Prve stranice Knjige Postanka ne predstavljaju mitski zapis iz davnine. One su temeljna antropološka, filozofska i teološka matrica čovjekova postojanja. U njima nalazimo tri ključne istine: prvo, Bog stvara čovjeka „na svoju sliku“, i to „muško i žensko stvori ih“ (Post 1,27); drugo, Bog daje čovjeku zapovijed: „Plodite se i množite, napunite zemlju i sebi je podložite“ (Post 1,28); treće, Bog postavlja granicu: „Sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo“ (Post 2,17), dok zmija zavodi obećanjem: „Bit ćete kao bogovi“ (Post 3,5).
Ove tri rečenice tvore svojevrsni ustav čovječanstva: spolna različitost, plodnost života i poslušnost Bogu. One čuvaju temeljnu strukturu ljudskoga bića, obitelji i društva. Upravo na te točke u naše je doba usmjeren najradikalniji napad. Moderne ideologije koje dominiraju Zapadom – genderizam, neomaltuzijanski zeleni fundamentalizam s abortizmom te transhumanizam – izravno se sukobljavaju s temeljnim rečenicama Postanka. Kako je u knjizi Bogoubojstvo Zapada uočio Zoran Vukman, riječ je o pokušaju pisanja nove Knjige Postanka, točnije: Antigeneze, koja preokreće Božji red u njegovu suprotnost.
Genderizam – pobuna protiv muško-ženskog dualiteta
„Muško i žensko stvori ih“ nije samo biološki, nego duboko antropološki iskaz. Spolna razlika nije slučajna, nego temelj ljudskoga identiteta i preduvjet zajedništva u braku i obitelji. Čovjek je stvoren kao dar – muško i žensko upućeni jedno na drugo, pozvani na ljubav i rađanje života. No suvremena ideologija genderizma nastoji poništiti tu datost, tvrdeći da je rod društveni konstrukt i da ga čovjek može sam birati ili mijenjati.
Vukman s pravom upozorava: „Radi se o vjerovanju koje se institucionalizira kao znanstvena postavka i koja u metaforičkom smislu piše novu Knjigu Postanka ili Antigenezu, obrnutu priču o genezi čovjeka koja više nema utemeljenja u Bogu nego u vlastitim tezama. To je do sada u povijesti najsustavniji i najpromišljeniji udar na Božji poredak“.
Ova rečenica opisuje cijelu logiku rodne ideologije: ona nije još jedna ekscentrična teorija pomahnitalih jurišnika kulture smrti, nego sustavni pokušaj transformacije ljudske naravi.
Benedikt XVI. još je 2012. upozorio da riječi Postanka „muško i žensko stvori ih“ u suvremenim filozofijama roda više „ne vrijede“, te da smo suočeni s antropološkom revolucijom koja u temelju dovodi u pitanje poimanje ljudskoga bića.
Genderizam je izravna pobuna protiv prve antropološke datosti. Ova ideologija predstavlja pokušaj stvaranja „novog čovjeka“ u kojemu se brišu datosti, a mjesto Boga zauzima čovjek sȃm, samovoljan i samodostatan.
Upravo u obrazovnom sustavu i medijima događa se institucionalizacija rodne ideologije: ona se prikazuje kao znanstveno utemeljena činjenica, dok je u biti riječ o filozofijsko-političkom projektu. Posebno se ističe veliki paradoks: nikada više priče o seksu i rodnim slobodama, a nikada manje ljudi – natalitet pada, a civilizacija se demografski urušava. Drugim riječima, rodna ideologija obećava slobodu, a donosi prazninu i nestajanje.
Neomaltuzijanizam
Božja zapovijed u Postanku, „Plodite se i množite“, pokazuje da je život najveći dar i najveća odgovornost. Bog ne stvara čovjeka da bi živio u sterilnosti, nego da bi se širio, rastao i napunio Zemlju. Plodnost nije slučajnost, nego blagoslov. No suvremena zapadna kultura upravo ovdje udara kontru.
Još od Thomasa Malthusa, u modernom se svijetu širi strah od „previše ljudi“. U 20. stoljeću ta je ideja dobila novo ruho u neomaltuzijanskim teorijama. Paul Ehrlich u svojoj knjizi The Population Bomb (1968.) najavljivao je stotine milijuna mrtvih od gladi već 1970-ih. Iako se te apokaliptične prognoze nisu ostvarile, misaoni obrazac je ostao: ljudi su teret, a ne blagoslov. Utjecajni glasovi, poput Davida Attenborougha, ljude nazivaju „pošasti planeta“ i zagovaraju smanjenje populacije.
U tom svjetonazoru abortus postaje logično „rješenje“. Ako je život problem, onda ga treba ukloniti. Svjetska zdravstvena organizacija 2022. otvoreno je preporučila punu dekriminalizaciju pobačaja i uklanjanje svih ograničenja. Drugim riječima, kultura smrti postaje globalni zakonodavni standard.
Ovdje valja dodati jednu dublju povijesnu dimenziju: nakon što je u Prosvjetiteljstvu napuštena teocentrična vizija svijeta i zamijenjena antropocentričnom – čovjek je proglašen mjerom svih stvari. No sada ni čovjek više nije dovoljno dobar. U okviru nove ekocentrične vizije krećemo prema vremenu u kojemu će se interesi zaštite prirode i okoliša pretpostavljati interesima ljudi. Čovjek, koji je nekoć bio „mjera svega“, sada se proglašava viškom, pa čak i prijetnjom prirodi. Takav pogled vodi prema logici da je bolje da ljudi bude manje, a to u praksi znači – abortus, sterilizaciju i kulturu odricanja od budućnosti.
No Biblija jasno poručuje: plodnost je blagoslov, a ne prijetnja. Benedikt XVI. govorio je o „ekologiji čovjeka“: baš kao što ne smijemo nasilno mijenjati prirodu, ne smijemo ni nasilno prekidati ljudski život i negirati naravnu plodnost. Zeleni fundamentalizam i abortizam zapravo se isprepliću – jedni čovjeka vide kao kugu, a drugi njegovo rađanje kao problem. Oba stava udaraju u samu srž zapovijedi iz Postanka.
Zelene dogme funkcioniraju kao sekularna religija s vlastitim dogmama, ritualima i zabranama. „Zelena utopija“ postaje moderna verzija crvenog totalitarizma: u ime „spasenja planeta“ žrtvuju se čovjek, njegova obitelj i njegova budućnost.
Unutar ove ideologije ljudski život postaje samo jedan od faktora unutar ekosustava, a time i predmet selekcije, kontrole pa čak i eliminacije. U takvoj viziji čovjek nije više biće stvoreno na sliku Božju s neotuđivim dostojanstvom, nego tek „ekološki faktor“ koji se mjeri potrošnjom resursa, emisijom ugljika ili korisnošću za cjelinu biosfere.
Osnivač ekologizma, liječnik i zoolog Ernst Heinrich Haeckel bio je oduševljeni Darwinov sljedbenik. Smatrao je da kršćanski moral, sa svojim štetnim milosrđem prema slabijima, predstavlja „najgori nemoral“ i da ga treba nadomjestiti prirodnim odabirom i novom primjenom medicine koja će „neizlječive“ rješavati muka „dozom nekog bezbolnog i brzog otrova“. Prema Haeckelu, „slabunjavu i defektnu“ djecu treba eliminirati po uzoru na antičku Spartu. U skladu sa svojim ideološkim postavkama Haeckel zagovara abortus, čedomorstvo, dragovoljno i potpomognuto samoubojstvo, eutanaziju te bezbolnu eliminaciju teško bolesnih i umobolnih.
Ovdje je jasno prepoznat obrazac koji kasnije obilježava čitavo razdoblje eugeničkih politika u 20. stoljeću. Haeckelova misao stvara ideološki okvir u kojemu se ljudski život dijeli na „vrijedan“ i „ne-vrijedan“, dok se medicina instrumentalizira za selekciju i eliminaciju. Kada današnji radikalni zeleni pokreti stavljaju naglasak na smanjenje populacije, ograničavanje rađanja ili čak zagovaraju „dragovoljno izumiranje čovječanstva“ radi dobrobiti planeta, oni nesvjesno ponavljaju iste obrasce: ljudska bića promatraju se kroz prizmu korisnosti i opterećenja, a ne kroz prizmu dostojanstva.
Kršćanski moral, koji je Haeckel prezirao kao „najgori nemoral“, zapravo je civilizacijska brana protiv logike selekcije i eliminacije. On podsjeća da slabiji, bolesni i nemoćni nisu „balast“ nego braća i sestre kojima se duguju pomoć i ljubav. Odbacivanje tog morala i zamjena „prirodnim odabirom“ ne vodi u napredak, nego u civilizacijski regres koji se ponajbolje vidi u ideologiji abortizma.
Abortus kao nova forma poganstva
Sam abortus predstavlja najveći zločin današnjice i povratak mraku poganstva. U Bibliji nalazimo jasne osude poganskih obreda u kojima su djeca bila žrtvovana idolima. Najpoznatiji primjer jest kult Moloha, gdje su roditelji prolazili svoju djecu kroz oganj (Lev 18,21; 2 Kr 23,10; Jer 32,35). Ti su čini bili označeni kao najteži otpadi od Boga, jer se dar života – dijete – predavao demonima umjesto Stvoritelju.
Kada promatramo današnji abortus kroz tu perspektivu, uočavamo sličnu dinamiku. Nerođeni život se svjesno uklanja, a kao opravdanje stoje idoli modernoga doba – komfor, karijera, materijalna sigurnost, „pravo na izbor“. Kao što su pogani djecu prinosili Molohu radi obećanog blagostanja, tako i danas djeca postaju žrtve u ime lažne slobode i lažne sigurnosti.
Kršćanska teologija život od začeća vidi kao dar Božji. Namjerno prekidanje toga života nije samo moralni grijeh, nego i izopačenje dara stvaranja. Ivan Pavao II. u enciklici Evangelium Vitae naglašava da abortus nije samo privatni čin, nego i civilizacijski simptom – znak kulture smrti. Ako život pripada Bogu, a čovjek ga samovoljno prekida, to znači da je čovjek na oltar postavio novoga boga – samoga sebe ili neku ideologiju. To je zapravo idolopoklonstvo, a u duhovnom smislu pobuna protiv Boga, što kršćanska tradicija prepoznaje kao djelovanje Sotone.
U povijesti su poganski kultovi gotovo uvijek uključivali neki oblik krvne žrtve. Ona je trebala „umiriti bogove“ ili „osigurati sreću“. U suvremenom abortusu prepoznaje se isti obrazac, samo u sekularnom ruhu: dijete se žrtvuje na oltaru modernih bogova – karijere, komoditeta, društvenih normi, ideologije jednakosti. Razlika je samo u tome što današnje društvo taj čin opravdava jezikom ljudskih prava, dok je sadržaj identičan: ubijanje nevinih da bi se postigla neka zemaljska korist.
Ako je čovjek po svojoj naravi otvoren transcendenciji, tada svako gaženje života i negiranje dara stvaranja znači zatvaranje u imanenciju, u krug „ovoga svijeta“. To je upravo moderno poganstvo – zaborav Boga i obožavanje stvorenoga. Abortus postaje tako simbolički „nova religija“ materijalističkog svijeta: život se ne prima kao dar, nego se odbacuje onda kada smeta.
U kršćanskoj se duhovnosti naglašava da Sotona ne stvara, nego mrzi život jer je on Božji dar. Abortus, kao sustavno i društveno prihvaćeno uništavanje nevinih života, upravo zato možemo smatrati sotonskim kultom. Ovo nije metaforičko izražavanje: kada se ubija najneviniji oblik života, radi se o činu koji je u svojoj naravi protivan Bogu i njegovu stvaralačkom djelu.
Poganstvo je preziralo slabe i nezaštićene i afirmiralo prve eugeničke postupke. Stari grčki i latinski tekstovi svjedoče o tome kako se infanticid nije smatrao barbarskim činom. Spartanski vođa Solon osmislio je prve eugeničke zakone, a stoički rimski filozof Seneka ovako opisuje običaje svog vremena: „Mi utapamo slabe i nakazne. Ne radi se o strasti nego o namjeri da odvojimo beskorisne od zdravih“.
Kršćanstvo je donijelo revoluciju u shvaćanju života. Svako ljudsko biće, od začeća do smrti, ima neotuđivo dostojanstvo jer je stvoreno „na sliku Božju“. To je ono što je radikalno razlikovalo kršćane od pogana. Dok su pogani „prihvaćali“ život samo dok je bio koristan ili snažan, kršćani su štitili i neželjene i najslabije. Zato je kršćanstvo od početka bilo protiv abortusa i infanticida.
Zato se može reći da je abortus u svojoj biti nova forma poganstva. U starim hramovima Molohu djeca su se spaljivala na oltaru, danas se ubijaju u sterilnim klinikama. U oba slučaja ishod je isti: nevini život biva žrtvovan idolima. Kršćanska vizura jasno vidi: radi se o nastavku drevne sotonske logike – logike koja prezire život, a proklamira kulturu smrti.
Abortus, dakle, nije samo etičko ili političko pitanje. On je u duhovnom smislu povratak poganstvu, ponavljanje iste paradigme koja je kroz povijest uvijek tražila krvne žrtve. Razlika je u jeziku i formi, ali je bit ista. I zato borba protiv abortusa nije tek društvena ili medicinska rasprava, nego duboka duhovna bitka između kulture života i kulture smrti, između Boga života i „oca laži“ koji od početka „ubojica bijaše“ (Iv 8,44).
Transhumanizam – napast da čovjek postane bog
Treći udar na Postanak dolazi iz tehnološke sfere. U vrtu Eden Bog zabranjuje čovjeku jesti s drveta spoznaje dobra i zla. Granica poslušnosti podsjetnik je da čovjek nije Bog, da nije mjera svega. No zmija zavodi: „Bit ćete kao bogovi.“ To je iskonsko iskušenje koje se proteže kroz cijelu povijest čovječanstva.
U naše doba ono dolazi u obliku transhumanizma. Ideolozi poput Raya Kurzweila obećavaju „Singularnost“ – trenutak kada će čovjek i stroj postati jedno, a smrt prevladiva tehničkim sredstvima. Govori se o digitalnoj besmrtnosti, o uploadanju ljudske svijesti u računala, o „longevity escape velocity“. Yuval Noah Harari, pak, otvoreno govori o ljudima kao „hakabilnim životinjama“, koje se mogu manipulirati i kontrolirati podatcima i algoritmima.
Ovdje vidimo završnu fazu procesa: nakon što je negiran spol, nakon što je život sveden na teret, sada se i sam čovjek želi „hakirati“ i „nadograditi“. To je posljednji i najopasniji pokušaj da se čovjek postavi na mjesto Boga jer transhumanizam obećava ono što nijedna tehnika ne može dati – besmrtnost i spasenje.
Važno je naglasiti: transhumanizam ne predstavlja samo znanstvenu znatiželju ili napredak medicine. On postaje nova religija, sekularna inačica spasenja. Umjesto Bogočovjeka – Isusa Krista – nudi se čovjekobog, tehnološki nadčovjek koji obećava sam sebi dati besmrtnost i božanske moći. To je ništa drugo nego ponavljanje zmijine laži iz Edena.
Iz kršćanske vizure jasno je: tehnika može pomoći čovjeku, ali ne može ga spasiti. Kada čovjek želi postati demijurg zapravo se diže pobuna protiv Božje zamisli. Umjesto oslobođenja, na horizontu se nazire ropstvo – podjarmljivanje čovjeka tehnologiji i algoritmu.
Antigeneza – tri fronte jedne pobune
Ako stavimo zajedno genderizam, neomaltuzijansko-abortivni pogled na život i transhumanističku oholost, vidimo da se radi o trima frontama jedne te iste bitke. Sve one zajedno tvore „Antigenezu“ – obrnuti film Postanka. Umjesto „muško i žensko stvori ih“ – rodna fluidnost i brisanje spolne datosti. Umjesto „plodite se i množite“ – kultura smrti, strah od života i normalizacija abortusa. Umjesto poslušnosti Bogu – obećanje da će čovjek postati bog i sȃm si stvoriti besmrtnost.
U svemu tome prepoznajemo najdublju krizu Zapada: riječ je o pokušaju redefinicije samoga čovjeka. Problem nije politički ili ekonomski, nego duhovni. Radi se o gubitku temelja. Ako se poništi stvorenost, ako se negira dar života i ako se briše razlika između Stvoritelja i stvorenja, pada cijela civilizacijska zgrada.
Na sve to Knjiga Postanka daje odgovor. Ona nas vraća na istinu o čovjeku kao slici Božjoj: muško i žensko, upućeni jedno na drugo. Podsjeća nas da je život dar i da plodnost nije prijetnja, nego blagoslov. Uči nas da poslušnost Bogu nije ropstvo, nego put slobode.
U vremenu u kojemu moderne ideologije pišu „Antigenezu“, kršćanski je poziv obnoviti kulturu stvaranja. To znači štititi istinu o spolnoj datosti i obitelji, braniti život od začeća do prirodne smrti i odbaciti lažna obećanja o božanskim moćima koje nude zeloti tehnokratskog totalitarizma.
Jer povijest nas uči: svaki put kad je čovjek htio postati bog, završio je u ropstvu vlastitih iluzija. A jedino Bog koji je stvorio čovjeka može mu darovati smisao: Put, Istinu i Život.
