plagijata. Duginove su ideje postale ‘virus’, kako je to on sam rekao. Pretiskane su u gomili sličnih priručnika i udžbenika, sviju posvećenih teorijama Mackindera, Haushofera i ostalih. Knjižare su počele dobivati odjel „Geopolitika“ (…) Geopolitika je, Duginovim riječima, postala ‘poput softvera otvorenog koda’. On je napisao program i svi ostali su ga kopirali.“
Danas, gotovo trideset godina od prvog izdanja ovog udžbeničkog uvoda u apokaliptički „veliki rat kontinenata“, čini se da Rusijom vladaju ljudi na kakve je Dugin čekao. Jer svatko tko je upućen u njegove geopolitičke ideje, ne može ne primijetiti da su postupci ruske vlasti u velikoj mjeri u skladu s njegovim predviđanjima.
Kako bi shvatili Dugina, ostavljajući po strani koliko nam to pomaže shvatiti rusku politiku, moramo imati pred očima ono što CNN-ov novinar očigledno nije imao – to da iste riječi za njega nose sasvim drugačija značenja od onih koje one nose za nas.
U tom smislu, treba se ponajprije zapitati, što je geopolitika.
Prihvatljiva definicija ove politološke discipline bila bi da je geopolitika politološka ili praktično politička metoda, koja promatra političko odlučivanje primarno s obzirom na prostor.
Pogledajmo, nasuprot tomu, kako je Dugin definira:
„Geopolitika je pogled na svijet i u tom svojstvu je bolje ne uspoređivati je sa znanostima, nego sa sistemima znanosti. Ona se nalazi na istoj razini na kojoj su marksizam, liberalizam, itd. – sistemi tumačenja društva i povijesti koji kao osnovni princip izdvajaju najvažniji kriterij i na njega svode sve ostale bezbrojne aspekte čovjeka i prirode.”
Očigledno je, dakle, da je geopolitika, opisana u knjizi koja je postala jedan od priručnika na ruskim vojnim akademijama, nešto daleko više od puke znanstvene discipline među drugima.
Ona je, da ne okolišamo, svojevrsna metafizika – znanost o prvim načelima i uzrocima, gdje su ta načela i uzorci reducirani na zemljopisne danosti.
U tom smislu, geopolitika promatra sve što jest kao dijalektički odnos dvije temeljne zemljopisne odredbe – kao odnos mora i kopna. Taj odnos, iz Duginove, ali i iz vizure brojnih njegovih prethodnika, ima jednu nezaobilaznu pretpostavku.
Naime, posrijedi je nepomirljivi sukob.
„Temeljna geopolitička dvojnost“ ili „osnovni zakon geopolitike“, kako je sam Dugin naziva, jest nepomirljiv rat zemlje i mora.
Cilj geopolitičke metode nije naprosto taj rat shvatiti, nego ga dovesti do njegove krajnje eskalacije.
Duginovim riječima:
„Geopolitičko viđenje povijesti predstavlja model razvoja planetarne dvojnosti do krajnjih granica. Kopno i More proširuju svoju iskonsku sukobljenost na cijeli planet. Povijest ljudskog roda nije ništa drugo do izraz te borbe i put k njezinoj apsolutizaciji.“
Za one koji, za razliku od Fareeda Zakarije, nemaju iluzija ili se ne žele opterećivati slojevitim objašnjenjima ruske geopolitičke duše, čiji je Dugin ovlašteni tumač, stvar bi već sad mogla biti dovoljno jasna.
Aleksandar Dugin je navjestitelj, zagovaratelj i zainteresirani sudionik svjetskog rata. Sve drugo što on govori i piše u svojim bezbrojnim javnim nastupima, esejima i knjigama – sve one katkad lucidne analize i intuicije o temama od antičke filozofije do američkog B filma – samo su fusnote uz ovu činjenicu.
Oni zapadnjaci koji su se zakačili na njegovu udicu, odnosno oni koji tu činjenicu previđaju, čitaju samo fusnote „Osnovama geopolitike“.
Jer samo na tom mjestu Dugin je na sustavan način izložio ono što se iz drugih njegovih radova mora izlučiti čitanjem između redova. To je pregledan prikaz ruske politike, koja bi trebala dovesti do svjetske dominacije ruskog naroda ili do njegova konačnog uništenja. Ta politika, premda izložena u prividno pragmatičnom obliku strateških naputaka za budući konačni sukob Rusije s njezinim nepomirljivim neprijateljem SAD-om, zapravo je u politološki celofan upakirano eshatološko proročanstvo.
Ono počiva na do krajnje prizemnosti reduciranoj dvojnosti temeljnih geografskih odrednica i sudbini koju je ta dvojnost dodijelila s jedne strane Rusiji, a s druge SAD-u, te naposlijetku svima onima koji gravitiraju jednom od ta dva geopolitička pola.
Ove su dvije države krajnje utjelovljenje suprotstavljenih civilizacija kopna i mora; naime, one su konačni izraz geopolitike koji nije bio moguć prije doba velikih otkrića u 15. i 16. stoljeću, dakle prije nego što je poprište geopolitičke borbe postalo globalno. U svom prvobitnom, doduše samo regionalnom obliku dvojnost se formirala još u antici, u doba Peloponeskih i Punskih ratova.
Duginovim riječima:
„Ta se dvojnost izražava u suprotstavljenosti između telurokracije odnosno kopnene moći i talasokracije odnosno pomorske moći. Karakter takve suprotstavljenosti svodi se na sučeljenost trgovačke civilizacije (Kartaga, Atena) i vojno-autoritarne civilizacije (Rim, Sparta) ili, drugim riječima, na dvojnost između ‘demokracije’ i ‘ideokracije’.
U skladu s apsolutnim materijalizmom geopolitičke eshatologije, moralno, pravno i političko ustrojstvo dane civilizacije reducira se na njezinu geografsku zadanost i orijentaciju. Na taj način u osnovi postoje samo dva politička ustroja, koji dalje uvjetuju religiju, umjetnost, privredu i ostale civilizacijske čimbenike.
Ako je civilizacija telurokratska, onda je njezino ustrojstvo autoritarno, kolektivističko, konzervativno, s primatom političkih ideja nad ekonomijom i tržištem. Ako je civilizacija talasokratska, stvari stoje obratno – civilizacija teži demokraciji, individualizmu, liberalnosti i primatu trgovine i tržišta nad političkim „velikim narativima“.
Dva povijesna primjera koja Dugin voli navoditi su Rim i Kartaga, ponajprije zbog toga što mu to dopušta uzastopno ponavaljanje Katonove „Delenda Carthago Est“ kad god spomene SAD, premda nam je pravi paradgimatski primjer povijesno mnogo bliži.
Naime, geopolitika u pravom smislu riječi postaje najrelevantniji oblik političkog znanja i djelovanja tek u 20. stoljeću, navlastito s izbijanjem Drugog svjetskog rata – tek tad sukob postaje doista globalan i njegove konture se započinju zemljopisno i ideološki strogo razdvajati, prema obrascu koji je početkom dvadesetog stoljeća bio zacrtao britanski geograf i političar Halford Mackinder.
Prema Mackinderovoj shemi, zemljopisna osovina povijesti je takozvani „Heartland“, odnosno središnji dio eurazijske kopnene mase, koji je početkom stoljeća odgovarao teritoriju Ruskog carstva. Kontrola nad cjelokupnim eurazijskim superkontinentom, odnosno neka vrsta jedinstvene političke prevlasti od Lisabona do Vladivostoka, značila bi ujedno i dominaciju nad onim što Mackinder naziva „svjetski otok“, odnosno nad Europom, Azijom i Afrikom.
Dominacija nad svjetskim otokom značila bi dominaciju nad cijelim svijetom.
Mackinder je inzistirao na tome da Britansko carstvo, kao u njegovo vrijeme paradigmatska pomorska sila, mora spriječiti dominantne kopnene sile, ponajprije Njemačku i Rusiju, od stvaranja saveza i geopolitičke osovine koja bi ih učinila tvorcima jedinstvene telurokratske supersile.
Prema njegovom modelu, koji Dugin u potpunosti preuzima, ali s obrnutim vrijednosnim predznakom, pomorska sila nije dio eurazijskog kopna i svoju dominaciju mora ostvariti na posredan način – dakle ne vojnim osvajanjem, nego kontinuiranim slabljenjem i destabiliziranjem kopnene osovine, ponajprije Rusije čiji geografski položaj je čini glavnim kandidatom za okupljanje onih sila koje bi mogle slomiti moć pomorske sile.
Dugin smatra da je povijest bez daljnjeg pokazala kako je Mackinder bio u pravu – što se u doba pred Prvi svjetski rat i neposredno poraće rijetko kome činilo, osobito ako se ima u vidu slabost ruske države i njezin konačni slom nakon Oktobarske revolucije. No već ishod Drugog svjetskog rata doveo je do podijele svijeta na dva pola, gdje je Sovjetski savez gotovo savršeno zauzeo prostor koji je Mackinder omeđio kao Heartland, dok su SAD zauzele položaj protivničke sile atlantskim i pacifičkim oceanima potpuno odvojene od eurazijskog kopna.
U Duginovim očima to je bila posljednja faza globalizacije geopolitičkog sukoba, koja je omogućila krajnje zaoštravanje nepomirivih suprotnosti civilizacija kopna i mora.
Ono što slijedi je konačni, otvoreni sukob koji nastupa po završetku Hladnog rata i koji bi se trebao odigrati – a po Duginovom mišljenju on se doista i odigrava – u naše doba.
Konačni sukob, sasvim eshatološki, predstavlja kraj povijesti ili, što je s ove točke zrenja isto, kraj svijeta.
U „Osnovama geopolitike“ navode se četiri moguća ishoda sukoba, premda je jasno da oni dijelom zapravo predstavljaju nešto što se već bilo dogodilo.
Naime, prvi mogući ishod je pobjeda talasokracije i potpuno povlačenje telurokratskog modela iz globalne političke arene. Na planetu se uspostavlja liberalni poredak, bilo kao zbiljsko uređenje, bilo kao načelo prema kojem se u perspektivi moraju ustrojiti sve države.
Taj ishod je ono što je u svojoj knjizi „Kraj povijesti i posljednji čovjek“ pokušao dokazati Francis Fukuyama i neposredno je uvjetovan raspadom Sovjetskog saveza i njegovog konkretnog ideološkog utjecaja. Ne smijemo zaboraviti da je za Dugina ideologija u osnovi samo projekcija geografskih uvjeta, što onda sovjetski komunizam čini paradigmatskim oblikom ove u osnovi telurokratske ideje.
To što je, recimo, komunistička Kina preživjela raspad komunističkog lagera ne znači ništa – sino komunizam izraz je u osnovi talasokratskih impulsa i kao takav nije adekvatan svome zadatku, koji je samo prividno utemeljen na zajedničkim marksističkim načelima. Komunizam je u osnovi samo izraz one iste sile koja je, recimo, oblikovala rusko pravoslavlje, što ova dva načina duhovno-političkog ustrojstva čini relativno konvertibilnima.
Drugi mogući ishod je relativizacija Fukuyamine teze: pobjeda talasokracije nije u pitanju, ali njezin se geopolitički princip ipak ne proširuje na cijeli planet – SAD će ostati dominantna civilizacija među drugim civilizacijama, koje sada zauvijek ostaju „sile drugog reda“. Taj ishod donekle odgovara viziji Samuela Huntingtona o „sukobu civilizacija“ koja je u vrijeme kad se pojavila doista bila svojevrsni teorijski korektiv Fukuyamine teorije po mjeri američkih konzervativaca i njihovog shvaćanja „novog američkog stoljeća“.
Treća je mogućnost ponovni uspon telurokracije i konsolidacija eurazijskog tla, i za njega vezane sile, kao izazivača talasokratskoj civilizaciji. Rusija, nakon razdoblja kaosa, započinje proces „okupljanja imperija“, koji bi na prvi pogled morao podsjećati na pokušaj ponovnog uspostavljanja Sovjetskog saveza u geopolitičkom smislu, ali s drugačijom ideologijom, jer je komunizam konačno potrošen.
Kako oblik ideologije nije bitan jednom kad ona zadovoljava geopolitičku svrhu, a to je globalna ekspanzija na račun Zapada, nova Rusija može imati naizgled najbizarniju kombinaciju ideologija. Otud nema ničeg neobičnog u inicijativama poput crkvene beatifikacije Staljina, kakve su tamo manje-više kulturni mainstream. Tome u osnovi stoji činjenica da su i komunizam i ruska državna crkva oblici onoga što Dugin naziva „ideokracija“, odnosno telurokratska politička paradigma.
Što ta paradigma doista jest, postaje kristalno jasno iz četvrtog mogućeg ishoda velikog rata kontinenata, koji predstavlja ispunjenje sudbine ruskog naroda.
Duginovim riječima:
“U tom novom sučeljavanju pobijedit će telurokracija. Ona teži tome da prenese svoj vlastiti civilizacijski model na čitav planet i ‘zatvori ciklus povijesti’ na svoj način. Cijeli svijet će se tipološki pretvoriti u kopno i svuda će zavladati ‘ideokracija’. Ideje o „Svjetskoj revoluciji“ i planetarnoj prevlasti Trećeg Reicha bile su nagovještaj takvog ishoda“.
Cijela perfidnost Duginovog utjecaja na zapadnjačke konzervativce dolazi na svijetlo s posljednjom rečenicom.
Veliko tradicionalističko carstvo, bez gej parada, nije nekakva globalna kršćanska pastorala, nego ostvarenje onoga što nacisti i boljševici u danom povijesnom trenutku jednostavno nisu mogli ostvariti.
Eurazijsko carstvo, osnovano na bezgraničnosti ruskog naroda, ima zadaću ispraviti ishod Drugog svjetskog i Hladnog rata na način da ovaj put pobjednici budu gubitnici, a gubitnici pobjednici.
Ideokracija nije, kako oni koji se daju od Dugina zavesti misle, društveno uređenje osnovano na “konzervativnim vrijednostima”, nego spoj impulsa najgorih oblika totalitarizma dvadesetog stoljeća. Jedino što neku ideju tu čini vrijednom je to što je ona geopolitički adekvatna. To je stoga što je sadržaj svake ideje zapravo samo geopolitički sukob i ništa više.
Otud – još jednom – ništa čudno što u Rusiji postoji čitavi kult pravoslavnog sveca Staljina, ali i velika popularnost Adolfa Hitlera, čije se kršenje Molotov- Ribbentrop sporazuma, katkad prikazuje kao najveću geopolitičku tragediju dvadesetog stoljeća.
Ako nitko drugi, onda barem Aleksandar Dugin tako misli, kako je na više mjesta nedvosmisleno istakao.
Na koncu to nas dovodi do onoga što se doima kao glavni motiv ovog čovjeka.
Taj motiv je, po brojnim indicijama, osobito iz njegovih ranijih radova, samo prividno beskompromisni rad na pobjedi Rusije. U zbilji, međutim, čini se da je ono što Dugin stvarno želi čista destrukcija, odnosno kraj svijeta u sasvim konkretnom i konačnom smislu.
On sam daje nam opis mladenačkog iskustva koje je postalo i ostalo osnova njegovog intelektualnog razvoja:
“Iskustvo života u kasnom sovjetskom razdoblju, negdje između 1982 i 1983., bilo je doživljaj buđenja u čistom paklu, usred ničega. (…) Taj utisak je s vremenom donekle izblijedio, no ideja koju je porodio pustila je dubok korijen i zadržala svoju fundamentalnu vrijednost. Očigledno, to je zbog toga što ona posjeduje duboku eidetičku ispravnost i u skladu je s oštrim rubovima globalnih metafizičkih struktura. Bio sam običan građanin Sovjetskog saveza, roditelji su mi bili pripadnici konformističke i ateističke sovjetske srednje klase. Važno je istaći da sam Rus, te da ne postoji nikakva druga etnička pripadnost koja bi izazvala naglu provalu osjećaja otuđenja; nije bilo nikakvih izvanjskih razloga koji bi mogli objasniti moje radikalno otuđenje od onoga što me je okruživalo.
Bilo je to iskustvo totalnog nihilizma. Svijet oko sebe nisam odbacio iz nekog određenog razloga, nego sam ga samo odbacio potpuno bez razloga; biti bez unutarnjeg ili vanjskog uporišta -. bez mogućnosti spasenja – postalo je središte moga bića i osnova sistematske misli.”
Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi Fareed Zakaria ili neki američki konzervativac protumačili ovu osobnu intelektualnu evoluciju i, posljedično, sve pojmove koje je Dugin na osnovi nje razvio – osobito pojam zdravog razuma, kao moći postavljanja granice.
Jer ono što on tu opisuje moglo bi se protumačiti na dva načina, jedan gori od drugoga.
Prvo bi s Ericom Voegelinom mogli ustvrditi da Dugin pati od pneumopatologije – stanja koje je ovaj njemački mislilac odredio kao odluku da se odbaci prirodna nastrojenost ljudskog uma na postavljanje metafizičkih pitanja o dobru, istini, slobodi, pa na koncu i o granicama i pravom obliku političkog poretka.
Drugo, ističući „nemogućnost spasenja“, mogli bi posegnuti za kršćanskom tradicijom koja to uvjerenje pripisuje grijehu protiv Svetog Duha, odnosno smrtnom grijehu koji se neće oprostiti zbog toga što se osniva na odluci da se svjesno zaniječe Bogu sposobnost praštanja, kao i mogućnost da u svijetu postoji dobro u bilo kakvom obliku.
U svjetlu oba tumačenja, Dugin se pokazuje kao, ni manje ni više, do metodički intelektualni sotonist.
Shodno tomu, njegova geopolitička gnoza bila bi samo svojevrsni veo oko pravog impulsa, koji je usmjeren na apsolutnu destrukciju, a koji je itekako vidljiv u drugim njegovim radovima, osobito onim iz ranijeg perioda.
Naizgled paradoksalno, „Osnove geopolitike“ u svojoj vlastitoj osnovi umjesto sistema imaju kaos – metafizičko načelo koje Dugin opetovano ističe u svojim interpretacijama suvremene filozofije, kao jedino danas relevantno.
Stoga čovjek ne može ne osjetiti da u „velikom ratu kontinenata“ on ipak nije toliko zainteresiran za pobjedu i sistematsku uspostavu eurazijskog carstva, koliko za uništenje, pa i samouništenje sviju u konflkt uključenih.
Ono što zabrinjava je da se sve više stiče utisak, kako ni ruski predsjednik nije toliko daleko od ovog stajališta, koliko se to prije par godina činilo.
Ono pak, što već pomalo budi jezu, jest da je takozvana „revolucija zdravog razuma“, koju su inaugurirali MAGA pokret i predsjednik SAD-a, do sad uglavnom polučila rezultate koji je prije pokazuju kao „revoluciju kaosa“.
Takav afinitet za inverziju značenja približava dva geopolitička protivnika u baš onakav destruktivni zagrljaj kakav Aleksandar Dugin priželjkuje tijekom cijele svoje karijere i koji je po svemu sudeći pravi ishod eshatologije izložene u njegovim „Osnovama geopolitike“.
Taj ishod je ničim ograničeno i konačno uništenje svijeta kakav poznajemo.
Ogled je izvorno objavljen u emisiji Diagnosis na Trećemu programu Hrvatskoga radija
